Nada Grahovac: Svako dijete ima pravo na odrastanje u sredini u kojoj nema nasilja

Izdvajamo

• Svako dijete ima pravo na odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima. Ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi dijete trpilo nasilno ponašanje bilo koga, niti i jedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije nadležnih službi u zaštiti djeteta.

Povezani članci

• GDJE SU NESTALE IZBJEGLICE?
• Pu profesorice Katice Dorić Lešić!
• Bolesno doba lova na novinarske glave. Bljak!
• Moj građanski “grijeh”
• Crna Gora u sendviču između Moskve i Vašingtona
• Edo Maajka prvi put sa bendom u Banjaluci na 10. Demofestu!

Svirepo ubistvo četverogodišnjeg dječaka Smaila Ćeske u februaru ove godine u Hadžićima kod Sarajeva šokiralo je bosanskohercegovačku javnost. Za ovaj zločin optuženi su majka, očuh, djed i baka ubijenog četverogodišnjaka.

Smail Ćesko dječak iz Hadžića žrtva je sve učestalijeg nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini.

O prevenciji, traumama i posljedicama nasilja nad djecom kao i odnosu entitetskih vlasti prema ovom problemu razgovarali smo sa dr. Nadom Grahovac ombudsmanom za djecu R. Srpske.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Prema dostupnim statističkim podacima u 2013. godini u R. Srpskoj zabilježeno je 650 slučajeva nasilja nad djecom. Da li je naše društvo dovoljno upoznato s ovim problemom?

Nasilje nad djecom je ozbiljan društveni problem i danas je jedan od najčešćih oblika kršenja osnovnih prava i interesa djece. Osnovno pravo svakog djeteta, pravo na život i razvoj, ne samo da je povrijeđeno već i ozbiljno ugroženo različitim oblicima nasilja koje na dijete ostavlja trajne i teške posljedice.

Nasilje nad djecom nikada nije opravdano i svako se može i mora spriječiti. Obaveza je države da obezbjedi osnovno pravo svakog djeteta na poštovanje njegovog ljudskog dostojanstva, fizičkog i psihičkog integriteta, sprečavanjem svih oblika nasilja i zlostavljanja, jer je ostvarivanje ovog prava djeteta ključno za obezbjeđenje i unapređenje svih drugih prava djeteta.

Nasilje nad djecom javlja se u različitim oblicima – zanemarivanje djeteta, fizičko zlostavljanje, psihičko nasilje, seksualno iskorištavanje, nasilje putem interneta. Osnovni problem je što se ono ne prepoznaje na vrijeme i što izostaje odgovarajuća reakcija nadležnih, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinilaca. Ali i kada se takvo ponašanje i prepozna, vrlo često se očekuje da to neko drugi riješi, da se samo riješi ili da vremenom takvo ponašanje prema djetetu prestane.

To su između ostalog bili razlozi zbog kojih je Ombudsman za djecu insistirao na potpisivanju Protokola o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece. Upravo Prvi izvještaj o nasilju nad djecom u Republici Srpskoj, na koji Protokol obavezuje, pored statističkih pokazatelja – broj djece žrtava nasilja, njihov uzrast, pol, ko su počinioci, gdje se nasilje dešava i u kom obliku, ukazuje i na odnos prema ovom evidentnom problemu i postupanju nadležnih u svakom pojedinačnom slučaju, ukazuje i koje dijelove sistema i u kom pravcu treba jačati da bi sistem zaštite funkcionisao, ukazuje da društvo još uvijek nije u dovoljnoj mjeri ni upoznato, ni osjetljivo na ovaj problem, i da se u tom dijelu mora dodatno raditi.

Koji su znakovi koji ukazuju na izloženost djece nasilju?

Djeca uglavnom ćute o nasilju koje im se dešava. Boje se da će osramotiti porodicu, da im se neće vjerovati, da će im se smijati u školi, da su oni krivi za to. Boje se počinilaca koji ih različitim prijetnjama i ucjenama drže u strahu od posledica koje će im se desiti ako progovore. Zato je vrlo važno prepoznati da dijete ima problem, i da djeca kada o tome i ne govore, svojim ponašanjem šalju poruku da imaju problem. To mogu biti vrlo različite reakcije, nekada i više njih istovremeno, kao što su česte promjene raspoloženja, noćne more, strahovi, izolovanost, poremećaji u ishrani, problemi u učenju, problemi u komunikaciji i sa vršnjacima i odraslima. Ni jedan pokazatelj nije siguran znak da je dijete žrtva nasilja, ali je siguran pokazatelj da dijete ima problem i da treba podršku.

Kakve traume nastaju kao posljedica nasilja nad djecom?

Svako nasilje nad djetetom vrijeđa i ponižava, svako boli i svako, upozoravaju stručnjaci, ugrožava razvoj i odrastanje djeteta. Posljedice mogu biti i vrlo teške i dugotrajne za fizički i emocionalni razvoj djeteta. Psihičko nasilje ne ostavlja posledice koje se vide kao kod fizičkog nasilja, teže se prepoznaje i prijavljuje, ali posljedice na razvoj djeteta mogu biti vrlo teške i dugotrajne.

Manjak samopouzdanja, odrastanje sa osjećanjem da ne vrijede dovoljno, nesigurnost, povlačenje u sebe ili pretjerana agresivnost, neprihvatljivo ponašanje kada svojim ponašanjem ugrožavaju sami sebe ali i druge, usvajanje modela nasilnog ponašanja.

Zbog nedostatka brige i pažnje djeca izlaz vrlo često vide u agresivnom i destruktivnom ponašanju, alkoholu, bježanju od kuće i iz škole i sl.

Možemo li govoriti o nekim specifičnim sredinama gdje se najčešće pojavljuje nasilje nad djecom?

Statistike ukazuju da se nasilje nad djecom u najvećem broju slučajeva dešava u porodici. Iako porodica ima primarnu ulogu u razvoju i odrastanju djeteta, na žalost, mnoga djeca upravo u porodici i u najranijem uzrastu doživljavaju različite oblike nasilja, zlostavljanja, povređivanja, ponižavanja. Nasilje koje djeca doživljavaju u porodici nikako nije pitanje samo porodice bez obzira što se dešava unutar nje, već ozbiljan društveni problem.

Na žalost, različitim oblicima nasilja, koje može biti direktno ili indirektno djeca su izložena i u vaspitno-obrazovnoj ustanovi i u svakom drugom okruženju u kojem borave – igrališta, sportski klubovi i sl. Škola još uvijek problem nasilja nad djecom koje se dešava izvan škole ne doživljava kao problem u čijem bi prepoznavanju i sprečavanju trebala biti uključena. Dodatni problem je, i što nasilje koje se dešava nad djecom u obrazovnom sistemu ne prepoznaju na vrijeme.

Koliko opšta društvena klima, katastrofalna ekonomska situacija kao i poremećen društveni i moralni sistem vrijednosti utiče na pojavu nasilja nad djecom?

Opšta društvena klima, teška ekonomska situacija, kriza porodice, poremećen sistem vrijednosti sigurno je da utiču i na pojavu nasilja uopšte pa i nasilja nad djecom. Brojni su faktori koji mogu uticati na smanjenu roditeljsku sposobnost i odgovornost, siromaštvo, nezaposlenost, zdravstveni problemi, alkoholizam i druge bolesti zavisnosti i sl., zato je svaka sistemska pomoć i podrška porodici doprinos unapređenja društvene brige za djecu.

Kako opisujete suradnju Ombudsmana za djecu RS sa institucijama R. Srpske, u prvom redu sa MUP–om i socijalnim službama?

Sa svakom godinom odnos nadležnih službi i institucija prema Instituciji Ombudsmana za djecu je sve bolji i kvalitetniji, ali i dalje postoje razlike u suštinskom pristupu i razumijevanju koncepta zaštite prava i interesa djeteta, kako između različitih resora, tako i unutar istog resora. Godišnjim izvještajem ukazali smo na posebno dobru saradnju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova po različitim pitanjima zaštite prava djece, a ovo ministarstvo istovremeno je pokazalo i najviše inicijative u dijelu preventivnog rada sa djecom i onima koji rade sa djecom, kako bi se umanjila potreba njihovog angažovanja onda kad je problem već nastao. Kada su u pitanju centri za socijalni rad teško je dati generalnu ocjenu. Najveći broj žalbi po kojima je Ombudsman za djecu postupao odnosi se upravo na postupanje centara za socijalni rad. Pri tome, na postupanje jednog broja centara Ombudsman za djecu prijave dobija gotovo svakodnevno, dok za jedan broj centara Institucija nije primila ni jednu žalbu, što upućuje na potrebu stručnog nadzora u radu i jednih i drugih.

Koliko se pravni propisi i odluke u stvarnosti odnose i implementiraju u sferi zaštite djece u R. Srpskoj?

U zaštiti prava i interesa djece usklađivanje zakonodavstva sa zahtjevima Konvencije je ključno. To zahtjeva da se zakoni u svim sektorima u potpunosti usklade sa Konvencijom kako bi se njeni zahtjevi i osnovni principi mogli direktno primjenjivati u svakoj situaciji i na svako dijete. Ali ne samo zakoni, već i planovi i programi djelovanja koji moraju definisati mjere i aktivnosti nadležnih organa i prioritete u njihovom rješavanju. Pri tome se mora osigurati stalni nadzor u primjeni propisa i procjena uticaja mjera i politika na sistem dječije zaštite.

Kome prijaviti nasilje nad djecom i kako?

Svako saznanje ili sumnju da je dijete izloženo nekom obliku nasilja i zlostavljanja dužni smo prijaviti nadležnom centru za socijalni rad ili policiji, koji će, preduzimanjem mjera odgovarajuće zaštite iz njihove nadležnosti, a na osnovu utvrđenih činjenica i zavisno od okolnosti događaja o tome obavijestiti druge nadležne službe i institucije.

Svako dijete ima pravo na odrastanje u sredini koja mu pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima.

Ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi dijete trpilo nasilno ponašanje bilo koga, niti i jedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije nadležnih službi u zaštiti djeteta.