Intervju sedmice: Bobo Jelčić – “Moja intimna priča o Mostaru”

Povezani članci

• Zija Dizdarević: Strah je politička kategorija koja oblikuje našu današnjicu a i sutrašnjicu
• Hrvatska i Srbija trebale bi u BiH poštovati svakoga, a ne ignorirati neke kao da ne postoje, i kao da nemaju strahove i dvojbe
• Proevropska, miroljubiva i tolerantna Srbija je nedostižan san
• TENISKA LOGIKA SOCIJALNE PATOLOGIJE
• Piramide ili ne, pitanje je sad!
• Govoreći otvoreno: Marfijev zakon, paraelite i „funkcionalna“ Bosna i Hercegovina

Ima li života nakon smrti veliko je metafizičko pitanje?  Za ljude nismo sigurni, ali za gradove nema dvojbe da postoji. To bi mogla biti najava filma Mostarca Bobe Jeličića “Obrana i zaštita” koji je nakon Berlina, Pule, prikazan jučer na Sarajevo Filmu Festivalu.

Govoriti, pisati o Mostaru je preteško jer to je  grad u kojem se samo tišina čuje. Bobo Jeličić je skoro dokumentaristički  ispričao priču o šutnji  koja boli.

Bobo Jeličić je napravio film koji vapi za mirom kao takvim, na način da je prikazao pakao tzv. mira, u kojem svi  Mostarci osim ratnih profitera žele iskočiti iz svoje kože.

Režiser se nije bavio logorima, ratom, suočavanju sa prošlošću, bavio se posljedicom svega toga. “Pun mi je kurac svega” uzvikuju glavni  junaci Jeličićevog filma, prenoseći posljednji krik poraženog građanstva u Mostaru.

Film koji neće pomiriti Mostarce jer i sam Jeličić nema tu ambiciju, ali je film  bez dvojbe najveći poklon miru u Mostaru nakon rata.

Ima li nade za Mostar, za pomirenje za suočavanju sa prošlošću? Jeličić nije previše optimističan ostavljajući grad u kancelariji  Dragana, koji je mjera stvari,  ali odgovor na to pitanje  je  svakako novo metafizičko pitanje “imamo li pravo na novu šansu u novom  životu?” Možda imamo jer kao što bi rekao jedan mostarski novinar sa adresom stanovanja u Sarajevu “Mostar i porušen je ljepši nego  što će ikada biti gradovi u koje se ulaže stotinu milona eura.”

Sa najnagrađivanijim mostarskim redateljem Bobom Jeličićem razgovarali smo na ugodnih 37 stepeni u Sarajevu, o filmu, Mostaru, miru, ratu, budućnosti, pomirenju ma koliko to gordo zvučalo.

 Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Jelčiću razgovaramo sat vremena nakon novinarske projekcije Vašeg  filma na SFF-u. Vaš film Obrana i Zaštita večeras otvara takmičarski program. Kako se osjećate u Sarajevu?

U Sarajevo sam prije češće dolazio naprosto jer sam živio u Mostaru. Kada sam otišao u Zagreb zbog razdaljine i loših cesta rjeđe dolazim u ovaj grad. Danas se u Sarajevu osjećam  mnogo više kao gost nego prije. Što se tiče ljudi s kojima se srećem ovdje to su uglavnom ljudi koje srećem u Zagrebu, Berlinu tako da se manje više osjećam kao da sam doma. Naprosto cijeli grad živi uporedo sa festivalom. Mislim da je to veoma dobra stvar. Usputni programi koje pruža ovaj festival veoma su dobri i kvalitetni.

Rekli ste da se godinama spremao film koji ste radili u Bosni i Hercegovini?

Početna ideja krenula je od Mire Barnjaka prije tri-četiri godine koji na kraju nije mogao kao producent ispratiti taj film. Međutim, pravi rad je počeo prije dvije godine kada smo išli na hrvatski natječaj sa scenarijem gdje smo dobili sredstva za film. Dakle, dvije godine su faktički trajale pripreme za snimanje, a snimali smo malo manje od mjesec dana.

Nakon toga slijedi poziv na filmski festival u Berlinu?

Film smo smontirali u jedanaestom mjesecu, mjesec dana nakon montaže slike i zvuka film je prošao na berlinskom festivalu što je bila naravno velika čast i veliko iznenađenje budući da ja dolazim iz jednog drugog svijeta koji nije filmski ali je naravno blizak.

Slijedi apsolutni trijumf na festivalu u Puli?

Da, ali ja nisam bio u Puli tako da to nisam doživio. O uspjehu filma čitao sam u novinama. Nisam očekivao takav uspjeh. Ja, naime nikad ne očekujem ništa pa tako se onda vjerovatno to i dogodi. Napraviš film i ti si onda tu gotov. Nakon toga više nemaš uticaja na film tako da šta god se dogodi ja sam zadovoljan.

U razgovoru sa Predragom Lucićem  rekao  mi je  da je ostao bez teksta kada je gledao film na festivalu u Motovunu. Publika u Hrvatskoj nije očekivala tako dobar film. Tako da ste filmom prevazišli i očekivanja publike?

Teško mi ja razgovarati o reakcijama i dojmovima nekoga drugog. Ja velim ono što sam mogao je da iskreno izbacim iz sebe tu priču koja je relevantna i vrijedna i tu se moje granice zatvaraju. Ja naravno želim kroz film komunicirati sa ljudima i želim komunicirati o temama koje se tu govore i tu je moj završetak. Publika reagira. Puno ljudi dođe pa kažu svoje dojmove o filmu. Žele razgovarati i to je veliki dobitak za nas koji to radimo. Da ljudi razumiju i žele razgovarati o nekim temama koje nisu klasične, dnevno političke, nacionalne teme. Upravo sad mi je jedna gospođa rekla da je ovaj film o starenju. I to je jedna od istina, a te teme niko ne spominje.

Mostarac ste, a Mostar je uz Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo simbol onoga što se dogodilo u proteklom ratu. Logori i ratna razaranja. Kako je bilo obuhvatiti tako tešku temu i ispričati je drugima?

U toj cijeloj temi i priči filma nema spomena o ratu, nacionalizmu niti se spominju Hrvati niti Bošnjaci niti Srbi ali situacija je takva kakva je. Dakle, kako napraviti politički film koji je jako intiman? Jer se politika na neki način pretočila u intimu ili obratno i na neki način postali su zajedničko tijelo. Pun mi je kufer parolaških filmova. Filmova koji se bave parolaški nekom velikom temom pa onda to gurnu kao neki vlastiti stav. Ovo je film o ljudima. U Mostaru imate gomilu tema koju bi svaki čovjek koji želi biti u centru pažnje uzeo da obrađuje. Od stvari koje ste vi spomenuli do svega drugog što se u Mostaru događalo. U ovom filmu toga nema. Ovdje je grad pokazan kao grad koji funkcionira. To što se taj čovjek u filmu boji odnosno oprezan je,  je tema i pitanje o kojem mi možemo razmišljati. Dakle, sve je normalno ali ništa nije normalno. I to je pitanje o kojem se može razgovarati. Mislim da je Mostar atrofiran što se toga tiče. Također mislim da je slična situacija i u gradovima koji nisu Mostar ili u nekim drugim zemljama. Puno toga je pod tepihom, malo toga se vidi. Mislim da je Mostar prenaglašen jer je to grad koji je imao teški period iza sebe.

Pitanje koje se često postavlja je kako doći do stvarnog pomirenja u Mostaru?

Svako ko odgovori na to pitanje ili pokuša odgovoriti laže sebe. Znači nema čarobnog štapića i to je naprosto proces koji se događa i koji se u dobrom djelu realizira. Ja uopće ne bih izgovarao riječ pomirenje jer ta riječ sugerira da je neko u sukobu, a dole nekog formalnog sukoba nema. Ali sasvim je jasno da mora doći do neke suradnje koja nije ispolitizirana tipa ekonomske, sportske, kulturne ili bilo koje druge. Dakle u tom smislu stvari se normaliziraju i mislim da se taj proces odvija mimo ovih struja i političkih naglašavanja koja imamo u medijima.

Da li je potrebno određeno suočavanje sa prošlošću. Kiš kaže da su logori najveće iskustvo koje čovjek i čovječanstvo mogu imati. Koliko je Mostaru potrebno suočavanje sa ratom i logorima?

Mislim da se ljudi dnevno suočavaju sa tim stvarima. Ja svakako nisam čovjek koji će sugerirati ili koji će davati savjete u tom smislu. Mislim da ljudi koji žive tamo i koji su sve to doživjeli najmanje žele da im se soli pamet izvana. Ono što ja mogu i ono što uspijevam je da na neki način prepoznam neke emocije koje se događaju danas.  Stvari o kojima vi govorite su jako loše kada ih tumači neko ko je u tom području amater poput mene. Mislim da ljudi na neki način žele i traže neki normalniji put za sebe. Naravno suočavanje je dio toga ali to traži neki normalniji put oko sebe. Kao naprimjer da nema problema oko formiranja vlasti u Mostaru i oko takvih pitanja koja su praktične naravi.

Rat nije spomenut ni jednom u filmu ali rekli ste da samim tim što se ne spominje on se spominje. Film je doživio veliki uspjeh u Hrvatskoj, a  uskoro kreće i kino distribucija. Da li je ovo prilika i da se hrvatsko društvo suoči sa onim što se dešavalo u Mostaru?

Ne pretendiram na stvari koje nisu u mojoj moći. Nemam odgovor na to pitanje. Uopće mi to nije u fokusu.

Kakvo je stanje filmske industrije danas u regionu?

Po mojim saznanjima ako je u Puli bilo četrnaest filmova ili ako je BIH napravila nekih četiri-pet filmova stvari su puno bolje nego što su bile. Tri filma iz ovog regiona su bila na Berlinskom festivalu. To znači da su stvari bolje nego što su bile i da idu nekim svojim tokom. Mislim da ova regija i sve države u njoj pronalaze put prema vani i to je najvažnija stvar koja se ovom regionu može dogoditi. Smatram da je to neka budućnost koju nismo imali u svim dijelovima naše prošlosti. Bilo je i takvih perioda kada su naši filmovi dobijali nagrade na važnim festivalima ali nikad u kontinuitetu to nije bila neka prepoznata kinematografija. Danas ima šanse da se to dogodi bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj kinematografiji.

U filmu ste angažovali stare iskusne glumce. Interesuje me kakvo je stanje sa mladim glumcima?

U Hrvatskoj imate Krešu Mikića, Nikšu Butijera, Bojana Navojeca. Dakle imate niz mladih glumaca koji glume po drugim hrvatskim filmovima, a  za koje u mom filmu nije bilo mjesta budući da se radi o životu dva penzionera. Mislim da postoji čitav niz mladih ozbiljnih i relevantnih glumaca i da se tu ne bi trebali plašiti tog pitanja. Što se tiče glumaca tu smo uvijek bili jaki.

Obrana i Zaštita je vaš prvi film, a već  se razmišlja o drugom?

Ja sam već  počeo da pišem nešto ali to je sad u takvim skicama da stvarno ne mogu ništa reći. Planiramo neke stvari ali još uvijek ne znam šta će to biti.