Saračević: IT sektor, organska hrana i turizam su šansa za BiH

Izdvajamo

• Može bolje, ali za to prije svega mi sami moramo izaći iz političke i biračke letargije i zatvorenog kruga biranja dokazano loših ljudi i početi vjerovati da ova država može bolje. Mi nismo nesposobni, niti je BiH siromašna kao takva. Mi samo imamo nekompentne ljude koji je vode. I zapamtimo da se na izborima ne glasa - na izborima se bira. Do nas je.

Povezani članci

• Vjera u Boga i hrvatska sloga!
• Predizborne uvrede i podmetanja
• Srbija zabranila udžbenik koji kritikuje Slobodana Miloševića
• Ako Tito nije zavrijedio ulicu, nije niti knez Branimir ili kralj Tomislav
• FRANCIS BOYLE: Da smo izgubili članstvo u UN-u cijela Bosna bi se pretvorila u Srebrenicu
• ALMIN KAPLAN: VIDJELA ŽABA GDJE SE KONJI KUJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Jedno je sigurno – u trenutnoj situaciji, u kojoj korumpirani državni funkcioneri koriste složene procedure kako bi reketirali strane investitore, priča vladajućih partija o otvaranju radnih mjesta pada u vodu. Potrebno je najprije promijeniti politiku. A kad kažem politiku – mislim na ljude u vlasti, kao i odnos cjelokupnog društva prema najrelevantnijim pitanjima.

Razgovarao: Nedim Jahić

Damir Faruk Saračević je nosilac liste Naše stranke za Parlament Federacije u izbornoj jedinici 407. Diplomirao je političke nauke i međunarodne odnose u Sjedinjenim Američkim Državama, na univerzitetu Georgia State, a magistrirao je ljudska prava na ERMA međunarodnom master programu u kooperaciji Univerziteta u Bologni i Univerziteta u Sarajevu. Radi kao direktor ljudskih resursa jedne softverske firme u Sarajevu. Član je i jedan od osnivača humanitarne organizacije ”Miris” koja se bavi stipendiranjem djece bez roditelja i porodica u potrebi.

Čini se da je ključna tema u dosadašnjem dijelu kampanje – ekonomija, a ključna riječ je ”zapošljavanje”. Možete li nam reći, na koji način Naša stranka misli pokrenuti procese zapošljavanja, ako u oktobru dođete na vlast? Na koji način, recimo, revitalizirati posrnule divove predratne bh. ekonomije?

Saračević: Osnovna iluzija u razmišljanju o bh. tranzicijskoj ekonomiji jeste da je revitalizacijom velikih fabrika, kakve smo imali za vrijeme socijalizma, moguće pokrenuti proces masovnog zapošljavanja.  Ako imamo u vidu šta se sve desilo na globalnom tržištu, dok je Bosna i Hercegovina bila u ratu i dok je decenijama poslije rata bila u stanju hibernacije, onda ne možemo ostati ozbiljni ako obećavamo otvaranje velikih kombinata. Svako ko obećava ekspresno postizborno kreiranje 100. 000 radnih mjesta i slične stvari – ili je ekonomski diletant ili je neko ko ne misli da ozbiljno stoji iza svojih riječi.

Na tržištu danas u oblasti industrije vladaju sasvim drugačiji odnosi i Bosna i Hercegovina nema šansu da se takmiči s novim velikim industrijskim igračima. Političari, koji se pozivaju na jugoslavensku prošlost i govore o revitaliziranju Energoinvesta, Hidrogradnje, namjenske industrije, itd.  – zapravo samo zloupotrebljavaju predstavu, koja se duboko urezala u naš mentalitet. To je ona monumentalna (i romantična) slika hiljada i hiljada radnika, koji svi zajedno rade u jednom ogromnom kompleksu, poput Željezare u Zenici, Zraka, Pretisa i sl. Bosna i Hercegovina jeste bila sinonim za industrijsku proizvodnju, ali to je neponovljivo i kao što rekoh, političar koji poziva na obnovu toga ili je naivan ili se samo pravi naivan.

Međutim, to što je nemoguće obnoviti industrijske divove ne znači da BiH nema ekonomski potencijal. Naprotiv, krizu industrijskih potencijala u BiH vidim kao šansu. Jedna Švedska je također bila sinonim za idustriju, ali vodeći se potrebama tržišta i općenito kretanjima globalne ekonomije preusmjerila je svoj fokus i ima tendenciju deindustrijalizacije. Tako i BiH ne mora proći kroz proces reindustrijalizacije, već bi valjalo da počne poticati proizvodnju onog čega trenutno nedostaje na tržištu i gdje se ne zahtijevaju enormna industrijska ulaganja.

Smatram da su ogromna šansa za BiH tzv. ”mali biznisi” (firme ili projekti sa do 50 zaposlenih).  Kod nas su ”mali biznisi” poznati u vidu plasteničke proizvodnje, ali oni obuhvataju mnogo širi opseg proizvodnih djelatnosti. Iskustvo u posljednjim decenijama pokazuje da je u svim zemljama sa ekonomskim rastom glavni faktor rasta bio uspon ”malih biznisa”. Dok velike firme gube potrebnu elastičnost u smislu prilagođavanja potrebama tržišta i guši ih nužna birokratizacija, ”mali biznisi” su se od Njemačke do zemalja Trećeg svijeta pokazali kao uspješan mehanizam za masovno zapošljavanje i obnovu ekonomije. Čak i Sjedinjene Američke Države baziraju svoju jaku i fleksibilnu ekonomiju na malim preduzećima.

Vi radite u IT sektoru. Možete li nam reći neka Vaša iskustva u toj oblasti za koja smatrate da mogu imati opću društvenu primjenjivost? Šta je IT sektor danas u svijetu i šta bi on u godinama koje slijede trebao biti u Bosni i Hercegovini?

Saračević: IT sektor više nije nikakav luksuz, nešto bez čega se može. Ogroman dio svakodnevnih ljudskih aktivnosti u savremenom svijetu nezamisliv je bez informaciono-tehnoloških proizvoda. I budući da su potrebe u ovom svijetu takve kakve jesu, IT sektor ima osigurano tržište, ne samo danas, već i u godinama koje slijede. Tolike su potrebe za IT kadrom da nema zemlje u svijetu koja ima “višak” tog kadra. Irska je, naprimjer, strateški ulagala u IT sektor i to je bio jedan od razlog zbog kojeg su iz najsiromašnije zemlje u EU postali zemlja najbrže rastućeg BDP-a.

Drugi stereotip na koji ćemo kod nas naići povodom IT sektora kaže da se nove tehnologije razvijaju u zapadnim zemljama i da BiH od te grane privrede ne može očekivati mnogo. Istina je da BiH zapravo može očekivati mnogo ako bude ulagala u IT sektor. I na našem tržištu rada trenutno imamo manjak kadrova u toj oblasti. Dok su mnoge grane ovdašnje privrede daleko ispod zapadnih standarda, IT sektor drži korak. Beogradske i zagrebačke firme se sa svojim softverskim proizvodima uspješno probijaju na zapadna tržišta, a i naše IT firme zadnjih godina ne samo da stižu konkurente iz regiona, nego često i prestižu. Ne smije biti razloga da naše firme i dalje ne čine takve stvari i da se ovaj sektor prestane razvijati. Naravno sve bi bilo puno lakše ako bi se naišlo na određenu stimulaciju “s vrha”.

Dvije su osnovne stvari, koje država treba uraditi kako bi iskoristila navedeni potencijal.  Kao prvo, potrebno je da ulaže u obrazovne institucije, koje proizvode kadrove za IT sektor i da uskladi politiku upisa na fakultete sa stanjem na tržištu rada. Potrebno je pomagati razvoj elektrotehničkih fakulteta kako bi njihovi studenti odmah postali referentni kadrovi u IT sektoru, a ne da se moraju doškolovavati u firmama, kao što je trenutno slučaj. Neshvatljivo je da država dopušta hiperprodukciju nepotrebnih kadrova (pravnika, ekonomista, profesora humanistike, itd.), dok s tržište čezne za kadrovima iz tehničkih nauka.

Istovremeno se mora olakšati – i šta više, podržati – rad postojećih i otvaranje novih IT privatnih univerziteta kako bi se ubrzalo stvaranje ovog deficitarnog kadra i omogućilo (u komparativnom smislu) relativno lahkog zapošljavanja mladih ljudi. Firma u kojoj radim organizovala je akcije u sarajevskim srednjim školama kako bi se uz pomoć mini projekata ili specijalnih sekcija ukazalo na perspektivu IT sektora. Osnovali smo u saradnji i sa drugim IT firmama i akademiju na kojoj se usvajaju znanja potrebna tržištu. Paradoks ove države je da IT firme traže 200 ili 300 ljudi, koje će zaposliti, ali u zemlji sa 600 hiljada nezaposlenih, među kojima su ljudi sa najrazličitijim stepenima i smjerovima obrazovanja, ne postoji 200 IT-ovaca, koji bi znali raditi to što se traži od njih. I onda ih firme moraju doeducirati, što usporava proces rasta i zapošljavanja kao i međunarodnih investicija koje žele privući IT firme u BiH.

Druga važna stvar je kreiranje povoljnog poslovnog ambijenta za dolazak stranih IT firmi u Bosnu i Hercegovinu. Da bi se to desilo, nije potrebno samo uskladiti zakonski okvir sa europskim, već napraviti povoljnije uvjete od europskih. Jedno je sigurno – u trenutnoj situaciji, u kojoj korumpirani državni funkcioneri koriste složene procedure kako bi reketirali strane investitore, priča vladajućih partija o otvaranju radnih mjesta pada u vodu. Potrebno je najprije promijeniti politiku. A kad kažem politiku – mislim na ljude u vlasti, kao i odnos cjelokupnog društva prema najrelevantnijim pitanjima. I tu parlament Federacije kao zakonodavno tijelo ima najvažniju ulogu, jer mora po hitnom postupku pojednostaviti birokratske procedure i zakone koji guše razvoj malih preduzeća, posebno perspektivnih sektora.

I još nešto – mi moramo promijeniti našu svijest. Sve velike promjene počinju prvo od nas samih. U BiH je danas “normalno” da roditelji “guraju” djecu da budu pravnici, žurnalisti i ekonomisti, zvanja za kojima danas realno postoji mala potražnja, a ne ohrabruju ih da budu zanatlije, majstori, IT programeri ili samostalni (poljo)privrednici. ‘’San’’ većine roditelja je da dijete zaposli u državnu firmu i to je strašno i pogubno za cijelo društvo. Država je naravno odgovorna za tu lošu praksu, ali ne možemo pobjeći ni od lične odgovornosti koja nije mala.

Godinama se u predizbornim kampanjama, kao lajtmotiv, povlače pitanja zaštite domaće proizvodnje i turističkih potencijala Bosne i Hercegovine. Koje su konkretne mjere, kojima bi se govor o navedena dva pitanja, pretvorio iz fraza u konkretne ekonomske politike?

Saračević: Od velike važnosti je shvatiti da domaća proizvodnja i turizam ne moraju biti dva pitanja, već – jedno. Konkretno, moguće je spojiti programe proizvodnje organske hrane sa turističkim ponudama. Iskustvo pokazuje da su turisti iz zemalja zapadnog svijeta spremni dolaziti u sredine, koje im s jedne strane nude čist vazduh, zdravu hranu i nezagađenu vodu, a s druge strane nude ”egzotične” proizvode vlastite kulture. Bosna i Hercegovina u tom smislu posjeduje sve potrebne predispozicije.

Druga mogućnost turizma jeste brendiranje kulturno-historijskih dobara. Pozitivan primjer na kojem sam i lično radio je projekat UNDP-a “Kultura za razvoj” koji je iskoristio potencijale kulturnih dobara lokalnih zajednica za dodatno zapošljavanje i razvoj. Svako mjesto u Bosni i Hercegovini može izdvojiti nešto prepoznatljivo što bi bilo brend, uz pomoć kojeg se mogu privući turisti, a cijeli proces onda podržavaju lokalni ljudi sa više aspekata (proizvodnja hrane, ugostiteljstvo i druge usluge). Potrebno je da država (u ovom slučaju Federacija) uz resurse nadležnih ministarstva okupi različite proizvodne djelatnosti oko kulturno-historijskih fenomena, kao i da (efikasnom) razvojnom bankom i povoljnim kreditima pomogne “start up” malih privrednih gazdinstava i porodičnih firmi okrenutih turizmu i proizvodnji. Nije nemoguće, samo je potrebno rada i iskrene zelje da se mandat provede u cilju popravljanja stanja zajednice i države, a ne radi vozanja državnih auta i uzimanja silnih državnih naknada za “razdvojeni život” i sl.

Prilikom majskih poplava odjednom su vlasti shvatile značaj geologije. Jednako kao što smo geološka znanja mogli koristiti godinama prije poplava u svrhu prevencije ogromnih šteta, tako i u oblasti proizvodnje organske hrane moramo uključiti eksperte iz te oblasti.  Jednako kao i u oblasti IT sektora, i u oblasti proizvodnje organske hrane potrebno je suočiti se sa stereotipima, koji proističu iz našeg mentaliteta. Ljudi, koji se bave poljoprivredom u našoj zemlji, navikli su uzgajati jednu kulturu, premda je njihovo zemljište potpuno nepodesno  za tu kulturu. Primjera radi, u Srebrenici, gdje sam također radio na projektima UNDP-a, ljudi su uzgajali kukuruz, čak i nakon što su im geolozi, nakon mjerenja kvaliteta zemljišta, rekli da je ono podesnije za uzgajanje kulture poput maline. I tek nakon što su se neki drznuli da ”eksperimentišu” sa malinama i ostvarili značajne prihode, počelo se na tom području masovno uzgajati maline.

U tom smislu, potrebno je mijenjati mentalitet tako da odbacimo sumnju prema ”eksperimentima” i naučnim saznanjima. To je jedini način da adekvatno iskoristimo potencijale ove zemlje. I naravno, potrebno je da naše institucije preuzmu tu ulogu koje su do sada – u sveopćoj letargiji, pasivizirajućem mentalitetu (“čekajmo humanitarnu pomoć”), ali i našoj nekompetentnosti – radile druge organizacije, uglavnom mimo federalnih institucija, koje su, je li, obavezane da to rade.

Čitav ovaj proces nije lahak. Mnogo je godina izgubljeno i sistem je vrlo neefikasan, jer mu fokus nije na razvoju zemlje nego samo na očuvanju samoodrživosti državnog aparata, ali nismo ni prva ni zadnja zemlja koja prolazi kroz poteškoće. Ovo je prelijepa zemlja i zato sam se, između ostalog, i vratio iz Amerike, jer vjerujem da se ovdje može imati ugodan i ekonomski održiv život, pored nebrojenih drugih ljepota koje bh. društvo nudi. Malo je zemalja poput naše koja na svoju malu površinu i malobrojno stanovništvo ima ogroman potencijal. To samo treba iskoristiti na pravi način. A za to nam trebaju ljudi i politike u koje su utkani profesionalizam, iskrena želja za radom, ali i velika odgovornost prema biračima i njihovim potrebama. Može bolje, ali za to prije svega mi sami moramo izaći iz političke i biračke letargije i zatvorenog kruga biranja dokazano loših ljudi i početi vjerovati da ova država može bolje. Mi nismo nesposobni, niti je BiH siromašna kao takva. Mi samo imamo nekompentne ljude koji je vode. I zapamtimo da se na izborima ne glasa – na izborima se bira. Do nas je.