DNEVNIK ČITANJA VIKTORA IVANČIĆA: O općeprihvatljivim umorstvima

Povezani članci

• Otvoren konkurs za kratku priču Biber
• Azer Pehilj:”All the Invisible Crimes”
• Borislav Jovanović: OPORUKE U DOBA KORONE
• Cinizam antiterorizma
• Za dom i centar!
• Promocija nove knjige Predraga Lucića

Vjerovatno najbolji i najvažniji jugoslovenski autor, urednik kultnog tjednika Feral Tribune, kolumnista, romanopisac i ovlašteni sudski prevoditelj Robija K., piše o tome šta čita ovih vrelih dana i kako mu se, igrom slučaja, kapitalna studija Zygmunta Baumana, Modernost i holokaust, isprepliće sa subverzivnom, skoro pa karikaturalnom surovošću Joa Nesboa

Piše: Viktor Ivančić- Analiziraj.ba

15. srpnja

Moja ovisnost o pisanoj riječi tolika je da svakoga jutra, odmah po ustajanju, počinjem čitati. Uz veliku šalicu kave (2 dl) pomno upijam poruku otisnutu na kutiji cigareta koja me, najprije, podsjeća na to da sam žaljenja vrijedna moralna ništarija, a zatim upozorava na stravične posljedice moje suicidalne navade. Na ovoj piše: “Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija.” Pri čemu je zadnja trećina teksta ispisana ćirilicom.

Ako pušenje ubija, a ja pušim, znači da ubijam. Doduše, samoga sebe, ali – zašto to radim tri puta? Odnosno – zašto mi se to tri puta stavlja do znanja? Istinabog, razmišljam i ovako: ako sam kao osoba sklona pušenju osvjedočeni zločinac (pritom nepopravljiv, jer ne odustajem ni nakon pročitanih upozorenja), dakle netko tko ne zaslužuje milost, ne bi li onda činjenica da svojim pušenjem pridonosim uklanjanju upravo takvoga jednog zlotvora iz zdravoga tkiva društva trebala poslužiti kao olakotna okolnost? Možda je zbog toga poruka na kutiji tri puta ponovljena, da me ohrabri na čin nekažnjiva i općeprihvatljiva umorstva?

Zadnji kontingent cigareta doteglio sam početkom srpnja iz Sarajeva – da budem iskren: radilo se o velikoj putnoj torbi nakrcanoj štekama duhanskog naoružanja što sam je kao zadnji podlac prošvercao preko granice, jer je dunhill tamo za trećinu jeftiniji nego ovdje – te sam shvatio (iako moj nikotinom devastirani mozak radi znatno smanjenim intenzitetom) da je poruka upozorenja, valjda prema nekoj administrativnoj odluci ili zakonskome paragrafu, otisnuta na tri različita jezika: bosanskom, hrvatskom i srpskom. Ili hrvatskom, bosanskom i srpskom?

To što natpis zvuči potpuno jednako na svim spomenutim jezicima, nije razlog da bude odštampan samo jednom, budući da je kao takav svima savršeno razumljiv, nego baš preko njega – naime preko njegove utrostručene identičnosti – valja naglasiti jezične ekskluzivizme i međusobne nacionalne različitosti. Jako inteligentna strategija. Otprilike kao da osoba sa staturom miješalice za beton, teška nekih stotinu i četrdeset kilograma, zaneseno drži televizijsku propovijed o prednostima makrobiotičke prehrane i glodanja sirovoga povrća. Ili kao da katolički biskup s oltara larma protiv pošasti pedofilije, a svi znamo da…

Kao potpisnik zloglasne Deklaracije o zajedničkom jeziku – a to je ovdje ubilježeno za veći grijeh i od duhanske ovisnosti – ne mogu da se ne obradujem konačnom efektu: upravo inzistiranje na jezičnoj različitosti osnažuje i promiče jezično zajedništvo. Što više nacionalne fikcije, to više provala realnosti unutar zadanoga žanra. Što je više kleveta i laži, isti nam je miliji i draži.

Da sam na mjestu vrhovnoga administrativnog uma, zaduženog za pitanja nacionalne higijene, razmislio bih o tome da se ne samo pušenje, nego i svako spominjanje pušenja proglasi štetnim, pa bi možda i parole na kutijama cigareta evoluirale u svrhovitije oblike. Na primjer: “Hrvat ubija. Bošnjak ubija. Srbin ubija.” Što bi, uzgred budi rečeno, vjernije odražavalo situaciju na terenu.

Mnogi su narodi na zemaljskoj lopti razdruženi s pameću, ali ovi naši su – kako nedvosmisleno potvrđuje štivo konzumirano uz jutarnju kavu – tri puta luđi od cjelokupne konkurencije. Ima li ičega grotesknijeg od administrativno potpomognutog diferenciranja kojim svi akteri ispadaju budale na isti način?

Glupost ubija. Glupost ubija. Glupost ubija.

Nešto kasnije

Jedva da sam sažvakao nekoliko desetaka stranica, a Jo Nesbo je već posijao tri leša. Sve žrtve su žene. Dvije od njih ubijene su tako što im je u usnu šupljinu silom ugurana posebno konstruirana metalna kugla, a zatim su, nakon što je povučena crvena vrpca koja je virila s vanjske strane usana, iz kugle izbile igle duge sedam centimetara, njih petnaestak, proburazivši im nepca, obraze, nozdrve, bradu, jednjak, očne jabučice i stražnji dio mozga. Smrt je, međutim, izazvana slijevanjem krvi iz rana kroz dušnik do pluća, što je dovelo do zastoja u radu srca i onoga što će patolog nazvati cerebralnom hipoksijom; drugim riječima: žrtve su se ugušile u vlastitoj krvi. Detalj koji zbunjuje policijske forenzičare – jer ovi još nisu upućeni u tajnu metalne kugle – je što su ubodne rane u njihovim ustima nanesene iznutra.

Treća je žrtva, pak, obješena s najviše skakaonice ispražnjena bazena, ali na tako dugačkome neelastičnom užetu da se krupno ženino tijelo, kada se na tri metra iznad dna bazena omča zategnula, nije dalo zaustaviti, već se otrglo od glave i potmulo tresnulo o tlo. “Glava i vrat ostali su da vise o omči. Nije bilo mnogo krvi. A onda se i glava prevrnula, skliznula iz omče, pala na plavi gornji deo Maritine trenerke i zvučno otkotrljala niz pločice.”

Budući da roman (Oklopno srce, Laguna) zaprema preko sedamsto stranica, Nesbo bi, nastavi li ovim tempom, mogao u disciplini tamanjenja nevinih pripadnika ljudske vrste dosegnuti efektivnost PhilipaMorrisa ili barem Tvornice duhana Rovinj. Što se maštovitosti tiče, već sada ih uvelike nadmašuje i doimlje se poput nekoga tko je tajne zanata izučavao kao promatrač u nekoj od naših Pakračkih Poljana.

Lukav je Norvežanin: cjepidlačkom literarizacijom okrutnosti ubada naoštrenim iglama, noževima i drugim hladnim oruđima u centralni etiološki mit zapada o civiliziranom društvu, jer proces civiliziranja društva, prema Norbertu Eliasu i kompaniji, temelji se na eliminaciji okrutnosti i nasilja iz svakodnevnog života, s vodećom predodžbom u vidu svetosti ljudskoga tijela, njegovoj punoj autonomiji i intaktnosti.

Nesbo – utvaram, trčim pred rudo – poručuje Eliasu i ekipi da nasilje u modernoj zapadnoj civilizaciji nije eliminirano, već je tek deložirano, stavljeno pod patronat centara čija je pozicija u socijalnoj mreži izmještena u odnosu na onu koju zauzima “običan građanski subjekt”, pa ako se stječe utisak da nasilje odsustvuje iz odnosa među pojedincima, to je zato jer ga kontroliraju sile do kojih pojedinci ne mogu doprijeti. Sve dok, dakako, na scenu ne zakorači pravdoljubivi, depresivni i opijumom omamljeni detektiv Harry Hole.

Ipak, ovo mi se čini pomalo teškim za lako ljetno štivo. Bit će ga dobro, radi ravnoteže, razblaživati nešto lakšim lakim ljetnim štivom. Elem, Zygmunt Bauman: Modernost i holokaust.

Nešto kasnije

Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija, čak i na ćirilici… No smrt siju i mnoge druge pojavnosti. “Ne biste li bili sretniji da sam vam mogao pokazati da su svi počinitelji bili ludi?” pita historičar holokausta Raul Hilberg, a citira ga Zygmunt Bauman. Za razliku od raspištoljenog Nesboa, znameniti sociolog bavi se kategorijalnim umorstvima, jer “genocid se od drugih ubojstava razlikuje po tome što kao svoj objekt ima kategoriju”. A to opet znači da u zoni počinitelja ne defiliraju psihopate i demoni, umno poremećeni krvoloci, pa niti strastima zadojene mase, već – učinkovita birokracija.

Kapitalna Baumanova studija izvorno je objavljena 1989., a u Hrvatskoj se pojavila tek ove godine, u izdanju TIM pressa i izvrsnome prijevodu Srđana Dvornika. Njezina – za ta doba – iznimno izazovna teza je da genocidni projekti, uključujući tehničke resurse koji omogućavaju njihovo provođenje, ne samo što su potpuno kompatibilni s modernom civilizacijom, nego ih je ona uvjetovala, stvorila i isporučila. Holokaust tako nije na neki tajnovit način izbjegao sraz sa socijalnim normama i institucijama modernosti – što je dotad bilo omiljeno tumačenje, jer su ove tobože izumljene kao brana od “barbarstva” – već su upravo te norme i institucije učinile holokaust ostvarivim.

Sveobuhvatno ubojstvo iziskivalo je da se rulju zamijeni birokracijom, a kolektivnu srdžbu – koja je kao oruđe masovnog uništenja “žalosno primitivna” i nedostatna za “velike planove” – poslušnošću spram autoriteta. Ovo potonje je podrazumijevalo i proces distanciranja od moralne odgovornosti. A konačni je cilj – zadan od strane rasistički raspoloženih vođa – veličanstvena vizija boljeg i radikalno drugačijeg društva. Moderni genocid je, utoliko, “element socijalnog inženjeringa, namijenjen stvaranju socijalnog poretka usklađenog s projektom savršenog društva”.

Središnja Baumanova metafora je takoreći poljoprivredna, točnije vrtlarska: moderna kultura je kultura vrta. Ona se definira kao projekt idealnog života i uređenja ljudskih odnosa, nastao iz nepovjerenja prema prirodi. Umjetni poredak vrta – odnosno društva kao vrta – zahtijeva, između ostaloga, brižno uklanjanje korova, e da bi korisne biljke mogle niknuti i rasti u punome sjaju. Genocid je samo jedan od neizbježnih poslova što ih moraju obavljati ljudi koji društvo tretiraju kao vrt. Plijevljenje korova iz te je perspektive stvaralačka, a ne destruktivna aktivnost. Ubijanje nepoželjnih socijalnih skupina nije djelo uništavanja, već stvaranja. Likvidacija je kreacija.

Sve to, upozorava Bauman, uopće ne iznevjerava duh modernosti. Ali budući da je paralelno čitanje vražja rabota, pogotovo ako ti noćni ormarić nalikuje prekrcanoj tezgi na tržnici, naizgled trivijalnoj slikovitosti Nesboa ne uspijevam uteći, jer mi se – kada je riječ o dilemi da li do genocida dolazi unatoč ili zahvaljujući procesu civiliziranja – njegov prizor, uz uvjet da ga prigodno omasovimo, čini itekako karakterističnim, skoro pa baumanovskim: moderna civilizacija svako malo guši se u vlastitoj krvi, a akademska forenzika zaprepašteno zdvaja nad činjenicom da su ubodne rane nanesene iznutra.

Nešto kasnije

No ono što mi, krajnje neprikladno, zaokuplja misli – budući da čitanje provocira i sjećanje na pročitano – jest neosporan povijesni podatak da je Zygmunt Bauman svoju studiju pisao u isto vrijeme kada je Franjo Tuđman stvarao svoje grandiozno djelo s naslovom Bespuća povijesne zbiljnosti. Obje su knjige objavljene 1989. i bave se istom temom: masovnim ubojstvima, to jest “zločinbenim činidbama”, “sveudiljnim zlosiljima” i mnogim sličnim tvorbama koje štrcaju iz neoustaškog vokabulara hrvatskog historičara.

Ali dok je Bauman sav usmjeren ka cilju da svoje uvide ispostavi kao upozorenje, kao prilog nastojanju da se zločini ne ponove, pozicija Tuđmanova je dosljedna negacija njegove. Osnovna poruka spomenute kupusare – koju sam iz mazohističko-publicističkih razloga detaljno iščitao još prije nekih četvrt stoljeća – jest da genocid, koliko god djelovao neugodno, ne mora biti tako loš. Jerbo “genocidne promjene” – sada, preporučujem, dublje udahnuti – “dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može” – što to može? – “pa to može imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese” (str. 163).

Eto upečatljive scene: godina je prijelomna, pucaju totalitarni lanci, ruše se utopijska carstva, spaljuju crvene zastave, pokapaju iluzije, a dva akademska trudbenika, na dva kraja Europe, opsesivno se bave istom građom i drhte u groznici intelektualnog angažmana: tamo Bauman, ovdje Antibauman; tamo sociolog i uvjereni humanist, ovdje povjesničar i politički kriminalac. Ono što Bauman vidi kao zastrašujuću opasnost, Antibauman doživljava kao neslućenu mogućnost; u Baumanovim opomenama Antibauman prepoznaje šanse…

…jer cijelu tu priču oko društva i društvenoga raslinja on sagledava iz perspektive okorjela vrtlara. Jedina je nezgoda što mu je, demokratskom voljom hrvatskoga naroda, naposljetku svečano predana motika u ruke. Pa je sav onaj korov, posljedično, najebao. Daleko od toga da se dogodila kolektivna zabluda, naime, nema nikakve dvojbe da je Tuđman, prije nego se demokratski okrunio, više nego precizno najavio kakvome društvenom idealu valja težiti i kakve se “zločinbene činidbe” moraju dogoditi da bi taj ideal bio dosegnut.

Naši ljudi naprosto imaju povjerenja u svoj znanstveno-akademski kadar.

Što onda znači prevesti i objaviti Modernost i holokaust tri desetljeća kasnije, nakon što je Antibauman temeljito etnički očistio obradivu parcelu i ostavio u amanet pravilnik oko uređenja vrta?

Ništa, osim sitnoga ciničnog dodatka. Kasno Zygmunt u Hrvatsku stiže… a i kad dođe, jedva da će na njega itko obratiti pažnju.

Nešto kasnije

Dramu Aziz moga druga Predraga Lucića – u podnaslovu nazvanu još i Svadbom koja je spasila svijet, a pisanu po motivima Pira malograđana Bertolta Brechta, i to prije jedanaest godina – čitam po treći put. Ne samo zato što je Predrag još tada anticipirao ono što je sada središnja drama ove zakuhale Lopte, već je prigoda posebna i u lokalnim okvirima, budući da Dino Mustafić postavlja komad za ovogodišnje Splitsko ljeto.

Iz razgovora s Dinom razabirem da je stvaralački nervozan i udubljen u najfinije detalje. Hoće li inteligentnu ironiju uspjeti na sretan način prenijeti na scenu i naglasiti u pravim momentima? Kako tekstualni otrov rasporediti tako da gledaoca zadrži u tjelesnome nesporazumu, gdje bi se ovaj rado nasmijao, ali baš i ne može pošto ga je zabolio stomak?

Nemam, srećom, takvih briga, i ovaj put, budući da mi je sadržaj komada dobro poznat, opušteno uživam u izvedbi na papiru, u Predragovoj nenadmašnoj spisateljskoj eleganciji, koja dolazi do izražaja čak i u napomenama uz pojedine prizore, dakle u onome neizvedivom na bini. Na primjer: “Put je nešto tamnija, a pogled nešto tužniji no što se pristoji donijeti na svadbu.” Na primjer: “U svadbenu dvoranu stižu tri interventna mudraca…”

Kako će pak ono izvedivo uvaženi gledatelj procesuirati, ne znam. Da se naceri kada Gašpar na jednome mjestu pita “zar je moguće da nitko od vas nije čitao moje oglede o Drugom pod naslovom ‘Nema Trećeg’”? Ili da mu sijevne u želucu kada Baltazar kaže da je “veličina nesreće katkad upravo proporcionalna važnosti trenutka”? Ili da se smrzne kada Aziz – čije ime na njegovu jeziku znači moć – napokon progovori: “Moć koja strahuje je strah koji je slučajno moćan.”

A čitatelj koji pomisli da sam se u ovoj dnevničkoj bilješci izbjegao baviti regularnim zločinstvima, mogao bi grdno pogriješiti, samo zato što je, za razliku od gledatelja, zbrisao u čitateljski zaklon. Jer radi se o susretu s Drugim, zaboga, a tu sve sluti na raskošnu eksploziju, i veliko je pitanje – čak i ako zanemarimo lica i kulise – u kakvim će komadima publika napustiti ljetnu scenu.

Nešto kasnije

Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija. No ne miruje ni Nesbo, koji mi je isporučio četvrti leš. Žrtva je ovoga puta muškarac. Upotrijebljeno oružje: “superlepilo”, toliko snažno da ga možeš ukloniti s kože jedino na način da istu oguliš. Rečenome muškarcu, elem, najprije je zalijepljena traka preko usta, potom mu je izbrijan potiljak, potom mu je koža od potiljka do pete pedantno premazana “superlepilom”, a naposljetku ne mogu odoljeti napasti da opis onoga što slijedi prepustim samome Norvežaninu koji kroz usta sada već prilično trijeznoga Harryja Holea evidentira

“…da je počinilac, kada je završio svoj posao, položio Elijasa u kadu, sačekao neko vreme da lepak uhvati, a potom samo malo odvrnuo česmu i ostavio Elijasa da se polako utopi. A onda je otpočela Elijasova trka s vremenom i smrću. Nivo vode polako je rastao, a njegova snaga je isticala. Sve dok ga strah od smrti nije sasvim obuzeo i nagnao ga na očajnički pokušaj da se oslobodi. I uspeo je – otrgao je najjači deo svog tela sa dna kade. Desno stopalo. Naprosto ga otkinuo, videli ste kožu na dnu kade. Krv je šiknula u vodu, a Elijas je lupao stopalom o dno ne bi li dozvao svoju gazdaricu u prizemlju. I ona ga je čula.”

I? Kada ga je čula, što je poduzela?

Ništa. Mislila je da njezin stanar “ima žensko društvo”.

Bog te Nesbo!

Nešto kasnije

Bauman pledira za novu sociološku teoriju morala, jer smatra da je ortodoksnoj sociologiji – prema kojoj je društvo neka vrsta tvornice morala – potrebna bitna revizija. On, naprotiv, tvrdi da moral nije proizvod društva, već nešto čime društvo manipulira, te da se sam proces socijalizacije sastoji od manipulacije moralnom sposobnošću: sposobnošću pojedinca da, lišen vanjskih utjecaja, razlikuje ispravno od neispravnog. Moralno ponašanje stoga najčešće znači zauzeti stav koji je suprotan stavu vlasti i javnog mnijenja, koji je dakle otpor društvenom konsenzusu.

Iskustvo holokausta pokazalo je da postoje prilike kada se treba više bojati onih koji se pokoravaju zakonu nego onih koji ga krše. Najužasnija provala zla, drugim riječima, nije proizašla iz raspada poretka, već iz krute i besprijekorne vladavine reda.

U argumentaciji, Bauman se tu obilno poziva na svojedobno ozloglašeni eksperiment Stanleya Milgrama (to je ono sa strujom, kada su ispitanici pokazali spremnost da nepoznatim žrtvama nanose bol elektrošokovima visoke voltaže dok god su odgovornost za to preuzimali voditelji istraživanja), koji je izazvao silan nemir u stručnim i širim krugovima zbog otkrića da u običnome čovjeku i njegovoj težnji da se slijepo pokorava autoritetu leži “latentni Eichmann”. Time je Milgram, veli Bauman, dokazao da je okrutnost u mnogo snažnijoj korelaciji s odnosom autoriteta i subordinacije nego s osobnim karakteristikama počinitelja, odnosno da imamo posla sa “socijalnom proizvodnjom nečovječnosti”.

Što, međutim, kada socijalna proizvodnja nečovječnosti nastupa pod parolom brige za ljude i razvija humanitarnu zastavu? Ta metastaza razvoja skupne “moralne tehnologije” do današnjih dana, kada ona postaje uobičajena ideološka štaka vlasti, malo je gdje tako efektno rasvijetljena kao u knjizi Eyala Weizmana Najmanje od svih mogućih zala (Multimedijalni institut). Weizman se bavi “humanitarnim nasiljem” i politikom “manjeg zla”, s temeljnom poantom da je – kada politička moć zloupotrijebi institute poput humanitarizma ili ljudskih prava – ublažavanje nasilja dio same logike nasilja. Suvremene državne okrutnosti u ratnim okolnostima, recimo, obično su rezultat strogo racionalnih proračuna: održavati nasilje na dovoljno niskom stupnju da se ograniče masovna stradanja civila, ali na dovoljno visokom da se perpetuira njihova patnja i osigura ratna pobjeda.

Toga se prisjećam (jer čitanje potiče i sjećanje na pročitano) zato što je Weizman, primjerice, opisao izraelsku opsadu Gaze, barem u pogledu kontrole isporuke električne energije, kao izvrnuti Milgramov eksperiment. Razlika je bila u tome što su i struja i žrtve u Gazi bile stvarne, te što se nije radilo o postupnom povećanju jakosti struje, već o njenom postupnom smanjivanju, s ciljem da se uništi infrastruktura potrebna za održavanje života i stanovništvo dovede na rub fizičkog preživljavanja, ali ipak ne prouzroči “humanitarna katastrofa moralno nesnosnih razmjera”. Odluku o količini isporučene struje donosio je izraelski Vrhovni sud, a savjetovale su ga osobe s autoritetom, znanstvenici, inženjeri i humanitarni stručnjaci.

Eksperti, a ne zločinci.

Nešto kasnije

Kako bi čitanje, po mome shvaćanju, trebalo biti i jedan od ugodnijih vidova desocijalizacije, ovo što činim pomalo sliči na izdaju. Dijelim utiske, brbljam, komuniciram, i to oko nečega što, između ostaloga, radim i zato da izbjegnem komunikaciju. Izdaja važnijih entiteta – poput domovine ili nacije – nikada mi nije predstavljala problem, no izdaja vlastitih navika (da ne kažem principa) obično mi teško pada.

Dosad, desocijalizirao sam se dosta solidno, kako na fizičkome, tako i na elektronskom planu. Nikada se nisam pridružio ni jednoj društvenoj mreži. Ne znam uopće kako se ulazi u imperij fejsbuka. Ne radim selfije, ne lajkam, ne šeram, tu i tamo podrignem, a i to relativno diskretno. Jedva sam uspio naučiti služiti se mejlom, tek da bih mogao redakciji poslati tekst i ispuniti radnu obavezu. Posjedujem mobitel veličine kutije šibica, za hitne intervencije, model što ga je koristio Sin božji na Golgoti da bi s krvlju zamašćenog križa upitao Oca zašto ga je ostavio. Znatan dio godine provodim u mjestu na otoku koje izvan turističke sezone broji manje od stotinu stanovnika.

I što sada predstavlja ta perverzija, da izvještavam širi krug ljudi o svome čitanju, a čitam zbog toga da se osamim?

Nenad Popović u svojoj friško objavljenoj knjizi Dnevnik iz grada P. (Durieux) – koja mi je stigla poštom, pa sam je doslovno progutao u jedno i pol poslijepodne, jer Nenad piše božanstveno, baštini nešto od stila sofisticiranog grintanja, lepršave sarkastičnosti i poetski intonirane mrzovolje starih majstora, à la Dürrenmatt, na primjer, pa se uhvatiš kako cokćeš jezikom i zadovoljno klimaš glavom čak i nad fragmentima (doduše rijetkim) gdje s piscem ne dijeliš u potpunosti “pogled na stvari” – Popović dakle veli da je čitanje, prakticirano na klasičan način, zapravo izmrežavanje. “Kako podrazumijeva šutnju, suprotno je dominantnom modusu integriranosti.”

I sad se ja, eto, upuštam u integriranje na pretpostavci izmrežavanja. Jasno mi je, doduše, da Ozrenu Kebi, idejnome tvorcu i naručitelju ovoga dnevnika, ne mogu ništa odbiti. Kada sam stavljen pred mučan izbor da iznevjerim ili Ozrena ili sebe, uvijek ću se upustiti u ovo drugo.

Bijedan sam, ukratko, prakticiram politiku “manjeg zla”.

Nešto kasnije

Pa kad smo već kod neukusnog autanja (ako se kurvamo, kurvajmo se do daske!), revno dojavljujem općinstvu da sam na svoje pribježište na Šolti (otok u neposrednoj blizini Hrvatske) dopremio tri nabrekle fascikle pune knjiga.

Dobro ste pročitali – fascikle. Jer te knjige štancam uz pomoć printera i onda ih uredno zaklamam ili uvežem spajalicama. Za tu blagodat zahvalan sam ponajviše Andreju Nikolaidisu, koji u zadnje vrijeme na portalu Plima redovno objavljuje duge eseje i teorijsko štivo koje me zanima. Budući da sam u dobi kada vrlo rijetko čitam samo jednu knjigu od početka do kraja, već manipuliram s više njih istodobno (zato se Bauman i Nesbo tako bolesno ukrštaju), ljuštim te zalihe permanentno, u dozama duplog pelinkovca. U narednim danima čeka me zaostalo gradivo s limunom i ledom: Istorijski kapitalizamSamira Amina, pa Sloboda i politika Hanne Arendt, pa esej o Benjaminu Borisa Groysa, pa Velika politikaRoberta Esposita…

Jedan takav (kraći) zaostatak drmnuo sam baš prije nego ovo pišem, a ranije sam ga bio prebacio na papirni medij s portala Proletter. Isplatilo se, jer pronicljiviji esej o jugoslavenstvu od onoga što ga je za spomenuti portal sročio Dinko Kreho odavno nisam pročitao. Kreho, rođen osamdesetih, odrastao u vrijeme “postjugoslavenske neoliberalne distopije”, tj. u “doba bez budućnosti”, objašnjava da “jugonostalgija” od koje on boluje nije okrenuta prošlosti, već bi se najkraće mogla opisati kao nostalgija za budućnošću. “Jugoslavija” je za njega ime za određenu budućnost koja se nije realizirala, “ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku”.

Sablast koja ima takvu omladinu ne mora se bojati za svoju budućnost!

A sve to printanje, klamanje, pohranjivanje knjiga u fascikle (uključujući tekstove koji prizivaju sablasne utopije), iznova me vraća onoj Baumanovoj vrtnoj kulturi. Bio bi, naime, neoprostiv grijeh sastavljati izvještaj o čitanju bez napomene da on nastaje u zemlji koja je praktički ostala bez knjižara. U Splitu, gradu od blizu četvrt milijuna duša, trenutno radi samo jedna, a i ona ovih dana trguje školskim udžbenicima, te je mudrije u nju ne ulaziti. U drugim hrvatskim gradovima situacija je još i gora. Potpuni slom knjižarske mreže ne izaziva ni približno slično uznemirenje kao kada je riječ o propasti Agrokorova carstva, štoviše, nestanak knjižara kao da ovdašnja javnost i ne zamjećuje.

Budući da se u tržišnu ekonomiju ne razumijem – osim što mi ide na kurac – ponudit ću nešto mističnije, pa utoliko i vjerodostojnije objašnjenje. Radi se, dakle, o logičnoj i zasluženoj krajnjoj konzekvenci prvobitnog zamaha u kreiranju projekta nacionalne kulture, onog udarca motikom što ga je zadao vrhovni vrtlar, Antibauman, nakon čega su iz hrvatskih biblioteka i knjižara uklonjene i uništene stotine tisuća knjiga tiskanih na jeziku za koji je odlučeno da nam bude strani.

Bilo je to na početku devedesetih, a od tada do danas, od prerane smrti Antibaumana do naših dana, u hrvatskim knjižarama nismo mogli kupovati knjige tiskane na jeziku za koji je odlučeno da nam bude strani, jerbo se – čak i uz odsustvo vrtlarevih dekreta – kroz slobodno kapitalističko tržište provodila politika nacionalističke države. Danas u tim knjižarama nema ni knjiga tiskanih na jeziku za koji je odlučeno da nam bude naš, iz prostog razloga što više nema knjižara.

Od Gerarda Haddada (Biblioklasti, Antibarbarus) mogli smo naučiti da je uništavanje knjiga bila tradicionalna opsesija mesijanskih i milenarističkih pokreta (kakav je bez dvojbe bio HDZ), koji su time najavljivali svoje totalitarne aspiracije. Također smo mogli naučiti da je uništavanje knjige Drugog uvijek izraz rasističke mržnje. Međutim, mržnja prema knjizi Drugog – tumači Haddad – samo je prikrivena forma mržnje prema vlastitoj knjizi.

I eto fatalnoga raspleta: likvidacija knjige Drugog označila je tek početak neumitna procesa uništavanja vlastite knjige, koja je – bez lomača, rezališta i slične pompe – učinjena nedostupnom.

Prebacimo li sve to u zonu samoga jezika, kao organskoga gnojiva onoga vrtnog koncepta nacionalne kulture, pitanje glasi: Što znači iskazivati rasističku mržnju prema jeziku Drugog ako je taj jezik isti kao tvoj?

Tu, drugarice i drugovi, leži sva tajna one cinične parole na duhanskome proizvodu što smo je spomenuli na početku ovoga dnevnika. Taj “triput ura” za različite jezike – “Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija.” – nije ništa drugo nego više puta podcrtani izraz samoprezira, k tome tiskan na toksičnom artiklu koji izaziva ovisnost.

26. srpnja

Nesbo je servirao peti leš.

Moguće je da sam to ja, s dogorjelom cigaretom među usnama.