Mira Furlan: Ne vibriram na žici nacionalizma

Povezani članci

• ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE
• Marina Pavičić: HRT mi je uništio život
• Grabar-Kitarović i Plenković se češljaju, a država im gori
• Dodir ideologije
• Godišnjica masakra na Markalama: Karadžićevi monstrumi su ubili 43 osobe
• Čeka li nas nova velika prevara?

 

Mira Furlan bila je jedna od najuspješnijih kazališnih i filmskih glumica u bivšoj Jugoslaviji, članica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Razbuktavanjem rata emigrira iz Hrvatske, a u matičnom teatru dobija otkaz. Slijedi žestoki medijski linč, neobuzdano prokazivanje i difamacije, koji će potrajati godinama, sve uz gromoglasnu šutnju većine njenih kazališnih kolega. Grad Zagreb potom joj oduzima stan, shodno jednoj diskriminatorskoj, fašističkoj odredbi tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana. Dolaskom u Ameriku snima popularnu naučno fantastičnu seriju Babylon 5, a zatim i seriju Lost. U hrvatskom će kazalištu zaigrati prvi i zadnji put tek nakon 2000. godine, u ulozi Medeje, teatra Ulyssis na Brijunima. Danas, sa sinom i suprugom Goranom Gajićem, režiserom, živi u Los Angelesu, u Californiji. I rijetko daje intervjue za ovdašnje medije.

Razgovarala: Heni Erceg

Nema tome davno da je Amerika za istočne Evropljane bila poput sna, pa smo i mi u bivšoj Jugoslaviji za svaku dobru stvar imali izreku: „To je Amerika“. Što je ostalo od takve Amerike?

Da, postojala je ideja o Americi, ideja koja se, kao i mnoge druge stvari u životu, pokazala kao iluzija. Mitska snaga Amerika je ogromna, čak i sada, u vrijeme ozbiljne krize, u vrijeme kad se broj pristižućih emigranata savakodnevno smanjuje, pa je tako „South Park“ nedavno emitirao epizodu u kojoj pogranična policija na granici s Mexicom moli Meksikance da dođu u Ameriku, umjesto da ih iz nje tjera. Svatko od nas koji smo se zatekli u ovoj zemlji imao je vjerojatno svoju viziju Amerike, pa tako i svoju iluziju o njoj. Ono što je mene u mladosti fasciniralo u ideji o Americi nisu bile uobičajene priče o obilju i bogatstvu. Nije me posebno uzbudjivao mit o „zemlji mogućnosti“ u kojoj je  „nebo granica“, kao ni priče o tome da „ako radiš, onda i zaradiš“. Cijela priča o „američkom snu“, koji uključuje da svaki građanin posjeduje vlastitu kuću, nije bilo to što me fasciniralo u ideji Amerike. Uostalom sad se svi ti mitovi ruše kao kula od karata.

Ne, ono sto je mene fasciniralo, bila je ideja slobode, ideja o snazi individue, ideja rasne i etničke izmiješanosti, taj „melting pot“, ideja prava na izbor, slobodu govora, štampe. Lijep je tekst Deklaracije o nezavisnosti i svaka njena riječ i dalje stoji i ima ogromnu snagu. Ali se koncept ruši. Jer se ideja demokracije ljulja, ukoliko već nije sasvim uginula od bespoštedne ruke bezočnog, gramzivog kapitalizma. O tome mnogo pametniji ljudi od mene znaju mnogo više, kao na primjer gospodin Slavoj Žižek čije smo nastupe, u okviru pokreta „Occupy Wall Street“, s ponosom pratili. Viktor Ivančić o tome takodjer briljantno piše u knjizi svojih eseja „Zašto ne pišem“.

Čini se stoga kao da bi kapitalizam, ako ga se ne zauzda, rado skliznuo u robovlasnički sistem. Uostalom, nije li se to već i dogodilo u Kini, gdje se komunistički totalitarizam tako savršeno spojio s bespoštednim kapitalizmom?

Pitate me što je ostalo od onoga što je Amerika bila ili što nam se činilo da je bila. Evo, recimo, danas u novinama čitam da je Vrhovni sud presudio u korist Cheney-jeve tajne službe, a protiv čovjeka koji je na ulici prišao gospodinu Cheney-u i rekao mu da je „njegova politika u Iraku odvratna“, zbog čega je bio uhapšen i stavljen u zatvor. Taj čovjek danas izjavljuje: „Ovako nešto se ne bi smjelo dogoditi ni u Iranu ili u Kini, a događa se ovdje, u Americi“. Toliku, dakle, snagu ima onaj slavljeni prvi amandman američkog Ustava kojim se svim građanima garantira sloboda govora i mišljenja. Toliku snagu danas također ima i američki mit u koji smo svi povjerovali, mit koji je prisutan, na ovaj ili onaj način, u 99 posto svih američkih filmova, mit o pobjedi sistema od strane takozvanog malog čovjeka. Taj mit, a to se vidi na svakom koraku, u svakom segmentu društva, pa tako i u mojoj profesiji, je nažalost mrtav. Pokopao ga je beskrupulozni, bezlični, arogantni korporativni duh koji u ovom trenutku vlada ne samo Amerikom, nego i cijelim svijetom.

Sve američke administracije svoj su kult uspješnosti gradile mahom na takozvanim malim, lokalnim ratovima, od Vijetnama do Iraka. Sadašnji američki predsjednik bio je velika nada, no čini se da i njegova administracija nema velikih skrupula kad su ratovi u pitanju. Arbitrira se u tuđim državama, uvijek pod izlikom borbe za demokraciju i ljudska prava, a zapravo su razlozi vrlo prozaični: nafta, profit…?

Da, to je strahovito razočaravajuće. Obamu su mnogi dočekali kao spasitelja, što je dakako uvijek pogreška i neminovno vodi u razočaranje, čovjeka koji će znati i biti voljan štititi obične građane, budući da je i sam pristigao „izvana“, sa strane, pripadajući povijesno ugnjetavanoj manjini koja je, po Malcolmu X-u, uvijek nosilac istine, kao i svaka obespravljena manjina. Nekako se činilo da bi taj obrazovani, artikulirani, kulturni i pametni čovjek mogao donijeti bitnu promjenu. Ali i to se, naravno, pokazalo kao iluzija. Jer, kao sto smo uvijek znali ili smo barem to do sada morali naučiti, nije stvar u čovjeku, nego u sistemu. A sistem koji je baziran na snazi korporativnog kapitala je tako jak i tako otporan na sve udarce da ga jedan čovjek ne može pomaknuti ni za milimetar, ma koliko se trudio. Obama to stalno pokušava, mora se priznati.  

Ratovi su, ne samo američki, uvijek bili izazivani i vođeni zbog novca i profita jednih na uštrb onih drugih. Nije li tako bilo i u ratu na našim područjima? Taj rat je izgradio potpuno novu klasu ultra bogatih, uglavnom ratnih i poratnih profitera koji su spretno unovčili resurse bivše države i potrpali ih u vlastite džepove, dok su većinu stanovništva ostavili u stanju bijede. Sve velike priče o naciji bile su i ostale tek priče za malu djecu. Ili, bolje, za glupu djecu. Barem se tako meni čini.

 

Kako se vi osobno, kao imigrant iz posve drukčijeg društvenog okruženja, nosite s korporativnim kapitalizmom Amerike u kojoj živite već godinama?

Nije lako podnijeti taj stalni žestoki pritisak na čovjeka da zarađuje, po mogućnosti što više i još više, niti je lako živjeti u sistemu u kojem se ljudska vrijednost mjeri isključivo novcem. Nikad me taj aspekt života nije previše uzbuđivao. Često mislim kako se, da sam kojim slučajem odrastala u Americi, najvjerojatnije nikada ne bih poželjela baviti ovom profesijom u kojoj je sve bespoštedna utakmica i gdje su ljudi spremni na apsolutno sve da dođu do cilja. Kako starim, tako sve više prema cijelom tom cirkusu osjećam blago gađenje. Korporativni aspekt ove profesije sam najintenzivnije osjetila snimajući ultra popularnu seriju „Lost“ u kojoj je tretman glumaca bio u potpunosti određen lovom koju su dotični zarađivali. Naravno, budući da se radi o kapitalizmu, oni koji su zarađivali najviše bili su i najbolje tretirani. I obratno. Mi, djeca socijalizma, očekivali bismo da će tretman biti bolji što je lova manja, da se, kao, nadoknadi financijski manjak. To, naravno, nije tako. Opći stav ovdje je da ako ne zarađuješ veliki novac, onda valjda i ne vrijediš.  

Glumci ovdje rade poslove ne bi li zaradili za zdravstveno osiguranje, i to me uvijek iznova šokira, to da u najbogatijoj zemlji svijeta nije moguće – a nije da Obama nije pokušao – omogućiti besplatno zdravstveno osiguranje svim građanima. Momentalno se računa da u Americi ima čak oko 50 milijuna neosiguranih građana i isto toliko legalno siromašnih. To je sramota. Ali je zato profit farmaceutskih kompanija i organizacija koje pružaju zdravstveno osiguranje naprosto ogroman. To su najjače industrije Amerike, s najvećom stopom profita. Ipak, kao i u svim drugim segmentima društva, tako ni u ovoj industriji ne postoji nikakva šansa da se bogati odreknu i najmanjeg djelića onoga što imaju.

Nemam iskustva rintanja u korporaciji kao što to ima jedna moja ovdašnja prijateljica, takodjer emigrantica. Ona ima stabilnost, ali ja imam slobodu. Obje stvari su potrebne ljudskom biću ali čini se da ih je gotovo nemoguće spojiti.

 

Uz nekoliko jako uspješnih serija, snimljenih u vašoj „drugoj domovini“, svoje filmove uglavnom snimate u Evropi i na području bivše Jugoslavije. Zašto je to tako, budući da vam je engleski jezik kao materinji, dakle, nije prepreka, i kada se to s poslom glumice zapravo treba oprostiti u Americi?

Došavši u Ameriku „desila“ mi se naučno–fantastična serija „Babylon 5“. Tako sam se nekako, na vlastito čuđenje, zatekla u svijetu TV-a. Tko zna zašto se stvari dešavaju i ne dešavaju. Žene su, naravno, u sasvim drukčijoj poziciji od muškaraca jer su seksizam i egoizam svakodnevna pojava pa više nitko i ne trepne okom ni kad ih iskusi na svojoj koži. Nedavno sam snimila jedan lijep film u Turskoj gdje sam igrala glavnu ulogu žene koja je u vezi s mlađim muškarcem. Tu bi ulogu u Americi igrala glumica od 35 godina, to je, naime, njihova ideja o „starijoj“ ženi. A ja sam u Ameriku pristigla u dobi od 36 godina. Naravno da uvijek ima iznimaka, ali one su tu samo da potvrde pravilo i da dalje nastavljaju iluziju kako je prostor otvoren, igra pravedna i da svatko ima jednaku šansu.

  

Već sam rekla da ste brojne filmove snimili u Evropi, potom u Bosni, Srbiji… svugdje, dakle, osim u Hrvatskoj. Ne želite ili vas ne zovu?

Nedavno smo Goran i ja ponudili svoju adaptaciju romana Dubravke Ugrešić „Ministarstvo boli“ hrvatskom filmskom fondu ali je projekt odbijen. Ponuda nije bilo ili su bile poluponude. Prošlo je točno 25 godina, tj. četvrt stoljeća, kako u Hrvatskoj nisam snimila film. Zanimljivo. Ali sam ipak u Hrvatskoj radila, jednom kazalište, drugi put televiziju. Što je, eto, dva puta u dvadeset godina. Tako se da zaključiti kako tamo radim „dekadno“. Dakle, slijedećem poslu se mogu nadati 2020. A do tada ko živ, ko mrtav.

 

Vaš odlazak, prije dvadeset godina, imao je sve oznake tipičnog izgona, dobili ste etikete nacionalnog izdajnika i neprijatelja domovine, u Zagrebu vam je oduzet stan, pa potom vraćen, ali tek nakon 17 godina. Kako danas gledate na to razdoblje? Sigurno je komotnije u određenom trenutku pragmatično prihvatiti kolektivni nacionalistički zanos, umjesto otpora koji nam onda dugoročno određuje ne baš ugodnu sudbinu. Mislite li, iz današnje perspektive, da ste platili previsoku cijenu? Danas biste postupili jednako?

Proces oko tog stana u Zagrebu, dug 17 godina, vjerojatno spada u svojevrsne  rekorde. A možda je hrvatsko sudstvo naprosto sporo zato jer je tako temeljito. Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Talijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz kojeg ugla gledamo.“ A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani.“ Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskih jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više, manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac.

Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića.

Mira Furlan

Često se u gadnim vremenima devedestih, a i kasnije, od naših prijatelja koji su otišli s ovih područja, moglo čuti kako je mnogo teže biti emigrant u nekoj stranoj državi, nego odabrati i živjeti „unutrašnju emigraciju“, odnosno život u zemlji poharanoj ratom i vulgarnim nacionalizmom. Ispadalo je to nekako kao pokušaj vlastitog, naravno nepotrebnog, opravdavanja zbog odlaska, zbog, recimo tako, napuštanja terena dok traje grmljavina. Kakvo je vaše mišljenje?

To je teško pitanje. O tome sam jednom pokušala napisati tekst za Feral. Radi se o stalnoj potrebi uspoređivanja patnje kroz koju smo prošli, ma kakav izbor učinili, ili ma kakav izbor su drugi učinili za nas. Nema, naravno, usporedbe jer su sva iskustva teška i različita. Drukčije su patnje, drukčije boli. To su ona pitanja iz djetinjstva koja smo postavljali sebi, je li bolje biti slijep ili gluh.

Ja se pak nikada nisam bavila „opravdavanjem“ svojih postupaka, niti ću. Sve što sam činila, činila sam jedino onako kako sam mogla. Da sam mogla drukčije, tako bih i učinila. Ali nisam. Zato što sam to što jesam. Nažalost. Ili na sreću. Ovisi o kutu gledanja, rekao bi moj tata.

 

Bili ste poznata i priznata kazališna glumica dok početkom devedestih u zagrebačkom, matičnom teatru niste dobili otkaz. Onda ste ovdje na Brijunima zaigrali glavnu ulogu u „Medeji“ i – potom opet muk. Je li stanje u hrvatskom teatru samo odraz turobne političke situacije, dakle svojevrsni „umiveni“ nastavak njegovanja vrijednosti iz devedesetih, pa se ni vama ne prašta svojedobni odlazak?

Mislim da ste to odlično primijetili. Da me slučajno netko iz kazališta u kojem sam provela 13 godina, „noseći repertoar“ – kažem to s ironičnim odmakom – pozove da tamo nešto radim, ili da pokuša uspostaviti bilo kakav kontakt nakon ovih 20 godina, bilo bi to iz njihove perspektive, pretpostavljam, priznanje vlastite pogreške. A to se nikako ne smije dopustiti jer bi to narušilo priču koju su oni izabrali pričati, priču o opravdanosti rata, o nacionalnom zajedništvu u koju se ja, eto, nisam uklopila, priču o svom herojstvu i mojoj krivnji. Iako su to kazalište ovih godina vodili neki od mojih vrlo bliskih kolega, nitko, ali baš nitko nije ni pokušao sa mnom uspostaviti kontakt. Meni je to, naravno, tužno, ali zapravo razumijem. Priča, naime, mora ostati neokrnjena. Svaki kontakt samnom bi je narušio. Bila bi to subverzija koja se ne može progutati.

Što se tiče mojeg gostovanja na Brijonima, ni to nije dugo trajalo. Previše je bilo pritisaka, strahova i političkih kalkulacija. Šteta. Jer sam doista uživala i u ulozi „Medeje“ i u ljepoti otoka, kao i u radu sa svojim kolegama nakon tolikih godina.   

Meni su moji roditelji često govorili: „Nemoj se nikada baviti politikom.“ To su govorili na osnovu svojih užasnih iskustava. I ja se zaista nikada i nisam bavila politikom, niti me ona zanimala. Ali se život našalio i politika se itekako pozabavila samnom.

   

Znam da ste svoj poziv uvijek doživljavali vrlo angažirano. Što to danas u praksi znači? Smije li, po vašem sudu, umjetnik pristajati na komfor uglavnom bijednih repertoara, odricati se dakle vlastite slobode, nužnog umjetničkog otpora svakoj vlasti? I koliko je, u postojećim okolnostima, teško naći prostor za takvo djelovanje, a istovremeno egzistencijalno preživjeti?

Naše mladenačke ideje o angažiranom umjetniku su definitivno mrtve. Nema više alternative, nema bunta, rock’n’roll je davno umro. Sve je kooptirano od onoga što smo u mladosti zvali establishment. Danas se traže poslušni robovi, a ne ljudi koji misle. Ti su opasni i nepotrebni. Oni su tretirani kao luđaci, neprilagođeni, teški, „negativni“, oni zaustavljaju „napredak“. Ne bih voljela danas počinjati.

Postoji li danas i u kojoj mjeri takav otpor u američkom kazalištu?

Američko kazalište? Ne znam točno što je to. Postoji komercijalno kazalište i postoje valjda neke trupe koje po podrumima New Yorka i LA-a pokušavaju praviti predstave na koje rijetko tko dolazi. U LA-u glumci plaćaju da bi glumili po malim predstavama kojima je glavni razlog postojanja želja glumaca da ih tamo vide casting direktori i režiseri pa da im udjele koji dan snimanja u TV–serijama.

Kazalište ovdje nema težinu koju ima u Evropi. Naprosto zato što to ne donosi profit. A, kao sto smo već rekli, jedina prava vrijednost u današnjem svijetu je što veća količina novca.

  

Prije nekoliko godina, prilikom snimanja filmova Danisa Tanovića i Gorana Markovića, duže ste vrijeme boravili u Bosni. Ja recimo jako volim tu zemlju, nesretnu i nesređenu, ali s ljudima koji su na svoj način drukčiji od ostalih na ovim prostorima, toplijim i prisnijim, pa se stječe dojam da je upravo u Bosni danas najmanje mržnje i poratnih frustracija, mada je baš ona platila najveći danak srpskom i hrvatskom nacionalizmu. Razmišljate li na sličan način ili su vaša iskustva drukčija?

U Sarajevu se osjećam kao kod kuće. To je grad koji mi je pružio toliko ljubavi i topline i tamo sam u ovim poratnim godinama najviše i najčesće boravila i radila. Zašto?  Zašto ne osjećam mržnju i gorčinu kod ljudi u gradu koji je najviše propatio? To je zanimljiv fenomen. Ja se razumijem s tim ljudima. Ono što nas spaja je naša zajednička pozicija, negdje „izmedju“.

 

Iz perspektive današnjih država na ovim prostorima, koje uživaju u svojim samodostatnostima i usitnjenim „suverenitetima“, kakvom vidite nekadašnju Jugoslaviju? Ili drugačije: Da li ove krajeve, bez obzira na granice i carinske prijelaze, doživljavate kao jedinstveni kulturni prostor?

Prezret će me svi nacionalisti, mada su to već ionako učinili, ali odgovor na ovo pitanje je: da. Mi koji smo otišli, negdje smo zapeli u sjećanju i za nas je to još uvijek jedinstven prostor. Neki dan sam se srela s kolegama, losangeleskim emigrantima, i netko je pitao: „Ideš li u ex-YU ovo ljeto?“ Kako su avionske karte skupe i kako se ne može putovati baš često, tako svi nastojimo pokriti što više teritorija i vidjeti sve svoje razbacane prijatelje posvuda.

Siromaštvo je svuda isto, nacionalizam također, nouveaux riches također, svi u đipovima iste marke. Sve je vrlo slično. I u bivšoj Jugoslaviji, ali i svuda na svijetu. Što je tužno, pa uskoro više neće ni biti potrebe za putovanjem.

 

Nedavno ste također prilično dugo boravili u Turskoj zbog snimanja jednog „malog“, niskobudžetnog, skoro ženskog filma, budući da su scenaristica, režiserka i glavna glumica žene. Kakvi su vaši dojmovi? Imaju li žene i kolike šanse u suvremenoj Turskoj?

Teško je biti žena bilo gdje. A u Turskoj se to osjeća na svakom koraku. Vraćala sam se taksijem s jedne večere i taksist me ispustio usred nepoznatog kvarta. Nije znao naći moju adresu. Ja sam protestirala, sve na friško naučenom, a sada već pomalo zaboravljenom, turskom, a on je, ljut, izišao iz auta i digao ruku na mene, prijeteći. Tu je pristigao jedan stariji gospodin koji mu se suprotstavio, pa onda još jedan taksist koji me na kraju odvezao na moju adresu. Odjednom sam se našla usred uspaljenih brkatih muškaraca koji su lamatali rukama i čije su vratne žile pucale od napetosti i bijesa. Prepala sam se. Mudra scenaristica filma kojoj sam se požalila rekla mi je: „Što očekuješ? Zašto si se bunila? Morala si šutjeti i platiti. Prilagoditi se. Vozila si se po stranom gradu, u taksiju, usred noći, sama. To je sumnjivo i loše se na to gleda. I onda se jos buniš.“

   

U Hrvatskoj je konzervativizam i dalje vrlo jak, pa su žene tek deklarativno ravnopravne, a zapravo su drugorazredna bića, sve kao posljedica snažnog utjecaja crkve i decenijske vladavine iste, konzervativne, u svakom smislu zagrižene partije. Kako objašnjavate tu regresiju, pogotovo s obzirom da je svojevremena hajka na vas imala snažnu „antižensku“ notu?

U užasnom svijetu živimo. Sve ide nazad. Čisti regres. Religija, nacija, žene kao drugorazredna bića. Bilo bi divno da se radi samo o Hrvatskoj. Ali radi se o cijelom svijetu. Kako to objašnjavam? Voljela bih da znam. Mozda Žižek zna. Ili Viktor. Ja ne znam. Samo me užasava. Kako mora da se tek osjećaju stari borci za civilna prava, stare feministkinje, svi ti hrabri bivši borci čije su ideje pokopane a da za njima nitko, ali baš nitko, nije pustio ni jednu suzu?

    

Vaše veze s nekadašnjom domovinom prilično su oskudne i tanke, a ni američke se nikada nisu bas učvrstile. Pa kako je živjeti usamljenost u Los Angelosu, negdje na brdu, ispod čuvenog natpisa „Hollywood“? Već smo davno zaključile da je to vrlo slično kao i osamiti se u nekom selu na nekom dalmatinskom otoku, no – je li baš tako? I kako uopće izmiriti ogorčenost zbog udaraca i modrica, a koja rađa potrebu za izolacijom, s prirodnom ljudskom željom da se pripada nekom društvu, kolektivitetu, da se bude dio zajednice?

To su pitanja koje postavljam sebi svaki dan. Čudan je to život. Ne sasvim normalan. Srećom, takav se usamljenički život savršeno uklapa u ovaj grad. Neki dan sam se američkom poznaniku požalila na osjećaj izoliranosti i nepovezanosti sa sredinom u Los Angelesu, a on je na to rekao: „Upravo tu rečenicu bi moglo izgovoriti 80 posto stanovnika ovoga grada.“ Ako je čovjeku bliska ideja takozvane egzistencijalne praznine – što je bila ideja koja me potpuno zaokupljala dok sam rasla i bjesomučno brstila Camusa i Sartrea – onda je Los Angeles njegov grad. 

Neki put je jako teško. Srećom, živimo na predivnom mjestu, čarobnom. Danas kad sam se probudila u blistavo californijsko jutro, pomislila sam: da, ovo je raj. Zalijevala sam vrt i mali zeleno-crveni kolibri se poželio istuširati u mom vodenom mlazu. Gledali smo se, on i ja. To je bio dobar trenutak. Trenutak prave sreće. Barem na kratko. Kako da kažem, nešto dobiješ, nešto izgubiš. To je život. Valjda.

 

Ovih je dana naporno živjeti svugdje, Amerika se guši pod pritiskom beskrupuloznog, korporativnog kapitalizma, Evropa tek glumi zajedništvo, a pri tome, nekada moćne države, članice Evropske Unije, jedna za drugom krahiraju, građani gube svaku sigurnost, mirovine, radna mjesta, budućnost… Ne ukazuje li to sve na kraj liberalnog kapitalizma u sadašnjem izdanju? Postoji li po vašem mišljenju alternativa? Da li joj se nadate?

Ne znam dovoljno o svemu tome, nemam tu vrstu političko–povijesnog znanja i obrazovanja. Koja bi to alternativa bila? Neka vrsta socijalizma? Društvo u kojem bi takozvana privatna inicijativa bila moguća, ali bi istovremeno postojala i briga za slabije? Veličanje snage i moći je po mom mišljenju oblik fašizma. Nije ni čudo da se američki filmovi u zastrašujućoj mjeri bave super-herojima. Ja sam uvijek imala mnogo više simpatije za slabe, neprilagođene, „neuspješne“.

 

Ipak, kao da na ukupni društveni krah nema valjanog odgovora, nema kvalitetne pobune u umjetnosti, književnosti, na filmu. Kao da je kastracija slobodnog mišljenja sveobuhvatna, makar je ljudski rod povezaniji nego ikada, raznim virtualnim sredstvima. Ne pridonosi li takva intelektualna šutnja širokom otvaranju prostora fašizmu koji, vidimo to, ionako već nesmetano diže glavu u brojnim evropskim državama?

Da li je to, između ostalog, upravo proizvod te manijakalne tehnološke povezanosti, svih tih Facebooka i Twittera koji operiraju nekim novim, meni stranim jezikom? Gledam svog trinaestogodišnjeg sina. On mi stalno govori da sam „prepolitična“ i „preradikalna“. Mlade generacije se „pale“ na nove modele telefona i tenisica, ne na revoluciju. To im se čini glupo i „dosadno“, ovo potonje im je glavna riječ. Postoji kod mladih generalna apatija, potpuno pristajanje na postojeće vrijednosti. Ne znam, možda su stvari ciklične i možda je sad tako, a onda će se neka nova generacija opet buniti. Ali to je svakako i pitanje obrazovanja jer da bi se mogao buniti protiv onoga što vidiš oko sebe, moraš moći prepoznati što je to. A za to ti treba obrazovanje, pravo obrazovanje, ono koje uči misliti i prepoznavati. Današnje obrazovanje međutim nastoji mlade ljude samo postrojiti u postojeći sistem u kojem će funkcionirati na način koji će njima ili, točnije, njihovom poslodavcu donijeti najviše novca. I to je sve.

Tako prazno, „dosadno“, da upotrijebim omiljenu riječ svoga sina, tako nezanimljivo. Ne želim svom djetetu takav život. Mi smo barem nešto mislili, nešto sanjali, nečemu se nadali. Novi I-phone se iscrpi u roku od 3 dana. Nove ideje ipak traju nešto duže. Ali ja shvaćam da sam manjina. I da je s takvim stavovima gotovo. Za sada. Neka daleka budućnost će možda donijeti neke potpuno druge mogućnosti, nešto što mi iz svoje sadašnje perspektive ne možemo ni zamisliti. Evo sad zvučim kao Dr. Astrov u „Ujaku Vanji“. A možda nas tada više neće biti, nas ljudi. Možda ćemo vrlo uskoro sami sebe ukinuti. Možda se približavamo kraju pa nema potrebe da se toliko brinemo.  

  

Nedavno ste u Beogradu objavili knjigu eseja i tekstova što ste ih svojedobno pisali za Feral Tribune. Znam da i sada radite na novom rukopisu. Što za vas znači iskustvo pisanja?

Pisanje je najteži posao na svijetu i užasno se mučim. Ali me ono skuplja i radim to kao svoju vlastitu psihoterapiju. Tko zna hoću li ovaj projekt kojim se sad bavim ikada dovršiti. Voljela bih doći do „produkta“ koji bi se onda mogao prodati, unovčiti itd, itd., tako kako se to već radi, ali pokušavam pristati na to da je bit u nečemu drugome, to jest u samom procesu. Trudim se usvojiti budistički pristup životu: proces, ne rezultat. Put, ne cilj. Pokušavam tako misliti o životu. Inače se gomilaju frustracije. Unedogled.

Što se tiče knjige, zahvalna sam Feralu što me natjerao da se saberem i nesto artikuliram, formuliram, dovršim. Kao i većina običnih smrtnika, i ja mnogo toga počnem a malo toga dovršim. Samodisciplina, bez koje se ne može pisati, i meni je – baš kao i većini ljudi – najteži zadatak. I zato valjda najizazovniji.

 

I na kraju, osim sunca i „najljepše obale na svijetu“, ima li nešto u Hrvatskoj što bi vas moglo navesti na povratak? Ili je to pitanje na koje odgovor još tražite?

Vi – prijatelji, ljudi istog kova, ljudi s kojima mogu podijeliti svoj svijet. To je odgovor.

intervju  je prenesen iz “Mladina intervju”