Intervju – Nikola Vučić: Toksična muškost, svakodnevica našeg postojanja

Izdvajamo

• Žrtve patrijarhata su svuda oko nas pa se malo ko počeše po glavi zbog toga. Ovdje se živi u uvjerenju da su patrijarhalna ponašanja tipična, balkanska, svojstvena nama, i da je to prirodno tako. Ako je patrijarhat prirodan, onda bolje da izumremo.

Povezani članci

• Sarajevo
• Od velikosrpstva dva putića
• Intelektualci na visini povijesnog zadatka
• Esad Bajtal: Koji se to još režim u svijetu dogovorio sa svojim rušiteljima?
• Imanuel Kant: Načela čistog praktičnog uma
• Ima li kraja?

Kultura u kojoj se seksualni odnos u kojem jedna strana na njega ne pristaje tretira kao povod za daljnje diskutovanje, to je samoubilačka kultura. A Balkan – prostor svakodnevnih bezbrojnih vjerskih ceremonija, molebana, mjesto koje izaziva uzdah od tolike navodne bogobojaznosti, a opet – mjesto na kojem je nasilje i silovanje, čin ‘svoj na svome’.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Knjiga “Kritika toksične muškosti” je prva knjiga jednog muškarca u BiH koja se bavi patrijarhalnim društvom. Zašto je trebalo toliko dugo čekati da muškarci krenu pisati o toj temi?

Nije to baš prva knjiga koja se bavi patrijarhalnim društvom iz muške perspektive. Pisali su razni ljudi o različitim slojevima društvene patrijarhalnosti, ali koliko znam, prva je koja se bavi fenomenom toksičnog maskuliniteta, a on je duboko ukorijenjen u bosanskohercegovačku kulturu. Muškarci vrlo često imaju otklon od ovih tema jer se u ovdašnju kolektivnu logiku uvukla glupost da su to teme kojima se samo žene trebaju da bave ili da je to neka nerazumljiva specifičnost na koju pravo polaže LGBT i feministički pokret. Rasprava o patrijarhatu, toksičnoj muškosti i drugim rodnim temama nije ničije ekskluzivno pravo. Ali treba bit iskren, pritom i zahvalan, pa reći da su u najvećoj mjeri na rasvjetljavanju nejednakosti u protekle tri decenije radili aktivisti i organizacije specifično usmjerene na prava žena i seksualnih manjina. Mi bismo otišli daleko unazad, do pećine, da nije bilo tih hrabrih žena i muškaraca.

Koje su glavne teme tvoje knjige i šta misliš šta je ono o čemu se prvi put govori u javnom prostoru iz toga ugla?

Fokusirao sam pažnju na moderna inozemna istraživanja maskuliniteta, ali sam otišao i korak dalje pa se zainteresirao za to kako intelektualci i intelektualke u svijetu gledaju na rješenja jer nije samo važno govoriti o problemima u BiH, jednostavno treba ponuditi i neke alternative. A ne treba se praviti da izmišljamo toplu vodu kada govorimo o njima jer u Evropi funkcioniraju neka društva u kojima je dobrim dijelom patrijarhat bačen pod noge i u kojima se ne markiraju novorođena djeca u plave i roze bešike. Vjerujem da Kritika toksične muškosti prvi put detaljno definira tzv. toxic masculinity koncept na Balkanu, i nudi jedan uvid u ono što se zove rodno nadziranje, ili “gender policing”, a to je svakodnevica naših rodnih postojanja u BiH.

Koliko je bosanskohercegovačko društvo patrijarhalno? Odnosno, koliko taj koncept patrijarhalizma naše društvo čini i barbarskim društvom? Trebamo li biti zabrinuti?

Žrtve patrijarhata su svuda oko nas pa se malo ko počeše po glavi zbog toga. Ovdje se živi u uvjerenju da su patrijarhalna ponašanja tipična, balkanska, svojstvena nama, i da je to prirodno tako. Ako je patrijarhat prirodan, onda bolje da izumremo. Naše društvo je dominantno patrijarhalno, na granici barbarskog, ali nije čitavo takvo, i to je jedina svijetla točka u svemu – da ne živimo svi tim mračnim, srednjovjekovnim životima. I da nove generacije imaju priliku vidjeti da postoji svijet i život izvan srednjovjekovne dogme.

Filozofija i mržnja prema ženama

Nije rijetko da obrazovani ljudi ne napuštaju koncept patrijarhalizma. Znamo da čovjek koji je možda rekao najljepše misli o slobodi i jednakosti Žak Žak Ruso zadržavao predrasude prema ženama? Da li su te predrasude nalaze u samim temeljima zapadne civilizacije, ako znamo da je i Aristotel smatrao ženu nepotpunim intelektualnim bićem?

Aristotelova razmišljanja su kasnije oblikovala čak i kršćansku, ali i islamsku misao. Patrijarhalni svijet uživa u tome da izvuče filozofskog autoriteta da bi odbranio svoje ženomrzačke stavove, ali srećom, oni su kasnije demolirani. Mnogi drugi, među kojima i Ruso kojeg pominjete, imali su ponižavajuća razmišljanja o ženama, ali nisu ih zadržali za sebe, već su ih nažalost ugradili u svoje filozofske diskurse. Puno bi veća korist bila da nisu.

Jasmila Žbanić  se u već nekoliko filmova bavi pozicijom žene u ratu, u Aidi nominovanoj za Oskara bavi se patnjom žena Srebrenice. Da li misliš da umanjujemo bol žena u ratu i da omalovažavamo i srebreničke majke, jer kako da žene bude simbol stradanja?

Da, žrtve i preživjele genocid u Srebrenici se konstantno omalovažava, zločin genocida se negira i umanjuje. S tim se srebreničke majke bude, i s tim odlaze na spavanje. Gledao sam Jasmilin film i napisao osvrt. Rekao sam da je ona veličanstvenim umjetničkim jezikom i slikom, oneobičavanjem žanrovskog formiranja, ispisala prazne stranice “svjetske filmske tišine” o genocidu nakon kojeg su Srebrenicu natopile suze majki u potrazi za kostima članova svojih porodica. To su hrabre žene koje – unatoč proživljenoj epskoj tragediji – ne mrze nikoga, već samo žele istinu, mir i suosjećanje.

O ženama koje govore o nasilju

Danijela Štajnfeld je optužila glumca Branislava Lečića za silovanje. Slušajući snimak čuje se kako on njoj objašnjava da joj treba biti čast da je on iskorištava. Šta ti misliš da li je tu sažet sav koncept muškog odnosa prema ženama na Balkanu?

Jezivo. On sad tvrdi da je riječ o nekom odlomku iz scenarija koji su uvježbavali. New York Times je analizirao kompletan snimak da provjeri Lečićevu obrambenu tvrdnju i zaključili su da nema indicija da je razgovor sa snimke uvježbavanje dramskog dijaloga. Sad je red na pravosudnim institucijama. I ovaj primjer, kao i neki prethodni koje smo pratili, pokazali su kako patrijarhalni ženomrzački slojevi društva uopće poimaju čin silovanja: to se pokušava opravdati, pokušava se normalizirati, a takva kultura – u kojoj se seksualni odnos u kojem jedna strana na njega ne pristaje – tretira kao povod za daljnje diskutovanje, je samoubilačka kultura. Balkan, to je teritorija bezbrojnih vjerskih ceremonija, molebana, mjesto koje izaziva uzdah od tolike navodne bogobojaznosti, a opet – mjesto na kojem je nasilje i silovanje, čin ‘svoj na svome’.

I u slučaju glumice Radulović i Štajnfeld ostao sam šokiran odsustvom empatije kod žena, šta je razlog tome?

Razlog su manjak pameti i zloba. Postoje takvi muškarci i postoje takve žene. Tu su, oko nas, iživljavaju se nad patnjom drugih. Smiju se tome, kopaju noseve i gledaju kako neka žena plače jer je bespomoćna. Srećom, u javnom prostoru postoje ljudi poput Mirjane Karanović, koja je u ovom slučaju pokazala ljudskost.

Treba li država zakonski više zaštititi ženu ili samo treba primjenjivati već donesene zakone?

Država bi za početak trebala da krene opismenjavati narod.