Viktor Ivančić: Kolektivni marš ka suicidu

Izdvajamo

• Ono što zovete službenim nacionalizmom u hrvatskoj je izvedbi, čini mi se, karakterizirano i značajnom zalihom bešćutnosti prema objektu svoga nominalnog obožavanja, što rezultira nekim vidom borbeno intonirane samodestrukcije, ili kolektivnog marša ka suicidu. Od Franje Tuđmana nadalje sva ta vladajuća bagaža kao da je opsjednuta pitanjem kako da priušti što veću nesreću narodu u koji se zaklinje. Ideja koja ih rukovodi mogla bi se opisati kao žrtvovanje naroda za narodne ciljeve. Hrvatski se slučaj u tom smislu sasvim lijepo uklapa u Badiouovu definiciju suvremenog fašizma, kao nagona za smrću izraženog identitetskim jezikom.

Povezani članci

• Usamljeni dječak s juga
• Soul lifting
• Muzej mraka
• Meteorolozi upozoravaju na novi nadolazeći snijeg
• Humanistika u raljama kapitalističke birokratije
• Hrvatska faktički ne priznaje BiH

Robi K, satirični tjedni komentar Viktora Ivančića u kojemu devetogodišnji splitski nevaljalac komentira aktualne događaje, najdugovječnija je i vjerojatno najpoznatija novinska rubrika u protekla tri i pol desetljeća na prostoru bivše Jugoslavije. Začet još u prvoj polovini osamdesetih, u splitskome časopisu »FESB« studenata elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Ivančić ga je u listopadu 1984. prenio u prva izdanja »Ferala«, tadašnje jednostranične satirične rubrike Nedjeljne Dalmacije, da, na inicijativu tadašnjeg urednika Zorana Ercega, uskoro osvane kao jedna od uvodnih kolumni tadašnjeg splitskog tjednika.

Otad, nakon 34 godine kontinuiranog izlaženja, sada je objedinjena u sabrano izdanje od pet knjiga, što ju je opet učinilo jedinstvenom: riječki »Ex Libris« i beogradska »Fabrika knjiga«, u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem u Zagrebu i portalom »Peščanik« u Beogradu, to su petoknjižje objavili istodobno u Rijeci i Beogradu, pa su se Robi K i njegov autor, htjeli to ili ne, njime prometnuli u neku vrstu satiričkih antiklasika koji, u ovome namrgođenom i opasnom vremenu, ljubomorno brane dostojanstvo ruganja od Vardara pa do Dublina. Moćni blok od pet knjiga, uvezan u kutiju i korice srebrne boje, predstavljen je u riječkome antikvarijatu »Ex Libris«, a tim je povodom Viktor Ivančić za naš list progovorio o svome novinarskom, spisateljskom i životnom iskustvu, zahvalivši, prije svega, ljudima koji su iznijeli sabranoga Robija K.

– Neizmjerno sam zahvalan svima koji su sudjelovali u tome, jer se radi i o relativno zahtjevnom i o skupom izdavačkom projektu. Svrha pomalo neobičnog okupljanja i »umrežavanja« nekoliko nakladnika jest da, usprkos službenim politikama izolacije, knjige budu dostupne na jugoslavenskom kulturnom prostoru. Bio sam istinski dirnut entuzijazmom kojim su svi pristupili ovome poslu – od urednika do dizajnera – tako da je, bez obzira na to kakav će efekt knjige polučiti u svome naknadnom životu, sam proces njihova nastanka ovaj put bio čisti užitak.

»Pamet u koljena«

U nedavnome intervjuu Emiru Imamoviću Pirkeu za forum.tm, objasnili ste da se Robi K, kroz svo ovo vrijeme, tematski fokusira na političku glupost i »prezir prema razumu«, koji je ovdašnjim društvima povijesna konstanta neovisno o »institucionalnome i socijalnom dekoru« političkih sustava što se smjenjuju. »Prezirom prema razumu« intenzivno se bavite već 35 godina, i to na najneposredniji mogući način: iz tjedna u tjedan, kao satiričar, novinski urednik, novinar i komentator. Što ste zaključili: otkud taj prezir, otkud ta glupost? Što je, zapravo, uzrok vječnog vraćanja kolektivnog ludila na području bivše Jugoslavije? Kako samome sebi objašnjavate: što ovdašnja društva priječi da prigrle razumni pragmatizam i sposobnost suočavanja sa istinom o samima sebi?

– Teško je argumentima racija nastupati u spiritualnom ambijentu. Ova društva se uvijek iznova konstituiraju i rekonstituiraju na mitskim temeljima, pa se takozvani društveni i javni život vrti oko kultova i obaveze njihova štovanja, a takozvana zajednica oštro se dijeli na lojalne i nelojalne, s tim da ove potonje nije loše zatući. Ne možeš, na primjer, o hrvatskoj državi govoriti kao o servisnoj službi, ili administrativnoj tvorevini, ili nekakvoj pukoj geopolitičkoj činjenici, ako je ona nametnuta za javnu konzumaciju kao fenomen opskrbljen božanskim atributima. Ista je stvar s tzv. domovinskim ratom koji je tu državu, uz božju pomoć, iznjedrio. Pred tim se pojavama ima klečati, a ne misliti. Onaj lakonski nalog »pamet u glavu« odavno je preformuliran u »pamet u koljena«. Masovno usvojena glupost stoga je rezultat strpljivoga i predanog ideološkog rada, golemoga truda uloženog u to da se politička svakodnevica odvija u duhu nacionalnog bogoštovlja, a ispod tako postavljene scene provodi se, dakako, nesmiljena i bezdušna eksploatacija. Sve je to onda nakrcano i impresivnom količinom fabriciranih osjećaja. Naš politički realitet u tolikoj je mjeri natopljen lažnom emotivnošću – kao što je, na primjer, domoljublje – da se slobodno može govoriti o pobjedi stvarnosti nad razumom.

Ako bismo vaš novinarski i spisateljski rad pokušali svesti na ključnu temu, mogla bi se formulirati kao suprotstavljanje nacionalizmu i nasilju. Kako objašnjavate tu tako snažnu potrebu za nasiljem svake vrste u ovdašnjim društvima; potrebu koja, pretpostavljam da ćemo se složiti, svakako jest još jedna od ovdašnjih antropoloških konstanti? A nasilje, kako reče fra Ivan Šarčević, »najveći je čovjekov problem«.

– Vjerojatno bi za razjašnjenje više mogli poslužiti sociološki nego antropološki aparati, jer nasilje institucionaliziraju i potiču organizacije – organizacije poput države – a srdžbom obuzeti pojedinci nastupaju tek kao oruđa u egzekutivnom finalu. Ono što mi se čini najupečatljivijim za ove prostore u zadnjih nekoliko desetljeća jest snažna politička volja da se i nakon obustave vatre na bojištima ostane pod oružjem, da se ne dopusti kataklizma u vidu stvarnog završetka rata, to jest da se na dugi rok betonira nekakvo poslijeratno ratno stanje sa svim vidovima nasilja koji su mu imanentni. Čak i kada se manifestira u stihijskim oblicima, to je nasilje projektirano, lišeno realne spontanosti, iza njega ne stoje privatna ili skupna ludila, nego partije, birokracije, institucije i političke elite uživljene u uloge nedojebanih vojskovođa. Fokus je na tome da se po svaku cijenu onemogući demobilizacija. Zar nije fascinantno da je rat u hrvatskoj zbilji utoliko napadnije prisutan što smo vremenski udaljeniji od njegova formalnog okončanja?

Prije neku godinu pisao sam o ranoholizmu, o naporu koji se poduzima da ratne rane nikada ne zacijele i da ostanu trajno svježe, kako bi na taj način oformljene mučeničke zajednice njegovale i pohranjivale osvetničke potencijale. Nedavna terevenka naricanja u Vukovaru, recimo, nije imala nikakve veze s pijetetom prema žrtvama, naprotiv – što je državni spektakl kolektivnog oplakivanja grandiozniji, možemo biti sigurniji da je stvarno suosjećanje prema stradalima mizernije. Ispod žalobne krinke, međutim, reži čista prijetnja. Ratne žrtve se bezdušno kapitaliziraju za reprodukciju sistemskoga nasilja. Mrtvi su resurs koji ima biti uložen u buduće tragedije.

Žrtvovanje naroda

Danas, nacionalizam se čini zadugo učvršćenim. Ali, i komunizam se činio zadugo učvršćenim. Vidite li rupe u sustavu? Meni se katkad čini da je službeni nacionalizam tek Potemkinovo selo vladajućih, da održe kontrolu nad parama. Promatramo li ga izolirano od globalnog konteksta obnove ultrakonzervativizma, on ne bi mogao biti drugo nego arhaična ideologija nerazumljiva mladima online generacije. Slažete li se?

– Pa baš i ne, iako ste, što se tiče kontrole nad parama, potpuno u pravu. Nacionalistička ideologija bez sumnje trijumfira u današnjem svijetu i vrlo je dobro adaptirana svim političkim i ekonomskim poredcima. Siniša Malešević je u svojoj zadnjoj knjizi izveo dosta poučnu paralelnu analizu na primjeru dviju zemalja koje jedva da mogu biti u većoj mjeri različite – jedna je liberalno-demokratska i kapitalistička Danska, a druga jednopartijska i komunistička Sjeverna Koreja – zaključivši da se obje oslanjaju na nacionalizam kao glavno ideološko ljepilo. No to ne znači da su ti nacionalizmi isti, naprotiv. Po tome što se kompletan državni aparat svo vrijeme bavi intenzivnom mobilizacijom stanovništva i potiče ratoborne strasti, hrvatski je nacionalizam, dakako, mnogo bliži sjevernokorejskome. On je reguliran odozgo, dakle hajkom i batinom, i istovremeno je izraz strepnje i nesigurnosti, jer se lojalnost državi-naciji očito ne uzima zdravo za gotovo.

Ono što zovete službenim nacionalizmom u hrvatskoj je izvedbi, čini mi se, karakterizirano i značajnom zalihom bešćutnosti prema objektu svoga nominalnog obožavanja, što rezultira nekim vidom borbeno intonirane samodestrukcije, ili kolektivnog marša ka suicidu. Od Franje Tuđmana nadalje sva ta vladajuća bagaža kao da je opsjednuta pitanjem kako da priušti što veću nesreću narodu u koji se zaklinje. Ideja koja ih rukovodi mogla bi se opisati kao žrtvovanje naroda za narodne ciljeve. Hrvatski se slučaj u tom smislu sasvim lijepo uklapa u Badiouovu definiciju suvremenog fašizma, kao nagona za smrću izraženog identitetskim jezikom.

Zanima me vaše mišljenje o društvenoj patologiji koja se u posljednje vrijeme čvrsto ukotvila u mainstreamu. Sedlarovi filmovi u elitnim građanskim i crkvenim prostorima; idiotizam kao program javne televizije; poglupljenje i imbecilizacija javnog govora – Borisu Dežuloviću ta je tema u posljednje vrijeme postala rutinskom – srednjevjekovlje kao vrijednost u protivljenju pobačaju, osporavanjima znanosti, slobode govora i umjetničkog izražavanja, nasrtajima na prava manjina… Kako takvu današnjicu uspoređujete s glupošću devedesetih, koje su donedavno slovile kao primjer crnog vremena u kojem ste predvodili otpor potpunome mraku?

– Ja mislim da je mainstream, ili nešto što se ovdje proglasilo političkim centrom, odavno poprište golog ekstremizma. To što su u zadnje vrijeme tu upadljivije prisutni tipovi poput Sedlara ili Bujanca, pokazuje da je ovima dopizdilo boraviti u sobi za poslugu i da žele dograbiti poneki komad mesa s glavne trpeze – posve zasluženo, uostalom – ali ne mijenja mnogo suštinu stvari. Takozvani mainstream s njima ne dobiva ništa naročito u pogledu radikalizacije, a ipak gubi nešto hipokrizije. To je uvijek isti prozirni centristički manevar: zgrozimo se nad Zlatkom Hasanbegovićem i prepoznajmo spas u Nini Obuljen Koržinek koja će dosljedno provoditi Hasanbegovićevu kulturnu politiku. Ili: šokirajmo se HOS-ovcima koji postave ustašku spomen ploču u Jasenovcu i pozdravimo premijera Plenkovića koji će tu ploču premjestiti par kilometara dalje, uz partizansku kosturnicu, a k tome i zakonski legalizirati ustaški pozdrav. Ovi drugi, po meni, proizvode neusporedivo veću konkretnu društvenu štetu, utoliko više što svoju ekstremističku politiku deklariraju lažnom distancom prema desnim radikalima. Deklarirani ustaše sve vrijeme su služili kao idealan deponij za odlaganje grijeha čiji su autori njihovi hinjeni oponenti. Sada, kada redovno ordiniraju u mainstreamu, svojim ružnim njuškama i debilnim psovanjima šire prije svega istinu o njemu samom.

Protudemokratski temelji vlasti

Ako je koji sustav demokratske društvene kontrole posljednjih godina pokleknuo pred konačnim valom institucionalizacije političkog nasilja, to je novinarstvo. Zaobiđimo svakodnevnu jadikovku preostalih nekoliko dinosaura, pa mi, molim vas, odgovorite: kako vidite mogućnost obnove neke vrste građanske demokratske kontrole vlasti, u uvjetima nastupajuće smrti klasičnog novinarstva?

– Točno je, klasično novinarstvo je izgubilo kritički potencijal, mahom svojom zaslugom. Mediji središnje struje uglavnom su dio vladajućeg aparata, a oni na margini, ukoliko ne pripadaju konzervativno-crkvenom ili neonacističkom miljeu, opterećeni su neimaštinom i amaterizmom. Država je, s druge strane, do te mjere nepristojna da nije moguće niti započeti razgovor o pokušaju spasa novinarstva kao javnog dobra, naime o pravu građana da budu istinito i pošteno informirani. Stoga je vjerojatno da će iole ozbiljna društvena kritika ubuduće dolaziti izvan novinarskog polja. A što se tiče mogućnosti… ne znam, nisam baš dobar ni u receptima ni u prognozama. Postavlja se, međutim, pitanje treba li u ovako skučenim uvjetima djelovanja robovati nekadašnjem svetom idealu demokratske kontrole vlasti. Kako demokratski kontrolirati nešto što je postavljeno na protudemokratskim temeljima? I zašto to činiti? Nećeš li time »demokratski« legitimirati autoritarne strukture? Samonametnuta misija novinarstva kao kontrolora vlasti, uostalom, završila je tako da se ne zna tko bi mogao kontrolirati kontrolora. Ako je to neki izlaz, barem u osobnom pogledu, vidim ga u ustrajavanju na kritici koja će biti lišena bilo kakve konstruktivnosti.

S »Feralom« smo napravili sve što smo mogli

Kako se, poslije 35 godina, osjeća satiričar, urednik, novinar i pisac za kojega svi znaju da je pokrenuo i predvodio epohalan i častan otpor gašenju svjetla u provincijskoj krčmi, ali tek su mu rijetki marginalci spremni to i priznati? Je li jezik dovoljno čvrsto tlo da u njemu uporište pronađe novinar i pisac koji je svojim radom promijenio društvo, a društvo mu uglavnom uzvraća prešućivanjem, odbijanjem i negacijom?

– Zaista se nisam trudio biti omiljen, tako da je reakcija »društva« o kojoj govorite s jedne strane zaslužena, a s druge dobrodošla. Ljubav je, moglo bi se reći, obostrana. Ako sa svojim pisanjem imam bilo kakvih socijalnih primisli, to je prije da se distanciram, nego da se etabliram. A u vezi Ferala se i moji drugovi i ja osjećamo prilično dobro. Učinili smo sve što smo mogli, rekli sve što smo htjeli, na način na koji smo željeli, te na kraju dostojanstveno popušili. Promatraš li stvar iz perspektive da su, na primjer, stavovi i ideje koje su zastupali »Feral« ili »Arkzin« danas na još lošijem glasu nego devedesetih, da se u tom smislu nije dogodilo ništa osim sitnih koraka unazad, da je nacionalistički mrak ostao isti ili nešto gušći, mi smo, dakako, totalni luzeri, ali upravo me ta luzerska pozicija u ovakvom društvu čini mirnim i zadovoljnim.

Dopustite, na tragu prethodnoga, osobno pitanje sa stanovitim društvenim implikacijama. Surađujete s teolozima, objavljujete s njima u istoj izdavačkoj kući, čitate dobre teološke knjige. Kako se nosite s bogom? Što mu kažete, i što on kaže vama? Je li i on kao Franjo Tuđman, sporog duha i teške ruke?

– Kao prokleti ateist, takvu vrstu intimnih razgovora vodim isključivo sa samim sobom, a i to ponekad manje iskreno nego što bih htio. Boga ostavljam onima s više entuzijazma. Ali suradnja s izdavačkom kućom »Ex libris«, koju vode moji prijatelji, spada u najbolje stvari koje su mi se dogodile zadnjih godina. Traje već dosta dugo i ovaj Robi K. u pet debelih knjiga je zapravo rezultat toga druženja. To što se Robi kao dijete beznadno bezbožnog autora našao u društvu respektabilnih teologa već je samo po sebi konceptualno neodoljivo, a bilo bi još luđe da se nešto zaista i čita bez predrasuda, pa uvidi koliko može biti dodirnih točaka među takvim štivima. Naposljetku se nikad ne radi o bogu kojeg ima ili bogu kojeg nema, već o slobodi onih koji vjeruju ili ne vjeruju.

Etničko čišćenje u domu kulture

Autor ste teksta za monografiju o domovima kulture kao mjestima ratnih mučenja i ubijanja, koja bi uskoro trebala izaći. Možete li ukratko opisati tu knjigu i svoje uvide?

– Knjiga nosi naslov »Iza sedam logora: od zločina kulture do kulture zločina« i trebala bi biti odštampana sredinom studenog. S dvojicom mlađih kolega – fotografom Hrvojem Polanom i novinarom Nemanjom Stjepanovićem – pokušao sam obuhvatiti kompleks domova kulture i objekata kulturne namjene koji su u posljednjem ratu bili pretvoreni u logore i mučilišta, a bilo ih je jako mnogo, toliko da se može govoriti o svojevrsnome kulturologorskom sustavu. Razlozi njihove prenamjene, dakako, bili su prozaični – zločincima su naprosto trebale odgovarajuće sale za njihove mesarske djelatnosti – no to nas nije navelo da previdimo snažnu simboličku dimenziju. Stoga smo se pozabavili konstruktom nacionalne kulture kao pripremom terena za nastup nacionalne torture. Taj vrhovni državotvorni kult, ideološki oblikovani i obogotvoreni koncept nacionalne kulture, sa svim egzekutivnim mjerama koje se koriste za njegovu izgradnju – jer zapravo se radi o etničkome čišćenju u polju kulture, gdje je jedina kreacija likvidacija – služi ponajprije proizvodnji konteksta koji legitimira nečovječnost.

Dom kulture pretvoren u logor predstavlja ostvarenje tog ideala u punom intenzitetu. Na tim je mjestima, pored ostaloga, priređivan i sirovi vid magijskoga obračuna sa samom neželjenom prošlošću, kroz ritualno poništenje izvorne svrhe tih objekata, koji su predstavljali nekakva znamenja socijalističke emancipacije. U Domu kulture u Čelopeku, primjerice, zatočenike su mučili i ubijali na pozornici, podražavajući na perverzan način dramaturgiju uobičajenih scenskih aktivnosti. U Pilici je, pak, streljački stroj pucao kroz otvor za kinoprojektor.

Novi list