Omogućiti bolji život, uprkos teškoćama

Povezani članci

• Ono čega se nisu htjeli (ili smjeli) sjetiti
• Bilježnica Robija K.: Električki romobil
• Svetislav Basara: Žalosni popis
• Sloboda i vakcine
• Još jedna epizoda iz serijala o mostarskoj Golgoti
• Emir Suljagić: Ako ne budemo držali sudbinu u svojim rukama ponoviće nam se Ratko Mladić

Foto: BG

Piše: Fahrudin Fahro Konjhodžić

Aktuelni gradonačelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić obavlja svoju funkciju u drugom mandatu. Prema zvaničnim informacijama, po drugi put je na ovu funkciju izabran 2008. godine, voljom naroda. Ovo “voljom naroda” nekom može zvučati kao propagandna floskula, ali je činjenica da je dolje potpisani intervjuist, odlučio da napravi ovaj intervju baš na traženje brojnih Ljubušaka, smatrajući da je on, u granicama svojih mogućnosti, uvijek na raspolaganju, konkretno pomaže projekte, bilo pojedinačne, bilo kolektivne, naravno, kada je to moguće.

Inače, općina Ljubuški smještena je u srcu zapadne Hercegovine, na raskrsnici putova prema moru. Prije tragičnih ratnih godina živjelo je na ovom području u relativnom skladu oko tridesetak hiljada stanovnika, od toga oko 1.500 Bošnjaka. Ljeto 1993. će ostati zabilježeno crnim slovima u sjećanju i u novijoj historiji, kada je znatna većina Bošnjaka bila prisiljena da napusti svoje domove i nađe utočište širom svijeta, a najviše u Skandinaviji, konkretno u Norveškoj. Vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje, vrijeme utiče da neke rane zamire, stara je i davno dokazana narodna mudrost. Ali, danas, nakon sedamnaest godina od tih tragičnih i nepotrebnih događanja, mnogi Bošnjaci se pomalo vraćaju u svoj rodni kraj, neki provremeno a neki će to učiniti i trajno… Mnoge kuće, a sa njima i stara poznanstva pa i prijateljstva bivaju obnovljena. Već na početku ovoga razgovora, gradonačelnik Barbarić će reći: “Bošnjačka populacija dijeli sudbinu i probleme svih onih koji trenutno žive na ovom području. A jedan od glavnih problema je nedostatak radnih mjesta. Situacija je teža ako se zna da je Ljubuški kraj poljoprivredno područje, a status te grane, ne samo u ovoj državi, već i u cijelom okruženju još uvijek nije dobar, što nam otežava kompletnu situaciju!

Ipak, teška opća situacija kada su u pitanju radna mjesta i ekonomija se nastoji maksimalno ublažiti, ako ništa, a ono pokušajem stvaranja uvjeta za bolji život. U tu svrhu se nastoji uložiti maksimalno u obnavljanje infr a strukture, jer je to, smatra gradonačelnik, jedan od bitnih uvjeta za kvalitetniji život, a i za eventualni povratak. Tako sazna jemo ovom prilikom da je u po sljednjim godinama dosta toga urađeno upravo na obn ovi lokalnih cesta i vodovoda, popravlja se elektromreža, a skoro osamdesetak posto stanovnika je priključeno na telefonsku mrežu. To bi trebali biti pristojni uvjeti za život, koje nastojimo uspostaviti, kaže gradonačelnik. U posljednje četiri godine je uloženo oko 12 miliona KM na prostoru općine u obnovu vodovoda. Od toga, oko 200 hiljada je uloženo u stvaranje mogućnosti da se vodovodnoj mreži Ljubuški priključi i Gradska. (Gradska je naselje u kojem su živjeli pretežno Bošnjaci).

Ovom prilikom doznajemo da je općina Ljubuški takoder maksimalno uradila na povratku. Imoviski zakoni su provedeni prije nekoliko godina, dok je većina objekata prognanih uglavnom obnovljena, što uz aktulenu obnovu i rekostrukciju infrastrukture predstavlja nastojanje za stvaranje uvjeta za povratak. Iako se u općini Ljubuški nastoji da se brojni problemi riješe ili pak umanje, opća situacija nije sjajna. Tome u prilog govori da trenutno na popisu nezaposlenih ima stalno oko 2.000 ljudi. S druge strane, u Lju buškom je trenutno zaposleno oko 4.500 ljudi, što je faktički više nego prije rata. Među nezaposlenima je najviše onih sa nižom i srednjom stručnom spremom, a nezaposleno je čak 25 posto stanovništva. Podatak da je skoro 30 posto na odredeni način socijal no ugroženo. Jedan od velikih problema su ljudi koji su u nekim pedestim-šezdesetim godinama, a koji su ostali bez posla, a nisu riješli svoj status, nisu dobili penziju, jer nemaju uvjeta. S druge strane, za njih je vrlo teško naći posao.

Podaci nisu nimalo sjajni, ali ipak valja postaviti i pitanje ima li rješenja navedenih roblema?

Naravno! Ja po prirodi volim biti optimista i mogu reći da ima pomaka. Već sam rekao da smo do sada najviše nastojali da popravimo infrastrukturu, jer je to najvažnije. Bez infrastrukture nema ulaganja niti investicija, a time ni pozitivnih pomaka u razvoju. Važno je znati da u ovoj godini recesije i opće ekonomske krize mi nismo imali smanjenje broja nezaposlenih. Čak bilježimo i blagi porast zaposlenosti, jer se otvorilo nekoliko novih firmi.

Također smo pokrenuli jedna zanimljiv projekat, gdje smo oko 400 hektara krša i kamenjara dali na koncesiju. U zadnje tri godine, već je privedeno namjeni (kultivirano) oko 300 hektara tog zemljišta, gdje je zasađeno dosta vinove loze, a i veliki broj sadnica masline.

U toku ovoga razgovora smo saznali i to da se nastoje postojeće prirodne ljepote te kluturno-povjesna baština staviti na odredeni način “u upotrebu”. Sve to postaje jedan dio turističke ponude. Tu se vide određeni neiskorišteni resursi, a turizam povlači i neke druge oblike privređivanja kao što su ugostiteljstvo i poljoprivreda, obrt i slično. U tu svrhu se krenulo sa uređenjem nekih lokaliteta, kao što su Stari grad i vodopad Kravice.

Međutim, kada je razvoj u pitanju, dosta se očekuje i od projekta Koridor 5C (VC).

Već sada se manje-više zna da bi konačno naredne 2011. godine trebala krenuti realizacija projekta Koridora 5C. Zna se da dio toga koridora prelazi na području općine Ljubuški prema Hrvatskoj. Tu bi trebala biti čvorna točka, granični šengenski prijelaz prema Hrvatskoj i jadranskoj obali. U tu svrhu mi već planiramo jednu veću poslovnu zonu na lokalitetu Bijače, gdje se krenulo sa velikim investicijskim projektom, a to dalje znači nova ulaganja i nova radna mjesta.

Kakav je status poznatih preduzeća koja su egzistirala u ranijem periodu? Da li je privatizacija dovršena?

Kompletnu privatizaciju su preuzele kantonalne agencije. Ja sam više puta negodovao jer nam je, zbog loše vođene privatizacije, na svaki način ugroženo oko 700 – 800 ljudi. Ove godine je Kantonalna ag encija za privatizaciju napravila jedan dobar iskorak: privatiziran je hotel “Bigeste”. Kupila ga je domaća firma “Unitrade”, pa očekujemo da će već iduće godine taj hotel biti u funkciji. Sa mnogim procesima nismo zadovoljini. Kada je u pitanju “Agroprom” jedan dio je privatiziran prije sedam-osam godina, ostatak još uvijek nije. Probali smo vratiti dio tih objekata općini, ali nismo uspjeli. Takoder ne uspijevamo vratiti ni autobuski kolodvor u vlasništvo općine. “Famos” je prodan prošle godine. Firmu je kupila druga profitabilna firma “Lager” iz Posušja, ali proizvodnja još uvijek nije uspostavlena, niti je uposlen planirani broj ljudi. Ovih dana sam dobio usmenu informaciju da je privatiziran i “Soko”, ali nemam širih informacija o tome, još uvijek nemam zvaničnu infiormaciju od agencije. Kod privatizacije “Vinarije” smo izuzetno nezadovoljni. “Vinarija” je do sada tri puta mijenjala vlasnika, a status uposlenika je vrlo težak. Moram reći da ćemo uskoro naći načina da se stanje u “Vinariji” promijeni nabolje. Tu smo imali i stranog investitora, pa se pokazalo da ni to nije uvijek adekvatno rješenje. Ali firma ima perspektivu sa svojih 150 hektara vinograda i vjerujem da ima rješenja za sudbinu te firme i njezinih radnika. Kod privatizacije “Tkaonice” je najveći problem s obzirom na broj uposlenih koji tu radi. Bila je privatizirana, privatizacija je poništena, trenutno su na sudu agencija i kupac. Tu najviše trpi naša općina i pokušavamo naći neko rješenje. Mi smo predlagali da općina bude kupac toga objekta, da se taj prostor prenamijeni za stambenu izgradnju, a da se iz sredstava, novca tako dobijenog namire obaveze prema radnicima. Međutim, do sada nismo naišli na razumijevanje. “Unis” je uspješno privatiziran, a također i jedan dio “Vodoprivrede”.

Kakva je situacija kod povratka?

Sve ovo što sam do sada govorio je, djelimično, usmjereno da se stvore nekakvi pristojni uvjeti i za one koji žele da se vrate. Prema posljednjem popisu prije rata, u Ljubuškom je živjelo oko 1.400 stanovnika. Ovdje treba dodati još i one koji su se pisali u kategoriju Jugoslaveni. Danas u Ljubuškom stalno ili povremeno boravi 700 do 800 ljudi. To je prema inforamcija koje sam dobio kroz razgovore iz bošnjačke zajednice. Veliki dio dođe preko ljeta. Povratak je uglavnom osobna odluka, i vrlo je teško govoriti pojedinicima kako da se vrate. Možda dio nedoumica dolazi i iz činjenice da Bošnjaci nemaju svoga predstavnika u Općinskom vijeću. Zbog vjerovatno lošeg interesa za politiku i sve ono što politika nosi, evo u dva zadnja saziva Vijeća nemamo predstavnika Bošnjaka. Vrlo je često problem kako ostvariti kontakt, ko je ovlašteni predstavnik. Vrlo je teško uskladiti interese, recimo onih iz Gradske i onih koji žive u Gornjem gradu. Bilo bi puno lakše da imamo jednog političkog predstavnika koji bi koordinirao određene interese. To glasova što ima obično se rasprši imeđu SDA i SDP.

Gospodine gradonačelniče, jedan od razloga što sam se odlučio da napravim intervju sa vama jeste i taj što su mnogi moji sunarodnici sugerisali ovaj razgovor. Razlozi koji su tom prilikom iznešeni kažu otprilike da vi osobno maksimalno pomažete ljudima tamo gdje je to moguće. Možete li malo prokomentarisati te pohvale?

Gledajte, na stranu politika i sve ostalo, ali kada je čovjek u teškoj situaciji, ali i prema ljudskim i prema Božijim zakonima, treba uvijek pomagati. Ja uvijek nastojim pomoći onoliko koliko mogu. Dostupan sam skoro 24 sata. Dosta smo radili na obnovi objekata, na infrastrukturi. Ja, evo, ovdje ponovno pominjem i ministra Mušića (Edin Mušić, ministar raseljenih osoba i izbjeglica, op.a.), kojem nije problem doći ovamo i bez čije pomoći ja ne bih mogao mnogo toga uraditi. Ja nastojim da pomognem koliko mogu. A valja imati na umu i da nam ekonomska situacija nije dobra, da je trenutno ekonomska kriza. Uprkos svemu nastojimo razriješiti one važne probleme i pokušavamo stvoriti uvjete za pristojan život! Ljubuški kao općina i kao grad ima jako dobre uvjete za razvoj i napredak, s obzirom na svoj geografski položaj, obilje prirodnih ljepota, na i oko rijeke Trebižat, dva vodopada, od kojih je najpoznatiji Kravica. Obilje sunčanih dana daje velike mogućnosti za bavljenje poljoprivredom. Neposredna blizina svetišta u Medugorju, sa svojih više od milion posjeta godišnje, daje također dobre uvjete za razvoj ugostiteljstva. Sve su to dobri razlozi za eventualna ulaganja u svoj rodni kraj.

Prema riječima gradonačelnika, općina Ljubuški ima dosta povoljne uvjete za eventualno formiranje i uspostavljanje novih firmi i preduzeća, manja ili veća investiranja.