Esad Bajtal: SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE

Povezani članci

• Ko je jamio, jamio je
• BEZ PROCESUIRANJA KORUMPIRANIH POLITIČARA NEMA FINANCIJSKE POMOĆI BiH
• Austrijanci pokrenuli kampanju protiv ustaškog derneka na Bleiburgu
• Samoubistvo trudbenika u praskozorje Praznika rada
• Ta čudesna obitelj Filipović
• Čedomir Petrović: BILO NEKAD JEDNO VREME KAD SU LJUDI BILI DOBRI

Foto: Masa Galic

Nakon što je već solidno otoplilo, povelik snijeg, jutros 19. 04. 2017. godine, iznenada, sasvim neočekivano, pokri Bosnu, njene zelene livade i beharom već rascvale voćnjake. Baš kao u sevdalnci “Snijeg pade na behar na voće”. Naravno, rijetko se događa, ali nije ništa novo. O istom događaju svoga vremena izvještava i slavni sarajevsku hroničar Mula Mustafa Bašeskija:

Kada se već jako bio razvio behar, pade snijeg i nastade žestoka studen, tako da se behar promrznuo. Ovo se dogodilo u mjesecu šabanu (30. III – 27. IV) 1759.

Da li je baš ovaj ili neki drugi snijeg povod pjesmi ne znam. Ali znam samo da snijeg u pjesmi nije slučajno, a najmanje je u njoj samo zato da bi pjesma zabilježila neobičnost te vrste. Zašto snijeg a ne kiša? Zašto pjesma ne kaže: “kiša pade na behar na voće”. A mogla je. Kiša na beharu spada u redovno stanje stvari. Snijeg na beharu je nešto sasvim drugo. Kad snijeg padne na behar, riječ je o nečem vanrednom, neobičnoom koje potiskuje ono obično, svakodnevno. Svojom neobičnošću, snijeg u ovo doba godine, kao i sve drugo, spada u „Božje davanje“. U pjesmi to Božje davanje postaje Božji znak urušavanja starog i uspostavljanja nekog novog poretka stvari. A kad Bog uspostavi novi poredak, ni ljudski više ne može ostati isti. Sve se ruši.

O čemu se radi?

U vrijeme nastanka sevdalinke sistem dogovorenih brakova, kao sastavni dio uobičajenog poretka, funkcionira kao nešto sasvim prirodno. Upravo zato, “neprirodno” padanje snijega “na behar na voće”, kao urušavanje uobičajenog toka stvari, postaje Bogom dan znak za pobunu i isporuku zahtjeva za novim poretkom vrijednosti. Neodrživost jednog, prirodnog, vodi padu i neodrživosti drugog, ljudskog poretka. To je trenutak krize koji otvara horizont slobode i nove, dotad zatomljene mogućnosti društvenog poretka. Pjesma, pozivajući se na prirodnu (dakle, Božju)*, priziva, traži i zahtijeva pravo na drugu, ljudsku, tj. društvenu neobičnost. Na slobodu ljubavnog izbora.

Snijeg pade na behar na voće
Neka ljubi ko god koga hoće 

Snijeg u nedoba, “kad mu vrijeme nije”, kao simbolički slom uobičajenog reda i poretka, postaje zgodna prilika da se ista logika protegne i na neke druge životne sfere. Jednom običaju (poretku) je odzvonilo, i pobuna protiv njega može da počne:

Neka ljubi ko god koga hoće
A ko neće nek se ne nameće
Od nameta nema selameta

Sa gender stanovišta našeg vremena, ova sevdalnika, kao uostalom i cijeli njen opus, unosi nedvosmisleni emancipatroski naboj u život žene. Zahtjev “Neka ljubi ko god koga hoće”, zahtjev je za oslobođenje žene od presije običaja i nametanja koji, nemilosrdno, do bola, gaze volju, želje i htijenja djevojačke osjećajnosti. A nametanje ne vodi ničemu dobrom. I tu je pjesma sasvim jasna: “od nameta nema selameta”. Otuda sevdalinka kao zgodan način i oličenje one mladalačke pobune koju nije bilo moguće izvesti ni na jedan drugi način. Samo pjesmi je dozvoljeno da kaže ono što je jezikom svakodnevnice nezamislivo i neizgovorljivo:

Od nameta nema selameta

Tako u okruženju tvrdih adeta i običaja pjesma postaje vid odvažnosti da se, kroz bodljikavu ogradu uobičajenih i neupitnih zabrana, posegne za vlastitom slobodom. Ljubav se pjesmom brani od običaja. Baš kao što običaji svojim ograničenjima i zabranama dovode u pitanje mogućnost slobodnog ljubavnog izbora:

Koga hoću, ne daju mi
Koga neću, nameću mi
Jest tako mi zdravlja moga
Ne imala nikog svoga

I nisu u pitanju samo djevojačke, nego, ljudske slobode. Na jednakom udaru običaja toga doba su i momci. Ponekad toliko mladi da njihova svijest nije dorasla smislu konkretnih zbivanja i događanja koja roditelji nameću i provode:

Meha majka luda oženika
Još luđega u đerdek spremila

U nemogućnosti da razumije jednu nestvarnu stvarnost, ostaje mu još samo zbunjenost na ivici emotivnog sloma:

Gleda Meho lijepu djevojku
Gleda Meho al se ne dosjeća
Šta će sobom, a šta li sa njome
Pa zaplaka traži staru majku 

Njega tješi pod duvak djevojka: 

Nemoj plakat moji jadi Meho
Ja sam tebi nešto donijela 

Šta mu je donijela?

U odgovoru na ovo, naizgled banalno pitanje, dolazimo do najvećeg umijeća sevdalinke i njenog prefinjenog poetskog jezika: da sve kaže, a da, ostajući metaforički vrlo precizna, ne bude ni vulgarna ni prizemna ni nejasna:

Ja sam tebi nešto donijela:
U njedrima dvije gurabije
U dimije – ticu lastavicu

Sve je uredu. I sve je na svom mjestu. Običaj uljudnog govora je sačuvan, a poruka prenijeta precizno i bez zabune. Tako sevdalinka rafiniranim metaforama izriče svoje želje i zahtjeve; nade i razočarenja; čuvajući pri tom ljudski dignitet aktera ljubavne drame. I to je ono što je čini ljudski velikom i estetski jedinstvenom poetskom formom koju je iznjedrilo jedno vrijeme uobičajenog nametanja i prisilnog ljubavnog odricanja.

Iz knjige E. Bajtal, Sevdalinka – alhemija duše, izd. Rabic, Sarajevo 2012.

___________________________________

* Deus sive natura (Bog ili Priroda), kaže Spinoza