Intervju – Nedim Jusufbegović: Ponosni smo što je Velež antifašistički klub

Povezani članci

• SVAKODNEVNE HEROINE
• O TITU KAKVOG NE POZNAMO
• Krivica vlasti
• Koncert Marka Brecelja u Klubu MC Pavarotti
• Čovićev plan B je nastavak puta kojeg su utrli Pavelić i Tuđman
• Dobro jutro Banja Luci, Mostaru i Sarajevu

Pred početak jesenjeg dijela sezone razgovarali smo s jednim od rijetkih poslijeratnih trenera Veleža kojim su jednako zadovoljni i navijači i igrači. S Nedimom Jusufbegovićem. Postulati njegovog rada su, između ostalog, i da ideja Veleža mora biti prepoznatljiva u Veležovoj igri, njegova tradicija i vrijednosti koje zastupa. Svjestan  je da navijači dolaze i zbog lijepe i originalne igre te da se na svakoj utakmici evociraju uspomene na Velež iz njegovog zlatnog doba. Zbog toga, kako kaže, želja mu je da svojim radom Veleže još više podsjeća na predratnog sebe i da slika dobre igre bude vječno nad Mostarom

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Jusufbegoviću, krenut ćemo s analizom jesenjeg dijela sezone. Otišla su tri najbolja igrača: Senedin Oštraković, Letić i Ševko Okić. Oštrakovića, čini se, da se uspjelo zamijeniti s Dragovićem koji je bio relativno dobar, a Letićeva jako dobra igra s lijeve strane i centaršuti su jako nedostajali. Najviše se, naravno, osjetio nedostatak Ševke Okića kojeg je trebao zamijeniti Vladavić, međutim, pokazalo se da on ima problema s ozljedama, tako da je Velež ušao u polusezonu bez tri najbolja igrača. Je li to ipak bilo slaganje nove ekipe za razliku od one koja je protutnjala prvim dijelom sezone?

Naravno da jeste. Ako želite da nešto napravite u nogometu, onda je potrebno da imate jednu određenu viziju, jedan određen cilj i činjenica je da vam je za to potreban jedan igrački kadar koji je duže vremena skupa da bi ta ideja mogla da legne i da bi mogla da se oplodi kroz neku dodatnu selekciju. U tom kontekstu, apsolutno nam je bila želja da zadržimo i Oštrakovića i Letića i Okića i da dovedemo još dva-tri ciljna igrača na tu ekipu sa kojom smo, kako vi rekoste, protutnjali. Međutim, poslije te izvedbe, u tom dijelu prvenstva, koja je bila sjajna, nismo se, jednostavno, mogli hrvati s ekipama, nismo mogli da pratimo zahtjeve tržišta i što se tiče finansijskog dijela, jednostavno, igrači su otišli. A naravno da se radi o jako kvalitetnim igračima, prije svega golmanu koji je ocijenjen kao najbolji golman lige, a onda i o Letiću i o Okiću koji imaju karakteristike igrača kojima mogu odgovoriti na zahtjeve modernog fudbala. To su, prije svega, brzina, rad u trku, jedan smisao za igru… Kad izgubite takva tri igrača, naravno da ćete ući, htio to neko priznati ili ne, u stvaranje nove ekipe. Međutim, smatram da smo trebali izvući više iz ove ekipe, po dešavanju na terenu, ali, opet kažem, potrebno vam je vrijeme da bi neke stvari legle, da bi se počele dešavati onako kako vi želite. I igrači koji su trebali da zamijene ovu trojicu u određenim trenucima nisu bili na nivou, što iz subjektivnih što iz objektivnih razloga, ali opet tvrdim potrebno je vrijeme da bi ovi igrači koji su došli dostigli neki nivo koji je potreban da bismo opet igrali kako treba. Međutim, vremena nema i novaca je sve manje.

Odmah na početku bio je neriješen rezultat s Mladosti iz Velike Obarske. Tu se vidjelo da ćemo teško igrati ako nemamo klasičnog centarfora.

Klasičnog centarfora, onog koji zabija golove, jako je teško naći. Da biste doveli bilo kakvog igrača, iz bilo koje lige, koji postiže po sezoni 12 do 14 golova, a tako se uzima igrač, znači koliko golova daje, to je za Velež nemoguća misija. Prema tome, vi jednostavno trebate da kopate, tražite, probate, dovodite igrače koji su možda nekad bili dobri i koju su pali u formi, i onda da ih vi zovnete u svoju ekipu i igrate na čistu kartu sreće i nekog rada da bi njih pobudili da bi oni dostigli neku formu koja bi mogla da zadovolji taj kriterij. Mi skaut službe nemamo, nemamo ni sistematsko praćenje igrača i otkrivanje talenata, tako da se sve svodi na jednu informaciju koja dolazi od kolega trenera, a u Bosni, onaj ko je dobar strijelac, on želi da ide vani. Međutim, postoji neki drugi model, to je kad nemate centarfora, vi jednostavno morate da se prilagodite i adaptirate i napravite igru tako da tog centarfora u klasičnom smislu, koji igra glavom i dobro se snalazi u šesnaestercu, probate zamijeniti nekim drugim igračima i modelom igre. Mi smo to pokušali i, kako ste vi apostrofirali Mladost iz Velike Obarske, jako puno prilika smo napravili a nismo uspjeli da postignemo pogodak, što sugeriše da nam fali igrač koji je sposoban da zabija golove. Međutim, pokazalo se da ni ti igrači koje imamo nisu bili u stanju da pretvore one prilike, koje su bile stopostotne, u pogotke.

Zanimljivo mi je bilo gledati utakmicu Veleža sa Sarajevom na Koševu s obzirom da je Sarajevo izbacilo te ekipe, nazovimo to tako, druge evropske lige. Zanimljivo je to da ste ipak uspjeli u kratkom periodu napraviti neku priču s postojećom ekipom. I da sudija nije napravio jedno bespotrebno isključenje, Velež je mogao i pobijediti.

Ja mislim da je prava ekipa ona koja u kontinuitetu postiže dobre rezultate. To jeste, na kraju krajeva, i definicija kvaliteta od samog kluba do ekipe i trenera.Ta utakmica protiv Sarajeva je pokazala da je ova ekipa imala potencijal i da je taj potencijal trebalo još većim radom, boljom organizacijom i sistemom poduprijeti kako bi on došao na razinu koja je potrebna da bi se osvajali trofeji i to je bio dobar put i dobar pokazatelj. Međutim, problem je što je ta ekipa bila nova i što ona u tom trenutku, a ja sam toga bio svjestan, još uvijek nije bila sposobna da takve partije pruža u jednom dužem periodu. Ima tu raznih okolnosti koje nisu samo pitanje igračke i trenerske kvalitete, tu su i neke druge stvari… Eto, kad već sudije spominjete, ista je stvar bila i protiv Čelika, ista je stvar bila i u nekim drugim utakmicama gdje su sudije griješile direktno na našu štetu. To je dokaz da je Velež još uvijek mali i pitanje je da li će ikad biti veliki. Može imati vječitu ulogu autsajdera i onda se s tim valja izboriti, ali, ponavljam, za sve je potrebno vrijeme i, normalno, samopouzdanje bazirano na realnim procjenama i osnovama.

Važno je spomenuti da su, pored trojice spomenutih igrača koji su otišli, dvojica jako bitnih igrača, koji su igrali u prošloj polusezoni, Janković i Vladavić bili povrijeđeni.

Pa tako je. Ako uzmete Okića, Oštrakovića, Letića, uzmete Blagojevića koji je prebolovao ozbiljnu bolest  i koji je cijelu sezonu kašljao i Jankovića koji je igrao s pola noge, tako da kažem, vi vidite da vama nema petorice igrača na kojima ste bazirali ekipu i onaj ko hoće to da vidi i zna da gleda, onda zna i da je to pet novih ljudi u ekipi a sa zahtjevima i očekivanjima duplo većim u odnosu na prethodnu polusezonu. Prema tome, stvorio se jedan veliki pritisak, a ekipa nije zadržala sebe u onom meritumu u kojem se trebala zadržati da bi se nastavila ta vizija i ta neka serija dobrih rezultata. Normalno je onda da dođe do konfrontacije pritiska, mogućnosti i očekivanja i onda dobijete da se neke stvari dosta nelogične dešavaju da vi dajete autogolove, da primate golove iz nekih apsurdnih grešaka, ali to je dio fudbala, dio odrastanja i to smo u tom trenutku morali proći.

Neki igrači su pali u formi. Asim Škaljić, recimo, zbog niza povreda koje su ga pratile tokom cijele sezone, Merzić, koji je otišao, vidjelo se da pada u formi, novi igrači nisu bili tog nivoa, ali i s njima Velež je trebao ostati neporažen u Banja Luci, trebao je dobiti Čelika, trebao je ostati neporažen u Sarajevu. Šta je to bilo, sinergija sudijske nepravde i sportske nesreće ili nešto drugo?

Ja bih još dodao Olimpika i Mladost iz Velike Obarske. A protiv Olimpika smo dali autogol. Uzmite i autogol protiv Širokog. Nevjerovatan jedan niz apsurdnih grešaka i sudijskih nepravdi nas je koštao poraza, a ako uzmete kao parametar igru i šanse, vidjet ćete da mi objektivno možemo biti nezadovoljni rezultatom i da nama realno fali šest-sedam bodova. Dodajte na ovaj bodovni saldo šest-sedam bodova a uzmite onaj broj igrača koji nam je falio, vidjet ćete da mi možda i nismo tako loše radili. Ipak, rezultat je jedina istina i on se jedino pika i on je jedino mjerilo, ali šta je tu je. Nekim smo se igračima morali zahvaliti, neki su htjeli da odu sami od sebe, neki su vidjeli da za njih tu nema mjesta i da ne mogu da se nose s odgovornošću koju imaju, tako da smo u ovu sezonu krenuli sa starom, ali ne dodatno selektiranom ekipom, što nam je bilo neophodno. Međutim, nećemo se predati.

Hajmo sada krenuti sa sezonom iza nas. Ono što nas sad najviše brine je odbrana. Otišao je Merzić, Škaljić, ostali smo na Škahiću i Zolju, a prva asocijacija u vezi s njima je Zrinjski. Imam te informacije da su momci radili dobro, međutim, jak je to pritisak ako se sjetimo Zrinjskog kad je izgledalo kao da igramo bez odbrane.

Plan je bio da dovedemo jednog kvalitetnog štopera i da za njega ne bi trebalo da se štedi. Okolnosti su, međutim, bile takve da to nismo bili u mogućnosti. Nije bilo novaca, a ja nisam htio svašta da uzimam kako bih samo rekao da je to rješenje, a to nije rješenje. Neću da gomilam ljude koji bi tu bili samo da popune broj. Merzić je sam izrazio želju da ode, kraj karijere. Moja je odluka da se zahvalim Škaljiću i on zna zbog čega. Ja sam bio trener koji je insistirao na njegovom dolasku, a sad sam ja bio taj koji je insistirao da on ode iz razloga što više nismo mogli da ga servisiramo jer je bilo primjetno jedno nezadovoljstvo kod igrača tokom polusezone. Prema tome, ako imate jednog igrača kojem smeta svašta, možda i iz objektivnih razloga, ali imate i skupinu igrača koji su spremni da rade bez obzira na probleme, onda se jednostavno mora u toj situaciji reagovati i, normalno, znali smo da će se to tako desiti, ali smo planirali da dovedemo štopera. Nismo, međutim. Ja jednostavno imam veliko povjerenje i u Škahića i u Zolja, smatram da je sezona koja je iza njih za Škahića bila sezona odrastanja. Očekujem i vjerujem da ćemo napraviti iskorak, jako je kvalitetno radio. Bit će tu još problematičnih situacija, ali mislim da njih dvojica mogu da kvalitetno odrade posao. Problem je što kaskamo u alternativama. Šta kad se nešto desi? Kartoni će biti dodjeljivani i Škahiću i Zolju, a onda moramo da se služimo klasičnom improvizacijom, a to je da bekove ili vezne stavljamo na poziciju štopera i tu bi mogao da nastane problem, ali ja se nadam da ćemo to riješiti. Druga stvar koju moramo da riješimo jeste da svi moramo da učestvujemo u fazi odbrane. Ne može da bude odgovornost samo na četiri igrača zadnje linije, a ovi ostali ništa. I ja sam takav trener koji…, da banaliziram, deset nas brani deset nas napada. Ako tražimo od štopera da iznose loptu, da organizuju napad, tako isto od ostalih tražim da njima pomognu u fazi odbrane. Pokušat ćemo da istrajemo u tome, da budemo tim u kojem će svako davati doprinos u svim segmentima igre i ja se nadam da bi to moglo i trebalo polučiti rezultat.

U veznom redu imamo bolju situaciju. Blagojević i Janković su spremni?

Da, oni su zdravi i treniraju sasvim normalno. Malo je Blagi van forme, ali, generalno, svi su tu. Imamo i Zvonića, imamo i Marka Nikolića, imamo i Tolića, jednog sjajnog talenta, i Demić je tu. Kodro koji uvijek može da da ruke, također. Tako da imamo tu jednu veznu liniju gdje uvijek može da upadne Halilhodžić. Imamo tu skupinu igrača koja može i trebala bi da odgovori zahtjevima i da napravi iskorak u odnosu na prošlu sezonu.

Demić je godinama važio za najtalentovanijeg igrača. Koliko je Demić pojačanje za Velež?

Ja sam Demića htio dovesti u Olimpik kad sam bio trener prije dvije-tri godine, međutim, neke su se stvari izdešavale da nisam. Demić ima jedan jedini problem, kao i velika većina naših igrača, a to je rad. Prema tome, on nije igrač koji je sposoban da samog sebe motiviše da radi. On treba podršku, treba jedan vjetar u leđa, što je logično i razumljivo, ali nije dobro za samog igrača. Prema tome, on je trenutno što se tiče rada i kondicione spreme, i zbog teške ozljede koju je imao, na jednoj brzini kojom još uvijek ne može da prati ekipu. Ja mu i ovom prilikom poručujem da će da radi punom parom pa ili će da pukne ili će da prođe i taj svoj talent oplodi kako treba, ali, prije svega, od njega zavisi da li je spreman, a ja se nadam da jeste i vidim da mukotrpno radi.

Kad govorite o radu, moram spomenuti jednog igrača kojem se svaki put mora aplaudirati. To je Maletić, koji je u poznim godinama i koji dokazuje da godine nisu problem i da se uvijek može biti vrhunski profesionalac.

Darko je dosta toga prošao, imao dobru karijeru, igrao s velikim igračima i radio s velikim trenerima i zna šta je odnos prema poslu, zna šta je rad, zna da od toga živi i poštuje fudbal tako što poštuje sebe, vodeći računa o sebi, dajući svoj maksimum i, što je najbitnije, svoj kvalitet je podredio ekipi. Nije mu problem bio da se prebaci na mjesto desnog beka, iako on to nije, ali isto tako je bio svjestan da smo mi doveli jednog Anela Hebibovića i spuštanjem Maletića na desnog beka mi smo dobili tu desnu stranu koja je mnogo jača nego kad je bila obrnuta situacija. Tako da ja za Darka imam samo riječi hvale, on svima može biti primjer kako profesionalac treba da se ponaša od svlačionice do terena. To je jedna izuzetno pozitivna ličnost koja je dosta dobrih stvari donijela Veležu.

Velež sad dovodi sjajne igrače. Doveli ste Tolića koji je mlad i talentovan, zatim Barišića, koji je bio mladi reprenzentativac BiH…

Gledajte, ako dovodite igrača i ako hoćete nešto da napravite i igrate u Evropi, onda morate slijediti kriterije koji tamo važe, a ne ono što je dovoljno da pobijedite Klis iz Buturović Polja. Naravno, uvijek su u pitanju finansije, ali osnovne stvari u današnjem fudbalu su brzina i snaga, naravno, i ideja, odnosno te kognitivne sposobnosti, smisao za čitanje igre. To su tri stvari kojima se ja rukovodim ako nekog dovodim i ukoliko sam u mogućnosti da nekog dovedem. Trudimo se da takvu selekciju pravimo. Moramo da ispoštujemo još jedan segment, a to je da ne bude skupo, što je, moram priznati, jako teško uklopiti. Vrlo su oštri kriteriji da bi neko postao igrač Veleža i znam da je potrebno svoj toj mladoj raji vrijeme da promijene i pristup radu i mentalitet i da budu strpljivi, da je potreban jedan veliki period da bi stasali u jednom ovako velikom klubu i napravili neki prosperitet.

Gledam igrače Veleža otkako ih vi vodite i primjetan je veliki napredak. Interesantno je kako Mirza Ćemalović igrao zadnji dio sezone, to je na momente bilo  brilijantno.

Svima je jasno da je Mirza mnogo bolji igrač nego što je bio, ali on mora da bude još uporniji. Nije samo do Mirze bilo u prethodnom periodu. Bilo je i do instrukcija i načina na koji su ljudi tražili od njega da igra, a ja sam pokušao to da promijenim i da utičem na njega, za šta je potrebno vrijeme. Međutim, Mirza ulazi s velikom energijom u utakmicu, ja mislim da smo pobijedili Zvijezdu iz Gradačca u onoj ludoj utakmici ovdje prije svega zahvaljujući njemu. Prema tome, onaj pristup, ona energija, onaj trud, onoliko otvaranje u onakvoj brzini je samo nešto što on treba da nadograđuje. Potrebno mu je i malo manje opterećenja da zabija golove, a malo više da se skoncentriše na igru i mislim da bi mogao brzo da izraste u jednog jako lijepog centarfora.

Šta nam daje omladniska škola, kad ih možemo vidjeti kao prvotimce?

Još uvijek je rano za njih. Problem u omladinskoj školi je taj što nisu trenirali na normalnim terenima, tako da je glava još uvijek jako puno dole, još uvijek se zabavljaju loptom, još uvijek brzina njihove igre, brzina otvaranja, percepcija igre nije na nivou, ali se radi o jako talentovanim momcima. Peco je bio jako dobar kroz pripreme, evidentan napredak je kod Dine Ćemalovića i oni će biti s nama u kadru i ja se nadam da će oni dobiti priliku u ovoj polusezoni jer nas ima malo i svojim radom su zaslužili to. Međutim, još uvijek je rano za njih da ih neko percipira kao oslonce ekipe, to je prevelik teret sad za njih. Mi ćemo pokušati da ih polako doziramo, ubacujemo i da polako postaju bitni igrači Veleža.

Zadnjih dana je bila aktuelna priča o Jovanoviću koji je bio na probi, ali zbog papira nije mogao doći. Došao je Hodžić. Kolika je šteta što Jovanović nije potpisao i šta se dobilo s Hodžićem?

Ne znam kolika je šteta. Jovanović je klasični centarfor, visoki centarfor koji ima dobru igru glavom, što je pokazao i protiv Širokog. Međutim, papiri se jednostavno nisu mogli završiti, tako da sam ga ja istog trenutka zaboravio. Da li je šteta ili nije, ne mogu sad o tome da razmišljam. Imamo problem što nam se Mirza Ćemalović povrijedio, što na toj poziciji profilom jedino možemo koristiti Reljića, prema tome Hodžić je doveden. Znam igrača, igrao je u Olimpiku, vrlo je nezgodan u šesnaestercu, nema korpulentnu građu kao Jovanović, ali ima neke druge stvari. Rekao sam za šesnaesterac, zna da zamahne, vrlo je lucidan, tako da može puno pomoći ako bude radio. To su neke alternativne opcije dok se Mirza Ćemalović ne oporavi. Važno je da imamo nekoga bez velikih investicija i ko neće na sebi nositi neko veliko breme pojačanja.

Rekli ste da je teško biti igrač Veleža, trener Veleža, teško je i zbog finansijske situacije, ali i zbog zahtjevne publike koja smatra da Velež mora dobro igrati kao nekad. Prošlu polusezonu, ali i u pojedinim trenucima ove, Veležova igra je podsjetila na sjajne 70-te i 80-te.

To je kao genetski kod. Nešto što morate da prihvatite kad dođete u Velež, da je to klub koji je težio lijepoj igri. Kad dođete na utakmicu Veleža, hoćete da vidite dobar potez, dobar dribling, sve ono što dovlači raju na tribine, i o tome vodimo računa. Međutim, da biste to ostvarili, morate imati određene preduslove. Prvo selekciju kadra, drugo gdje trenirate i na kakvim terenima. Što se selekcije kadra tiče, manje-više, trudimo se da u okviru mogućnosti budemo što bolji, ali, realno, Velež ima problema s terenima, s mjestima gdje trenira, tako da nas to onemogućava da se fino dodajemo, da fino vodimo loptu, da igramo brzo, da igramo dopadljivo, da smo rezultatski korisni, trebaju nam i neke druge stvari. Međutim, ulažemo maksimum napora i ja kao trener želim da budem prepoznatljiv po nekoj igri. Velež je klub koji to gaji, koji to hoće, čime me tjera na to, znaju to i igrači. Eh, sad, na nama je da probamo, pa koristeći se i improvizacijom, da ostvarimo to. Prvenstvo će najbolje pokazati koliko ćemo uspjeti.

Evo pri kraju je izgradnja pomoćnog terena, to je ono što je minimum za normalan rad i prvog tima i omladinske škole.

Mi, nažalost, ovdje pričamo o nekim stvarima koje su vani sasvim normalne. Smiješno je kad nekome kažete da nemate gdje trenirati. Isto kao kad bih ja vama danas uzeo i laptop i internet i olovku i sve živo i rekao da mi napravite dobru reportažu i da je plasirate automatski u medije. To je nešto što morate da imate, teren, dobre svlačionice, dobre uslove za trening…

Vi ste trener jedinog kluba na svijetu koji samo jednom godišnje igra utakmicu na svom terenu

Znamo i ja i vi i svi oni koji vole Velež, bez obzira da li navijaju za njega ili ne, da je Velež jedan specifičan klub, da je Velež klub za koji se ne navija nego koji se voli i vjerujte mi, gdje god da dođemo, i kad idemo po stranim državama i kad smo na pripremama, Velež budi mnoge emocije. Upravo zbog tih sjajnih generacija koje su igrale Pod Bijelim brijegom. Međutim, danas je situacija drugačija, danas je to nešto što je neprirodno, što nije fudbalski, što nije sportski, ali mi, jednostavno, moramo da budemo jači i da budemo iznad toga, da to prihvatimo kao jednu realnost u ovom trenutku i da dobrom igrom i rezultatom stalno ljude podsjećamo na onog Veleža, da ta slika dobre igre vječno bude iznad ovog grada.

Velež je svjetski prvak u još nečemu. 77 poginulih igrača u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv fašizma. Kako je trenirati takav klub?

Nedavno sam gostovao u jednoj radijskoj emisiji u Baru gdje me voditelj pitao o tome što nas ima sa svih prostora bivše Jugoslavije. Rekao sam da je Velež klub koji gaji antifašizam, da je on klub svih i da je to ono što treba da ostane da u Veležu može igrati samo dobar igrač, bez obzira odakle dolazi, kako se zove, koje je nacionalne i vjerske pripadnosti. I to je ta ideja koja taj klub čini posebnim i meni je velika čast biti u takvom klubu u današnjem vremenu kad su društvene vrijednosti totalno poremećene. I čast i odgovornost i obaveza, nešto najljepše.

Vratimo se igri. Ide se u Zvornik igrati protiv Drine, zatim protiv Mladosti u Obarsku. Kakvi nas tereni očekuju i koliko teške utakmice?

U Premier ligi će ove godine svaka utakmica biti jako teška. Svi su se, manje-više, jako lijepo pojačali, Drina je dovela šest-sedam novih igrača, Mladost također, tereni su loši. Razlika u kvaliteti se smanjuje onoliko koliko je loš teren, tu do izražaja dolaze neke druge stvari. Prema tome, neće nešto pretjerano igrati ulogu da li neko bolje zna da se dodaje i da li neko bolje zna da dribla ili ima bolji smisao za igru, zato što je provedba upitna, to je neki drugi sport kad vi dođete na jednu običnu livadu. Prema tome, bit će potrebno pokazati jedan karakter pobjednika, jednu veliku odlučnost, entuzijazam, borbu i jednu pametnu adaptaciju na teren koji nas bude tamo dočekao. Treba razmišljati logično: kako je njima, tako je i nama.

Zatim dolazi Sarajevo, koje je po nekima favorit prvenstva, i igra utakmicu koju mora dobiti.

Pa Sarajevo je napravilo iskorak, jednostavno, u svemu. Oni već sada liče na jedan, pa mogu reći, evropski klub. I po selekciji igračkog kadra i po sistemu i po moći, po ambijentu, po rastu tog brenda… Koncentracija kvaliteta je jako velika. I, naravno, oni ako hoće da osvoje titulu, onda u toj trci moraju stalno da pobjeđuju. Tako će se i postaviti, tako će se i ponašati. Međutim, ja bih prestao da živim kao sportist ukoliko ne bih imao ambiciju istu kao oni, a to je da budem bolji od njih. Nastojim da to prenesem na ekipu. Sigurno je da ćemo ući u utakmicu kako treba i sa željom da pobijedimo na ovaj ili onaj način. Rano je pričati, daleko je ta utakmica, ali mislim da treba da bude na nivou derbija i na nivou renomea ova dva kluba.

Postoji jedan specifičan odnos snaga kad su u pitanju neki klubovi. Recimo, Velež godinama nije pobijedio Širokog, ni Želju nije pobjeđivao godinama, a onda Željo dođe po titulu i Velež ga apsolutno nadigra.

Pa, vidite, ja znam kakva je percepcija ljudi i stalno to motanje prošlosti… Međutim, realnost je da je Široki Brijeg jedan od najobrazovanijih klubova već godinama u državi. Oni imaju određene preduslove koje niko drugi nema već dugi niz godina i to daje rezultat. Nije to pitanje samo jedne utakmice, to je pitanje sistema, moći tog sistema, okruženja. Reći ću vam jednu stvar, sve ekipe su tu negdje u 10, 15, 20 posto po kvaliteti, i to je ono na šta Široki ide, da je selekcijom igračkog kadra kvalitetniji od Veleža u tim procentima. To još uvijek ne znači sigurne bodove. Međutim, kad vi gledate okruženje, kad gledate hotelski smještaj, kad gledate terene, prehranu, vi na postojeće uslove dobijete još 10-15 posto. To i dalje ne mora biti dovoljno da oni budu bolji od nas, ali je dovoljno da imaju više bodova na kraju prvenstva. Međutim, bez obzira na sve okolnosti, mislim da smo se Širokom primakli i da bi situacija ove godine mogla biti malo drugačija u odnosu na prethodne.

24. aprila Velež igra sa Zrinjskim, možemo li se nadati novoj pobjedi?

Mi se moramo nadati pobjedi, mi moramo tako razmišljati, imati pozitivan stav, bez obzira što imamo manje. Ne volim kad neko sebi uzima alibi zbog nečega. Smatram da ako imamo problem, trebamo pokušati da ga riješimo. Zrinjski je naš sportski problem i mi ćemo pokušati da ga riješimo. Naravno, unoseći sve ono što treba da unesemo u takvu utakmicu, jer znamo koliko je bitna ljudima. Rezultat može biti i ovakav i onakav, u sportu nema garancije, imate samo preduslove koje morate ispuniti kako biste mogli očekivati da će sve biti kako treba. Međutim, biti dio Veleža, a ne težiti najboljem je nelogično i gubljenje vremena za svakog ko tako razmišlja.

Vi ste trener koji ima podršku i javnosti i navijača Veleža diljem svijeta. Čini se da je nijedan trener nije imao u toj mjeri još od Milomira Šešlije kad je Velež igrao u drugoj ligi. Možemo li očekivati uspješnu priču o Nedimu Jusufbegoviću i Veležu?

Hvala im na podršci i to je jako lijepo znati. Međutim, ja živim od rezultata i ja se mogu samo tim rukovoditi. Meni je lijepo u Mostaru, lijepo mi je raditi za klub i nadam se da ću opravdati očekivanja, a u očekivanjima je sve. Trudit ću se da budem pravi i da izvučem maksimum i ako to uspijem, onda se nadam da će taj maksimum polučiti rezultat koji svi želimo. Trenerski posao je takav, nekad ide, nekad ne ide, ali sve ima svoje posljedice. Koliko će trajati priča o Nedimu Jusufbegoviću i Veležu, ne znam. Ja radim, kako kažu, kao da ću ostati sto godina a spreman sam sutra da odem.

Da li bi igrači morali imati veću svijest o važnosti svog kluba, o onih 77 poginulih u Drugom svjetskom ratu, da li bi ta svijest mogla uticati na uspjeh?

Ideja Veleža mora uvijek da bude prisutna, mora da bude uključena u stil i u način igre. Ona mora uvijek da se vidi. I kad nas neko ne prepozna, da zna da igra Velež. To je nešto što je moja želja i što je moja velika obaveza i što je meni ključni zadatak. A da li se rukovodstvu klupskom sviđa kako ja radim, da li ja imam dobre principe i postulate, od njih najviše zavisi da li ću ja ostati ovdje. Ja sam poznat kao vrlo zahtjevan trener, koji jako puno radi, koji jako puno tjera igrače da rade, mada ovo “tjeranje” ne bi uopšte trebalo da bude upotrebljavano. Pobornik sam dobre atmosfere i entuzijazma, prema tome, vidjet ćemo. Nekad nam taj rad donese rezultat, nekad ne, ali, generalno, ako želite  da radite i ako imate pošten i ispravan pristup, a ja to sigurno imam, moralo bi uroditi uspjehom.

U utorak je izvlačenje za Kup. Ima li Velež ambicije u vezi s kupom?

Opet ista stvar, ambicija mora da postoji. Svaku utakmicu koju igrate, bila ona prijateljska ili utakmica Kupa, morate imati najveći cilj bez obzira što ste realno možda slabiji od nekih klubova. Sarajevo ima šest puta veći budžet od nas, Zrinjski, Široki brijeg… Imaju bolje uslove za treniranje, imaju svoje kampove, imaju nešto što mi nemamo i mi to znamo i ne možemo reći: OK, mi ćemo sad njih pobijediti, mi smo favoriti. Nismo, ali to nas ne sprečava da imamo ambiciju, da pronađemo neku energiju koju imamo u sebi i da je iskoristimo i da probamo te dvije-tri utakmice, četiri daj Bože da budemo igrali, da probamo nešto napraviti. Mi imamo manje, ali ne znači da smo manji od njih i da ne možemo da ih pobijedimo.

I za kraj poruka za navijače Veleža.

Ja ne volim da kao trener pozivam navijače na utakmice. Mislim da ih trebamo pozvati dobrom igrom. Ali, ovi koji dolaze stalno, neka nastave, zbog svega što nemamo. Uz njihovu podršku to lakše podnosimo. Mi ćemo to vratiti lijepom igrom i zalaganjem da nam Velež bude bolji.

Foto: Rtm, Dnevni Avaz, Klix.ba