L.N. Tolstoj: Hraniti se životinjama je nemoralno, jer uključuje čin koji je u suprotnosti s moralnim osjećanjima – ubijanje

Povezani članci

• Enver Kazaz: Kritika kao poezija
• Ponovni susret s poezijom Jozefine Dautbegović u Mostaru: Domovina u koferu
• U potrazi za otrunjenim vremenom
• PROMOCIJA KNJIGA ZORANA FERIĆA I GORANA SAMARDŽIĆA
• “Napucati kokoš do smrti nije sport, nego zlostavljanje i ubijanje”
• Pola stoljeća veličanstvene karijere Arsena Dedića

Ne tako davno, razgovarao sam s penzioniranim vojnikom, mesarom, koji je bio iznenađen mojom tvrdnjom da je šteta ubiti i govorio uobičajene stvari o činu zaređenja. Kasnije se ipak složio sa mnom: ”Posebno kada su mirni, pitoma goveda. Priđu ti jadni, vjeruju ti. To je veoma žalosno”.

Ovo je strašno! Ne patnja i smrt životinja, nego što čovjek to potiskuje u sebi, nepotrebno, taj najveći duhovni kapacitet – suosjećajnost i sažaljenje prema živim bićima poput njega samog – i kršeći vlastita osjećanja postaje okrutan. Duboko u ljudskom srcu sjedi zapovijest da se ne oduzima život!

Jednom, odlazeći iz Moskve, ponuđen mi je prijevoz kočijama koje su išle u Serpuhov, u susjednu šumu da donesu drva. Bio je to četvrtak pred Uskrs. Sjedio sam u prednjem djelu kočije sa snažnim crvenokosim kočijašem, koji je očigledno popio. Ulazeći u selo, vidjeli smo kako vuku na klanje dobro uhranjenu roza golu svinju. Skičala je užasnim glasom, glasom koji liči na krik čovjeka. Baš u trenutcima kada smo prilazili, počeli su je klati. Čovjek joj je rasporio grlo nožem. Svinja je zaskvičala još prodornije i glasnije, otrgla se od čovjeka i pobjegla oblivena krvlju.

Kako sam kratkovid, nisam primijetio sve detalje. Sve što sam video je svinja s ljudskim likom i sve što sam čuo je njen očajnički krik, ali kočijaš je pažljivo promatrao i video sve detalje. Uhvatili su je, oborili, i završili posao prerezivanjem njenog vrata. Kada je skičanje prestalo, kočijaš je duboko uzdahnuo. “Da li ljudi zaista nemaju odgovor na takve stvari?”, upitao je.

Toliko je jaka čovjekova odbojnost prema ubijanju. Ali na primjer, poticanjem gramzivosti, tvrdnjama da je Bog to dopustio, i prije svega, da je to po navici, ljudi u potpunosti gube ovaj prirodni osjećaj.

Sve što želim reći je da je za dobar život neophodan niz dobrih djela, ako je čovjek ozbiljan u namjerama da živi ispravno, neminovno će pratiti jedan određeni niz, a među prvima, to će biti vrlina za kojom idu samokontrola, suzdržavanje. U potrazi za samokontrolom čovjek će neminovno pratiti i niz čija je glavna karika samokontrola ishrane. I ako zaista bude ozbiljno tražio dobar život, prva stvar od koje će se uzdržat biti će upotreba životinja u prehrani, jer da ne govorimo o pobuđenju strasti koje takva hrana izaziva, hraniti se tako je jednostavno nemoralno, jer uključuje rađenje čina koji je u suprotnosti s moralnim osjećanjima – ubijanje.

“Ali zašto, ako je pogrešnost takve ishrane poznata čovječanstvu toliko dugo, zašto ljudi nisu priznali ovaj zakon?”, zapitat će se oni koji su navikli da ih vodi javno mnijenje, a ne razum. Odgovor na ovo pitanje je da je moralni napredak čovječanstva – što je temelj za svaki oblik progresa – uvijek spor. Ali znak pravog, a ne prolaznog progresa, jedino je i isključivo njegova istrajnost koja omogućava konstantno ubrzanje.

Napredak vegetarijanstva je upravo ovakve vrste. Takav progres je izražen u pravom životu čovječanstva, koji iz mnogih razloga, nevoljno prelazi sve više i više iz mesožderskih navika u ishranu baziranu na povrću, a namjerno prati istu putanju u pokretu koji pokazuje jasnu snagu i koji raste sve više i više, a to je vegetarijanstvo. Ovaj pokret je tijekom prethodnih deset godina značajno napredovao. Sve više knjiga i časopisa na ovu temu pojavljuje se tijekom svake godine, u inostranstvu srećemo sve više ljudi koji su odustali od mesa, pogotovo u Nemačkoj, Engleskoj i Americi, broj vegetarijanskih hotela i restorana raste iz godine u godinu.

Vegetarijanski pokret bi trebao izazvati posebnu radost kod onih čiji život nastoji da dovede kraljevstvo Božje na zemlju, ne zato što je vegetarijanstvo samo po sebi važan korak ka takvom carstvu (svi pravi koraci su i važni i nevažni), već zato što je to znak težnje čovječanstva ka ozbiljnom i istinitom moralnom savršenstvu. Time čovječanstvo preuzima onaj nepromjenljivi poredak nasljednog i prirodnog na sebe, počevši od prvog koraka.

Oni koji nastoje dostići viši sprat kuće pukim pokušavanjem da se penju nasumično i s različitih pozicija po zidovima, trebalo bi da se okupe oko prve stepenice i zajedno krenu ka gore uvjereni da je jedini pravi put ka gore – ako se počne od prve stepenice.

Filozofski  magazin