Ponovo ćemo morati savladavati najbanalnije riječi

Povezani članci

• Zakletva
• Đikan i parada
• STANOVI IZ MRAČNOG PERIODA
• Hajka na Maajku
• Socijalna pravda – kako to ekstremno zvuči!
• ŠTEFICA GALIĆ NARODNI HEROJ

Mislim da ćemo ponovo morati naučiti jezik i korake ljudskog odrastanja, da ćemo ponovo imati rane kršćane u katakombama koji će se kriti od ovih po objektima, da će se morati ispočetka pričati priče o ljubavi, pomirenju, zagrljaju…, ističe za Novosti Pjesnik i glumac Narodnog pozorišta u Prijedoru Darko Cvijetić

RAZGOVARAO: Dejan Kožul
SNIMIO: Igor Motl ,  Novossti

Malo, malo pa nam Prijedor i okolica uđu u kuću na ovaj ili onaj način. Najčešće je to povodom zločina koji su činjeni po logorima (Omarska, Keraterm, Trnopolje), bilo da je riječ o pronalasku novih grobnica, poput one u Tomašici, ili povodom “Dana bijelih traka”. Prijedor ima i svog dobrog duha koji kao da je svu nesreću ukalemljenu u tlo, zrak, vodu prihvatio i kroz poeziju je izbacuje. Riječ je o Darku Cvijetiću koji je nedavno objavio svoju petu knjigu poezije “Konopci sa otiskom vrata”, glumcu prijedorskog Narodnog pozorišta. Ovo je prostor za njegov krik.

U kojoj od tih životnih uloga – glumac, režiser, pjesnik – se najpotpunije osjećate?

Sve je to isto mišje odredište. Smatram da smo svi mi beskrajno mali i da ništa ne možemo učiniti. Naše zglajzavanje je ogromno i pitanje je da li ćemo moći dokučiti neki normalni život. Ja sebe vidim u toj rupi, poprilično zakopanog. Povremeno se uspije neki glas, ili neki komad blata izbaciti i to je ono što radim. To gađanje blatom ima nekakav smisao samo ako možemo osjetiti da neko vidi da se u tom “podzemlju” ipak nešto događa. To nam daje kisik da ipak možemo ići naprijed.

Posljednja knjiga “Konopci sa otiskom vrata” dostupna je svima i može se skinuti sa neta?

Kad sam koncipirao knjigu nisam je imao nikome ponuditi. Ne pripadam nijednom udruženju, nijedna me književnost, na sreću, ne svojata, a ako sam negdje i bio po difoltu, onda su me izbacili. Zato što ja ne odgovaram nijednom postulatu. Javili su se ljudi koje nisam lično poznavao. Riječ je o ljudima iz Mostara koji su pokretali portal www.tacno.net. Oni su isto tako u svojim gradovima usamljeni, povučeni, pokušavaju doći do nekih sugovornika koji bi unijeli malo svjetla. Kontakt je urodio plodom i oni su pomogli da se knjiga pojavi u digitalnom izdanju.

Erdemović i Aleksić kao antipodi

Koliko je ova zbirka nastavak prethodne – “Masovne razglednice iz Bosne”?

Sve je to jedan nukleus, jedan talas koji se stalno razvija. Ne bi mogle ni da postoje jedna bez druge. Prvu knjigu – “Noćni Gorbačov” – koju sam još 1990. napisao, u cijelosti bih izmijenio. Kad bih tako gledao, ne bih napravio nijedan novi korak. Naslanja se sasvim sigurno. I ovo što sam dalje radio nakon “Konopaca” je korak po istoj niti.

Zanimljivo je da ste posljednju zbirku podijelili u tri ciklusa. Jedan posvećen Draženu Erdemoviću (vojniku Vojske RS, Hrvatu po nacionalnosti koji je sudjelovao u genocidu u Srebrenici), drugi Srđanu Aleksiću i treći Aleksandru Cvijetiću. Koja vas je ideja vodila da ih stavite u okvir svoje knjige?

U “Masovnim razlgednicama”, a i u “Konopcima” postoji neki subjektivitet koji se neprekidno razlaže, i obračunava. To je Ćićo iz mojih pjesama. On biva streljan, on je onaj koji će streljati ili onaj koji je primoran da bude vojnik. Taj glas u ta tri ciklusa je nekakav dječji glas. O tome se može pričati čitavu noć – koliko je Dražen Erdemović dječak, koliko je Srđan Aleksić dječak, koliko je Aleksandar Cvijetić dječak, a koliko nije. Pokušavam da pokažem kako su rashimenili i učinili drukčijima te glasove.

Ako sagledamo nedjelo, odnosno djelo Erdemovića i Aleksića vidimo dvije krajnosti?

Da, dva čista antipoda. U ovoj šumi negativnih simbola koje vidimo na svakom ćošku potpuno je jasno čega je simbol Dražen Erdemović, a čega Srđan Aleksić. Dva imena koja su do te mjere utkana u ovu priču. Oni su meni graničnici do koje mjere je moguće da se izvitoperi um koji je stvaran, na koji način je moguće da ga vuče na jednu ili na suprotnu stranu.

Nema pomirenja bez velikog uznemirenja

Posebno je zanimljivo kad pričamo o toj naivnosti dječaka, da je Srđan Aleksić i ostao takav. Poginuo je vjerujući u ljudskost. Koji je to konstrukt ličnosti koji te tjera na jednu ili drugu stranu?

Na žalost, boraveći ovdje za vrijeme rata vidio sam kako se konstrukti ličnosti urušavaju ili bivaju grandiozni. Kako se ljudi u zadatoj poziciji tačno ponašaju prema određenim kodovima koji su, ajde da kažemo, u nekakvoj zagradi od Dražena Erdemovića do Srđana Aleksića. Vidio sam kako se ljudska struktura može urušiti kao cigaretni pepeo, a vidio sam i kako dobrota može da se pojavi i umre potpuno neprimijećeno. To me natjeralo da neke stvari pokušam papirom, stihom primiriti, približiti, raskrinkati… Danas mi se čini, sad već kao sijedom čovjeku, da puno pjesnika nisam pročitao na pravi način, da sam kao mladi čovjek sebi zadavao predispozicije koje su bile puno normalnije od onoga što će mi se dogoditi u životu. Nisam birao temu svog pjesništva. Ona je, na žalost, mene izabrala. Da li se ta ratna i postratna trauma uopšte može prevazići? Nisam siguran da poezija može išta promijeniti, ali može otvoriti nekakva vrata kroz koja može da dođe više svjetla.

To je i suštinsko pitanje shvatanja umjetnosti, odnosno čime se umjetnost treba baviti i suočiti?

Da, to je suštinsko pitanje. Antičnost svih tema koje mi ovdje živimo. Zbog čega niko nije doktorirao na Tebi, zbog čega je Antigona sama, da li je Antigona građanski hrabra, zašto nema Tebljana…? To je priča o općoj šutnji koja je prekrila cijelu ovu gnusobu od događaja. Mislim da je to, u svojoj najdubljoj niti, priča o dubokoj empatiji. Da li je Isus građanski hrabar? Mislim da je Albert Camus rekao da nema pomirenja bez velikog uznemirenja. Dok se to ne dogodi, dok se potpuno ne suočimo sa onim što se dogodilo ova geografija ne može dobiti potrebnu svjetlost da bi mogla da korača naprijed. Moraju postojati tačke na koje se ta budućnost može oslanjati. To su priče o mostovima, o pružanju ruke jednih drugima da bismo mogli našu djecu ubjediti da vrijedi živjeti, da naša djeca nikad ne dođu u poziciju da pola grada ganja drugu polovinu iz bilo kog mogućeg ljudskog ili neljudskog razloga. Institucije su potpuno zakazale, a 20 godina nakon svega moje pjesme su gotovo podjednako osuđivane. Govorimo o poziciji umjetnosti koja je primorana da govori jednoj ogromnoj manjini i ona to razumije, ali nije ni u kakvoj moći nešto da promjeni.

Igrali ste Borisa Davidoviča u prijedorskom pozorištu. Razmišljajući o Kišu, Borisu Davidoviču, o vašim ulogama imam osjećaj kao da se prst sudbine poigrao, znajući šta je Kiš pisao o logorima i o prošlom stoljeću. Vama se desilo da baš u Prijedoru igrate Borisa Davidoviča, u gradu koji je skoro pa omeđen logorima.

Ta pozicija je gotovo nevjerovatna. Imao sam tu pogodnost da sam za Kišov rođendan igrao u Sarajevu “Grobnicu”. Meni je to unutarnja satisfakcija – da pozorište iz Prijedora igra “Grobnicu” u Sarajevu na Danilov rođendan. To su stvari koje su možda dio nekakve osobne mitologije. Ja to ne smatram tako, već dijelom nekakve sveobuhvatne priče. Potpuno je suludo da imam osjećaj da Danilo na neki način sigurno upravlja tim. Borisa Davidoviča je u Prijedoru sve spucalo, kao da mu se samo nebo sa svim svojim perjem sručilo na glavu. Sretna je okolnost što je Danilo Kiš umro 1989. godine. Mislim da su se okolnosti sretno posložile da on ne doživi raspad svih svojih mogućih ideja. Siguran sam da je Danilo upravo zbog toga umro tačno na vrijeme. Da je doživio samo jednu godinu nakon toga vjerujem da bi bio prinuđen da si puca u glavu.

Šta znači igrati Borisa Davidoviča i Kiša u samom Prijedoru, u Bosni i Hercegovini?

To znači javno plakati. Javno stati na pozornicu i silno se isplakati. Danas govoriti Kiša, Krležu, na pozornici, zapravo je samo silno plakanje. Mira Furlan i njena predstava koju je Miki Manojlović radio je čisto plakanje. To je priča o potrebi da se zagrlimo i isplačemo da bismo mogli iskoračiti iz ovog mraka na neki način.

Koliko oni sa druge strane, oni koji čitaju i gledaju, sudjeluju u tome?

Ne znam. Ja još uvijek mislim da se može pričati i pjevati o zagrljaju. Mi ponovo učimo jezik, ponovo ćemo morati savladavati najbanalnije riječi. Mi ćemo ponovno morati savladavati riječ – ljubav. Pitanje je da li iko ikoga više razumije kad kaže tu riječ. Baš kao i riječ – izvini. Učen sam od velikih pjesnika da se čuvam velikih riječi, da se one pobiše međusobno u pjesmi ako ih je više od dvije, ili tri. Danas one ništa ne znače. Njima barataju ljudi bez ikakvog osjećanja za njihovo značenje, da ne govorim o tim finim dodirima između vena, o dodiru limfom.

Poezija nakon Aušvica

Vašu poeziju, i uopće angažman možemo smjestiti i u sumnju Teodora Adorna da li se poslije Aušvica može pisati poezija. Nije Aušvic, ali jesu Trnopolje, Omarska, Keraterm…?

Ne znam koliko je moguće govoriti poeziju nakon Aušvica. Stalno se to pitam. Priča o obnavljanju nekih riječi je priča o ljudskosti. Nakon svega imam jako loše mišljenje o ljudima. To je točka u kojoj se osjećam potpuno poraženim. Sa svojih 46 godina vidim oko sebe samo prašinu, ljude koji traže zagrljaj ili ih oplakuju… Ne vidim nikakvu vrstu svjetlosti. Moguće da je to pokretačka energija ovoga što radim, pa je u neku ruku i kontra-adornovština. Mislim da ćemo ponovo morati naučiti korake ljudskog odrastanja, da ćemo ponovo imati rane kršćane u katakombama koji će se kriti od ovih po objektima, da će se morati ispočetka pričati priče o ljubavi, pomirenju, zagrljaju i pokušaju da se nešto učini sa svim ovim užasom.

Kako sagledavate ulogu intelektualaca?

Način na koji se oblikuje intelektualna gromada je priča kako se njeguje autoljudskost. To je priča o tome kako se može spasiti glava da ona ostane van ove vatre među ljudima. Danas je jako teško odrediti intelektualca. To je kao ono izvrnuto Varholovo pitanje. Uskoro će se ljudi moliti da 15 minuta budu anonimni. Mi smo jedan korak od jednog takvog svijeta u kojem je nemoguće tumačiti svijet. Mi smo upleteni na sve moguće načine u ovo što nam se zbiva. Intelektualac bi morao da ima svoj stav o svemu što vidi. Ja bježim u tu pjesničku misao. Ne znam da li je ljepša ruža ispred kuće ili ona koja je iza i koju ne vidi nitko. Ja smatram da je poezija pjevanje o toj ruži iza kuće i koja nema potrebe ni da je se vidi, ni da je se obrađuje… Naprosto je tu.

O Prijedoru smo pričali uglavnom u negativnom kontekstu. Pored svih grobnica i tišine ipak postoji to prijedorsko pozorište. Opet možemo govoriti o nekom antipodu unutar jedne sredine?

To je potpuno nevjerovatno. Još 1993. godine smo igrali Gorana Stefanovskog, “Duplo dno”, što je bio podvig svih mogućih vrsta – bez struje, bez vode, bez ičega… Sa ljudima koji su smrznuti kao miševi u svakom mogućem smislu stvarali umjetnost i bili komplementarni sa onim što nalaže nebo, osnovna načela djelovanja… Prijedor je živio sa svojim pozorištem, bilo je to jedino moguće svjetlo u gradu ’93. ’94, ’95, ’96… To je ravno fenomenu. Međutim, Prijedor kao centar nije bio u stanju da se poveže ni sa kim. Tek desetak godina unazad se povezao sa teatrom u BiH i dolazi do neke bitnije razmjene energije. To je zbilja jedan fenomen za koji sam siguran da će kad-tad dobiti neku društvenu valorizaciju.