Bibliocentrični svemir

Izdvajamo

• a evo, kad se već razgolićujemo u javnosti: nosila sam knjige i na svadbe, budući da ne znam plesati, nadajući se da ću neopazice pod stolom nastaviti druženje sa štivom, dok traju ona kola, spletovi i glazbene točke bez kraja.

Povezani članci

• Predsjedničke laži
• Dežulović: Izbor je lak – dječja autosjedalica ili istospolni brak
• Islamska Država Hrvatska
• Mašenjka Bačić: Kaj je pusti Agram kontra Splita grada
• Analiza kontroverznog interviewa: „Kosovska bitka u Siriji“
• Komemorativni skup u Glini

Stotine “knjižnih primjera” i romanesknih sudbina ponavljaju se u stvarnosti. Pozicija čitatelja mora biti svjesno odabrana, lagodna, s nakanom ugode, razonode, učenja i nepristrane prosudbe. Najbrže rastu i ponajviše poluče nezavidni, koji se tuđemu znaju diviti, nad riječima drugih pokrenuti duševne mehanizme i slojeve, te oni koji u bibliocentričnom svemiru prepoznaju ideju beskonačnosti, s kojom se mogu nositi u duhu mirne rezignacije, kako to definira Huxley u svom “Slijepom u Gazi: “Kad bi čovjek barem mogao imati dva para očiju! (…) Život je tako kratak, a knjiga ima tako beskonačno mnogo!”

Svi strastveni čitači žive u bibliocentričnom svemiru. Knjiga je u njegovu središtu i sve se oko nje vrti: najdraži autori, “vječni” naslovi, omiljeni citati i stihovi, situacije preuzete iz štiva, koje ponekad, u euforiji, prepričavamo kao vlastite događaje. Naime, istina je da literatura stvara paralelnu stvarnost, često bolju, životniju, određeniju od one u kojoj se sudaramo sa zidovima i izranjamo ispod mutne vode, da bismo udahnuli zrak.

Život s knjigom partnerski je obojen: nikamo bez nje, i ako je zapostaviš ili ostaviš na duže vrijeme, emocije se mijenjaju, slova blijede, duh zajedništva ne djeluje na očekivanoj razini. Stoga je držiš pod jastukom, na noćnom ormariću, u poslovnoj torbi, u ladici pisaćeg stola, u putnom ruksaku: onako, za svaki slučaj, ako se stvori sretan momenat kad možeš čitati, bližnjima usprkos i okolnostima u inat. Pa evo, kad se već razgolićujemo u javnosti: nosila sam knjige i na svadbe, budući da ne znam plesati, nadajući se da ću neopazice pod stolom nastaviti druženje sa štivom, dok traju ona kola, spletovi i glazbene točke bez kraja.

Znam mnoge pasionirane čitatelje, koji su se prilagodili duhu vremena, uključili u svijet društvenih meteža i elektroničke komunikacije, no za sve nas to je nešto između nužnosti i provizorija. Ustvari, jedva čekamo da se ekran ugasi, da živci otpuste, a oči da krenu po poljanama slova i snova, gdje možemo ubrati misao i rečenicu bez straha da će je progutati zli interenetski Gargamel, demon brzine i površnosti. Bez olovke u ruci i bilješke na margini, bez papirića između stranica i naših “črknji” od bilježaka o pročitanom, mi smo izgubljeni ljudi: dokaze postojanja nemoguće je skupiti i staviti na dohvat vlastite ruke.

Povijest čitanja pokazuje sazrijevanje neke osobe, njenu sposobnost lojalnosti, razvoj ukusa, intelektualni kapacitet. U knjigama se često nalaze ključevi za razumijevanje nekih postupaka u javnom životu, koji su nam na prvi pogled nepronicljivi. Primjerice, kao Kvintilijan u “Umijeću govorništva” spominje primjer rimskog senatora, osramoćena zbog nesavjesnog korištenja državnog novca i način njegove obrane, pa je potom prepoznaš u svom stoljeću, i sve ti biva jasno. Rečeni senator, kome je prijetio zatvor, išao je okolo Rimom, vodeći malodobna sina za ruku i kukao pred suvremenicima da ga poštede sramote i jada, premda “nije njemu do njega samoga, već do ovoga djeteta, koje će po sramoti pamtiti oca”. I gle, kako se doslovno ponovio primjer u našem poraću, i sud javnosti bijaše ublažen zbog “brižna oca”, koji je potisnuo u zaborav sliku hladnokrvna likvidatora i okrutna naredbodavca! Korisne su knjige, što da se kaže, za one koji znaju pomno i usredotočeno čitati!

Stotine “knjižnih primjera” i romanesknih sudbina ponavljaju se u stvarnosti. Pozicija čitatelja mora biti svjesno odabrana, lagodna, s nakanom ugode, razonode, učenja i nepristrane prosudbe. Najbrže rastu i ponajviše poluče nezavidni, koji se tuđemu znaju diviti, nad riječima drugih pokrenuti duševne mehanizme i slojeve, te oni koji u bibliocentričnom svemiru prepoznaju ideju beskonačnosti, s kojom se mogu nositi u duhu mirne rezignacije, kako to definira Huxley u svom “Slijepom u Gazi: “Kad bi čovjek barem mogao imati dva para očiju! (…) Život je tako kratak, a knjiga ima tako beskonačno mnogo!”