Višnja Marilović: Fudbaleri i hortikultura

Povezani članci

• Pomozimo šestogodišnjoj Azri Neimarlija da pobijedi opaku bolest
• Boris Dežulović: Vrijeme kretena
• Edna Karasalihović pobjednica foto-konkursa «Imam priču»
• Bajtal: Naivno je povjerovati u priču da se neko naoružava za slučaj elementarnih nepogoda
• Bilježnica Robija K.: Sat povijesti
• Pravda povrh prava: Ženski sud za bivšu Jugoslaviju

Višnja Marilović jedna je od dobitnika ovogodišnje Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo. Dobila ju je zbog svoje antikorupcijske borbe i borbe protiv kriminala koju je počela kao uposlenik Centra Skenderija. Povodom Nagrade, ali i njenih uspjeha u nevladinom sektoru, donosimo intervju s njom.

Tekst i foto: Amer Tikveša

Višnja Marilović i Centar Skenderija su u medijima gotovo neraskidivo povezani. Kako je do toga došlo?

Mogu slobodno reći da je sistem fantastično funkcionisao do dolaska gospodina Suada Džinde koji dolazi 2003. godine u Centar Skenderija. Do tada su nas zvali „zlatna koka Kantona Sarajevo“ jer je to bio jedini kulturno-sportski centar koji je uspio da se održi i da funkcioniše bez ikakve pomoći sa strane i da ima pozitivan rezultat. Međutim, dolaskom gospodina Džinde prvo što smo počeli uočavati u sektoru finansija da počinje dolaziti nekompletna dokumentacija, zatim da dokumentacija nije ispravna, da ne sadrži sve elemente, što smo na početku tumačili da je čovjek građevinske struke, da nije ekonomista i da će mu trebati ipak vremena da uđe u taj naš sistem funkcionisanja i rada te smo se oglašavali interno, upozoravali da fali dio dokumentacije, da se mora kompletirati, međutim, kako je vrijeme odmicalo, vidjeli smo da je to ustvari bio sistem i način rada da se izvuče novac nelegalnim radnjama iz Centra Skenderija. Uočili smo, dakle, prvenstveno moja kolegica Amira Bojčić i ja, da se počinju izdavati fiktivne fakture, da se ugovori koji se sklapaju s klijentima apsolutno ne fakturišu, dakle, sklopi se ugovor, održi se manifestacija, a Skenderija nikad ne fakturiše tu uslugu, zatim su počele stizati fakture dobavljača koje se apsolutno ne odnose na Centar Skenderija, znači počeo je da plaća neke svoje privatne usluge putem računa Skenderije. U prvi momenat mi smo pokušali preko sindikata da to spriječimo, međutim, sindikat kao organizacija nije napravljen da vodi poslovnu politiku firme, i tada mi donosimo odluku, moja kolegica Bojčić Amira i ja, da se javno očitujemo putem protokola generalnom direktoru gdje smo mu jasno stavili do znanja da se vrši utaja poreza, da se prikrivaju prihodi, da se prave fiktivne fakture, da se otuđuje oprema. Nažalost, on je apsolutno ignorisao takav dopis.  I, bez obzira na sve, mi odlučujemo da dio dokumentacije iskopiramo, iznesemo iz Centra Skenderija, napravimo krivičnu prijavu i obratimo se Kantonalnom tužilaštvu.

Višnja Marilović i Amira Bojčić

Kad je to bilo?

Bio je 9. mart  2011. godine, mi smo ponijele našu dokumentaciju, zvale smo na telefon i zakazale sastanak s gospodinom Seadom Kreštalicom koji je u tom momentu bio glavni tužilac za privredni krminal i otišli u Kantonalno tužilaštvo. On kada je pogledao dokumentaciju, prvo pitanje je bilo: „Ko je ovo pravio“, jer nije mogao da vjeruje da je tako temeljito obrađena ta prijava. Nas dvije smo rekle da smo mi to napravile i da smo spremne potpisati se imenom i prezimenom na tu krivičnu prijavu, gdje on kaže da ćemo na zvaničnom protokolu staviti kodno ime. Mi nismo shvatali u tom momentu radi čega je on to rekao i nas dvije ponesene nekakvim idealima, biramo ime Vlater.

Nakon dva mjeseca u Centar Skenderija ulazi Federalni MUP, Odjel za privredni kriminal, po nalogu kantonalnog tužioca, i traže onu dokumentaciju koju smo mi dostavile. Njihov posao je u principu bio  samo da provjere u arhivama Skenderije da li te fotokopije, jer nismo baš mogle i ovjeravati fotokopije, odgovaraju originalima koji se nalaze u arhivama. Budući da smo se mi obraćale direktoru i javno i putem protokola, onog momenta kad su inspektori počeli da traže tu vrstu dokumentacije, tačno određene ugovore, tačno određene fakture, počela je odmazda. Šta se dešava? Mi to sad nazivamo legalni načini odmazde.  Naravno, neće vam sad niko reći da ćete dobiti otkaz zato što ste prijavili korupciju, postoje puno ljepši načini za direktore koji su u to umiješani. Jednostavno, na sjednici Upravnog odbora generalni direktor donosi odluku o novoj sistematizaciji radnih mjesta gdje vam promijeni uslove radnog mjesta a na istoj sjednici on podnosi svoju ostavku jer je imenovan odlukom Federalne vlade, dakle ovo je bio kantonalni nivo, odlukom Federalne vlade imenovan je za v.d. direktora Krivaje Zavidovići, znači penje se na viši nivo.

On Vam je dao otkaz, kako je to izgledalo?

Otkaz mi je dao gospodin Suad Džindo budući da je mjesto materijalnog knjigovođe zahtijevalo srednju stručnu spremu i ja sam na tom mjestu radila nekih 13 godina, za 13 godina nikada ništa iz mog referata niti je kasnilo niti je bilo pritužbi da je nešto pogrešno, da nije dovoljno dobro obrađeno. Dakle, on zadnjom sistematizacijom mijenja opis stručne spreme, stavlja da je za to radno mjesto neophodna visoka stručna sprema te otvara prostor da u tom smislu meni može dati otkaz ugovora o radu, to se i desilo. Mada, što vam ja mogu reći, na tom radnom mjestu i dan-danas radi osoba sa srednjom stručnom spremom.

Kolika je šteta napravljena Skenderiji koju ste mogli argumentirati?

Šteta koja je nastala u Skenderiji okvirno, po dokumentaciji u koju sam ja imala uvid i koju smo mi kompletirali, iznosi nekih tri miliona konvertibilnih maraka, međutim, šteta je puno veća jer Skenderija je ušla u jedan začarani krug gdje gubi klijente svakodneveno, gdje ne može da se digne na noge, gdje gubi dobavljače, gdje nema više povjerenja… Recimo, bila je jedna donacija, to je neposredno pred moj odlazak 2010., za obnovu Ledene dvorane. Mi smo primili od Kantona 300.000 KM namjenskih sredstava da se obnovi Ledena dvorana. Ta sredstva su utrošena u izgradnju privatnog Skvoš kluba i za plaćanje raznih drugih faktura koje uopšte nisu imale veze s Ledenom dvoranom. Kanton Sarajevo, kao institucija koja je dodijelila ta sredstva, bio je obavezan da se interesuje kako se troše ta sredstva, jesu li to namjenska sredstva, oni nikada nisu tražili izvještaj kako su utrošena. Šta se dešava 2012. godine?  Pao je onaj veliki snijeg, ja opet kažem srećom, u tom momentu je tebalo biti 40 djece u Ledenoj dvorani Skenderija jer je bila izdijeljena na plohe, trebali su imati neke košarkaške treninge. Radi snijega djeca nisu došla a kolega rekviziter je izišao van dvorane kada je pao krov Ledene dvorane. Niko u tom momentu nije bio u Dvorani, znači imali bismo ljudske žrtve.

Na koji način su sredstva trošena na privatne stvari?

Naprimjer, budući da je Džindo bio predsjednik Fudbalskog kluba Bosna uposlio je čitavu momčad u Centar Skenderija na ugovor o djelu, ali to nije ugovor o djelu na jedan mjesec, to je ugovor o djelu koji se protezao tri i po godine konstantno iz mjeseca u mjesec za svakog od njih. Mi smo tačno znali ko im je golgeter, kupovali smo im i opremu, sve je to išlo s računa Centra Skenderija i sve je sadržano u ovoj krivičnoj prijavi. Njima se vodilo po ugovoru o djelu da su bili radnici na održavanju hortikulture. I onda se vi zapitate, Skenderija koja ima tri saksije betonske, mislim to je svima poznato, da ima 12 – 15 radnika na održavnju hortikulture tri i po godine!? Pa nije ni to malo što im je dao nekakvu mjesečnu platu za igranje fudbala, nego ih onda pošalje i na pripreme, pa sve to onda dođe na račun, na fakturisanje Centru Skenderija. Pa ni to nije dovoljno nego treniraju negdje kod Zetre, pa Centrar Skenderija još primi fakturu od Zetre za korištenje svlačionica na godišnjem nivou i sve to njima uredno plati, pa premije, pa utakmice, i tako… Mislim, razni su načini bili finansiranja drugih organizacija i institucija a opet sve za privatnu korist jer je on kao predsjednik kluba na taj način isplaćivao svoje fudbalere i golgetere.

Doživljavali ste prijetnje. Kakve, ako možete reći, i ko ih je upućivao?

Dakle, Suad Džindo nikada lično meni ništa nije rekao. Dobila sam ih od ljudi koji sa njim blisko sarađuju i koji su bili uvučeni i direktni učesnici kriminala koji se desio u Skenderiji. To je gospodin Džemal Dragoj koji je u tom momentu imao rješenje da radi u sajmu a obavljao je funkciju direktora Doma mladih, tako se radilo, znate, za vrijeme Džinde, da vam rješenje za jedno radno mjesto, a vi radite sasvim nešto drugo i potpisujete dokumente za ono za šta niste ovlašteni.

Bilo je svašta, dobila sam poruku  da imam dvoje djece da li želim da imam jedno. Mislim gnusno, gnusno nešto. Najviše me je bilo strah za moja dva sina.

Dokle je stigao sudski proces?

Sudski proces vezan za moj radno-pravni status se trenutno nalazi na drugostepenom organu (Kantonalni sud sarajevo – Skenderija je uložila žalbu na prvostepeno rješenje Općinskog suda).

Ono što jeste specifičnost ovog sudskog spora je što sam ja svoja prava mogla tražiti sudskim putem isključivo zato jer sam u momentu otkaza bila sindikalni povjerenik. Znači ja svoje pravo crpim po tom osnovu jer naše zakonodavstvo u momentu svih dešavanja nije poznavalo termin „štetna kadrovska mjera“ kao vid odmazde nad prijaviteljem korupcije.

Svoj rad ste nastavili kao predsjednica Udruženja za zaštitu uzbunjivača BiH. Učestvovali ste i u kreiranju Zakona o zaštiti uzbunjivača u BiH koji je  jednoglasno usvojen od oba doma Parlamentarne skupštine BiH, a odnosi se na osobe koje u bh. institucijama prijavljuju korupciju. Nedavno je promoviran Priručnik za primjenu Zakona o zaštiti osoba (uzbunjivača) koje prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine… Možete li ukratko odgovoriti šta je to u tom Zakonu što smatrate najvrijednijim, što je dosad moglo koristiti uzbunjivačima da je postojalo?

Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije u institucijama BiH tretira samo nivo institucija BiH, jer zbog uređenja naše države FBiH, RS i Distrikt Brčko moraju donijeti svoje zakone kako bi bili zaštićeni svi uposlenici i u javnom i privatnom sektoru. On je stupio na snagu 1. 1. 2014. godine čime je BiH postala prva država u Evropi koja ima Lex specijalis zakon koji predviđa nadležnu instituciju za dodjelu statusa uzbunjivača (APIK) i promptno pruža predsudsku zaštitu prijaviteljima. Preciznije, uposlenici institucija BiH (cca 24.000) koji prijave korupciju u dobroj vjeri imaju zaštitu države koja se implementira putem APIK-a i Upravne inspekcije Ministarstva pravde BiH.