Lejla Gačanica: Naše se društvo suočava s otvorenim poricanjem i odobravanjem počinjenih zločina 

Povezani članci

• GLUPOST AROGANCIJE ILI AROGANCIJA GLUPOSTI
• Papa traži nemoguće, da biskupi progone sami sebe
• Nermin Nikšić novi predsjednik SDP BiH
• Božica Jelušić: “POSLIJE” NE POSTOJI
• Sjajna pobjeda i prljava politika
• Bojkot Zimskih olimpijskih igara u Pekingu – jedini ispravni moralni čin!

Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i nezavisna istraživačica, te sarađuje sa organizacijama civilnog društva u BiH i regionu duže od deset godina.

Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću, sa fokusom na kulturi sjećanja i izgradnji mira, ustavnom pravu i ljudskim pravima, sa naglaskom na rodnoj ravnopravnosti.

Za Tačno.net govori o kulturi sjećanja i poricanja, zakonu o zabrani negiranja genocida i presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospođo Gačanica, zašto je kultura sjećanja periferna tema u BIH javnom prostoru?

Zato što naš javni prostor ispunjavaju zvanični, etnički jednostrani, narativi o prošlosti. I ne samo da su tu pojavno, već ideološke ratove ovi narativi nastavljaju upavo u javnom prostoru, zaoštravajući odnose između etničkih grupa. Podsjetimo se, (dominantne, službene) politike sjećanja su proizvodnja, distribucija i recepcija sjećanja koju naši kolektivi određuju. Politike sjećanja su zvanične politike, one koje dolaze od strane donosilaca odluka, od strane vladajućih grupa o tome šta ćemo pamtiti, a šta ćemo kao zajednica zaboraviti (kolektivno, društveno sjećanje). Službeno sjećanje je organizirano perspektivistički – počiva na izboru sjećanja (Alaida Assmann), selekciji onoga što je važno za danas i sutra. Odnosno, slika prošlosti se gradi u skladu sa potrebama sadašnjice. Proces sjećanja uslovljen je društvenim hijerarhijama, a sadržaj sjećanja se modificira u skladu s društvenim potrebama tako da sjećanja konstantno proizvode nova značenja. Sjećanje i pamćenje su društveni konstrukt kojima je moguće manipulisati, čemu smo svjedočili kroz izmjenu društvenoga i političkog konteksta te stvaranju novih službenih politika koje redefiniraju sjećanja na prošla vremena ali i organizuju pamćenje na (recentne) ratove iz devedesetih. „Mjesta sjećanja“ su, kako ih označava Pierre Nora, one materijalne, simboličke i funkcionalne tačke koje u nekoj kulturnoj zajednici tvore zajedničko nasljeđe vrijedno sjećanja. Mjesta sjećanja su ultimativni oblik u kojem preživljava komemorativna svijest u istoriji – mjesta sjećanja rađaju se iz osjećaja da treba stvarati arhive, održavati komemoracije, organizirati obilježavanja događaja, sastavljati dokumente; prema Nori – oni su bastioni koji podupiru naše identitete. Toponimi, spomenici, kalendari, komemoracije su uporišta kolektivnog pamćenja i u našem slučaju, ali i zemalja u regionu, mjesta gdje se sukobljavaju različita kolektivna sjećanja. U BiH imamo tri zvanična narativa o ratu/prošlosti koji svoju materijalizaciju nalaze u javnim prostorima, obrazovnom sistemu, simbolima. Ovi narativi su u svom sadržaju međusobno isključivi i suprotstavljeni. Sva tri narativa su viktimizacijska i zasnovana na politici poricanja u odnosu na žrtve i stradanja druge etničke grupe. Naše tri politike sjećanja najčešće ne trpe sagledavanje Drugog, manjina, i suzbijaju svako odstupanje. Što je u slučaju podijeljene države/zajednice (teritorijalno, politički, etnički) moguće – i izrazito destruktivno. Kako navodi Nejra Nuna Čengić – situacija sa sjećanjem u postratnoj BiH možda i ne bi bila tako složena da službene politike sjećanja ne funkcionišu tako dobro.

Nasuprot politikama sjećanjima, kao zvaničnim verzijama prošlosti, imamo kulturu sjećanja koja je pojmovno šira. Kultura sjećanja se odnosi na ideološke, kolektivne načine sjećanja, mjesta i obrasce sjećanja te se bavi upotrebom prošlosti,  radu na sjećanju, razumijevanju procesa. Kritička kultura sjećanja podrazumijeva kritički odnos prema prošlosti, a negativno pamćenje označava samokritičko, javno sjećanje na zločine koje je počinila vlastita država ili vlastita grupa. I upravo tu, u procjepu između sveprisutnih dominantnih narativa o prošlosti i kulture sjećanja, postoji prostor drugačije prošlosti. Ulazeći u javne prostore i diskurse, ova neposlušna sjećanja građana/ki stavljaju propitivanje u središte procesa – nema oktroisanih vrijednosti, nema nametnutog značenja, nema strahopoštovanja. Važni su jer drže otvorenom debatu oko sjećanja i nose kapacitet za izmjenu sjećanja. Ovo neminovno znači narušavanje brižljivo građenog službenog narativa, zbog čega se u krajnjoj liniji i guraju na periferiju javnog prostora.

Kako napraviti distinkciju između kulture sjećanja i kulture zlopamćenja? 

Vjerujem da sam djelomično već odgovorila na to pitanje. Zvanična verzija prošlosti svake grupe ima verziju o tome ko je počeo rat, ko je žrtva, a ko zločinac. I ovdje se nažalost govori u kolektivitetima, što je izrazito pogubno. Dakle, etnička grupa je ili isključivi krivac ili isključiva žrtva. To je najveće zlopamćenje na našem prostoru. Ne dozvoljava nam kritičku kulturu sjećanja, da uvidimo da priznavanjem žrtava, razumijevanjem i empatijom za žrtve iz drugih etničkih grupa ne umanjujemo vlastite i ne pravimo kompromis već se suočavamo sa teškom prošlošću. Nijedna grupa ne bi smjela imati monopol na viktimološku ulogu, jednako kao što ne bi smjelo biti hijerarhije žrtava. Svaka žrtva zaslužuje biti imenovana. Kao što svaki osuđeni zločinac treba biti zločinac a ne heroj.

Sa druge strane, naša društva, naši građani/ke žive u neprerađenim traumama. Ne samo da se nismo dovoljno i adekvatno bavili potrebama preživjelih (npr. sistem reparacija, simboličkih reparacija, je nedovoljan, rascjepkan i marginaliziran) već smo ih gurnuli u individualne borbe za puko preživljavanje, u kojem uzroci njihovih patnji su u središtu vođenja državne/entitetske politike. Ne na konstruktivan način, da se razumijemo. Pa mi još uvijek imamo kolektivne centre. Maltretiranja povratnika. Zloupotrebe međunarodnih donacija. Nepristupačan zdravstveni i socijalni sistem. Povlastice i prednosti koje najčešće ne idu onima kojima su namijenjene. I sve to upakovano pod parolom „mi protiv njih“. Koliko ljudi pati od PTSP-a? Koliko živi na rubu egzistencije? Jedino što je mnogima ostalo od rata je traumatično sjećanje na period rata i posljedice tog rata. Samo nek ne puca ovdje ne nosi duboku mirovnu poruku; uspostavljanje mira podrazumijeva dublju intervenciju od pukog zaustavljanja oružanog sukoba. Kakav je ‘mir’ građen, takvo je i sjećanje – zlo, teško, dehumanizirajuće. Jer su ljudi i dalje zarobljeni u ratne narative i ovakav mir je još uvijek percipiran kao odgovornost Drugih. Političke elite svake od strana ne preuzimaju odgovornost za stanje kakvo su proizveli, a zvanični narativ o prošlosti je dovoljno snažan da im to prolazi.

Kultura sjećanja je ovdje fragmentirana, o drugačijim narativima govorimo gotovo u kontekstu alternativnosti. Pa ipak – izuzetno je važno nastaviti se sjećati i onoga što se briše iz zvaničnih politika sjećanja. I svakako držati živim drugačije perspektive. Poput onih o ljudima koji su pomagali jedni drugima; onima koji su odbili da učestvuju u ubijanju; onima koji su se borili protiv rata.  Jer je bilo i takvih. O ‘mješovitim’ brakovima, o izbjeglicama koje nigdje ne pripadaju, o ratnim vetreranima koji propituju svoju ratnu ulogu, o mladima koji su protiv etničke segregacije u školi – jer nije da drugačije prošlosti i sadašnjosti nema. Samo je teže vidimo. Na tome svakako treba raditi, a to je rad koji je težak i bolan i rad protiv zlopamćenja. Umjetnost i kultura tu imaju važnu i moćnu ulogu. Obrazovni sistem, mediji, religijske zajednice. Razgradnja zlopamćenja znači dekonstrukciju jednostranosti, proces suočavanja sa sobom, prošlošću, Drugim. Prevladavanje prošlosti, riječima Kuljića, nije proces koji treba da vodi izmirenju sa zločinima, već proces učenja kako da se živi sa sjećanjem da su zločini dio i naše istorije.

Nedavno sam vidio grafit na jednom protestu gdje piše “Žrtva ne može biti zločinac”.  To je teza koja u Hrvatskoj traje skoro 20 godina, a sada vidimo da neki Bošnjaci koriste istu tezu. Kolika je povijest zločina u tzv. obrambenim ratovima? 

Naravno da ne, to su kolektiviteti u koje nas je zvanični narativ(i) zatvorio. Samo smo mi žrtve a drugi je samo zločinac. Isto vrijedi i u pitanju karaktera rata – svaka strana ga zove odbrambenim. Individualna krivica naspram kolektivne odgovornosti je nešto što naša društva još uvijek ne mogu da pojme. Ili ne žele, naravno. Lakše je kolektivno obilježiti grupu da bismo se lakše nosili sa vlastitim gubicima (ne samo materijalnim, ljudskim već i identitetskim – naše političke elite su kapitalizirale rat kao lično vlasništvo u mobilizaciji etničke grupe, a nakon 25 godina jedino što je svakoj grupi ostalo od ‘izborenog’ je ratna trauma iz devedesetih i zazor/strah od Drugih). Ali i da bismo lakše tvrdili da su „svi protiv nas“. To je zamka kolektivnog, koje transmitira odgovornost pojedinaca, vojski na etničke grupe kreirajući viktimološku, herojsku, genocidnu ulogu ili identitet. Kako navodi Todor Kuljić u radu „Kritička kultura sećanja“, podsjećanje na zločine vlastite nacije izaziva dublje nelagodnosti i neizvjesnosti i kod običnog čovjeka koji nije u njih upleten, ali zbog emotivnog osjećanja bratske nacionalne solidarnosti, osjeća da mu je identitet narušen. U tom ludilu, ratni zločinci lako (p)ostaju heroji a spas individue se iskrivljeno, grčevito drži za odbranu grupe. Ko je spreman izaći iz kolektivnog? Imamo li kritičnu masu?

Kada se zločini čine u naše ime (ime grupe, zajednice), onda je teško prihvatiti bilo čiju odgovornost. Vojno-redarstvena operacija Oluja nije samo oslobođenje okupiranog područja Republike Hrvatske već i raseljavanje, ubistva, uništavanje imovine srpskog stanovništva na području oko Knina. Da, i bošnjački zvanični narativ će na pomen odgovornosti za počinjene zločine iz vlastitih redova odmah spomenuti Srebrenicu, stradanja Bošnjaka, odbranu. Svaka od ovih tema je ovdje zloupotrijebljena – Srebrenica ne amnestira nijednog komandno odgovornog iz Armije RBiH da čini zločine nad civilima srpske nacionalnosti. Nijednog i nigdje. Pravda koja se traži za „svoje“ žrtve treba biti dosljedna i dostupna za sve nevino stradale ljude u ratu u BiH. Ovo je, uključujući spomenuti grafit, užasna manipulacija žrtvama koja samo produbljuje itekako svježe rane na svim stranama.

Dehumanizacija druge, treće strane je veoma moćno oružje u ratu ali kako vidimo – i poslije rata. Mir se ne gradi na taj način, i pomirenje postaje tek prazna riječ. Spomenuti grafit je tek artikulacija onoga što imamo u svim segmentima života. Dehumanizacija nas dovodi do toga da smo neosjetljivi na stradanja drugih, a povijest zločina u ovim odbrambenim ratovima je time itekako umanjena, sakrivena, negirana. O prisutnosti zločina bismo trebali razgovarati kroz pravosnažne presude nadležnih sudova za ratne zločine, jer je to, rekla bih, jedini način da govorimo kroz činjenice. Nesposobnost da to uradimo zapravo ilustruje snagu jednostranih narativa o ratu koji pripovijedaju verzije ‘istine’ u kojima se održavaju osvojene pozicije moći izvedene iz etnocentričnih kolektiviteta (čemu je i Dejtonski mirovni sporazum nažalost doprinio). Negiranje i glorificiranje presuđenih ratnih zločina u javnom diskursu je sveprisutno i normalizirano.

Zalažete se za zakon o zabrani negiranja genocida i presuđenih ratnih zločinaca? Kada možemo očekivati da taj zakon bude na dnevnom redu Parlamenta BIH? 

Voljela bih da Vam mogu odgovoriti precizno na ovo pitanje. No, nažalost to nije moguće. Dvije su neuspjele inicijative za donošenje zakona kojim bi se zabranilo negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanja holokausta, ratnih zločina, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti. Prva 2011. godine; druga 2016. godine. Nedostatak političke volje se ovdje spominje kao osnovna prepreka, jer bi zabrana negiranja ili veličanja značila ozbiljan zaokret u diskursu o ratu i počinjenim zločinima. Posebno u političkom diskursu. Zanimljivo, otpor na koji se nailazi na državnom nivou nije usamljen – otpor je i na federalnom nivou, gdje su pokušaji ove regulacije bili također neuspješni. Trenutno je aktuelna inicijativa Naše stranke na nivou Federacije BiH, koja je podnijela Nacrt zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih krivičnih djela protiv čovječnosti  (2016. godine usvojen u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, ali se nikada nije pojavio na dnevnom redu Doma naroda Federacije BiH). Inicijativa u Republici Srpskoj i Brčko distriktu BiH nije bilo.

Bosanskohercegovačko društvo suočava se s otvorenim poricanjem, minimiziranjem, opravdavanjem i odobravanjem počinjenih zločina i presuđenih činjenica, kako u pogledu odgovornosti počinilaca tako i u pogledu osporavanja da su se zločini uopće desili. Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, kao dvije organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, u 2019. godini inicirali su pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, u nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću. Urađeno je istraživanje i analiza mogućnosti i potrebe pravne regulacije (objavljena je publikacija Nazivanje ratnih zločina pravim imenom : pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina) zajedno sa komparativnim pregledom zakonskih uređenja u drugim državama. Rat koji je okončan prije 25 godina i dalje je prisutan u bosanskohercegovačkom društvu – danas se pojavljuje u muralima s likovima osuđenih ratnih zločinaca oslikanim u podijeljenim sredinama, grafitima fašističkih obilježja, ili pak skandiranjima fašističkih slogana na sportskim događajima kojima se glorifikuju masakri ili njihovi počinitelji, komemoracijama i javnim skupovima na kojima se ističu fotografije ratnih zločinaca. Važno je da presuđeni zločini budu priznati u javnom prostoru bez obzira na to koja strana ih je počinila. Presuđeni ratni zločini se ne smiju negirati, odnosno mora postojati zakonski osnov za sankcioniranje takvih pojava. Na to su ukazali brojni međunarodni akteri, među kojima je i nezavisni pravni stručnjak Evropske unije Reinhard Priebe, koji je u dokumentu „Izvještaj eksperta o stanju vladavine prava u Bosni i Hercegovini“ skrenuo pažnju na niz duboko zabrinjavajućih nedostataka u vladavini prava u BiH. Isto je ponovilo Vijeće za provedbu mira, i to su poruke koje kontinuirano stižu iz Evropske unije. Stoga je nužno pravno regulirati – zabraniti negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje počinjenih zločina i sudski utvrđenih činjenica.

U razmatranju potencijalnih modela za zakonsku regulaciju važno je posmatrati četiri segmenta: šta se zabranjuje (pravna kvalifikacija zabranjenih djela), kojim zakonskim aktom (zaseban zakon ili dopune krivičnih zakona), na kojem nivou (državnom ili entitetskom), te sankcije. Kriteriji koji utvrđuju šta je to zapravo genocid, holokaust, ratni zločini protiv čovječnosti trebaju biti određeni pravosnažnim presudama međunarodnih i domaćih sudova. U idealnom rješenju radilo bi se o zasebnom zakonu na državnom nivou (s obavezom usaglašavanja entitetskih propisa) kojim bi se regulirala zabrana negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja sljedećih presuđenih zločina: genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Sankcije bi trebale pratiti standarde utvrđene u komparativnoj praksi i uključivati novčane kazne i kazne zatvora.

Vidjeli smo vrlo nedavno da nije nemoguće mijenjati praksu veličanja ratnih zločinaca – ploča s imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića uklonjena je sa Studentskog doma na Plama. Potvrđena je optužnica protiv pripadnika Ravnogorskog pokreta koja ih tereti za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti na području Višegrada i okoline. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini uputio je pismo predsjedniku Narodne Skupštine Republike Srpske i predsjednicima svih klubova u ovom entitetskom zakonodavnom tijelu u kojem traži da se u roku od tri mjeseca ponište povelje koje je Narodna Skupština dodijelila osobama osuđenim za ratne zločine.

Mnogo više bi značilo da razumijevanje neophodnosti, empatija, istinska predanost na izgradnji mira prevladaju u državnim (i entitetskim, svakako) institucijama i da ova regulativa bude usvojena na taj način. Međutim, opcija nametanja ovakvog zakona od strane OHR-a – koliko god otpora to izazivalo – jeste otvorena i moguća. Zakon, u kojoj god formi i na koji god način bio donesen, mora biti provediv i kao takav će značiti da se bilo koji presuđeni ratni zločin ne može negirati, opravdavati ili veličati, odnosno presuđeni ratni zločinac više ne može slaviti, veličati, dobijati ulice, trgove, spomenike. Pamćenje se komunicira u javnom prostoru i zato je važno spriječiti ovakve prakse. Pored činjenice da veličanje ili negiranje zločina znači negiranje žrtava i njihove patnje. Zakonska regulacija treba spriječiti nastavak zapaljivih retorika i produbljivanje podjela u BiH. Zakonskom regulacijom se neće riješiti svi izazovi u suočavanju s prošlošću, no zakonska regulativa zajedno s kontinuiranim radom u drugim oblastima (obrazovanje, kultura, civilno društvo, mediji) važan je segment izgradnje održivog mira i demokratskog razvoja u bosanskohercegovačkom kontekstu.

Trebamo li imati spomenike u svim konc logorima i svim mjestima stradanja civila i zarobljenih vojnika?

Veliki Bogdan Bogdanović je u jednom intervjuu rekao da bi želio svijet bez spomenika. Da je sretan svijet – svijet bez spomenika („Dok sam ih gradio, priželjkivao sam svijet bez spomenika“), a da je balkanska kultura spomenička kultura. Spomenici ovdje komemoriraju patnju i stradanja, odnosno pobjede i heroje. Ne zaboravimo – važna uloga spomenika je gradnja identiteta. Svjedočimo mnogim apsurdima ovdje kada razgovaramo o spomeničkoj kulturi. Spomenici, kako se to nerijetko može čuti, nisu tek neka materijalna pojava u javnom prostoru na koju niko ne obraća pažnju. Mladi sa kojima radim vrlo često kažu da ih ne zanimaju, da ih ne razumiju, da su ružni. Moji sagovornici iz generacija koje su preživjele rat recimo odlaze do spomen ploča na kojima su ispisana imena njihovih stradalih, kao jedini podsjetnik da su nekada živjeli i poginuli ovdje (‘za’ državu, ‘zbog’ države). Drugi pak izbjegavaju komemoracije ili druga obilježavanja, smatrajući da su ih oteli političari, da su zloupotrijebljeni i da njima kao preživjelim ili porodicama stradalih ne donose nikakvu satisfakciju. To je realnost naše spomeničke kulture danas i u tom kontekstu o potrebama za novim spomenicima moramo razmišljati – spomenici nose odgovornost (da pamte, da podsjećaju, da bude sjećanja i promišljanja) a bojim se da se to deformira u našoj postkonfliktnoj stvarnosti. U to isto vrijeme, borba za mjesta sjećanja je užasno teška u mjestima gdje se neželjeni elementi prošlosti nastoje potisnuti. Poput izgradnje spomenika poginuloj djeci Prijedora. Ili stradanju civila na Kazanima. Ili pak – podizanje spomenika stradalim borcima u Trnopolju („Borcima koji svoje živote ugradiše u temelje Republike Srpske“) na mjestu gdje je na početku rata bio logor za nesrpsko stanovništvo, kroz koji je prošlo oko 23.000 ljudi i gdje su zlostavljanja i silovanja bila redovne pojave. Zgrada bivšeg logora još uvijek postoji, desetak metara od ovog spomenika ali ni na koji način nije obilježena kao mjesto stradanja (logor). Zašto? Zbog politika sjećanja o kojima sam na početku govorila, potpomognutim kontinuiranim poricanjem zločina. I ne samo to – već i ruganjem žrtvama, veličanjem zločina. Za 50 godina od danas, ko i čega će se sjećati na ovom mjestu?

Kada pitate da li treba obilježiti i pamtiti u svim mjestima patnje i stradanja, pretpostavljam da mislite na sve etničke grupe – naravno, status stradalih ne smije zavisiti od njihove etničke grupe. Statusi civilnih žrtava, preživjelih, tretman zarobljenih vojnika su regulisani međunarodnim i domaćim aktima, koliko god verzija događaja da imamo. Mora se stati u kraj kulturi nekažnjivosti sa jedne strane, te priznavanju žrtava sa druge. Spomenici u mjestima zatočenja i mjestima stradanja su izraz poštivanja boli i patnje. Suviše je osporavanja i događaja i žrtava, da bismo ih prepustili usmenim, individualnim narativima. Pa ipak – kako podići spomenik koji će pamtiti za nas i generacije koje dolaze?

Morali bismo se zapitati ne samo šta obilježavamo spomenicima (stradanja, u slučaju Vašeg pitanja), već i kako, gdje, kome. Kakva sjećanja budi? Spomenici ponekad postaju suvišni, apsurdni, lišeni svrhe i smisla. Ili agresivni, mitološki. To nam ne treba. Mjesta žrtava i patnje, odnosno mjesta sjećanja i pamćenja, moramo osloboditi od mitskog kako u budućnosti ne bi bili razlogom novih stradanja i patnje (Bogdanović).

Koji je glavni razlog da 25 godina nakon rata imamo tri istine o istom? Da li je to zato što ne prihvatamo činjenice kao takve i živimo u svijetu alternativnih činjenica? 

Ovo što se prezentira u interpretacijama prošlosti čak ne bih ni nazvala alternativnim činjenicama. To je kreirana verzija događaja koja služi ozakonjenju trenutnih (sadašnjih) pozicija moći, politika i političkih elita. Ne samo da se u tom kreiranju bira šta će se pamtiti i na šta podsjećati, već se vrlo vješto briše ono što ne odgovara. Mi naprosto, i ne očekujem da će to biti brzo i lako, moramo naći način da i ona tamna prošlost, pored odabrane ‘ispravne’, uđe u sadržaj nacionalnih identiteta. Osporavanje zločina i zločinaca produžava efekte rata na društvo. Nužno je stoga raditi na svim nivoima, i insistirati na institucionalnom suočavanju s prošlošću na državnom/političkom nivou.

Zašto opstaju tri verzije o ratu? Zato što je to prostor kojim upravljaju oni koji ih kreiraju. Ove „tri istine o ratu“ su se dosada institucionalizirale u našem društvo. Pogledajte samo obrazovanje: šta se uči o ratu u predmetu historija/istorija/povijest? Protek vremena nam ne ide u korist – mislim da je čak i teže 25 godina poslije rata zahtijevati pomirenje i priznanje vlastitih zločina, i kod političara, i kod građana/ki. Ipak, ne mislim da je kasno niti nemoguće, ali to zahtijeva ozbiljne intervencije u pravnom, političkom i širem društvenom kontekstu.

Intervju je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.