ENG
Senad Pećanin o Kazanima: Zaista je frapantan nedostatak Izetbegovićevog stida
Autor/ica 👤Štefica Galić
Izdvajamo
- Bolje je da je otišao sada, 19 godina nakon što su Dani objelodanili zločine, nego da ode 38 godina nakon tog izdanja Dana. Ali, ja mislim da je sramotno, neodgovorno i bezobrazno što nije to učinio prije 19 godina. Tih 19 godina je prava mjera općeg zaostajanja našeg društva, posljedica vlasti njegove stranke, zaostajanja ove države za Evropom, za Hrvatskom, za Albanijom, za Srbijom, za Crnom Gorom. Odnos SDA prema bošnjačkim zločinima, baš kao i odnos Islamske zajednice prema selefizmu i "paradžematima", ukazuje koliko su i SDA i Islamska zajednica neodgovorni i nekompetentni.
Povezani članci
U intervjuu sa Senadom Pećaninom, utemeljiteljem magazina Dani, novinarem i odvjetnikom, razgovarali smo o posjeti i prvom javnom odavanju počasti žrtvama Kazana Bakira Izetbegovića, lidera SDA i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH sa delegacijom. Tokom rata pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco odvodili su i brutalno likvidirali ljude na Kazanima za što su znali najviši vojni i policijski dužnosnici, kao i tadašnje Predsjedništvo RBiH i Alija Izetbegović. U Kazanima su, nakon što se ARBiH obračunala sa Cacom, obavljene ekshumacije i pronađeni posmrtni ostaci ubijenih sarajevskih civila čiji broj još uvijek nije tačno utvrđen. Cacine žrtve bili su mahom Srbi, ali i ostali građani. Za zločine na Kazanima do sada je osuđeno 14 vojnika Armije RBiH na kazne zatvora od deset mjeseci do šest godina.
Foto: radiosarajevo.ba
Razgovarala: Štefica Galić
Kako ste doživjeli Izetbegovićevu posjetu Kazanima?
Imam dvojaka osjećanja, koja se međusobno prepliću i ne znam koje je jače. Naime, nisam siguran da li više prezirem gestu Bakira Izetbegovića ili sarajevske medijske panegirike posvećene Izetbegovićevoj posjeti Kazanima.
S druge strane, zaista je frapantan nedostatak Izetbegovićevog stida, kao i njegovog osjećaja bilo kakve odgovornosti, s obzirom na ulogu koju je i tokom i nakon rata imao u očevom kabinetu.
Da li vi krivite Bakira Izetbegovića za zločine koje su počinili Caco i njegovi vojnici?
Ja nisam tužilac, a ni sudija, ja sam advokat. Adresa za pitanje o njegovoj mogućoj krivici je nadležno tužilaštvo, te eventualno nadležni sud. Ali, u smislu Jaspersovog shvatanja odgovornosti za zločine, smatram da Bakir Izetbegović snosi i moralnu i političku odgovornost za zločine koje su prije svega nad Srbima, a onda i ostalim sarajevskim civilima, počinili Mušan Topalović i njegovi vojnici. Kad to kažem onda mislim na zločine koje su oni mjesecima neometano vršili; i na činjenicu da je država Alijinog “i heroja i zločinca” ubila bez suđenja; i da su Izetbegovići omogućili ukop Cacinih posmrtnih ostataka na mezarju rezerviranom za heroje odbrane Sarajeva i to nakon pompezne dženaze kojom je zločinac promoviran u najvećeg heroja odbrane Sarajeva; i na farsu od suđenja Cacinim suradnicima pred sarajevskim sudom…
Kada ste u novembru 1997. godine objavili broj Dana sa naslovnom stranom “Istina o Cacinim zločinima” to je bilo izuzetno šokantno, prije svega za samo Sarajevo.
Jeste bilo šokantno za ogromnu većinu Sarajlija koja je preživjela opsadu i koja nije znala za zločine ili razmjere zločina koje su počinili pojedini pripadnici Armije BiH. Ali, sve o zločinima su još od prvog dana znali najviši državni i vojni čelnici, prije svih bošnjački. Dani su o bošnjačkim zločinima pisali i u vrijeme rata i opsade, kada su se oni događali i kada smo bili jedini sarajevski medij kojem su bošnjački političari uskratili akreditacije Armije BiH. Umjesto da odmah nakon što smo 1997. godine objelodanili istinu učine sve da se omogući istraga o zločinima, bošnjački politički i vjerski vrh je pokrenuo harangu protiv mene i “Dana”. Tri dana nakon izlaska tog broja Alija Izetbegović je u Domu Armije BiH u Sarajevu organizirao sesiju Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca: pred više od tri stotine pripadnika bošnjačkog establishmenta on je mene, imenom, i Dane nazvao izdajnicima, neprijateljima države i Bošnjaka… Njegovo izlaganje je trajalo duže od sat vremena, a onda je višekratno integralno emitirano na javnom TV servisu. Naravno, ubrzo su stigli “rezultati”: državna štamparija u kojoj su Dani štampani bez objašnjenja je povisila cijenu štampanja, a državna distributerska kuća je odbila daljnu distribuciju i prodaju Dana. A da bi iznova demonstrirao puno bošnjačko-muslimansko jedinstvo, dugačkim saopćenjem se nakon dva dana oglasio i tadašnji reis Mustafa Cerić: tako smo “raskrinkani” i kao neprijatelji muslimana. I stvarno, nisu “džaba krečili”: ubrzo nakon toga pukla je bomba pred redakcijom Dana, bombaši nikad nisu otkriveni, baš kao ni autori mnogobrojnih prijetećih poruka upućenih meni i kolegama i koleginicama iz Dana.
Slažete li se sa ocjenom koju je izrekao Bakir Izetbegović, da je bošnjački vojni i politički vrh bio jedini koji se oružanom akcijom protiv Cace i njegovih vojnika suprostavio počiniteljima teških zločina nad civilima, te da sličnog primjera nije bilo tokom rata ni na srpskoj, ni na hrvatskoj strani?
To jeste činjenica. Međutim, njen značaj umanjuje važna okolnost da ti zločini nisu počinjeni u jednom ili u nekoliko dana, već su trajali mjesecima. Bošnjački vrh je za njih znao i nije ništa poduzimao. Zvanično obrazloženje oružane akcije protiv Topalovića i njegove jedinice je bilo da su bili van sistema komandovanja. Međutim, to otvara dilemu: da li je Caco za državni vrh postao odmetnut tek kada su shvatili da bi se među Cacinim prisilnim kopačima rovova, “babinim sinovima iz kabineta”, na Trebeviću mogao naći i Bakir Izetbegović?
Niste li previše kritični prema Izetbegovićevoj posjeti Kazanima? Čini se da su medijske reakcije jako povoljne po njega.
Baš me čudi da su povoljne! Da se uozbiljimo: to više govori o današnjim sarajevskim medijima nego o Izetbegovićevom gestu. Ako hoćete da me pitate da li bi po mome mišljenju bilo bolje da nije otišao na Kazane, moj odgovor glasi: bolje je da je otišao sada, 19 godina nakon što su Dani objelodanili zločine, nego da ode 38 godina nakon tog izdanja Dana. Ali, ja mislim da je sramotno, neodgovorno i bezobrazno što nije to učinio prije 19 godina. Tih 19 godina je prava mjera općeg zaostajanja našeg društva, posljedica vlasti njegove stranke, zaostajanja ove države za Evropom, za Hrvatskom, za Albanijom, za Srbijom, za Crnom Gorom. Odnos SDA prema bošnjačkim zločinima, baš kao i odnos Islamske zajednice prema selefizmu i “paradžematima”, ukazuje koliko su i SDA i Islamska zajednica neodgovorni i nekompetentni. Oni iste stavove zbog koje su medije godinama žestoko davili i pljuvali nakon dvije decenije prihvataju kao svoje. Kompliment je to za Dane, Slobodnu Bosnu, Oslobođenje, Svijet… ali je to istovremeno porazno, prije svega za Bošnjake i muslimane u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Izetbegović ne samo da se nije u ime svoje stranke izvinio i medijima i novinarima koje su povodom Kazana teško klevetali i lažno optuživali, on na Kazanima nije odolio maniru balkanskih lidera da navodnu osudu zločina svog naroda umanji podsjećanjem na njegove žrtve: zločine na Kazanima nivelirao je opaskom da se sa Kazana “vidi šehidsko mezarje na Kovačima”. To je ono čuveno “balkansko ali”, nakon kojeg jedva izgovoreni moralno pozitivan stav prelazi u svoju suprotnost. Na taj način, svojim jeftinim politikanskim kalkulacijama, a radi dobijanje podrške na Zapadu, Izetbegović demonstrira dvoličnost, neiskrenost. Kako jučer na Kazanima, tako i prije nekoliko dana kada je nanio nepodnošljivo poniženje Sarajlijama. Mislim na onu bruku kada je naloženo da se prekriju ploče na ulazu u sarajevsku Vijećnicu, na kojima stoji da su srpski zločinci u avgustu 1992. godine granatirali i spalili nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH. A to je napravljeno da bi svojom posjetom Vijećnici čast učinio predsjednik Srbije, četnički vojvoda Tomislav Nikolić?! U jednoj stvari se, očito razlikuju Srbi i Bošnjaci: nijedan srpski lider ne bi zbog posjete bilo kojeg Njemca pokrio obilježje na kojem piše da su Narodnu biblioteku Srbije bombardovali 6. aprila 1941. njemački fašisti.
A jeste li imali problem zbog činjenice da su otkriće Dana o Kazanima srpski lideri koristili kao dokaz vlastite interpretacije rata u Bosni i Hercegovini?
Ni najmanje. Činjenica jeste da su oni to pokušali iskoristiti. Tako je tadašnji član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik, u Hagu osuđeni ratni zločinac, na sastanku Vijeća za implementaciju mira u Njemačkoj mahao Danima ispred nosa Madeleine Albright, Klausa Kinkela, Karla Bildta, Robina Cooka… govoreći kako eto i muslimanske novine pišu ono što oni čitavo vrijeme govore. Nesretnik, nije shvatao da upravo “dokaz” koji drži u ruci jeste ono po čemu su se razlikovali tada a razlikuju i danas Sarajevo i Banja Luka, ono zbog čega je civilizirani svijet imao različiti odnos prema Aliji Izetbegoviću, s jedne, te Krajišniku, Karadžiću, Plavšićki, Miloševiću i ostalim zločincima, s druge strane. Radi se o tome da savezničko bombardovanje Drezdena, Leipziga i drugih njemačkih gradova na kraju rata protiv Hitlera jesu zločini, ali oni ne mijenjaju karakter borbe protiv fašizma.
Kako objašnjavate da u Sarajevu nema nikakvog obilježja Cacinim žrtvama?
Radi se o neiskrenosti vlasti kada govori o spremnosti da se suoče sa prošlošću koja ne odgovara vladajućim nacionalno-političkim interpretacijama. U Sarajevu je lako kritizirati Mirka Pavića što blokira svaku mogućnost civiliziranog odnosa Prijedora prema stravičnim zločinima nad Bošnjacima. Ali, i sarajevske vlasti se odnose jednako prema pokušaju časnih prijedorskih aktivista i redateljke Jasmile Žbanić da Sarajevo, ne na Kazanima nego u gradu, postavi odgovarajuće obilježje žrtvama Cacinih zločina. Kao advokat im pokušavam pomoći u toj plemenitoj nakani, ali bezuspješno. Prijatno sam iznenađen podrškom koju smo dobili od načelnika općine Stari Grad Ibrahima Hadžibajrića. Nažalost, nadležnost za postavljanje obilježja nije u njegovim, nego u rukama gradonačelnika Ive Komšića, sa kojim već mjesecima ne uspijevamo uspostaviti kontakt ovim povodom.
Autor/ica 👤Štefica Galić
