Srđa Popović: Tadić rehabilitacijom Draže Mihailovića rehabilitira i Ratka Mladića

Povezani članci

• Porfirijev vazdušni desant na Crnu Goru
• Stipe Mesić: Žrtve jasenovačkog genocida zaslužuju počast, uz osudu njihovih mučitelja i krvnika
• Obilježavanje Dana antifašističke borbe u Zagrebu
• Otvaranje izložbe Jelene Jaćimović “ArchiWar: Priče i sećanja o genocidu u Srebrenici”
• Dezerterska balada
• O identitetu i popisu

Radi se o kukavičkoj filozofiji i taktici Borisa Tadića koji čini razne političke i nacionalističke ustupke samo da bi na političkom spektru ostao u centru. Draža Mihailović je pravedno osuđen za kolaboraciju i ratne zločine. On je, u ime iste ideologije, etnički čistio Bosnu od muslimana, kao i Mladić 50 godina poslije

Beogradski odvjetnik Srđa Popović jedan je od najistaknutijih srbijanskih intelektualaca. Zbog protivljenja velikosrpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću devedesete je uglavnom proveo u Americi.

Unatoč dobi od 76 godina, još uvijek je aktivan u svom poslu koji ga je svojedobno doveo u situaciju da brani Andriju Artukovića s jedne, a Vojislava Šešelja s druge strane. Posljednjih devet godina zastupa obitelj ubijenog premijera Zorana Đinđića u njihovoj pravnoj borbi s ciljem razotkrivanja političkih nalogodavaca atentata. Za sve srpske vlasti, otpočetka devedesetih pa dosad, Popović je, upravo zato jer stvari naziva pravim imenom, persona non grata.

Taj status ga ne smeta, već dodatno motivira na kritičko preispitivanje srpske stvarnosti. Nekoliko je neposrednih povoda za razgovor sa Srđom Popovićem: rehabilitacija Draže Mihailovića koju podržavaju sve vodeće, ali i oporbene stranke u Srbiji, deveta godišnjica atentata na premijera Đinđića, parlamentarni i predsjednički izbori za točno mjesec dana na kojima su kandidati za srbijanskog premijera, kao i za predsjednika države, uglavnom osobe koje smatra (in)direktno upletenim u ubojstvo Đinđića.

Osim o Vojislavu Koštunici, Vojislavu Šešelju, Tomislavu Nikoliću i Čedi Jovanoviću, Popović je otvoreno i najviše progovorio o odlazećem predsjedniku Borisu Tadiću i svim slabostima njegove politike, pomanjkanju osobnosti, praznim izjavama, netransparentnosti i afirmiranju negativnih vrijednosti.

Gospodine Popović, prije nekoliko dana bila je deveta godišnjica atentata na premijera Zorana Đinđića. Kao zastupnik njegove majke i dalje ustrajavate na razotkrivanju političke pozadine atentata. Posebnog uspjeha, nažalost, nemate?

 – Još u studenom 2005. pokrenuo sam pitanje odgovornosti tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice i načelnika vojne službe sigurnosti Aleksandra Tomića za kazneno djelo oružane pobune koja je prethodila ubojstvu premijera Zorana Đinđića. Ta oružana pobuna bila je krčenje puta, priprema terena, za atentat na Đinđića. Pobuna je, nažalost, i uspjela. Njen uspjeh se sastojao u smjeni čelnih ljudi obavještajnog sustava koje je postavio Đinđić. Tu pobunu su politički podržavali i pomagali Koštunica i Tomić, prije svega kao protivnici suradnje s Haškim tribunalom.

Bilo je zanimljivo kad je u akciji Sablja, nakon Đinđićevog ubojstva, uhićen i sam Tomić kojem je Koštunica poslao pismo s indikativnom porukom – da se njih dvojica najbolje razumiju dok šute. Tako je savjetovao Tomića da »šuti i izdrži«. Kaznenu prijavu protiv njih podnio sam 2011. godine, a nešto kasnije i protiv Nebojše Čovića koji je u Đinđićevoj vladi bio potpredsjednik, a ustvari Koštuničina krtica, dok je za vrijeme Miloševića bio gradonačelnik Beograda. Sada je predsjednik Košarkaškoga kluba »Crvena zvezda«.

Kriminalci Simović i Kalinić, koji su nedavno iz Hrvatske izručeni Srbiji, potvrdili su da je i Čović bio naručitelj Đinđićevog ubojstva, a sličnu izjavu dao je ranije i jedan zaštićeni svjedok na suđenju atentatorima. Zato ga i teretimo za poticanje na atentat.  

  Koštunica odgovarao Amerikancima

Jesu li policija i tužiteljstvo radili po vašim kaznenim prijavama?

– Poticanje na oružanu pobunu, što ja forsiram kroz kaznenu prijavu, iznimno je važno. Sam tužitelj u postupku protiv Legije i ostalih atentatora još 2003. godine utvrdio je kako je oružana pobuna bila nužan korak u pripremi i realizaciji atentata. Ta je skupina ljudi oružanom pobunom preuzela kontrolu nad obavještajnim sustavom koji je trebao osiguravati premijera, a kroz koji su dobivali informacije o Đinđićevom kretanju. Đinđićevi politički protivnici podržavali su, i to ne iz daleka, nego javno, poput Koštunice, oružanu pobunu Jedinice za specijalne namjene. No oružana pobuna kao krivično djelo optužnicom protiv Legije i ostalih namjerno nije obuhvaćena, jer bi upućivala na politički karakter i političku pozadinu atentata.

Smatrate li i dalje da su neki novinari, poput Aleksandra Tijanića, sudjelovali u medijskoj pripremi terena za Đinđićevo ubojstvo? Tijanić je, inače, poznat po izjavi koju je dao neposredno pred atentat: »Ako Đinđić preživi, Srbija neće«.

– Tijanić je bio Koštuničin savjetnik i bio je najaktivniji u priči oko duhanske mafije za koju je otkriveno da je kreirana u Koštuničinu kabinetu iz kojeg su išli tako daleko da su konstruirali navodne dokaze o Đukanovićevoj i Đinđićevoj vezi u švercu duhana koje su onda prevodili na talijanski i slali ih istražiteljima u Italiju. Nevjerojatno mi je da ih je u tome pomagao i američki veleposlanik William Montgomery. To zaključujem jer je kontakt prema talijanskom tužilaštvu odrađen preko jednog agenta CIA-e lociranog u Beogradu.

Ispada kako je Koštunica Amerikancima u jednom trenutku bio prihvatljiviji od Đinđića.

– U prvom trenutku je bilo tako. Amerikancima se činilo da će Koštunica ići polako, da je on umjeren, da je tradicionalist i političar građanskog tipa. Koštunica je, međutim, srbijanski i vjerski fanatik koji sebi traži mjesto u srpskoj povijesti. Iako želi pustiti dojam akademskog čovjeka, pomalo nesnalažljivog u javnom životu, iza te fasade odmah se okružio opasnim i beskrupuloznim ljudima spremnim na sve u rušenju Đinđića. On je sebe zamislio kao vođu koji ima veliki i sveti cilj koji opravdava sva sredstva i svaku žrtvu te da je zato opravdano okružiti se i ljudima koji će izvršiti neke ružne i prljave, ali neophodne poslove. U biti, u dubini duše, tješio se da sve što radi, radi da bi spašavao srpski narod.

 Tobože »umjereni« Vojislav Koštunica tada je odgovarao Amerikancima, za razliku od Đinđića, čovjeka revolucionarnoga habitusa i ljevičarske provenijencije koji je Amerikancima izazivao nepovjerenje i činio se nepredvidivim.

Kad je riječ o politici SAD-a prema Srbiji u tom trenutku, Montgomeryjevu ulogu u svemu tome, posebno oko Koštunice, nitko nikad nije potpuno shvatio. Danas se pak Montgomery, koliko mi je poznato, ne može vratiti u SAD, navodno zbog poreznih problema. On je, naime, u Srbiji, zajedno s jednim čovjekom iz Koštuničine stranke, imao tvrtku koja se bavila zaštitarstvom i sigurnošću. Očito svoje poslove nije prijavljivao američkim poreznim vlastima pa se nalazi u neugodnoj situaciji.  

  Na staklenim nogama

Vratimo se tužiteljstvu i policiji i njihovom angažmanu, odnosno opstruiranju vaše kaznene prijave protiv Koštunice oko ubojstva Đinđića.

– Pričam o oružanoj pobuni sedam godina. Tužiteljstvo je shvatilo da se na taj način, i ja to doista i forsiram, ide prema Koštunici. Već 2003. u akciji Sablja tijekom istrage došlo se na prag Vojislava Koštunice koji je morao biti saslušan. Mnoge su indicije i signali ukazivali da je postojala veza između ubojica i samoga Koštunice preko načelnika vojne službe sigurnosti Ace Tomića i šefa BIA Bulatovića. Iako je Koštunica bio premijer, tražio sam njegovo saslušanje. Ali, neuspješno.

 Uoči suđenja ubijen je i jedini svjedok Đinđićevog ubojstva. Koštuničin MUP izdao je priopćenje da ubojica nije pronađen, »ali da to nema nikakve veze sa suđenjem!« Onda je ministar pravde, Koštuničin čovjek, tražio da se ukine Specijalni sud, i to zato jer ga tada još nisu uspjeli staviti pod kontrolu. No ni to nije bilo dovoljno opstrukcije pa su iz Koštuničine stranke dolazile informacije da je slučaj istrage Đinđićevog ubojstva loše napravljen, da je na staklenim nogama, kao i da su »prave ubojice montirale proces«.

Bilo je jasno da vlast ne želi razjasniti političke okolnosti Đinđićevog ubojstva, a ja s druge strane nisam odustajao od oružane pobune. I onda je tužiteljstvo, taktički, poslije šest godina, uoči predstojećih izbora, odlučilo da uzme u obradu moju kaznenu prijavu, i to po meni s jedinim ciljem da zaključe slučaj s tezom da nema osnova protiv Koštunice i Tomića. Oni misle da su se sada, kada su odbili moju kaznenu prijavu, oslobodili tog balasta. U međuvremenu je uhapšeno još pet pripadnika Jedinice za specijalne akcije kojima će se suditi.

Vratimo se rehabilitaciji Mihailovića. Koliko je istine u tezi da Amerikanci inzistiraju na tome, i to navodno nekadašnji senator, a sada potpredsjednik SAD-a John Biden?

– Mislim da to nije vjerojatno. Bio sam kod Bidena, razgovarao sam s njime. Biden se u pitanju ratova 90-ih savršeno držao. Sve mu je bilo jasno, tko je bio agresor, a tko sve napadnut. Podržavao je vojnu intervenciju jer je bio svjestan da s Miloševićem nema dogovora. I zato mislim da SAD i Biden nisu intervenirali za rehabilitaciju Mihailovića, unatoč tome što je bio antikomunist pa su ga Amerikanci tokom hladnog rata podržavali i unatoč spašavanju američkih pilota u Drugom svjetskom ratu.

Zašto svi pripadnici te Jedinice, koji su očito žrtvovani od svojih nalogodavaca, javno ne kažu tko politički stoji iza oružane pobune koja je prethodila Đinđićevom ubojstvu? Zašto ne progovore i možda si smanje kazne?

Oni se nadaju da će biti rehabilitirani dolaskom na vlast Koštunice ili njemu bliskih. Recimo, izjave o eventualnoj rehabilitaciji davao je i Tomislav Nikolić u jednoj predizbornoj kampanji prije četiri godine. To je jedina nada ubojica i zato ne progovaraju o onome što znaju.

Mislite da je njihova nada Tomislav Nikolić, koji se odmetnuo od Šešelja, malo si oprao lice, uzeo Montgomeryja za savjetnika, i sada je glavni kandidat za pobjedu na skorašnjim izborima?

– Upravo na njega. On je rekao da će, ako dođe na vlast, posebno preispitati odluku suda o krivici Đinđićevih ubojica i samu osnovanost optužnice. Zanimljivo je kako je Vojislav Šešelj, nekadašnji Nikolićev šef, a sada su politički neprijatelji, na odlasku u Haag, za koji se kao opciju sam odlučio, rekao da će Srbijom poteći krv, a on će se vratiti kad sve bude gotovo. Šešelj je nesumnjivo znao da se priprema Đinđićeva likvidacija i puč.

Legija je istodobno, a radi se o razdoblju mjesec dana prije atentata, određenim političarima slao pisma u kojima ih poziva na otpor i pobunu protiv Đinđića. Slao ih je – a Koštunici nije trebao jer je sve znao o tome, kao i Šešelj – Velimiru Iliću, predsjedniku Nove Srbije i ministru u raznim vladama nakon Miloševića i Čoviću. Oni to, naravno, nisu prijavili.  

  Udovica maskota stranke

Jasno je zašto su u Koštuničinom mandatu istrage o političkoj pozadini Đinđićevog ubojstva bile blokirane. Kažete, zbog njegove uloge u tome. No zašto predsjednik Tadić, sa snažnim polugama vlasti koje ima u svojim rukama već godinama, nije tražio zaključenje te istrage i konačno razotkrivanje urote? Tadić je, na kraju krajeva, Đinđićev čovjek iz stranke pa ga to na neki način i obavezuje.

– Tadić se po tom pitanju drži apsolutno pasivno. Kao i njegova Demokratska stranka. Oni nikad o tome ne govore, već jednom godišnje na grob polože vijenac zajedno s Đinđićevom udovicom. Nju su pak usvojili. Ona nema vlastitu političku težinu, ali služi kao maskota stranke. Dali su joj kuću kojom se služio Đinđić, a Stanko Cane Subotić nedavno je potvrdio da je dobila još i milijun i pol američkih dolara iz fonda koji je on bio osnovao za pomoć Demokratskoj stranci Zorana Đinđića.

Nije li nevjerojatno, pa i sumnjivo, da je Tadić protiv otkrivanja istine o ubojstvu Đinđića?

– Jedna osoba snažnog imena i prezimena, no sada je neću spominjati zbog neugodnosti i indiskrecije, tijekom suđenja Legiji i ostalima rekla mi je kako joj je Tadić govorio, očito u to uvjeren, o luđačkoj tezi da je Đinđić ubijen s druge lokacije, trećim metkom. Po Tadiću je ispalo da Legija i ostali uopće nisu umiješani u likvidaciju!

Priču o tom fantomskom trećem metku lansirala je Legijina obrana i sud ju je odbacio. Onda je ta osoba pitala Tadića kako može vjerovati u takve gluposti i kako može tako nezainteresirano pratiti suđenje i normalno živjeti sa spoznajom da Koštunica opstruira proces. I tada je Tadić rekao, po meni, možda i ključnu rečenicu: »Ti znaš da mene Đinđić nije previše volio i da me zato držao na ledu.«

Morate znati da Tadić u svom političkom životu izbjegava sve oštrije političke sukobe. On se pojavljuje kao kralj-ujedinitelj, kao predsjednik svih Srba koji nikada ni s kime ne ide u suštinski sukob. On je proglasio i nacionalno pomirenje, koje je izazvalo šok i u njegovoj stranci, sa socijalistima Ivice Dačića, sadašnjeg ministra unutarnjih poslova, inače bliskim Miloševićevim suradnikom koji je vodio sve srpske ratove devedesetih. Čak je u koaliciji i s Jedinstvenom Srbijom Dragana Markovića Palme, gradonačelnikom Jagodine, sljednikom stranke Željka Ražnjatovića Arkana. On je pomogao i neiskreno presvlačenje stranke Tomislava Nikolića u »proeuropsku stranku«.

U stvarnosti, Tadić je politički prilično slab, ima minimalnu većinu i zato se pozicionirao na centru ne otvarajući nikakve frontove. Istodobno ima snagu da svakom od tih likova nešto oprosti, nekome zločin, a nekome kriminal. U javnosti se drži kao veliki miritelj, a sa svima dijeli plijen. On sve relativizira pa tako i rehabilitaciju Draže Mihailovića.

Kako to mislite?

– Tadićeva skupština je najprije donijela zakon kojim su partizani i četnici izjednačeni kao antifašisti. Sada se išlo i korak dalje – da se rehabilitira i samog Mihailovića. To je Tadićev ustupak desnici koja četnički pokret gleda na drugačiji, povijesno krivi način. To je isti projekt četništva koji je postojao u ratu devedesetih godina. Radi se o kukavičkoj filozofiji i taktici Borisa Tadića koji čini razne političke i nacionalističke ustupke samo da bi na političkom spektru ostao u centru. Draža Mihailović je pravedno osuđen za kolaboraciju i ratne zločine. On je, u ime iste ideologije, etnički čistio Bosnu od muslimana, kao i Mladić 50 godina poslije. Analogijom, Tadić, na neki način, rehabilitira i Mladića.  

  Uloga Dobrice Ćosića

Je li Tadićevo koketiranje s četništvom i rehabilitacijom Draže Mihailovića tek predizborno pragmatično ponašanje s ciljem privlačenja birača desnice ili srpski predsjednik doista vjeruje u to što govori?

– Tadića znam dosta dobro, još iz njegovih studentskih dana. Da bi na to pitanje što preciznije odgovorio, moramo se malo vratiti u povijest, u početak 90-ih kad je stvarana Demokratska stranka koja je u svojoj naravi ambivalentna. Đinđić je otpočetka bio unutra i mene je zvao da se priključim. Pogledao sam program. S prvim dijelom sam se složio odmah: vladavina prava, tržišna ekonomija, gradnja demokratskih institucija…

 Drugi dio programa, primijetio sam, čisti nacionalizam. To me je zaprepastilo. Đinđić mi je rekao da je društvo u takvom, nacionalističkom stanju te da je potrebno privući umjerenije nacionaliste. Rekao sam tada Đinđiću da će napraviti monstruma. Ta politika Demokratske stranke prati je do danas. Da bi zadovoljio oba krila stranke, Tadić napravi dva koraka u jednu pa dva koraka u drugu stranu.

Možete li biti još precizniji oko Tadićevog stava prema četništvu – pragmatika ili uvjerenje?

 – Njegov otac, politički i ideološki dakako, Dobrica Ćosić, odigrao je veliku ulogu u Tadićevoj odluci da podrži rehabilitaciju četništva i njegovo izjednačavanje s partizanskim pokretom u perspektivi antifašizma. To je ta ambivalentnost, njegova podijeljenost s ciljem da malo zadovolji jedne, a malo druge. Znači, on malo igra s ultranacionalistima, a malo je za Europu koja to isključuje. To je nepomirljivo.

 To je i Jovo Kapičić, bivši šef UDB-e i jedan od najvećih protivnika rehabilitacije četništva i Draže Mihailovića kojeg je priveo Rankoviću, nedavno rekao za Tadića – da bi on i četnike i partizane, i Kosovo i RS, ali i Europsku uniju. Nije li to sve za što se Tadić zalagao, a sigurno će se i zalagati na predsjedničkim izborima za mjesec dana – spoj nespojivog?

– Ili ovo ili ono, Tadić mora izabrati. Ne može sve kako bi on htio. Tadić je za političko manevriranje izabrao uzak put kojim se ustvari nemoguće kretati. Stvar je u tome što u Srbiji postoje dva puta, dvije opcije – proeuropska i ona druga, nacionalistička, pravoslavna, vezana za Rusiju. Proeuropski put u nasljeđe je, unatoč svemu, ostavio Zoran Đinđić. Tadić se toga u potpunosti ne može odreći, iako bi se toga možda i rado odrekao, ali bi uništio identitet stranke. Bio bi izdan Đinđić u kojeg se ipak, pa makar i formalno, u njegovoj stranci zaklinju. Zbog svega toga, iz ove pozicije koju sada ima Tadić i jednima i drugima, i partizanima i četnicima, i onima koji su proeuropski, ali i onima sa suprotnih nacionalističkih pozicija, djeluje neiskreno, neefikasno i neuvjerljivo. On hoće pomiriti nepomirljivo; on je čovjek koji jednom nogom daje gas, a drugom koči. Stoji na mjestu i auto se trese dok se ne raspadne.

Njegova je želja samo da preživi još samo jedan mandat, još jednu godinu, još jedan mjesec ili još samo jedan dan. Na taj način pokazuje da nema politiku, da vuče u stagnaciju, a to za zemlju znači propast.

Nisam očekivao toliko kritike na Tadića.

– Tadić je prazan čovjek. On je ono što vidite na pojavnoj razini. I to je sve. Iza toga nema ništa. On je politički maneken.

Je li moguće da Tadić kao predsjednik već godinama, upravo i zbog povrijeđene taštine, s obzirom na to da ga Đinđić očito nije osobito cijenio, ne inzistira koliko bi trebao na razotkrivanju svih aspekata njegove likvidacije?

– To je itekako moguće. Taština je sigurno jako bitna. Kako je Đinđić i dalje najjača politička ličnost u Srbiji, Tadiću to sigurno smeta.  

  Status quo svima odgovara

Iako dobiva malo glasova, je li Čedo Jovanović nova budućnost Srbije?

 – Čedo Jovanović ima puno problema. Tadić je, naprimjer, puno prije njega shvatio da postoji politička klasa i da su sve partije postale klasno svjesne. Shvatio je da svaka stranka ima svoje tajkune, upravne odbore i razne materijalne privilegije. I zato nitko na političkoj sceni ne talasa. Čedo Jovanović je talasao pa je shvatio da za to više nema potrebe. Tadić ga je korumpirao, ne direktno, novcem, ali na druge načine svakako. Jovanoviću je poručeno – ako ćeš biti naš protivnik, zgazit ćemo te. Ako želiš s nama surađivati, to je u redu. Nekad ćeš malo odstupiti, ali ćeš dobiti svoj dio kolača.

 Zar ga je i on dobio? Barem njega se percipira kao vječnog oporbenjaka. Doduše, strašno je, kao uvjereni antifašist, zastranio u koaliciji s Vukom Draškovićem, koji je reafirmirao četnički pokret početkom devedesetih.

– Pa naravno da je dobio svoj dio. Dobio je, recimo, u Beogradu dio vlasti i dobio je nadzor nad lukrativnim ljekarnama u Srbiji! U njihovoj podijeli, to je njemu pripalo. Njegovi zastupnici u gradu Beogradu dali su doprinos za prenamjenu prostora beogradske luke što nekome u džepove stavlja stotine milijuna eura profita. E vidite, Tadićeva Demokratska stranka uspjela je u tome da ispreplete baš sve političke interese. Zato Jovanović neće ni na koga niti će netko na njega u najozbiljnijim pitanjima. I onda se održava status quo koji svima njima odgovara.

No prije mjesec dana Jovanović je imao žestok sukob s prvim čovjekom Republike Srpske Miloradom Dodikom kad je optužio Republiku Srpsku, što je notorna istina, da je nastala na srebreničkom pokolju.

– To je tema u kojoj je Jovanović u pravu, kao i u pitanju Kosova. Ali s druge strane, tamo gdje se također očekuje njegov konkretniji politički angažman, oko korupcije – u to ne dira. Pokušao je i stao. Ne bavi se ni Đinđićevom ubojstvom, već to povremeno spominje samo ritualno. Za njega je zanimljivo i to da ga financira jedan poznati tajkun, poznatiji kao beskrupulozni otimač para.  

  Kandidati kontinuiteta

Možemo li se vratiti na ubojstvo Đinđića i rezimirati tko je sve, posebno iz aktivne politike, znao da se priprema njegova likvidacija, a sada je potencijalni kandidat za premijera ili predsjednika?

– Znali su ljudi iz generalštaba, znali su Čović, Ilić i Tijanić, koji nisu kandidati na izborima, ali su znali i kandidati na skorim izborima: aktualni ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić i njegovi »miloševićevci«, Tomislav Nikolić, Vojislav Koštunica i Vojislav Šešelj. Tadić, kao kandidat za premijera ili predsjednika, također je kompromitiran u priči oko Đinđića. Iako nije znao i sudjelovao u atentatu, poslije toga, kao i sada, sve čini da se službenim, sudskim putem, ne dođe do pravih nalogodavaca zločina.

Kako je moguće da su svi oni to znali, a da informacija o pokušaju atentata na njega do samog Đinđića nije došla?

– Đinđić je bio svjestan da mu se priprema atentat, ali ga nije mogao spriječiti.

Velika je vjerojatnost da bi Srbija mogla dobiti i predsjednika i premijera koji su indirektno ili direktno sudjelovali ili u ubojstvu svog premijera prije devet godina ili u opstrukciji istrage oko ubojstva. Srbija je valjda jedina država u svijetu u kojoj na izbore temeljem kojih će se birati premijer s velikim šansama izlaze osobe koje su dio urote oko ubojstva njihovog prethodnika.

– U pravu ste. To je paradoks. Svi ti ljudi su kandidati kontinuiteta. Svi oni imaju isti odnos prema ratovima i zločinima. Jedino što je Tadić u tome sebi uzeo zgodnu poziciju – on će u Hrvatskoj položiti vijenac, otići u Srebrenicu, biti s Josipovićem…

Koliko je Tadić iskren u tome što radi?

– Ne bih rekao da je iskren. Pitam se ima li on uopće neku političku supstancu, ima li on jasan, strateški cilj. Možda je to ulazak u Europu, a da se u Srbiji ništa ne promijeni. A to tako ipak neće ići.

Novi list