Petar Jeleč: Vlast treba formirati bez oba HDZ-a

Povezani članci

• Adio, Bela!
• POLEMIKA?
• Dejan Kožul: Osnova svakog suočavanja sa prošlošću je čišćenje sopstvenog dvorišta
• Znanje
• ČISTILIŠTE, SEKTOR C
• Sedma sila na egzorcističkoj seansi

Razgovarala: Štefica Galić

Fra Petra Jeleča mogli bi definisati kao što Hegel definiše umjetnost, susret sa tim čovjekom vas definitivno mijenja. Prosto je nevjerovatna količina pozitivne energije kojom zrači taj čovjek, uvijek nasmijan, veseo, “fra Petar izgleda kao čovjek u kojeg je gledao Dostojevski dok  je osmišljavo lik Aljoše Karamazova” kaže jedan Petrov student.

Fra Petre, po mišljenju suradnika i čitatelja našeg portala Vi ste obilježili godinu iza nas. Vaše hrabro i inteligentno iznošenje stavova naišlo je na velike simpatije javnosti.

Bez imalo lažne skromnosti, ne mislim da činim ništa posebno što bi zavrijedilo nagrade i priznanja. Činim samo ono što je dužnost svakoga odgovornog čovjeka ove zemlje. Možda netko u mojim nastupima prepoznaje glas onih ljudi koji nemaju prigodu ili hrabrost javno iznijeti svoje mišljenje i ukazati na sve zlo koje se događa u sredinama u kojima žive i rade.

Vi ste u Slobodnoj Dalmaciji tijekom najžešćih napada na predsjednika Josipovića koji su dolazili iz krugova Katoličke crkve, Večernjeg lista i drugih herceg-bosanskih portala ustali u njegovu obranu, iako ste tada oprezno rekli kako ne „želite spekulirati kakav će on biti predsjednik i kakvu će politiku voditi jer je o tomu još rano govoriti“.

Učinio bih to isto bez obzira o kojem se čovjeku radilo, jer je rječnik kojim su se koristili pojedini crkveni ljudi bio sasvim neprimjeren. Josipović je bio napadan iz svih oružja bez ikakvih argumenata i prije nego što je povukao ijedan politički potez. Proglašavan je „neprijateljem križa Kristova,“ pojedine crkvene novine o njemu su pisale kao o „princu tame“, „mrzitelju svega hrvatskog i katoličkog“, a „veliki karizmatik“ Zlatko Sudac iz Vatikana je poručio da se glasa za njegova protukandidata. Reagirao sam iz principijelnih razloga, istaknuvši da ne želim spekulirati hoće li on biti dobar ili loš predsjednik i kakve će političke poteze povući, jer nisam „vidoviti Milan“ pa da znam što će se događati u budućnosti. Kad već govorimo o tomu, mislim da bi za sociologe, politologe ali i psihologe bilo zanimljivo istražiti više nego zanimljiv fenomen odnosa prema Josipoviću kakav je postojao u Hercegovini, a koji je forsirao Čovićev Večernji list i neki herceg-bosanski mediji. Nije se štedjelo na uvredama na njegov račun koje su zaista prelazile granice dobroga ukusa, da bi se nakon nekoliko mjeseci stvar potpuno promijenila i otišla u drugu krajnost – Josipović je zacijelo sada jedini ozbiljan kandidat za „najprestižniju nagradu u BiH“ – Večernjakov pečat. Inače se u životu vodim jednim čvrstim kriterijem koji me dosada nikada nije prevario: sve dok Večernji list i pojedini herceg-bosanski mediji napadaju i vrijeđaju pojedinu osobu i kritiziraju njezine postupke, to je više nego siguran pokazatelj da se radi o čovjeku kojega treba uzeti u zaštitu, a ukoliko se iz tih krugova krene s pohvalama na pojedine ljude, stvar postaje više nego zabrinjavajuća za njihov ljudski integritet. Osobno se nadam da se moje ime nikada neće naći među ovim drugima, jer bi me to ozbiljno zabrinulo i ponukalo da preispitam neke svoje postupke i stavove.

Jeste li pratili nedavnu polemiku na relaciji Ivo Josipović – Ivo Banac zbog hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini? Nije naodmet spomenuti kako ste upravo Vi prvi, još prije samog Banca, u intervjuu e-novinama prošle godine iznijeli niz oštrih primjedbi i kritika na Josipovićevu i Tadićevu politiku prema BiH? Naime, u  vrijeme kada je većina ovdašnjih intelektualaca i javnog mnijenja klicala Ivi Josipoviću, Vi ste kako valjda i dolikuje ozbiljnom i dosljednom intelektualcu upozoravali na opasnost ovakve politike Ive Josipovića?

Da, argumentirano sam kritizirao neke njegove postupke i žao mi je što sam bio u pravu. O Borisu Tadiću ne vrijedi trošiti riječi, jer je stvar tu više nego jasna. U tom tekstu iznio sam jasan stav da Ivo Josipović svojom dosadašnjom dvojbenom i nejasnom politikom prema BiH uopće ne ulijeva povjerenje i da bi takvo njegovo ponašanje moglo izazvati probleme između dviju zemalja. Josipović je u zadnje vrijeme povukao niz pogrešnih poteza. Njegove pohvale upućene Dodiku sasvim su mi neshvatljive, primanje nagrade Dodikovih Nezavisnih novina još mi je problematičnije, a da ne spominjemo držanje ljestava destruktivnoj politici Dragana Čovića. Umjesto toga, ne bi bilo loše da Josipović porazgovara s „Onim koji je ispunio sve što je obećao“ (Dodik) i upita ga koliko je RS izdvojila sredstava za obnovu porušenih kuća u Posavini, Krajini i drugim krajevima koje je sistematski popalila i porušila vojska tzv. RS-a. Neka ga „Ispunjivač obećanja“ informira kako vlada RS-a svih ovih godina zapravo nije obnovila nijednu kuću od Doboja do Bosanskoga Broda, preko Šamca, Modriče, Dervente, Kotor Varoši, Banje Luke, da ne pričamo o otvaranju radnim mjestima, infrastrukturi ili zaštiti privatne imovine. Uz mnogobrojne savjetnike i „stručnjake za regionalnu suradnju“, Josipović bi trebao znati da Dodik i njegova vlast čine sve da onemoguće povratak Hrvata na njihova ognjišta, da na svakom manjem raskrižju u hrvatskim selima postavljaju srpske zastave, da grade crkve tamo gdje prije nije bilo nijednoga pravoslavnog vjernika, otimajući pritom ljudima njihovu zemlju (slučaj Kotorskog), da se u Posavini i dalje pljačka ono malo obnovljenih kuća i siječe već nekoliko puta posječena šuma, da se malobrojni hrabri ljudi šikaniranjem odvraćaju od povratka. O tomu bi se mogli napisati elaborati. Umjesto postavljanja pravih pitanja i problema, svjedoci smo prazne retorike ispričavanja bez konkretnih djela, tako da me neće iznenaditi ako se u Zagrebu uskoro ne ukaže Dodik u uzvratnom posjetu Josipoviću, gdje bi  po svoj prilici mogao opet reći ono što ga ništa ne košta, tj. pozvati Hrvate da se vrate na svoja ognjišta gdje će im on „garantovati svu bezbednost“, moleći usput Boga da se nijedan od njih ne vrati.

Republika Hrvatska je obnovila kuće srpskim povratnicima što je naravno bila i njezina obveza, i sve dok Josipović s Dodikom ne dogovori sličnu akciju na teritoriju RS, ukoliko ga već želi hvaliti, priče o čovjeku koji je „učinio sve što je obećao“ duboko su nemoralne i ne služe na čast hrvatskom predsjedniku. Ne može popularnost biti važnija od moralnosti i pravednosti koju je i sam obećavao u predizbornoj kampanji. Sve ovo govorim nevezano za polemiku koju je on imao s g. Ivom Bancem, premda me, moram priznati, uvelike iznenadio vrlo neprimjeren rječnik kojim se Josipović koristio odgovarajući na Bančeve kritike, gdje se pokazalo da se radi o čovjeku kojem su, doduše deklarativno, puna usta dijaloga, ali koji ima velikih problema s prihvaćanjem kritike. Mislim da je bilo sasvim nepotrebno svom neistomišljeniku govoriti da je propali političar, da je potpuno irelevantan intelektualac, te učitavati mu ono što Banac nigdje nije rekao, naime, kako on navodno želi da se i dalje puca po ljudima. Problematična je svakako Josipovićeva i Kosoričina izjava koja je opet nejasno formulirana i koja kao takva ostavlja mogućnost za razna tumačenja. No, zato je hrvatski veleposlanik u BiH Tonči Staničić otklonio sve nejasnoće i rekao da iza te izjave stoji čvrst stav hrvatskoga predsjednika i predsjednice Vlade kako dva HDZ-a trebaju ući u vlast. Zanimljivo je zatim kako se kod Josipovića ni dan-danas ne zna je li ili nije za treći entitet, jer malo jest, a malo nije, ovisno kojoj se publici obraća i komu daje intervjue. Ako Josipović ne vidi svu štetu koja bi po bosanske Hrvate i BiH nastala formiranjem trećega entiteta i ako ne uviđa svu destruktivnost politike HDZ-a i Dragana Čovića, onda je na dobrom putu da se upiše u odulji popis hrvatskih političara koji su uvelike naštetili interesima ove zemlje, a posebno interesima bosanskih Hrvata kao najvećim žrtvama službene hrvatske politike. Volio bih da se to ne dogodi i da me njegovi budući postupci demantiraju.

Kako gledate na ovu sapunicu oko formiranja vlasti u BiH?

Stvari su tu više nego očite: Dodik ima jasnu i konzistentnu politiku urušavanja državnih institucija postavljanjem na visoke funkcije ljudi koji će kočiti razvoj ove zemlje, kako bi se pokazalo da BiH ne može funkcionirati (primjer četverogodišnjega mandata Nikole Špirića). Njegova se politika uvijek svodi na bahatost i ucjenu, a „dijalog“ s njim je moguć samo ako je sve usklađeno s njegovim željama. Priče o tomu da ga je „stvorio“ i njegovu politiku „hranio“ Haris Silajdžić pokazale su se promašenima, jer Silajdžića više nema na vlasti, a Dodik je iz dana u dan sve bahatiji i nekulturniji. To mu nažalost omogućava ovakvo nakaradno uređenje zemlje i pasivnost međunarodne zajednice koja po ne zna se koji puta do sada pilatovski pere ruke od svega. O Lagumdžiji nemam nikakvih iluzija, no smatram da je platforma koju je ponudio SDP vrlo dobar dokument u kojemu se prvi put uvodi institucionalna ravnopravnost Hrvata (i drugih bosansko-hercegovačkih naroda), čime se nakon toliko godina ukida Petritschev diskriminacijski ukaz na federalnoj razini koji je stavljao Hrvate u podređen položaj. HDZ sve ove godine otkad je na vlasti ništa nije učinio oko ukidanja takva sistema, a sada kad se ukazuje prilika za njegovu izmjenu, oni su, naravno, protiv toga jer njima odgovara priča o ugroženosti hrvatskoga naroda na kojoj stalno, uvijek iznova dobivaju izbore, ne čineći s druge strane ništa da se takvo stanje promijeni. Volio bih i nadam se kako će SDP, SDA-s, HSP i NSRZB s partnerima uspjeti formirati vlast na federalnoj razini bez ijednoga HDZ-a. Pritom se uopće ne trebaju osvrtati na njihove daljnje ucjene niti na lamentacije pojedinih „intelektulaca“ koji pokušavaju spasiti HDZ, jer Čović i Ljubić ne nude nikakav program osim destrukcije na svim razinama. Hrvatima bez HDZ-ova može biti samo bolje, gore ni u kojem slučaju, što se pokazalo svih ovih godina od kada su na vlasti.

Zanimljivo je samo vidjeti kojim se sve sredstvima (ucjene, prijetnje, premlaćivanja, potplaćivanja, etc.) ovih dana služi Čovićeva mašinerija kako bi onesposobila svoje političke protivnike. No, Hrvati mogu biti „mirni“ jer Čović i Ljubić stameno stoje na „zadnjoj liniji obrane hrvatskog suvereniteta“. „Blago“ onome narodu kojemu ova dvojica „hrabrih vitezova“ stoje na zadnjim crtama obrane – zagarantirana mu je „svijetla budućnost“ i propast na svim razinama. O Čoviću je sve manje-više rečeno, a tragikomično je u svemu ovome gledati „principijelnog“ Božu Ljubića koji ovih dana kao mali od kužine hoda s Čovićem po pojedinim županijama i prijeti svome članstvu isključivanjem iz stranke ukoliko ne uđu u koaliciju s HDZ-om (slučaj Posavske županije). U svoj svojoj „demokratičnosti“ i „principijelnosti“ po kojoj je nadaleko „poznat“, Ljubić je prije koji dan izbacio iz stranke Stjepana Krešića, jer se ovaj usudio reći ono što već znaju  i vrapci na grani, a to je da Ljubić stranku vodi sigurnim putem u propast i u utapanje s Čovićevim HDZ-om. Njega to, doduše, previše ni ne zanima, jer je sebi, svojoj rodbini i prijateljima, osigurao dobro plaćene poslove, pa zašto bi se uopće zamarao budućnošću svoje već eutanazirane stranke.

Nekoliko puta ste u svojim tekstovima pisali kako ni Katolička crkva u BiH ne može pobjeći od svoje odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo?

Naravno da ne može, i odgovornost Crkve ide odmah uz bok odgovornosti HDZ-a. Često se dvoumim tko je od njih odgovorniji za ovakav položaj i stanje duha među bosansko-hercegovačkih Hrvatima, jer su Crkva i HDZ od samih početaka bili i ostali kao prst i nokat. Sve je skoro u Hrvata, nažalost, „leglo“ na financijsko-političku moć HDZ-a, od „nezavisnih intelektualaca“, do članova (uz vrlo rijetke iznimke) svih bosansko-hercegovačkih biskupija, Hercegovačke franjevačke provincije, sve više, nažalost, i Bosne Srebrene, premda je tu stanje još uvijek bolje nego drugdje zahvaljujući onim ljudima koji se već više od 20 godina uspješno i hrabro nose s crkveno-političkom mašinerijom uperenom protiv njih i stavova koje zastupaju. Bosna Srebrena, odlično Svjetlo riječi i pojedini bosanski franjevci zbog toga su jednako velik trn u oku kako političkom tako i crkvenom establishmentu u Hrvata-katolika s obiju strana Save. Na svu sreću, više nego uspješno izlaze na kraj sa svim tim napadima i podmetanjima.

Jedan ste od najvećih kritičara nacionalizma i nacionalističkih elita. Do kada će nacionalističke vođe služeći se općim mjestima u govoru,  pljačkati narod i govoriti mu da to rade u ime tog istog naroda?

Sve dotle dok im taj isti narod bude poklanjao povjerenje i nasjedao na njihove prozirne fraze o zaštiti nacionalnih interesa, iza kojih ne stoji apsolutno ništa osim želje za osobnim bogaćenjem. S obzirom na političku neobrazovanost naših naroda, bojim se da će ovakva situacija potrajati još dugo.

Svi Hrvatski političari u BiH koji ne podržavaju Čovićevu, tj.  Dodikovu politiku proglašavaju se veleizdajnicima. Ispred stana gospodina Jurišića osvanule su  prijeteće poruke a s nekih portala se čuju prijetnje kako će se hrvatski rodoljubi obračunati sa svima onima koji nisu uz Čovića. Da li je moguće da u 21 stoljeću imamo jedan takav diskurs u javnom mnijenju?

Budući da imamo državne institucije koje ne funkcioniraju i političare koji redovno šire jezik mržnje, ovakvi slučajevi prijetnji i nasilja postaju, nažalost, naša svakodnevica. Nadam se da se gospodinu Jurišiću i njegovoj obitelji neće ništa dogoditi – u pozadini svega stoji strah hrvatske političke vrhuške da ostane bez sudjelovanja u izvršnoj vlasti. Vjerujem da će uskoro u HDZ-ovoj akademiji, koja je otvorena prošle godine, moći završiti neki ubrzani kurs nakon kojega će biti moguće dobiti potvrdu o položenom ispitu iz „hrvatstva“, i zadovoljavanju kriterija da bi netko postao „legalni i legitimni predstavnik hrvatskog naroda“.

Jadranka Kosor je jasno uzviknula “natrag ka Tuđmanu”. Kolika je realna opasnost od povratka HDZ-a tuđmanizmu?

Tu njezinu izjavu treba gledati u svjetlu budućih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj. Svaki povratak na Tuđmanovu politiku ne može ni samom HDZ-u, ni Hrvatskoj a ni Bosni i Hercegovini donijeti ništa dobra. Vezano za jučerašnji nedolazak Jadranke Kosor u BiH zbog vremenskih neprilika, danas sam na naslovnici Večernjega lista vidio patetičan naslov: „I sarajevska magla se urotila protiv Hrvata“. Zamislite, nije dosta što u Sarajevu sjede „hrvatožderi“ koji ništa drugo ne rade nego samo smišljaju pakosti Hrvatima, već im se sada u uništavanju budućnosti hrvatskoga naroda nenadano pridružila i sarajevska magla. Još kada krenu sjeverni vjetrovi, kiša, snijeg i led, bit će to žestoki udar na hrvatsko nacionalno biće. Koji bolesni umovi stoje iza takvih novina koje, nažalost, kroje javno mnijenje među bh Hrvatima i bosansko-hercegovačkim svećenstvom!

Ono što je i više nego zabrinjavajuće je sve veća lista hrvatskih „intelektualaca i novinara “ koji se nalaze na platnom spisku Milorada Dodika: Denis Kuljiš, Domagoj Margetić itd. Koliko ti ljudi mogu utjecati na stvaranje antibosanske atmosfere u hrvatskoj javnosti?

Najzanimljivija od svega je tu činjenica da se neki od tih ljudi javno hvale da su bili „hrabri“ borci protiv „Tuđmanova režima i apsolutizma“, a onda će bez ikakvih skrupula (poput Kuljiša) gdje god stignu braniti Milorada Dodika i njegov apsolutistički režim u kojem Hrvati i Bošnjaci više ne postoje kao politički faktor. Više je nego  čudan taj „kopernikanski obrat“ nekadašnjih detuđmanizatora: do jučer su se obrušavali na Tuđmana zbog Bosne, a danas na bizaran način zagovaraju nastavak podjele Bosne. To znači da je stanovit broj tzv. prijatelja Bosne iz ljevičarskoga miljea u Zagrebu Bosnu samo koristio za obračun s Tuđmanom (dakle nisu to radili iz principijelnih razloga), a danas je to za njih drugorazredan problem. Licemjerje je prisutno i kada se ritualno zgražavaju nad ustaškim zločinima i genocidnosti NDH, no onda pod krinkom realizma i pomirbe bez ikakvih problema prelaze preko genocidnosti Republike Srpske u kojoj je gotovo istrijebljeno sve nesrpsko stanovništvo. Važno je reći da se danas zaista vodi borba za „dušu“ neupućene hrvatske javnosti. U medijskom se ratu ide na dva kolosijeka: u Hercegovini se preko glavnih medija agresivno zagovara savez sa Srbima, a u Hrvatskoj se gudi na svehrvatsku žicu pomoći „ugroženoj braći“, i mimikrira služenje velikosrpskoj ideji. Smatram da su Ivo Josipović, donekle i Vesna Pusić, pravi tvorci ovog „obrata“, dok je Jadranka Kosor tu više statist koji po stranačkoj dužnosti daje podršku bh HDZ-u i koji se baš ne razumije u bosansko-hercegovačke prilike. A neke je “novinarske veličine” poput Denis Kuljiša očito „vrlo teško” kupiti novcem.

Dodik osim u hrvatske, ulaže velike novce i hrvatske medije u BiH. Upravo ti mediji  protiv Vas vode jednu dosad neviđenu kampanju, iz koje se može isčitati i poziv i na vašu fizičku likvidaciju. Bojite li se fra Petre, za vlastitu sigurnost?

Neka slobodno nastave jer me njihovi tekstovi i prijetnje toliko „zabrinjavaju“ da ne mogu mirno spavati i funkcionirati.

Najproblematičnija je tu svakako šutnja bh intelektualne javnosti, pravosudnog pa i policijskog sistema na linč kojem ste izloženi, ne samo Vi, već i još neki drugi intelektualci (Ivan Lovrenović, Dubravko Lovrenović, Marko Vešović, Ivan Šarčević itd.). Koliko je strašna ta šutnja?

Ne bih želio da se od mene pravi nikakva žrtva jer se nikada u životu nisam tako osjećao. Žao mi je jedino što se nekim drugim ljudima koji to nisu zaslužili događaju ružne stvari. Nereagiranje na takve pojave je samo pokazatelj nefunkcioniranja pravne države i bijede bosansko-hercegovačke „intelektualne scene“.

Na kraju da Vas pitam kakva je budućnost našeg društva, koliko ovo društvo ima kapacitet da pobjedi rušitelje njegove multietničke biti?

Bit će teško, ali nije nemoguće. Ja sam po prirodi optimist i onda kada, kao sada, ima tako malo razloga za optimizam. Bosna i Hercegovina je u svojoj dugoj historiji preživjela i teže trenutke od ovih u kojima se sada nalazimo, pa će preživjeti i sve ove čoviće, ljubiće, dodike, bosiće, joviće, radončiće, etc. Žao mi je jedino što se ovakvo stanje najviše reflektira na svakodnevni život građana koji su, što svojom što krivnjom svojih političko-vjerskih elita, dovedeni u situaciju u kojoj se danas nalaze.