Miroslav Volf: Hrabro i ponizno svjedočenje istini

Povezani članci

• Premijerova misa
• Mrcvarenje BiH: Rusko-kineski sadizam
• Esad Bajtal: ČOVJEK U ZRCALU KNJIGE
• Gdje si bio 1791?
• Senad Pećanin: Sretna nova ’92
• Deset zapovijedi manipulacije

Intervju – Miroslav Volf, teolog: Moramo izbjeći sekularno isključenje religije iz javnoga angažmana i religijsko nametanje jedne religije na javni prostor

Miroslav Volf jedan je od najutjecajnijih teologa na svijetu. Utemeljivač je Yale centra za vjeru i kulturu. Doktorirao i habilitirao je na čuvenom Univerzitetu u Tubingenu. Mislilac je čija je vodilja najsnažnije zalaganje za dijalog, kako među religijama tako i između religijskih i nereligijskih zajednica. Napisao je veliki broj iznimno značajnih knjiga među kojima su i “Exclusion and Embrace”, “After Our Likeness”, “A Public Faith” (“Javna vjera” Ex Libris, Rijeka) te “Allah: A Christian Response” (“Allah: kršćanski odgovor”, Synopsis i Ex Libris). U ekskluzivnom intervjuu za Tačno.net Miroslav Volf govori o odnosima kršćanstva i islama, ideji zajedničkoga Boga, interpretacijama vjere i sekularizma te mogućnostima nadilaženja nasilnih praksi 

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak 

Objavili ste knjigu “Allah, kršćanski odgovor” koja je prije dijaloška nego li polemička. Kakve su reakcije u SAD na tu knjigu, a kakve u Europi i dijelu svijeta koji se danas naziva muslimanskim svijetom?

Islam danas pobuđuje i pozitivne i vrlo negativne osjećaje. Reakcije na moju knjigu dijelom su oslikale ovakav dvojaki stav prema islamu. Mnogi su je pozdravili kao dobrodošao most koji se treba izgraditi između kršćana i muslimana. Amos Yong, utjecajni protestantski teolog, nedavno je o mojoj knjizi izrekao sljedeće: “Trenutno ne postoji važnija knjiga o susretu kršćanstva i islama ili o kršćanskoj teologiji u pluralističkome svijetu u dvadeset i prvom stoljeću” (http://pneumareview.com/miroslav-volf-allah/). Neki su osudili moju knjigu zbog izdaje kršćanske vjere i pogrešnoga tumačenja islama jer sam zanemario njegove mračne strane. No, u knjizi konkretno nastojim prikazati kršćanske i muslimanske vizije pomirenja kakve sam ocrtao i svojoj knjizi Isključenje i zagrljaj. U cjelini uzevši, muslimani su dobro primili knjigu. No, brine me što u muslimanskom svijetu – čak i među mojim prijateljima i poznanicima – ne pronalazim mnogo zanimanja za kršćansku vjeru i njezine suvremene izričaje. Čini se kao da oni misle da su kršćani očito u krivu i da ne postoji ništa što se od njih može naučiti. Još uvijek čekam da muslimanski pisac napiše sličnu knjigu koja gradi mostove odnosa između kršćanstva i islama.

Čini se da je bitan dio Vaše knjige problematiziranje političkog utjecaja na religijske interpretacije i percepcije svoga, ali i drugih kolektiva. Kakva je situacija, po Vama, danas?

Mnogi danas stapaju politiku i religiju. Naravno, to nije novi fenomen, no tijekom stoljeća je predstavljao dominantan način razumijevanja njihova međusobnog odnosa. Jedan je od središnjih uvida kršćanske vjere – zapravo, mislim da se to odnosi na sve svjetske religije – da religija i politika predstavljaju dva različita (iako ne razdvojena!) kulturalna sustava. Po meni, stapanje religije i politike uvijek se zbivalo na štetu i politike i religije. Takvo stapanje je, glede religije, nadasve problematično jer gotovo uvijek skončava u instrumentalizaciji religije za svrhe zadobivanja i održavanja političke moći i preoblikovanja religijskih pojmova kako bi služili političkim ciljevima. Za kršćansku vjeru – sad govorim o vjeri koju prihvaćam i koju najbolje poznajem – od temeljne je važnosti da zadrži svoju neovisnost od politike. Najveći teolog 20. stoljeća, Karl Barth, rekao je da kršćanska vjera političarima mora uvijek biti “nepouzdani saveznik”. Samo na taj na način ona može očuvati svoju izvornost i biti od stvarne koristi u području politike.

Iz knjige se doima da teologiju vidite kao rješenje. Nije li teologija, kao koncept, ustvari dio problema?

Teologija, poput religije, može biti dio problema, ali i dio rješenja. Vjerujem da kršćanska vjera – kao i, na svoj poseban način, druge svjetske religije – sadrži važne tj. nezamjenjive resurse za dobar život i za život koji je u skladu sa samim sobom (kao bića koje je u osnovi usmjereno prema Bogu) i jednih s drugima (kao društvena i politička bića). Jedan od zadataka teologije sastoji se i u kritičkom propitivanju tih resursa i u njihovoj artikulaciji suvremenim pojmovima. Naravno, svaka od svjetskih religija ima specifične perspektive o cilju ljudskoga života i o ispravnim oblicima suživota, a te se perspektive često sukobljuju. Teologija će biti uključena u potragu za istinom u kontekstu ovih razlika. Potraga za istinom znači otvorenost prema istini gdje god se ona nalazila; ona znači prepoznavanje sličnosti i razlika među religijama, učenje od drugih tamo gdje se da naučiti i hrabro i ponizno svjedočenje istini, onako kako je vidimo. Sve je to dio potrage za življenjem dobroga života pred Bogom koji je i istina i ljubav. Teologija koja je u službi istine i ljubavi pomoći će izlječenju rana svijeta. Teologija koja se koristi kao oružje u ratovima između pojedinaca i zajednica će nanijeti zlo – i u tom će procesu izdati svoj istinski poziv.

U knjizi ste progovorili o stvari koja je za klasično islamsko učenje neprihvatljiva – trinitarnosti i Kristu kao konceptu Božjeg otjelovljenja. Sukob između islama i kršćanstva, međutim, nije samo u ovom pitanju. Krišćani ne mogu prihvatiti da je  Muhammed bio Božji poslanik, no o tome nema puno riječi u Vašoj knjizi. Zašto?

Tema moje knjige nije općeniti odnos kršćanska i islama već kršćansko razumijevanje Boga i posljedice tih razumijevanja na odnos između muslimana i kršćana. U knjizi ni riječ ne progovaram o, primjerice, božanskom nadahnuću Svetoga Pisma, no ipak je Biblija izvor kršćanskoga razumijevanja Boga. Muhameda uzimam kao izvora srži muslimanskoga razumijevanja Boga i ništa ne govorim o njegovoj funkciji u tom pogledu. Važno je to pitanje izvora teoloških doktrina, ali ne i za moje ciljeve u kojima uspoređujem postojeća poimanja Boga te ne pripisujem istinitost tim poimanjima Boga. Naprosto pretpostavljam da kršćani i muslimani tvrde kako su njihova poimanja Boga istinita, a potom postavljam sljedeće pitanje: “Ako uzmemo da je istinito ono što vjeruju o Bogu, možemo li reći da je predmet njihova štovanja isti? Koliko slično i različito oni razumiju svoj predmet štovanja?”

Ovo Vas pitam posebno zbog činjenice da je inherentni dio orijentalističkoga i islamofobičnoga diskursa bila naracija o tome kako je Muhammed varalica.

Negativne polemike i “prozivanja” postoje na obje strane. Čuo sam optužbu da ja, kao kršćanin, štujem idola jer vjerujem da je Isus Krist utjelovljenje živoga Boga. Mislim da bismo trebali izbjeći svo ruganje i usmjeriti se prema slaganjima i nesuglasicama, preklapanjima i nepodudarnostima. Ruganje ide pod ruku s nevoljkosti da naučimo što drugi ljudi zaista vjeruju i koji su im razlozi za takvo vjerovanje. S time sam se susreo u odnosu prema muslimanima, od kojih su neki vrlo ugledni: bili su sretni jer su mi mogli reći što vjeruju, no potpuno su bili nezainteresirani za ono što ja vjerujem. Držim se osnovnoga stava da trebamo učiti od drugih i o drugima te im svjedočiti. Reći da je musliman varalica ili da je opsjednut demonima znači odmah se na početku zatvoriti od mogućnosti učenja bilo čega pozitivnog o islamu.

U prikazu knjige sam se osvrnula na problem normativnosti teološkog koncepta ljubavi jer mi se čini da je to ljubav s kojom se teško danas saživjeti. Kako Vi vidite normativnost ljubavi?

U Vašemu prikazu sam osjetio određenu ambivalentnost prema samoj ideji normativnosti. No, normativnost je neizbježna. Možemo kritizirati bilo koju danu normu ili skup normi, možemo prigovarati načinu na koji je ozakonjena i primjenjivana, no ne možemo izbjeći stvarnosti normativnosti. Sve svjetske religije su normativne; s jedne strane možete ih opisati i kao moralne ontologije. “Bog” je normativan pojam. Smatram da kršćanski stav o ljubavi – kakva je sadržana u izjavi “Bog je ljubav” te je utjelovljena u životu, učenjima, smrti i uskrsnuću Isusa Krista – donosi život, tj. da je izvor svega što je dobro. Trebala bi mi čitava knjiga, ili barem poduži članak, da objasnim tu tvrdnju. Uzmimo na primjer samo jedan aspekt kršćanskoga razumijevanja ljubavi – onaj da je ljubav bezuvjetna. Najbolji i najjednostavniji primjer ovoga aspekta kršćanskoga razumijevanja ljubavi nalazi se u Mateju 5.45, kada je Isus rekao svojim učenicima da nasljeduju Boga koji “daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima”. Može li se ovo danas primijeniti ili je staromodno? Mislim da je revolucionarno u najboljem smislu te riječi. U kulturama koje su oblikovane tržištem u kasnim industrijaliziranim i globaliziranim društvima, čije su ekonomije sve više zasnivane na usluzi i kreativnosti, osobna vrijednost – i u smislu pojedinačne privatne osobe (na koji se način osoba pojavljuje u malenoj skupini bliskih osoba) kao i njegove ili njezine javne osobe (kako se osoba pojavljuje u javnosti) – ovisi o samopredstavljanju i izvedbi pojedinca u okružju koje je vrlo natjecateljsko, ubrzano se mijenja te je raznoliko. Živimo u vremenu nemilosrdnog zahtjeva za uspješnim novim i neprekidnim stvaranjem višestrukih sukcesivnih i istodobnih sebstva putem samopredstavljanja i brendiranja samih sebe; postoje naši Facebook ja i naši svakodnevni ja, postoje naši poslovni br. 1 i br. 2 ja te postoji ja za jedan skup prijatelja i ja za drugi skup prijatelja, a sva ta ja treba stvoriti, održavati ih nepomiješane, odbacivati i iznova ih stvarati. Od trenutka kada se probudimo dok ne odemo na počinak – kao i u 2 ujutro kada ne možemo spavati – upravljamo našom vrijednosti na mnogim ekonomskih i društvenim tržištima. Pritisak za dobrom izvedbom ne dolazi samo izvana; ona je internalizirana i često je združena s nestabilnim nadama i vrlo realnim strahovima, kao što to pokazuje fascinacija slavom i osjetljivost prema ignoriranju među mladima. Božja ljubav prema nama neovisno i našoj izvedbi – neovisno o tome što želimo biti prihvatljivi, što se želimo prilagoditi našim očekivanjima ili što se želimo učiniti prodajnom robom za najvišu vrijednost – vjerojatno je jedna od najrevolucionarnijih ideja današnjice.

U većini religijskih zajednica, danas postoje snage koje bi integrirale nacionalne ili recimo seksualne manjine u svoje okrilje. Ne podrazumijeva li ovdje integriranje prije potvrđivanje moći i suvereniteta vjerske zajednice koja, eto, ima moć da integrira? Odnosno, nije li ovo uvođnje u vlastito okrilje zapravo amortiziranje svake moći koja dolazi izvana i prijeti da ugrozi dominantni položaj zajednice?

Prema mojemu razumijevanju kršćanske vjere, čovjek je slobodan prihvatiti vjeru i pridružiti se nekoj vjerskoj zajednici te je također slobodan iz nje izaći i pridružiti se drugoj ili nijednoj zajednici. To je osnovna sloboda koju imamo – odlučiti kojim se smjerom treba kretati naš život. Ta je sloboda sadržana u, primjerice, kršćanskome razumijevanju posljednjega suda: bit ću odgovoran za svoj život, a ne za tuđi život umjesto mojega. Pripadnost zajednici je temeljno obilježje kršćanske vjere tako da ima proturječja u ideji čiste individualne kršćanske egzistencije. Zajednice su društvena okruženja kojima osoba raste, postaje što ona i jest; također, one su prostor koje pojedinci oblikuju. Istovremeno, pojedinci mogu nadrasti zajednicu ili se razviti na način koji je nespojiv s određenim zajednicama. One bi tada trebale biti slobodne napustiti tu zajednicu i pridružiti se drugoj zajednici. Naravno, zajednice moraju čuvati svoje granice inače će izgubiti svoj identitet. No, održavanje granice zajednice trebalo bi se odigravati na način da poštuje osobnu odgovornost pojedinaca za osnovno usmjerenje njihova života i dokažu brigu za njih. Potrebne su nam snažne zajednice, potrebni su nam snažni pojedinci te nam je potrebna snažna i nedovsmislena predanost poštovanju i brizi.

Zašto mislite da bi ideja zajedničkog Boga kojeg bi štovali i kršćani i muslimani bila rješenje problema u odnosima dvije skupine? Zar rješenje problema ne može biti u nečemu drugom, naprimjer, u klasnom udruživanju?

Ne mislim da bi posjedovanje zajedničkoga Boga bilo rješenje problema odnosa između pojedinaca ili vjerskih zajednica; nikada nisam to tvrdio u knjizi Allah: kršćanski odgovor. Umjesto toga, tvrdim da je posjedovanje zajedničkoga Boga važan element u rješenju problema među monoteistima jer za njih vjerovanja o Bogu sadrže i moralnu ontologiju koja upravlja njihovim ponašanjem. Ako imaju zajedničkoga Boga, bit će predani zajedničkome skupu vrednota te će im one pružiti mogućnost rješavanja problema putem dijaloga, a ne silom. Mogućnost stvarnoga rješenja problema na miran način onih koji imaju zajedničkoga Boga ovisi o mnogim faktorima poput ekonomskih političkih, kulturnih itd. Mnogi štovatelji istoga Boga ne žele mirno riješiti svoje sukobe; zbog toga se muslimani bore protiv muslimana, a kršćani se bore protiv kršćana i židovi protiv židova. U stvari, vjerojatno se najviše nasilja na svijetu odvija u dnevnim boravcima; izvor tog nasilja nije različito poimanje Boga već različiti interesi; borba se odvija za zemaljska dobra, kao što su posjedovanje ili čast. Obratno, zajednički interesi – zajedničko iskustvo velikoga siromaštva usred bogatstva, političkog ugnjetavanja, uništenja okoliša – mogu ih ponekad ujediniti preko svih religijskih granica.

Za kraj, budući da je religija duboko upletena u probleme i ratove u svijetu, kako vidite rješenje? Hoće li ono doći iz teoloških, političkih, vojnih krugova ili možda iz kombinacije svih ovih aspekata?

U svojoj novoj knjizi Flourishing: Why We Need Religion in a Globalized World (Yale University Press, 2016) proširujem argument koji sam iznio u knjizi Javna vjera: kršćani i opće dobro (Ex libris, 2013.) te tvrdim da glavni element za rješavanje problema suučesništva religije u nasilju je taj da se religije moraju odvojiti od političke moći. Kako bi se to dogodilo, potrebne su dvije stvari: prvo, potrebno je da religije prihvate pluralističke demokratske vizije i, drugo, potrebno je da demokracije sebe shvate kao one koje su jednako prijateljski raspoložene prema svim sveobuhvatnim tumačenjima života, bez obzira jesu li ona religiozna ili nereligiozna. Moramo izbjeći sekularno isključenje religije iz javnoga angažmana i religijsko nametanje jedne religije na javni prostor.