Velibor: “Samo je Armija BiH bila legalna vojska, sve ostale se bile paravojne formacije”

Povezani članci

• KAD ZVJEZDAMA PJESNIK KREĆE
• NEKI TREĆI NAROD
• Intervju – Edin Ikanović, Prvi mart: Kršenje ljudskih prava je naredba vrha piramide
• Viktor Ivančić: PROTOKOL JEDNE LAŽI
• Dragan Markovina: Pamćenje je najveći neprijatelj svih vrsta mitologizacija
• Dubravko Lovrenović, Sirat-ćuprija fra Ante Kneževića:

Photo © PASCAL HEE

Velibor Čolić je francuski književnik, rođen u Odžaku, studirao je i radio u Sarajevu, Zagrebu… kao dvadesetosmogodišnjak se, izbjegavši iz Bosne i Hercegovine nakon godina rata i iskustva vojnika HVO-a, našao u Parizu. Trenutno živi i radi u Strasbourgu. Sa njim sam online, uz kameru, razgovarala nakon njegove zapadnoevropske, a onda i balkanske premijere novog romana, Egzil za početnike: Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija, koji je nagrađen najprestižnijom Nagradom Francuske Akademije. “Egzil za početnike” u prevodu Mirne Šimat može se kupiti u skoro svim knjižarama u Hrvatskoj te online, a uskoro će biti dostupan i u BiH.

Razgovarala: Hana Ćurak

Velibore, u jednom intervjuu sa Vama koji sam nedavno slušala rekli ste, “Sve moje literarne ambicije su u Francuskoj, na francuskom jeziku, ja sam čitav svoj život, sa mojim kolikim-tolikim talentom htio da se upišem, da ostanem u francuskoj literaturi, a to se samo moglo postići velikim radom“. Vaš roman Egzil za početnike u Francuskoj je nagrađen najvišim odlikovanjem koji francuski pisac može imati. Ali, ako se smijem prisjetiti jedne od Vaših priča, ne prije nego što je Vaša ambicija, par decenija ranije u prihvatnom izbjegličkom centru nagrađena riječima: “Oh, Vi biste nagradu Goncourt! Želimo vam mnogo sreće, ali ste zasad, na francuskom, potpuno nepismeni”. Šta se to desilo u međuvremenu?

Treba pročitati novu knjigu! Zezam se. Kada sam dolazio – kada smo protjerani sa naših ognjišta – ja sam se osjetio kao mala progonjena životinja, preplašena, svezana za kraj svih lanaca, svi je love. Trebalo je ispuniti to vrijeme, između takvog postojanja, i jednog drugačijeg, koje ja nazivam uspravnost čovjeka. Uspravnost, u kojoj svakoga možeš pogledati u oči.

To sam vrijeme, između bivanja životinjicom, i postajanja francuskim piscem, ja ispunio literaturom. Literatura je bila moj način da povjerujem, da uhvatim nešto. Svakome je takvo šta potrebno. Nažalost sam otkrio da sam ateista – a u takvim situacijama, kada se osjećaš tako mali, neuspravan, lakše je biti vjernik. Svi imamo neke molitve, neke mantre. Moja je bila literatura.

U Egzilu za početnike, ja ilustriram nepismenog odraslog čovjeka. Kada je odrastao čovjek nepismen, to je drugačije od djeteta koji tek počinje da uči. Djetetu se da objasniti, a odrastao čovjek je nedokazan – kada ti ništa ne razumiješ, i niko te ne razumije, ti si, naprosto, glup. Ali u tom saznanju lijepo je imati izbor.  I upravo tu započinje tvoja borba da zadržiš ljudsku vertikalnost – da možeš pogledati svakoga u oči, da njoj na francuskom možeš reći da je voliš, da možeš komunicirati.

Mene iznova šokira, ali i fascinira, koliko ste Vi, na našem postjugoslovenskom prostoru, underground: Vaše iskustvo, u različitim oblicima, dijeli mnogo pripadnika Vaše generacije, i stoga bih očekivala snažnu povezanost publike sa boli koju tako istančano ilustrirate kroz Vaš jezik, kroz biografske elemente, kroz Vaš nježni humor. Očekivala bih to, iz nekih drugih razloga, i od svoje generacije! Ali, meni se čini da Vaša odsutnost sa naših prostora, ili bar, iz našeg jezika, počiva ili na boli, ili na osobnom punk izražaju, a možda i na oboje. Molim Vas, odgovorom me zaustavite u pretpostavkama.

Bio sam ljut na tu zemlju. I brata su mi u njoj ubili. Ali ne možemo stalno biti ljuti na zemlju. Meni je trebao odmak, a i moje su ambicije bile književne, i u Francuskoj.

Ja se sada vraćam na naš jezik, i sada kažem, držite se, dolazim. Pripremam prvu knjigu koja će izvorno izaći na našem jeziku. Veliki porazi postoje, ali ne i velike pobjede – zato ja uživam u malim pobjedama i živim od – malih pobjeda.

Čini mi se da moć, na prostoru bivše Jugoslavije, dolazi tek onda kada iz njega odemo. Posebno u jeziku.

Znam da ima nekoliko apsurdnih točki kod pisaca koji su promijenili jezik. Recimo, ovaj drugi, nematernji jezik, u kojem ja uzimam ja formu, mene odstrani. Ja mogu biti više intiman na francuskom nego na našem. U francuskom to nisam pravi ja, u francuskom nemam cijelu svoju historiju. Jednom sam prilikom o sličnom razgovarao sa kolegicom, spisateljicom iz Albanije, koja piše na mnogo drugih jezika. Ona je lijepo sročila – njoj treba jezik bez djetinjstva, da bi mogla pisati u tako intimnoj formi.

Naš je jezik isto tako veoma specifičan, pa neki naši domaći idiomi, čak i ako ne postoje u francuskom jeziku, funkcioniraju. Recimo, špansko selo – nekada me davno izdavač pitao šta to znači, village espagnol, i, po mom objašnjenju, shvatio je da nema potrebe za mijenjanjem ili dodatnim objašnjavanjem tog idioma na stranicama romana – jer on funkcionira, u duhu moga jezika, a ne na francuskom.

Kako Vi osobno gledate na Bosnu i Hercegovinu sada? Kako razumijevate odlazak velikog broja mladih iz svojih rodnih mjesta? Da li je iskustvo egzila univerzalno? Da li su razlozi za egzil – univerzalni?

Dole nema nikog. Nedavno me je prijatelj nazvao prolazeći kroz Posavinu i rekao mi da je ukupno, od Modriče do Orašja, vidio tri babe. Svi su otišli. To je zato što je cijela država postavljena na potpuno lažnim zakonskim okvirima. U njoj se laž legitimiralo zakonom. Laž je, po mom mišljenju, počela legitimiranjem paravojnih jedinica kao legalnih vojski. Postojala je jedna legalna vojska – Armija Bosne i Hercegovine, a sve ostalo su bile paravojne snage, koje su dobile međunarodni legitimitet, neznanjem, panikom.

Ti i ja nismo otišli iz istih razloga, sva sreća, ali ti se možeš povezati sa mojom književnošću jer je naše nezadovoljstvo univerzalno. Lagana literatura, tako je jedna kolegica okarakterisala moj roman koji se u jednom trenutku prodavao bolje od njenog – ne radi se o težini jezika, već o univerzalnosti mantre koja nam pomaže da preživimo.

“Dok razgovaramo, osunčanim Place Kléberom u Strasbourgu prolaze ujedinjeni sindikalisti, koji su proteste nastavili organizirati kao kritiku na vladine nove represivne mjere, ali i kritiku na pokret Žuti prsluci – zahtjevaju prestanak ograničavanja sloboda i vraćanje jednakih prava za radnike i radnice bez posebnog insistiranja na identitarnom. Velibor mi ih pokazuje, evo Hana, vidi ih, ovo su naši, ovi su dobri – a ja sjedim u svom Sarajevu, sa sjećanjem na osmomartovske berlinske proteste, i nadam se drugačijem za svoju zemlju, koja već dvadeset pet godina čeka da pomirenje postane njena stvarnost, njen fakt, a ne čežnja.”

Veoma je teško ostati politički angažiran u prostoru koji djeluje zauvijek zatrovan nekontroliranim ljudskim porivom za nerazumijevanje Drugog. Ipak, Vaše odsustvo je, za mene, tako političko. Ono daje Bosni i Hercegovini jednu dimenziju koja joj, kontra svake logike, fali: jednu međunarodnu dimenziju. Velika istina o našoj rodnoj zemlji je njena domaća spriječenost da bude, a onda i njen bjelosvjetski egzil, svakim danom sve bogatiji za glavu ili dvije.

Mene je posebno dojmi Vaše iskustvo vojnika. Vi mnogo pišete u ljudima kojih više nema. Jedan Vaš roman, Svijet je jedan veliki fliper, koji sam čitala u njemačkom prevodu sa francuskog (zaista jeste, fliper!) u ovome mi je posebno značajan. Tu se tačno vidi razlika između Velibora koji je bio u BiH, Velibora koji je između BiH i bilo gdje, i, naposlijetku, Velibora kojem je, učinilo mi se, svanulo prvo egzilantsko sunce, u obliku jednog iskusnog sunarodnjaka koji Vam daje pra-lekcije o tome kako se snaći ovdje gdje ste već prispjeli. Moje posljednje pitanje za Vas stoga glasi – prestane li egzil ikada biti egzil? Kada?

Mi smo uvijek stranci, svi su stranci. Bosna i Hercegovina ima granice koje se održavaju nasiljem. Ja sam stranac u Republici Srpskoj, kao i mnogi ljudi koji odlučuju ne vratiti se tamo. Zločinci još uvijek sjede u parlamentu te zemlje. Meni je potrebno dostojanstvo da bih mogao stvarati.