Milan Račić: Srbi u Mostaru danas su nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine

Izdvajamo

• Ovo spomen obilježje je bilo jedan od simbola na Neretvi i najljepših arhitektonskih projekata na Balkanu, rekli su to najeminetniji svjetski stručnjaci. Zbog zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti bilo je nekoliko pokušaja obnove. Nažalost, ni jedan uspješan. Ne postoji niti jedan veliki narod koji pljuje po svojoj istoriji, pogotovo ako je ona svjetski vrednovana. Pjesnik Davičo zapisao je da nad grobovima mrtvih razmišljamo o živima. No, kako se ovdje rijetko razmišlja i o živima, a mrtvima pogotovo, događa nam se polomljenih gotovo 800 spomen ploča, nečijih roditelja, braće, djedova ili sestara. U šta, zapravo, vjeruju ili ne vjeruju oni koji to rade? U krajnjem, zar ne bi bilo dobro za sve, i turistički i ekonomski, uvezati Međugorje, Stari most, Blagaj i Partizanski spomenik čime bi pokazali ne samo duhovnu, istorijsku i kulturnu baštinu, nego i, u samo nekoliko kilometara, stvarnu vjekovnu multietičnost ovih prostora. Zato ne dvojim – obnova Partizanskog je naša i istorijska i ljudska obaveza.

Povezani članci

• Srednja Bosna: ključ opstanka Bosne i Hercegovine
• Dvadeseti rođendan Muzičkog centra Pavarotti
• Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja
• Sve tajne Aluminija, ispod debelih tepiha „perzijanera„!
• Djeca na čekanju
• Stranstvovanje kod kuće

Milan Račić je jedan od najvažnijih intelektualnih pojava u prijeratnom i poslijeratnom Mostaru. Bez dlake na jeziku govori ono što se drugi ne usude ni pomisliti. Godinama se bavio pitanjem izbjeglica i povratkom o čemu je objavio i knjgu: Izbjeglice, pravo i stvarnost. Ovu knjigu je posvetio Srđanu Aleksiću. Aktivan je u SUABNORu grada Mostara. Mada ima više identiteta, ističe samo dva: ljevičar i antifašista. Nedavno je dobio novinarsku nagradu “Srđan Aleksić” zbog tekstova koje već godinama objavljuje na našem portalu.

S Račićem smo razgovarali o Srbima u Mostaru i Hercegovini, ljevici, antifašizmu, partizanskom groblju i dobrim ljudima.

Nedavno ste dobili novinarsku nagradu “Srđan Aleksić” za seriju tekstova koje ste zadnjih godina objavljivali na našem portalu! Koliko vam je ta nagrada simbolički važna?

Tri su razloga zbog kojih mi ova nagrada mnogo znači. Prvo, jer je dodjeljuje desetak nevladininih domaćih i međunarodnih organizacija. Od devetnaest  nominovanih novinara i emisija koji promovišu profesionalno izvještavanje i doprinose afirmaciji društveno odgovornog novinarstva u BiH biti prvonagrađeni velika je čast, zadovoljstvo i obaveza. Drugo, ova nagrada nosi ime najhumanije i najveće ličnosti zadnje decenije prošlog vijeka – Srđana Aleksića i treće jer je nagrada za priče o dobrim mostarskim ljudima koji su u najtežim ratnim vremenima spašavali druge i drugačije, a danas svakog dana čine neko dobro djelo i promovišu istinske vrijednosti boljeg i humanijeg društva. Doda li se tome da su svi ovi tekstovi objavljeni na portalu tacno.net, portalu koji prkosi i ne kalkuliše, koji se bori protiv rastućeg fašizma i svekolike nepravde, istinski sam obradovan ovim priznanjem. Obradovan isto onako kako su obradovani ljudi iz ovog portala, čitaoci, ili onako kako je obradovan Srđanov otac – Rade Aleksić koji mi je prvi čestitao na nagradi.

Naš narod je anesteziran i više ne priča o idejama nego se bori za goli opstanak i koru hljeba. Intelektualna elita trebala bi da bude nosilac građanskog i demokratskog koncepta društva. Moramo se ozbiljno zapitati da li ta elita uopšte postoji u BiH društvu, društvu koje je posljednjih decenija „zagadilo intelektualni i svaki drugi prostor djelovanja“. Moramo se zapitati da li postoje ljudi koji bi se žrtvovali zarad opšteg dobra. Urušeni su vrijedonosni sudovi, a većinska tzv. intelektualna elita se prilagodila zadatim uslovima. Ta pseudo-elita preuzela je primat i nastupa kao glasnogovornik vladajuće politokratije jer jedino tako mogu dobiti projekte, stanove, titule i druge privilegije. Postoji i značajna grupa onih koji nisu ni na jednoj strani, niti na javnoj sceni – jer to ne žele ili ne smiju pa teško iz suterena izlaze na više spratove. S druge strane postoji manjinska intelektualna elita – pravi intelektualci koji neće nikada prodati svoj naučni i lični moral, ali je zato većina njih dovedena na rub egzistencijalnog opstanka. Kako govori profesor Čilikov: “kad nekom kažem da sam profesor, on samo što ne izusti – grehota“. I upravo taj malobrojniji dio u BiH je posebno jasan, precizan i dosljedan. Žestoko ukazuje na društvene anomalije i otvara vidike. Ono što je posebno značajno, em su dosljedni intelektualci, em su sve brojniji. Zbog svega, čast je pripadati takvoj grupaciji i privilegija je biti danas takva intelektualna manjina.

Često pišete o položaju Srba u Mostaru i Hercegovini. Ko Srbe iz konstitutivnog naroda pretvara u manjinu?

Oni kojima su puna usta demokratije, evro-atlanskih integracija i nerealnih obećanja, oni koji su od devedeset i druge na vlasti, a to su u HNK dvije vladajuće stranke HDZ i SDA. No veliku odgovornost imaju i Srbi koji su na jednoj strani neorganizovani, a na drugoj preorganizovani. Oni su u mostarskim ograncima političkih stranaka sa sjedištem u RS-u a koje baš i ne mare za njih, oni su u partijama građanske orjentacije, ali su u značajnom broju na istaknutim funkcijama u vladajućim strankama. I kad sve to zaokružite dobijete od 80 policajaca – trojicu srpske nacionalnosti, a od inspektorskih funkcija ni jednu ovoj nacionalnoj skupini, odnosno manjini. Zato su ovdje na privremenom boravku i ponovnoj lustraciji i Šantić i Ćorović jer su protjerani iz škola, iz mostarskih ulica i iz institucija.

Vjerujete li u veći povratak Srba u Mostar?

Obzirom da sam se dugo godina analitički bavio problematikom izbjeglištva i povratkom izbjeglih, moj odgovor je – NE. Srbi su u Mostaru  danas nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. I odmah da dodam, isto je i još gore sa Bošnjacima u Istočnoj Hercegovini, sa Hrvatima u Prijedoru ili… Zapravo, nacionalističke stranke imale su svoja političko – programska opredjeljenja u vezi izbjeglica i raseljenih lica. Srpska demokratska stranka je provodila politiku odvraćanja od povratka Srba u Federaciju BiH, uz opstrukciju povratka Bošnjaka i Hrvata u RS. Stranka demokratske akcije zagovarala jer i materijalno pomagala povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku, a opstruirala povratak drugih u Federaciju. Hrvatska demokratska zajednica zagovarala je i provodila politiku izgradnje naselja za prognane Hrvate na prostorima Mostara, Čapljine, Stoca, Kupresa, Kiseljaka, Busovače i Viteza. Kao rezultat takve politike došlo je do drastične promjene demografske strukture u BiH, a naročito u pojedinim dijelovima, kao u Bihaću, Mostaru, Sarajevu, Kaknju…. Sve je to najbolje potvrdio posljednji popis kojim je samo ozvaničeno etničko čišćenje. Multietničku strukturu samo su donekle sačuvali Disktrikt Brčko, Jajce, Bosanski Petrovac i Glamoč. Mostar je od multietničkog postao dvoetnički grad podijeljen na istočni i zapadni dio. Sva međunarodna izbjeglička iskustva pokazuju da je stvarni povratak u prvoj deceniji nakon ratova, a ovdje su prošle više od dvije, pa je povratak skoro završena priča, kako u BiH tako i u Mostaru. Nažalost, volio bih da nije tako, ali je tako.

Ponosite se svojom lijevom pozicijom, šta treba uraditi ljevica da bi se oduprla mraku desnice?

Odupiranje mraku desnice je i odgovor na pitanje – Da li će ljevica zajedno ili ne? Odgovor bi trebao biti posve jasan. Da. Modaliteti, forme i organizacija su u pitanju i treba ih što prije jasno i precizno definisati i iza njih istinski stati. Ako će se glođati za fotelje i funkcije, ako će imenovati preletače i one što navodno donose glasove, a nisu jasno nikada ni bili opredijeljeni, ako se što prije ne definiše minimum zajedničkih ciljeva i organizacionih oblika, onda je sve upitno. Ne samo članstvo ljevice već i ogroman broj građana, odavno su prepoznali da do promjena neće doći ne bude li i ljevica, nevladin sektor i građani utvrdili minimum zajedničkog pred odlučujuću utakmicu oktobra 2018. godine. U načelu sve stranke ljevice principijelno zagovaraju koalicijsko okrupnjavanje, ali je to za sada još na nivou uopštenog i deklarativnog, a ne i praktičnog i djelotovornog. Članstvo, ali još i više građani su poodavno prepoznali šta i kako treba raditi, dok se pojedinci iz stranačkih vrhuški zaglibljuju u procjenama sopstvenih vrijednosti i ostvarivanja ličnih pozicija. SDP i DF su samo djelimično odgovorili na neka od ovih pitanja, no ostalo je još puno nejasnog npr: ko će sve i kako u koaliciju, kako je moguće i pomišljati tvoriti vlast sa SDS-om, jesu li bitniji pojedinci ili opšti cilj…Zato sam prije petnaestak dana uputio u jednoj rečenici apel predsjedniku SDP: -Možemo ostvariti fantastičan rezultat na izborima, ali samo pod uslovom da sve to priprema ekipa poštenih, časnih, istinski opredjeljenih ljudi, a ne karijernih i umišljenih, u protivnom više nikada ni šanse niti pobjede, krah-. Partije ljevice moraju biti partije svih građana i sa uticajem osim na Bošnjake, i na Srbe, prije svega u Republici Srpskoj, kao i na Hrvate od Neuma do Livna.

U zadnjim tekstovima pišete o dobrim mostarskim ljudima, jesu li dobri ljudi nestali ili ih još nalazimo u tragovima?

Poodavno sam se opredijelio da pišem o marginalizovanim ljudima, a takvih je u BiH više od 90%, jer su to od njih uradili onih preostalih 10%, političkih diletanata i novokomponovanih tajkuna. Počeo sam sa izbjeglicama i antifašistima, pa sada pričam o dobrim mostarskim ljudima. Vraćam se februaru 1924. godine kada je sahranjen najveći pjesnik Aleksa Šantić. Cio Mostar, bez obzira bili oni katolici, pravoslavni ili muslimani odali su počast svom pjesniku. Dok je posmrtna povorka obilazila Mostar, aeroplani su nadlijetali grad. Sve radnje su bile zatvorene, a hodža s minareta u Cernici otpjevao je molitvu opraštanja. Deset godina kasnije 6. jula 1934. g. u Donjoj Mahali nena Meva Nožić ženila je svog unuka. Tog istog dana poginuo je limarski radnik i istaknuti revolucionar Gojko Vuković. Kada je u raspjevanu avliju došla vijest da je poginuo komšija Gojko, Meva skida zar, izlazi pred svatove pa kaže: “Molim vas da prestanete s pjesmom. Valja nam odati zahvalnost i saučešće. Biće dana za veselje“. Pa onda dolaze priče o preko 800 mostaraca-boraca poginulih za oslobođenje, priča o 1965. g. i otvaranju Partizanskog spomenika…. Dolaze priče o dobrim ljudima koji su u ratu posljednju konzervu dijelili sa komšijom druge nacionalnosti i priče o ovovremenicima koji dnevno pomažu marginalizovane. Ne malo sam iznenađen koliko i danas u našem gradu postoji takvih ljudskih gromada. Toliko ih je da neće stati u moju knjigu jer bi to morao biti poveliki roman. I kada sve to izmiksate i 1924., 1934., 1941. i 1992. godinu i ovo sada dobijete evropski Mostar kome navodno svi težimo.

U zadnje vrijeme se ponovno aktualizirala priča o obnovi Partizanskog groblja. Hoće li obnova groblja obnoviti antifašistički duh Mostara ili ćemo imati samo još jedan spomenik kulture? 

Ovo spomen obilježje je bilo jedan od simbola na Neretvi i najljepših arhitektonskih projekata na Balkanu, rekli su to najeminetniji svjetski stručnjaci. Zbog zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti bilo je nekoliko pokušaja obnove. Nažalost, ni jedan uspješan. Ne postoji niti jedan veliki narod koji pljuje po svojoj istoriji, pogotovo ako je ona svjetski vrednovana. Pjesnik Davičo zapisao je da nad grobovima mrtvih razmišljamo o živima. No, kako se ovdje rijetko razmišlja i o živima, a mrtvima pogotovo, događa nam se polomljenih gotovo 800 spomen ploča, nečijih roditelja, braće, djedova ili sestara. U šta, zapravo, vjeruju ili ne vjeruju oni koji to rade? U krajnjem, zar ne bi bilo dobro za sve, i turistički i ekonomski, uvezati Međugorje, Stari most, Blagaj i Partizanski spomenik čime bi pokazali ne samo duhovnu, istorijsku i kulturnu baštinu, nego i, u samo nekoliko kilometara, stvarnu vjekovnu multietičnost ovih prostora. Zato ne dvojim – obnova Partizanskog je naša i istorijska i ljudska obaveza.

Jedan ste od ljudi koji zrači optimizmom i širi ga oko sebe, vjerujete li u Mostar antifašizma, kosmopolitizma i Veleža?

Ništa od ovog što činim ni u primislima ne bih radio da u to duboko ne vjerujem. Ako to ne završi moja generacija uradit će neki novi mladi i obrazovani ljudi. Pa zar na Gradskom stadionu ne mogu igrati i Velež i Zrinjski i …Potrebno je samo da svako počisti svoju avliju i izbaci sopstveno smeće pa ćemo dobiti i kosmoplitski i antifašistički i evropski Mostar.