Otvorenje izložbe: AMELA HADŽIMEJLIĆ “JASTUCI”

Autor/ica 👤tačno.net 17.3.2016. u 10:09

Povezani članci

AMELA HADŽIMEJLIĆ

Samostalna izložba: “JASTUCI“

COLLEGIUM ARTISTICUM (JU Centar za kulturu Kantona Sarajevo)

21. mart – 1. april 2016.

Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 21. mart 2016.

Amela Hadžimejlić, akademska grafičarka i vizuelna umjetnica, rođena je 1969. godine u Ljubljani (Slovenija). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu završila je diplomske (1993.) i postdiplomske studije (1998.), na Odsjeku za grafiku, u klasi akademika Dževada Hoze. Doktorirala je 2014. godine na Univerzitetu u Sarajevu i stekla titulu doktora likovne umjetnosti iz oblasti grafike. Autorica je dvadeset i šest samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, dobitnica je sedam nagrada i učestvovala je na više od 250 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, internacionalnih, selektivnih grafičkih i ex-libris bijenala i trijenala. Predgovore kataloga i kritike za samostalne izložbe Amele Hadžimejlić pisali su ili javno iznosili Meliha Husedžinović, Sadudin Musabegović, Ibrahim Krzović, Rusmir Mahmutčehajić, Sulejman Bosto, Rešid Hafizović, Aleksandar Adamović, Aida Abadžić-Hodžić, Ivana Jevđević-Udovičić, Anamarija Stibilj Šajn, Nermin Delić i Slađana Golijanin. Njeni radovi se nalaze u 20 umjetničkih kolekcija izvan naše zemlje. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1996. godine. Živi u Sarajevu i profesorica je na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Jastuk- IMAM JEDNU ZELJU

***

LET AMELE HADŽIMEJLIĆ
Kako se slika protegnula na svijet

Istinsko umjetničko djelo, tako rijetku pojavu u mnoštvu oblikovnih pojavljivanja u savremenosti, karakterizira mnogostrukost iščitavanja, tumačenja, doživljavanja… Takav polisemički karakter posjeduju specifični grafički listovi Amele Hadžimejlić iz ciklusa “Jastuci”. Jedno čitanje i doživljaj tih grafičkih listova doima se osnovnim i naročito zanimljivim budući da su u njemu biće umjetnosti i bitak umjetnika preklopljeni. Odnosno, u artefaktima umjetnosti, u grafičkim listovima “Jastuci” umjetnice Amele Hadžimejlić, karakter određenja vizualne umjetnosti – njenog pojavljivanja kao slike i same ontologije umjetnosti, nerastavljivo je uvezan sa njenom osobnom egzistencijom, sa svojevrsnim održanjem jastva.

Poslije eksplozije – partikule svijeta u ekspanziji

Jedan dubinski simbol nalazi se u središtu značenja grafičkih listova “Jastuci”. Taj simbol ima karakter svetog – jednovremeno označava nestajanje i nastajanje, smrt i rađanje. To je simbol “svijeta u ekspanziji” – na grafičkim listovima vizualiziran kao ekspresija širenja elementarnih likovnih formi. Uz to, stalno je prisutna sugestija po kojoj je iskaz grafičkih listova – taj svijet u ekspanziji, nastao tek koji trenutak prije, kao da mu je prethodila eksplozija, okidač velikih promjena kojim je razoren prethodni svijet. Svijet u ekspanziji Amele Hadžimejlić je sugestija laganog širenja i ponešto nemirnih, turbulentnih i nisko energiziranih elemenata u kome se tišina čuje. To je svijet u koji se utapa sam umjetnik, u kome svoju dušu i tijelo rasipa u njegove elementarne čestice. Tako, na predstavama grafičkih listova, taj novokreirani svijet nosi obilježja ravnotežno raspoređenih formi – vizualnih čestica koje posjeduju energiju ostatka, često prikazane u formi radijalno komponiranog rastakanja, čestice koje kao da trepere u mjestu i artikuliraju izotropni prostor sličnih naponskih stanja. Ali, rastvaranjem na elementarne dijelove svijet je postao jedan, jedinstven prostor – nepodijeljen u dijelove, u ramove. Slika konačnog sjedinjenja, vraćanje primordijalnom, prapočetku, u kome je svijet – jedno.

Jastuk kao forma slike

Jastuk je tu nedvojben znak – poziv na san i sanjarenje, na jasan izlazak iz svakodnevnice života, što je samo po sebi transcendentalni kvalitet. Jastuk je tako mjesto ulaska u taj drugi ovom naprampostavljeni svijet – jastuk je vrsta transcendentalne kapije. Psihološko tumačenje slike odmah priziva komplementarnu formu kategoriji jastuka – spavača i sanjara, i određuje osnovni kriterij čitanja – ulazni likovni kod ciklusa grafika “Jastuci”. Sam po sebi, jastuk, tema koja se ponovlja na svakoj slici, iskazuje i afirmira formu “uramljene slike” budući da se u obradi jastuka javljaju vezeni motivi po njegovom rubu. Ti vezeni linearni oblici, koji definiraju i zatvaraju formu rama, određuju unutarnji prostor slike. Ali, slike, date na uobičajeni način i nema. Ram je važniji od same slike – ram postaje slika. Ram je, principijelno uzevši, mjesto trascendencije – forma koja razdvaja ovostrano svijeta, u kome mi jesmo, i onostrano slike (transcendentalni simbol). Umjetnik Amela Hadžimejlić ukida tradicionalnu ulogu rama, i, u svom postupku njegove transformacije, omogućava da se onostranost prospe i prekrije ovostranost, pri čemu onostrano ujednini svijet.
Sama forma rama dobija biva varirana: ponekad je multiplicirana kao iskaz više ramova na jednoj slici, ponekad se slika pojavljuje ali izvan rama – sa njegove spoljne strane, ponekad se ram javlja kao karakteristična negativna forma – svojevrstan izrezak svijeta u formi crne figuracije… U stvari, slika je oslobađena od njenog rama i njegovih ograničenja i pretače se i proširuje u “vanjski” svijet. Svijet tih novih ostvarenih slika kao da je nastao svojevrsnim “velikim praskom” u kome se smisao rama kao ograničenja razara i prevazilazi. Učinak je jasno prostoran – slika izlazi izvan rama, lijevo i desno, gore i dolje. Ali, taj dvodimenzionalni prostor je proširen prostornim učinkom i prostiranjem formi naprijed i natrag. Slike imaju svoju dubinu, tehnički, one su prošupljene, zadobile slojeve koji se nanose i “putuju” naprijed, ispred rama. Kako sam ram i sav prostor u njemu i oko njega postaju iskaz povezane slike, jedan prostor i jedan nepodijeljeni svijet bivaju artikulirani. Tako, naprimjer, mnoštvo ramova na jednoj slici ne označava i mnoštvo slika. Ti ramovi, prije svega, označavaju jedan povezan prostor preko modela “ram u ramu” i “slika u slici”.

Ram za sliku

Ciklus grafika Amele Hadžimjelić “Jastuci”, tematski i formalno, propituje samu središnjicu savremene umjetnosti i umjetnosti uopšte. Štaviše, naizgled tek formalnim elementom “rama za sliku”, krećući iz prostora grafike, Amela Hadžimejlić, sekundarno i posredno, propituje karaktere i probleme savremenog svijeta u svojo svojoj složenosti… Zašto se u umjetnosti, ali, i šire, u čovjekovoj kulturi spoznavanja i određenja njegovoga svijeta, sam svijet svijet skupio, sublimirao u sliku – u brojne slike svijeta odijeljenih svojevrsnim ramovima? Svijet se sublimira i skuplja u sliku – “u odijeljenu sliku, u odijeljeni od ostalog svijeta svijet” – onda kada u protohistorijskom razdoblju otpočinje proces izrazite simbolizacije, prepoznat kao “kreiranje druge ‘stvarnosti'”. Drugim riječima, “jedinstveni svijet i njegovu sliku” čovjek je u svom praskozorju otpočeo dijeliti u razdvojene svjetove i slike. Odnosno, čovjek otkako jeste čovjek, radi na podjeli svijeta – on ga dijeli u nove različite svjetove, kategorije, metafizičke cjeline, u različite slike… Za kreiranje bilo kakvog “novog svijeta – nove slike” čovjeku je potrebna granica, potreban je “ram za sliku” – bez rama nema pojave slike. Ram za takav “u manje svjetove podijeljeni svijet” u umjetnosti je tek varijanta velikoga mentalno-spoznajnog rama čovjeka, zamaskiranog i u pojavi konkretnog drvenog okvira za neku rukom ostvarenu sliku (platno, ili sl.). Dakle, prelaz iz jednog svijeta u drugi, vrši se preko rama, koji je i simboličko određenje takve transendencije.. Ram je kategorija koja se, u mijeni vremena, razvija i kao teorijska osobenost umjetničkog djela. Ta, naizgled trajna i stabilna funkcija rama za sliku dovodi se u pitanje u modernoj umjetnosti. Otpočinje ukidanje rama modernističke slike, koja, u svom osobenom prostornom radu i promociji otvorene kompozicije, “formalno prelazi i širi se u okolni prostor ‘preko rama’ i zahvata nevidljivo”. Tako je, naprimjer, logični iznalazak modernističke slike (platna): passepartout – prelazni, povezujući i harmonizirajući prostor papira oko slike, onog koji posreduje i povezuje svjetove sa dvije strane rama – simbolički svijet slike i konkretni svijet. Ali, tek, u savremenoj umjetnosti, ram nije klasični ram – nije “mjesto transcendencije iz onostranog u ovostrano”. Tu je ram mjesto “razrješenja sukoba svjetova”, propitivanjem ali i ukidanjem efekta transcendencije. Zato se često centralna tematska zbivanja i dešavaju u prostoru rama – on je pravo mjesto djelovanja u kome se, ako ništa, dodiruju svjetovi simboličkog i konkretnog svijeta. Ram, i njegov prostor se tako javljaju kao ukupna mjera slike poput “Cotton Field” Faith Ringgold, ili, starijeg primjera, ali, u biti istog modela transformiranog rama, Magritteov “L’Attentat” (1932). U tom smislu razvoja umjetnosti i amblematskog položaja forme rama u njoj, umjetničko djelovanje Amele Hadžimejlić je jasno, tematski i formalno, polje savremene umjetnosti.

Oslobađanje (od) slike – otvorena kompozicija

Ukupan karakter grafika “Jastuci” jeste vazdušastost i otvorena likovna kompozicija, unutar koje je moguće dodavati i oduzimati forme a da se ne poremeti bit slike. “Jastuk” i “oblak”, čine, naizgled dominirajuće forme i teme na grafikama, i, u pozadini iskazuju zajedničku poveznicu – karakter vazdušastog svijeta. Taj karakter oduzima materijalnost ali daje formama sugestiju živog i života. Taj karakter se, ovezuje sa, zapravo, osnovnom temom grafika – temom koja je bazično skrivena unutar estetskog karaktera ritma. Ritam, odnosno, smisao kretanja, pulsiranja, elementarnog bivstvovanja, pomalja se kao smisao i ostvarene slike. Jer, slike, centrirane unutar rama i hijerarhijski dominantne forme, i nema. Ritam je i pravi smisao formi i motiva “vezenja” na jastucima (koji zahvataju tradicionalne forme – mustre) – prije i poslije njih postoji ritam, on je primarno važan. U tom se formi ritma otkriva pulsacija života i kretanje kao njegov smisao. Značenjske, ali, i formalne, poveznice takvog ritmiziranja slike svijeta u historiji umjetnosti mogu biti i Piet Mondrianovi pulsirajući muzički i raspjevani meandri-okviri u “Broadway Boogie Woogie” (1942-43) i Henri Matisseova razigrana i valovita linija puna života (“Ples”, 1909).
Među prikazanim oblicima, zanimljive su forme slova, ispisa koji, zapravo, ne služe iščitavanju, odnosno, ne služe riječima dokučenju značenja. Tek, slova su dijelovi svijeta kojem je dopušteno da se vrati u nulto stanje. Riječi i njihova slova tvore elementarnu formu čija je osnovna zadaća tečenje i širenje. Tako se slapovi riječi prostiru i odlaze u prostor. To je ekspresija i drugih likovnih formi na grafikama, bilo da su cvijeće, trava, brda, doline, oblačići, skupljene geometrijske forme, tačke… Efekat ekspresije i značenja pisanih riječi je usporediv sa parole in liberta futurista i Marinettija početkom druge dekade 20. stoljeća, kod kojih su slova i riječi forme oslobođene građenja govora i dosezanja značenja. Uz slovne nizove, i sve druge forme bivaju multiplicirane. To se multipliciranje – ritmiziranje formi može shvatiti kao ornamentiranje slike svijeta – forma se dodaje na formu, pri čemu se pojavljuje snažna ekspresija ekspanzije formi, sa težnjom ka širenju u beskraj. Umjetnica Amela Hadžimejlić popunjava prazne prostore svijeta – nesupstancijalan svijet za nju nema smisla. Ekspresija slike, u smislu širenja u svim pravcima, vodi i ka efektu gubitka gravitacije – forme se javljaju kao lebdeće. Pri svemu, lebdenje i let se nameću kao sugerirano psihičko stanje promatrača. Skriveni kvaliteti figuracija pomaljaju se u apstraktnim formacijama na grafikama – u crnim figuracijama svojevrsnih razderotina slika, u mrljama i nanosima boje. Ove apstraktne forme potmulo prizivaju značenja i jasnije određene figuracije. U ciklusu grafika “Jastuci”, ove naznačene figuracije mogu biti ključ za psihološko tumačenje slike i njenog rama, ali i za projciranje karaktera i mjesta samoga umjetnika unutar slike.

Let Amele Hadžimejlić

Amela Hadžimejlić razara ograde i ramove, dok crta i šara cvjetiće, valovite linije, ornamente, brda… po jastucima, oko njih, iza njih, ispred njih. Ona, formama dodaje forme, i širi ih u svijet njegovim tkanjem, u vrstu jednog velikog i beskrajnog jastuka koji prekriva svijet. Time Amela Hadžimejlić i sebe širi i tka u svijet. Ako je umjetnost put slobode, Amela Hadžimejlić joj je na tragu. Ali, umjetnica oslobađa i samu savremenu umjetnost terora ispražnjene i klišeizirane slike, u istrošenom i užasno podijeljenom svijetu, u kome se izgubio svaki pojam jedinstva i cjeline, i, valjda, sljedstveno, i supstancijalni pojam lijepog. U jednom od mogućih brojnih povezivanja, ciklus grafika “Jastuci”, može se značenjski postavljati između Chagalla i Matissea – između šagalovskog beskraja i svetosti modre tuge i matisovske vedre i pulsirajuće linije radosti življenja. Kakvogod značenje da izazove, stojeći ispred ciklusa grafika “Jastuci”, mi osjećamo da potpuno uranjamo u svijet pune ravnoteže i pokrećućih životnih pulsacija. Krajnji je osjećaj jedinstvo i jednost izgubljenog svijeta.

Fehim Hadžimuhamedović

Jastuk- TAJNA, crtez komb.teh. 2015. 83x63cm

***

Zaigranost na jastuku

“Nemoj biti filozof u tekstu koji budeš pisao za ovu izložbu”, rekla mi je Amela Hadžimejlić, autorica grafičkih jastuka koje gledate pred sobom. I da jesam, mislim, filozof, za šta postoje i neke (ne)osnovane sumnje, ne bih to bio u ovom slučaju. Jer, pri prvom pogledu na ove artefakte, kako se to lijepo kaže, vidio nešto što se ne viđa prečesto, nešto što budi sjećanje na vremena i ljude koji su nam usađivali kulturu koju smo, prvo nesvjesno, a onda razumijevajući svijet oko sebe, usvajali. I možda i formirali neke važne životne odluke i krenuli nekim putem – umjetnosti i(li) filozofije, svejedno – želeći da ostanemo u onoj osjećajnosti koju smo sa svojih prvih jastuka, ponijeli u svijet kao nekakvu amajliju, tajnu misao o tome da je u (pre)ozbiljnom svijetu u kojem živimo, najviše što se može, u nekoj mjeri, ostati dijete. Odnosno, imati tu zaigranost. Jer se važne stvari u umjetnosti, ipak, na kraju i na početku dobijaju – igrom.

U vremenu konzumerizma u kojem se stalno iznova nekome ili nečemu želi dati “važnost” ili “ozbiljnost” pribjegavanje ovakvim, duboko intimističkim radovima i tehnikama, može izgledati pomalo avanturistički i anahrono. Ali, nije li umjetnost najviše – to? Ne pristajanje na diktat vremena, ne kretanje u zadatim okvirima u kojima današnja konvencionalna (i komercijalna) umjetnost prednost daju nekoj vrsti aktualizacije društvenog konteksta. U odnosu na stvaranje atmosfere koja taj kontekst oneobičava, ukoliko je “običan”, odnosno postavlja ga u mogućnost različitih gledanja, i tumačenja.

U tom smislu, može se reći da je jastuk vrlo pouzdana podloga za umjetnost: on je ono na šta prvo stavljamo glavu, iz njega kreću naši prvi snovi, naše prve ideje, on je naša prva igračka, i prva ispovjedaonica, njemu povjerimo prve tajne, prve ljubavi, i prve loše vijesti, u njega se prvi put isplačemo, na njega prvi put legnemo, i s njega većina duša odlazi u nebo, ili tamo gdje je određeno da se naši životi nastave. Ili prekinu, kako je kome drago.

Ono što nam govore ovi jastuci jeste da nečiji život, pa i umjetnost svoje konture dobijaju puno prije onoga što imamo priliku vidjeti kao “finalni” proizvod. Jer živimo u svijetu u kojem su ljudi, zapravo, brojke ili case studies, i to, reklo bi se, u najboljem slučaju. To, osim što je duboko nehumano, nije tačno: osnovni pokretač našeg bivanja su emocionalno stanje nazvano ljubav, i duhovna (nad)gradnja koju nazivamo – svijest. Tu još uvijek ne nalazimo tačke “ugovora” koje se zovu konvencijama, predrasudama, materijalnim bogatstvom, beskrupuloznošću; sve ono što svakodnevno doživljavamo i gledamo kao zamjenu za vlastiti život. Naša predodžba o svijetu, barem onaj dio koji nosimo u sebi kao najbolje od nas, napadnuta je materijalima koji je tanje iz dana u dan, i kako da se ne postavi pitanje kada će svijet – ako već nije – postati sasvim ograničen prostor za neke jake, za predatore? Za druge, one slabije, oni koji vjeruju u iznijansiranu i izbalansiranu sliku svijeta, u svoje jastuke i njihove ornamente, u tome svijetu nema, i neće biti mjesta.

Često nakon prolaska “cijelog kruga” u smislu izučavanja i proživljavanja umjetničkih praksi shvatimo da su nas odredile neke “prve” stvari, neki rani utjecaji za koje smo mislili da su bogomdani: poput, recimo, prvih gledanja Profesora Balthazara, ili serija koje su svojim umijećem oplemenili djetinjstvo, kao što su “Poletarac” ili Nedjeljni Zabavnik, crtan i bojen majstorijama Dušana Petričića i nadahnućem genijalnog scenariste Timothy John Byforda. Kao da su u te jastuke ugrađene sve želje, nadanja, sve prošlosti i sve budućnosti Amele Hadžimejlić.

Uostalom, nisu li dezen ili vez na jastuku prvi umjetnički ornament koji čovjek vidi?

Onda i nije čudo da se na njih može nacrtati i napisati sve, odnosno ono što umjetnicu okupira i stvara joj dileme. Za potpuni doživljaj ovih radova dovoljno je krenuti od naslova: od Ženskog, preko Kako nebo duši prija, pa kako kako Kiša pada, pa Rasplakani, Uf, pa Kupit ću si top i Život je jedan, do Ne vjeruj mi kad kiša pada, Sve će proći i Da je duža bila noć. Ovaj nas slijed upućuje na jednu vrstu likovnog jazza, nekakve intimne multimedije, koja stavljajući svoje misli i umijeće istovremeno želi potcrtati šta je, doista, važno a šta kao zamjenu za dječiju razigranost tražimo po društvenim mrežama, u mobilnim telefonima, za svojim računarima… Asocijativni niz nas navodi da se svi ti kolaži stapaju iz progresivnog duha sedamdesetih, iz modela pop-kulture, ali i iz nasljeđa do kojeg umjetnica dolazi kasnije, proučavanjem onoga što se tokom vremena radilo i taložilo u mediju kojim se bavi.

Naslov Hej, otvori vrata koji je citat iz jednog davnog pop-hita iz sedamdesetih, kad je autorica bila dijete. A to je, istovremeno i poruka u kojoj se sadašnji čovjek, u naizglednu mogućnost izbora iz svog zatvorenog svijeta, u nešto bolje, otvorenije, intimnije, svjetlije. Ili tamnije, ali iskrenije, bliže onome što ljudske priroda i umjetnost trebaju da budu.

Ovi jastuci kao da govore – možete mi uzeti sve, ali ne pravo da svojom prirodom budem razigrana, da u nekom smislu budem (i) dijete. Ako umjetnik ikome išta duguje, a znamo da ne treba objašnjavati ili se pravdati, onda duguje onome prvom što ga je moglo odrediti. Ima jedna velika pjesma iz sedamdesetih, Epitaph, kultnog benda King Crimson čiji jedan stih kaže: confusion will be my epitaph. U relativno slobodnom prijevodu, to bi se moglo reći kao – “ na mom će nadgrobnom spomeniku pisati zbunjenost.”

A na jastuku? Odnosno “Jastucima”!? Pisaće znatiželja, emocije, vjera, nadanje, sumnja, sve ono što ove jastuke koje gledate čine jedinstvenim. I razigranim.

U ovom tekstu i nije bilo tako teško ne ispasti filozof. Dovoljno je bilo prepustiti se zaigranosti.

Ahmed Burić