Ono što su monstrumi započeli u ratu sa ljudima u miru su nastavili sa životinjama

Povezani članci

• Može li tužnije – ptići se hrane opušcima cigareta
• Muzafer Šehović: ANTIFAŠIZAM JE STIL I NAČIN ŽIVLJENJA
• U okovima PTSP-a: Gorko se vara svako onaj ko misli da će iz rata izaći isti kakav je i ušao
• Zašto moj pas smrdi?
• Popis stanovništva u BiH: Za sada sve ide po planu
• Ničiji zločin

Jelena Paunović, aktivistica za zaštitu životinja i borac za život, kažemo život jer onaj ko ne cijeni životinjski život teško da će cijeniti i ljudski. Ova hrabra žena ponosno prkosi primitivizmu sredine u kojoj živi, štiteći  mala nedužna stvorenja od zla ovdašnjeg čovjeka koji, kao da gubi smisao te riječi.
U razgovoru za tacno.net Jelena govori o  borbi koju vodi, o nerazumijevanju ljudi ali i institucija sistema, ona neće odustati, naprotiv,  gleda ponosno naprijed i stavlja sebe kao štit životinjama.
Shvatajući koliko je ozbiljan problem u našem društvu okrutnost prema životinjama portal tacno.net uskoro otvara rubriku koja će biti posvećena toj problematici.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Gospođice Paunović, recite nam malo više o vašem udruženju, misiji i ciljevima za koje se borite?

Udruženje Život je registrovano na nivou Bosne i Hercegovine i to je udruženje za zaštitu i dobrobit životinja. Osnovano je 2010. godine sa ciljem da se radi na podizanju svijesti kod ljudi o dobrobiti životinja  i o tome šta životinje znače i koliko su bitne za našu zajednicu i koliko se zapravo kvalitet jednog društva odražava kroz postupanje prema životinjama. Međutim,  sam taj cilj promocije dobrobiti životinja i edukacije je poprilično pao u vodu zbog situacije koju imamo na terenu. Tako da mislim da se bez obzira na silne članke, objave i izjave u principu NVO u Bosni i Hercegovini  nije pomaklo dalje od samog spašavanja životinja sa ulica, što je strašno.

Znali se tačan broj nevladinih organizacija i udruga  na nivou Bosne i Hercegovine koje aktivno  rade na  promociji zaštite životinja?

Udruga ima mnogo. Međutim, bez obzira na zajednički cilj, metode postizanja tog cilja su nam drugačije. Iz mase plagijata bih izdvojila udruženje Help animals na čelu sa Gordanom Risrić. Gospoša Ristić ima azil na Faletićima i koja već dugi niz godina spašava životinje.

Izdvojila bih i gosp. Velimira Ivaniševića iz Udruženja za spreječavanje okrutnosti nad životinjama SOS. Ivanišević spada u staru gardu zaštitara od kojih se uvijek može naučiti nešto novo. Bez dobrih učitelja nema ni dobrog rada.

Inače, surađujem sa svim aktivistima iz Bosne i Hercegovine. Jednostavno putevi nam se prepliću i svi se međusobno znamo. Mislim da svako od nas radi najbolje što može.  Svijetli primjer aktiviste i velikog humaniste je svakako i Daliborka Čolić. Ona godinama pomaže psima iz Bosne. Rad njenog Udruženja SOS Šapice iz Gradiške predstavlja najsvjetliji primjer BiH da se dosljednom primjenom Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, uz dosta truda, odricanja i ljubavi prema psima, problem može riješiti. Prilikom nedavne posjete njenom azilu, zaplakala sam i ostala bez riječi. Na stranu i uredni boksovi, i zdravi i lijepi psi… Tamo se u zraku osjeća ljubav prema životinjama.

Osim članova udruženja, u Bosni djeluje veliki broj aktivista koji svakodnevno rade i više nego što mogu. Neformalna grupa građana Avlijaneri sa aktivisticom Sanelom Kotorić Etterle održava azil u Gladnom polju.

Ne bih dalje nabrajala jer se bojim da ću nekoga izostaviti. Najvažnije je da nas ima!

Evidentno je da je problem sa psima lutalicama u Sarajevo eskalirao do te mjere da predstavljaju potencijalnu opasnost za građane. Kako adekvatno riješiti ovaj problem na obostrano zadovoljsto i građana i životinja?

Ne postoji bilo kakva alternativa Zakonu o zaštiti dobrobiti životinja Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu u  aprilu 2009 godine. Jedini način riješavanja ovog problema je dosljedna primjena istog!

Ako Zakon kaže da svi psi (i vlasnički i napušteni) trebaju biti obilježeni čipom ili markicom onda to tako i treba da bude! Ako bi se još sankcionisalo neodgovorno vlasništvo, onda ne bi svako sa psom mogao da radi šta hoće. Jedinstveni registar vlasničkih pasa takođe ne postoji, svi vlasnički psi nisu sterilisani/kastrirani.

Tu dolazimo do druge karike u lancu, a to su kastracija i sterilizacija.  Opštine izdvajaju  sredstva za tu namjenu, aktivisti rade koliko mogu uz pomoć donacija međutim, ne radi se sistemski na riješenju problema. Ako mi sterilišemo samo pse lutalice metodom uhvati- steriliši – pusti opet dolazimo do izvora problema a to su vlasnički psi.

Ono što se gotovo nikako ne spominje su ruralna područja. Možda nekad i riješimo problem u Sarajevu ali šta je sa selima oko Sarajeva? U razgovoru sa ljudima iz okolnih sela kažemo: uredu, mi ćemo veterinarski obraditi psa (sterilizacija/kastracija, vakcina, čipiranje, tablete protiv unutrašnjih parazita, sprej protiv vanjskih parazita), a vi samo učestvujte u plaćanju sa recimo 50 ili 100 KM. Nerijetko na takvu ponudu dobijamo odgovor da bi taj neko „pobio sto paščadi za petobanku“. Posjedovanje psa znači i preuzimanje odgovornosti! Većina ljudi nažalost još nije „dobacila“ ni do poimanja psa kao živog bića…

Često u medijima vidimo kako „azili nisu riješili problem“. Svima koji tako misle, mogu poručiti da ni neće! Kratko i jasno! Azili su samo jedna karika u lancu rješavanja problema.

Jedna od najvažnijih karika jeste i edukacija, a trenutno u Sarajevu samo Dog trust radi edukaciju djece.

Zadnju ali ne i najslabiju kariku čine mediji. Oni su ti koji trebaju da promovišu moralno postupanje prema životinjama, udomljavanje, poštovanje Zakona a tu zadaću slabo odrađuju. U jednom momentu smo svaki dan imali naslov pas ujeo, pas izgrizao, pas je napao, pas zaklao…

Osim na društvenim mrežama rijetko gdje ćete vidjeti, toliko prijeko potrebnu promociju udomljavanja. I pasa mješanaca. Umjesto toga imamo slučajeve poput: „ volimo psa ali nećemo škevriju, dat ćemo hiljadu maraka za psa onda ćemo da se igramo malo sa tom igračkom i kada shvatimo  da ta igračka piški i kaki  onda ćemo je izbaciti na ulicu.“   Kada taj isti pas završi na ulici ni policija ni inspekcija neće odraditi svoj posao, a mi zaštitari se opet vraćamo na početak priče…

U čemu je problem sa implementacijom zakona o zaštiti dobrobiti životinja i zašto čekamo toliko na implementaciju tog zakona?

Zato što nadležne institucije neće da rade svoj posao. Nadležne institucije su Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Oni su nadležni organ za provođenje zakona. Za nadzor nad provođenjem zakona tu je Ured za Veterinarstvo BiH. A zakon se sprovodi preko službenih veterinara. U članu 27. Zakona o zaštiti dobrobiti životinja kaže se da, ukoliko vidite napuštenu životinju da ste o tome dužni obavijestiti službenog veterinara. Međutim, tu dolazimo do jedne „cake“.  Veterinari koji su izglasali  Zakon sada ga ne žele implementirati!

Zbog toga dolazite u situaciju da, kada o neodgovornom vlasništvu, napuštenoj ili izgubljenoj životinji, obavjestite službenog veterinara on zove udruženja za zaštitu životinja!? Službeni veterinari su zakonom propisana kategorija, a mi radimo iz čistih etičkih razloga.

Nama je teško ne odreagovati ako znamo da je pas napadnut, da će  ga nabiti na kolac, da su ga posuli vrelim uljem, zaklali ili slično. Svako razumno biće takve stvari proganjaju jer uvijek mislite da nešto možete uraditi. Međutim, to nije naš posao niti smo na budžetu, niti nas iko plaća!

Nerad i neodgovornost pripadnika policije takođe otežava naš rad. Iako su obavezni da reaguju po Krivičnom zakonu FBiH ili Krivičnom zakonu RS-a, često na prijavu odgovore pitanjem: “Je l’ nas to majke ti zbog paščadi zoveš?“. Nebitno je da li je recimo pas zaklan na očigled djece, što se prošle godine desilo u Blažuju. E tu dolazimo i do službi za socijalni rad i do psihijatrije…

Pas na ulici je problem nefunkcionisanja cijelog sistema i to je ono što ljudi napokon moraju da shvate!

Ljudi se nude za ubojstva životinja po društvenim mrežama, da li je neko reagovao na pružanje usluga ubojstva? Postoji li reakcija policije?

Što više prijava bude, nadam se da će biti i više sluha! Postoji još jedan zakon koji se bavi ovom tematikom,  a to je Zakon o lokalnoj samoupravi gdje se u članu 8. spominje rješavanje problema napuštenih životinja.  Zbrinjavanje napuštenih pasa, kao i niz preventivnih mjera da do napuštanja i neželjenog potomstva ne bi došlo, propisano je i Zakonom o   zaštiti i dobrobiti životinja u kojem se kaže da dio odgovornosti na rješavanju problema snose i opštine. Međutim, u Sarajevu imamo slučaj da samo jedna opština ima svoj azil, a to je opština Ilidža. Imamo sada neki ugovor koji je napravio Ibrahim Hadžibajrić sa Opštinom Istočni Stari grad odnosno sa prihvatilištem Hreša kojim rukovodi Slaviša Jovičić.

Kakvi su uslovi u prihvatilištima za pse?

Samo ću reči da niti u jednom prihvatilištu nisu u potpunosti ispoštovane odredbe Pravilnika o osnivanju i uvjetima koje moraju ispunjavati skloništa za životinje. Kod nas se prvo napravi sklonište bez ikakvih uslova, a onda inspekcija izvrši nadzor milion puta i nalaže poboljšanje uslova. Ja sam tu vrlo isključiva: ako imamo Pravilnik trebamo ga poštovati!

Nedavno je u medijima odjeknuo sukob između predstavnika udruženja za zaštitu životinja i načelnika opštine Stari Grad gosp. Hadžibajrića. Možete li nam reći nešto više o tom sukobu?

Ne bih to nazvala sukobom. U demokratskom sistemu svako fizičko lice, a naravno i svako iz NVO sektora ima puno pravo da ukaže na nekorektnu potrošnju budžeta. Možemo da kažemo „jadni psi iz Starog Grada“ međutim, to je jedna strana priče koja u ovom slučaju nije toliko zanimljiva. Možda jest meni lično kao Jeleni, ali ne i društvenoj zajednici koja taj isti budžet puni. Međutim, kada kažete OK a gdje su pare iz budžeta onda je to druga stvar.

U Bosni i Hercegovini imamo veoma specifičnu situaciju. Imamo Zakon na državnom nivou koji se donekle poštuje u Federaciji i imamo prvu verziju zakona iz 2008. god. koji je  na snazi u RS-u. Međutim, RS nikada taj zakon nije uskladio sa državnim zakonom. To znači da u  RS-u imamo „ kill“ sistem  (i zdravi i bolesni psi se nakon 30 dana eutanaziraju).  U Federaciji nema eutanazije, osim ako eutanaziju veterinar smatra jedinim rješenjem.

Lično smatram da je tu Hadžibajrić našao neku rupu u zakonu i potpisao taj nesretni sporazum sa Hrešom. Zašto kažem nesretni? Možda bi to bilo sve u redu da niko iz opština u RS-u nema potpisan sporazum ili protokol o suradnji sa tim istim azilom. Vjerovatno nije očekivao da mu aktivisti ubijanje pasa neće dozvoliti!

Nedavno su u Oslobođenju  članovi udruženja „Life is Life“ rekli da Novo Sarajevo pregovara sa prihvatilištem Hreša. Načelnik Opštine Novi Grad Semir Efendić je takođe javno rekao da će potpisati ugovor s njima. Tu se dakle postavlja jedno matematičko i logično pitanje: kako ćete sa osamnaest boksova riješiti problem pasa iz Bosne i Hercegovine?

U vezi tog cijelog Hreša „slučaja“ bitnu ulogu igra i potpisivanje protokola o saradnji između prihvatilišta Prača i Hreša. Pošto nisam vidjela taj protok, te ne znam sve detalje, mogu govoriti samo o onome što je već rečeno u javnosti. Koliko sam iz svega objavljenog shvatila, Hreša će prikupljati pse, Prača ih preuzimati ( to se inače kaže- transfer pasa!), udruženje Life is life će moliti za donacije dekica i hrane, a Slaviša Jovičić će uzimati pare iz svih mogućih budžeta i trošiti ih kako mu volja! Ja tu ne vidim nikakvu logiku. Nikakvu, osim one tako očite.

Inače, ma kako bilo koji zaštitar volio pse i htio im pomoći, ne smije se poturanjem vlastitih leša davati legitimitet nelegalnim radnjama! Da generalno svi zaštitari nisu glumili, i nažalost još uvijek glume, Majke Tereze- nadležni bi davno morali riješiti problem. Na ovaj način, situacija je odavno izmakla kontroli…

Dakle imamo zakone na svim mogučim nivoima i problem nastaje u implementaciji tih zakona. Međutim,  jesu li tim zakonima životinje u potpunosti zaštićene?

Imamo odličan državni zakon i životinje su, na papiru, apsolutno zaštićene. Prije zakona smo imali tu crnu, groznu, odvratnu kafileriju koja je 50 godina ubijala pse. Dakle, mučki su ubijali  pse 50 godina i nisu pobili! Znači ubijanje nije rješenje! Oni su svake godine dobijali i do milion KM iz budžeta. To je recimo činjenica o kojoj se malo govori. A isto tako malo ljudi zna da su pse, ti isti u RSPCA programu obučeni šintori, hvatali žicama, kidali im noge, davili pred građanima… I Hreša je donedavno bila isti takav šinteraj! Sebe lično nikada ne bih mogla zamisliti da ostvarujem ikakvu saradnju sa ubicama.

Morala sam ovo pomenuti, a konkretan odgovor na pitanje je Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja i svim podzakonskim aktima donešenim na osnovu njega- vrlo jasno definisan. Dakle nema mučenja i ubijanja i tačka! A praksa kaže da se psima bacaju petarde u usta, da se muče i sakate, da se djeca iživnjavaju nad njima, siluju ih kišobranima… Mislim da tek kada vidite šta ljudi rade životinjama, postanete svjesni u kako bolesnom društvu zapravo živimo!

Upravo kada ste to spomenuli, svjedoci smo iživljavanja  raznih psihopata nad  životinjama kako u Sarajevu tako i širom BiH?  Daje li to dijagnozu ozbiljne bolesti našeg društva?

Ono što su monstrumi  započeli u ratu mislim da su sad nastavili na životinjama. Citiraću Velimira Ivaniševića koji kaže: „Nasilje nad životinjama je trening za nasilje nad ljudima“ Prvo krenu tako što golubovima  vade oči, pse siluju kišobranom, onda siluju sestru i na kraju ubiju majku. To je jednostavno tako.

Postoji li u obrazovanju djece ijedan školski predmet ili bar vannastavna aktivnost,  koji bi poučavao kako se pravilno  odnositi prema životinjama?

Predmet ne postoji a što se tiče profesora, ja ne mogu da kažem: profesori u Unsko-Sanskom kantonu vole životinje. O tome se može pričati jedino na individualnom nivou. Jedna organizacija iz Velike Britanije koja je došla kod nas prošle godine „Dog Trust“ radi takvu vrstu edukacije na području Kantona Sarajevo. Što se tiče našeg NVO sektora,  imamo mnogo posla ali kad stignemo održimo  predavanje ili tribinu.

Imamo informacije da se prijeti i aktivistima za zaštitu životinja, kako je živjeti pod pritiskom i prijetnjama po život samo zato što ste humanista?      

Možda bi neko kad pogleda moj profil na Facebooku rekao „Super ona pomaže životinjama“. Međutim, nekome to predstavlja atak na položaj i eventualni presjek dotoka novca. Tada ova priča poprima jednu drugu dimenziju.