Intervju: James Keenan, teolog – Borba protiv religijskog ekstremizma mora dolaziti iznutra

Izdvajamo

• Mislim da Europljani kasne, ne teolozi. Počeo sam pisati o HIV/AIDS 1983, godinu nakon pojave AIDS-a. I ja i mnogi Amerikanci, teolozi smo već tada pisali o tome. Teolozi u Africi i Aziji su, također, već u to vrijeme pisali o tome. Ali Europljani o tome nisu pričali jer su smatrali AIDS američkim ili afričkim problemom. Nekada su Europljani tako eurocentrični da misle da ono što se događa u religiji ili etici kod njih ne događa nigdje u svijetu. Među najvećim problemima su arogancija Amerikanaca i arognacija Europljana koji misle da su centar svemira. To nije istina. U pitanju AIDS-a mnogi su teolozi bili uključeni u razmišljanje o tom problemu od samoga početka. Među katoličkim biskupima je od početka bilo govora o tome da ne možemo govoriti o prezervativima, no mi, američki teolozi, smo insistirali na tome da su oni dio profilakse i da se trebaju shvatiti kao sredstvo koje sprječava širenje bolesti a ne kao kontraceptivi. Od 1983. su američki teolozi već govorili o tome koja je abeceda HIV prevencije i da je ona legitimna. Mnogi ljudi se slažu s tim danas, i mnogi crkveni velikodostojnici također. Čak smo čuli Papu Benedikta kako govori o tome. Mi smo o tome govorili u ranim osamdesetim, a Europljani ne. Neki su europski teolozi govorili o tome, ali su bili iz engleskog govornog područja, iz Engleske i Irske, a ne iz kontinentalne Europe. Kontinentalna Europa se kasno uključila u medicinsko-etička pitanja HIV/AIDS.

Povezani članci

• Mehmed Halilović: Bez suočavanja s prošlošću živjećemo sa montiranim lažima i danas i u budućnosti
• Dubravka Ugrešić: Kako to da nitko ne traži lustraciju i reviziju povijesti na crkvenu terenu?!
• Adi Šarić: Garantujem vam, imat ćemo Mostar bolji nego prije rata
• “FIN DE PARTIE”
• Dodik „novi“ junak srpske tragedije i njegov višak istorije
• SUSRET NA VRHU SVIJETA

U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu održana je konferencija ”Zlo nasilja u etničkim sukobima. Poraz moralno-povijesnog imperativa: Nikad više!” na kojem je jedan od učesnika bio i James Keenan, profesor teologije na Boston College, čovjek koji je svoj teološki licencijat stekao na Cambridgeu. Jedan je od prvih teologa koji je pisao o problemu HIV/AIDS u vrijeme dok se o ovoj bolesti malo znalo i govorilo. Za Tačno.net profesor Keenan govori o savremenim promišljanjima religije, odnosima prema marginaliziranim grupama, usponu ekstremizma, različitim tradicijama sekularizma i dijalogu s ateistima

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak

Vaš primarni interes je istraživanje odnosa religije i etike. Kakav pristup njegujete u svojim radovima?

Moja istraživanja se tiču prevashodno odnosa vrlina i etike. Manje sam zainteresiran za pravila djelovanja a više za društvo te promjene karaktera društva i ljudi. Vjerujem da želimo razviti etiku koja će odgovoriti prije na pitanja ko smo nego li šta radimo. Mislim da je većina savremenih etičkih učenja zainteresirana samo za činove, ali ako prvo ne pokušamo odgovoriti na pitanje ko smo mi bojim se da nećemo mnogo šta spoznati. Postoje mislioci koji nam dokazuju da trebamo tražiti vrlinu, i prije 18. stoljeća većina etike je bila upravo u tom smjeru. Zanimam se za etiku vrline koja pokušava odgovoriti koji su to kvaliteti koje bi ljudi trebali razvijati u svom postojanju; gostoprimstvo naprimjer. Pogađa me to što u izbjegličkoj krizi danas niko ne shvata da se ne radi samo o tome šta činimo nego i kako to činimo, a mene to mnogo više zanima.

Etika je široko polje promišljanja i veoma se često, ovo kažem uvjetno, krivo interpretira. Religijska etika je najbolji primjer jer milioni ljudi umiru u religijski zasnovanim ratovima a ipak se, često demagoški, ističe zahtjev ”Ne ubij!”. Kako komentirate ovu vrstu kontradikcije da ljudi ubijaju druge u ime Boga, uz taj etički imperativ?

Mislim da ljudi ubijaju ljude zato što žele ne u ime Boga. Mislim da, kako smo čuli na konferenciji, religija nam može dati načine ispravnog djelovanja. Ali to ljudi mogu krivo koristiti. Vidimo da ljudi koriste religiju da recimo žene tretiraju različito od muškaraca, da različite rase različito tretiraju. Dakle, ljudi mogu koristiti religiju za svoje vlastite ciljeve ali ne mislim da je to ono što je religija. Boravak u Sarajevu me podsjetio na to da je u 15. stoljeću u Europi postojao grad, Kordoba u Španiji, u kojem su Jevreji, muslimani i kršćani živjeli skupa ali je onda Španija protjerala Jevreje i muslimane. Ovdje u Sarajevu vidimo način na koji religije mogu živjeti zajedno. Ovdje možda ima etničkog sukoba, ali religijski sukob je pomalo različit od etničkog konflikta koji se događao ovdje.

Ali, religija se itekako koristi u ovim etničkim sukobima. To se baš ne da lako razdvojiti…

Mislim da… Mogu u svojoj zemlji vidjeti kako čak i biskupi i pape mogu zloupotrijebiti religiju i pozvati na razaranje, recimo kakvo je bilo ono Konstantinopolja. Možemo da vidimo ljude kako pozivaju na istrebljenje homoseksualaca ili vještica ili čak na napadanje žena u ime religije. Mislim da to nije pravi primjer religije, to je pravi primjer nekih religijskih vođa koje zloupotrebljavaju religiju. To vidimo kod radikalnih muslimana ili radikalnih krišćana ili radikalnih hinduista koji govore da slijede islam ili kršćanstvo ili hinduizam kako bi učinili svoja užasna, cinična djela. Ali to nije tradicija iz koje oni dolaze. Religijske tradicije su mnogo dublje, mnogo humanije i mnogo više zainteresirane za jedinstvo ljudi nego za isključivanje, barem u 21. stoljeću. Veoma je teško naći istinsku religijsku tradiciju koja isključuje kao u prošlosti. Vođe religijskih zajednica zapravo koriste ili zloupotrebljavaju svoju moć da bi povrijedili ljude.

U religijskim zajednicama postoji interes za odgovore na savremena pitanja poput problema AIDS-a ili marginaliziranih grupa poput gay populacije. No, ne čini li vam se da teolozi kasne u tome jer se ove stvari još uvijek percipiraju kao ekscesi?

Mislim da Europljani kasne, ne teolozi. Počeo sam pisati o HIV/AIDS 1983, godinu nakon pojave AIDS-a. I ja i mnogi Amerikanci, teolozi smo već tada pisali o tome. Teolozi u Africi i Aziji su, također, već u to vrijeme pisali o tome. Ali Europljani o tome nisu pričali jer su smatrali AIDS američkim ili afričkim problemom. Nekada su Europljani tako eurocentrični da misle da ono što se događa u religiji ili etici kod njih ne događa nigdje u svijetu. Među najvećim problemima su arogancija Amerikanaca i arognacija Europljana koji misle da su centar svemira. To nije istina. U pitanju AIDS-a mnogi su teolozi bili uključeni u razmišljanje o tom problemu od samoga početka. Među katoličkim biskupima je od početka bilo govora o tome da ne možemo govoriti o prezervativima, no mi, američki teolozi, smo insistirali na tome da su oni dio profilakse i da se trebaju shvatiti kao sredstvo koje sprječava širenje bolesti a ne kao kontraceptivi. Od 1983. su američki teolozi već govorili o tome koja je abeceda HIV prevencije i da je ona legitimna. Mnogi ljudi se slažu s tim danas, i mnogi crkveni velikodostojnici također. Čak smo čuli Papu Benedikta kako govori o tome. Mi smo o tome govorili u ranim osamdesetim, a Europljani ne. Neki su europski teolozi govorili o tome, ali su bili iz engleskog govornog područja, iz Engleske i Irske, a ne iz kontinentalne Europe. Kontinentalna Europa se kasno uključila u medicinsko-etička pitanja HIV/AIDS.

Je li se funkcija teologije promijenila, iz preskriptivne kakva je bila ranije povijesti u deskriptivnu, barem kada su u pitanju politike tijela. I nisu li stigma zbog AIDS-a i dekaptiranja dio iste zamisli: one da se ljudsko tijelo potpuno potčini i kazni?

Ljudi u Europi o religiji razmišljaju u sekularnim terminima. Misle o religiji na način da je ona privatna stvar a ne javna. Misle u terminima francuskog sekularizma. Zanimljivo je, recimo u Sarajevu, ne možeš se odmaći od religije ali u Americi ili Indiji ili Africi ili Latinskoj Americi, i mi živimo s religijom. Ona je dio javnog diskusa. U Europi je zanimljivo kako u sjevernoj Europi, te Belgiji i Holandiji sekularizam nije samo u tome da religija treba biti privatna već je primarno u tome da bi trebala biti odsutna. Na drugim kontinentima je religija dio javne politike tijela, i nije tako loše. Mislim da Europljani misle da je religija loša i da će zbog nje imati samo probleme. Mislim da mnogi od nas koji smo progresivni znamo jako dobro da je recimo teologija iz Latinske Amerike teologija oslobođenja, teologija koja danas dolazi iz SAD je feministička i teologija oslobođenja, afrička teologija je teologija inkulturacije, teologija iz Azije je zasnovana na međureligijskom dijalogu. Ovo su javne teologije koje sigurno pozitivno doprinose. Mislim da se Europa još uvijek bori sa svojom prošlošću, sa demokracijom i Prvom republikom. Trebalo bi da su ove bitke bile gotove još u 18. stoljeću ali ponekada u Europi imam osjećaj kao da sam još u 18. stoljeću.

Kako iz te perspektive komentirate uspone ekstremizama danas, posebno zbog toga što su uvijek povezani s religijom?

Mislim da ljudi, opet, koriste religiju kao izgovor za svoje vlastite nasilne tendencije. Mislim da ni religije nisu od velike pomoći ako nisu odgovor na ove pojave. U SAD često čujemo da biskupi govore protiv gej populacije ali moramo razmisliti o tome da li to što se govori pomaže ili povrijeđuje ljude. Možemo vidjeti takve tendencije bilo kuda i pitati se jednostavno pitanje: da li one pomažu ljudima ili ih povrijeđuju. Ne vidim da religijske vođe danas promoviraju ekstremizam, ali ne čujem da su dovoljno glasni u zaustavljanju ekstremizma. Ne čujem da koriste svoje mogućnosti da istaknu kako takvo nasilje nije dozvoljeno. Sjećam se da smo u SAD imali osobu koja je propovijedala da je uredu ubiti ženu koja ima abortus. Čuo sam da su biskupi i nadbiskupi pokušavali da ga zaustave, ali su onda drugi napadali njih. Trebamo nadbiskupe i biskupe, imame i rabine, sve vjerske vođe da afirmiraju pro-ljudsku religijsku tradiciju, posebno kada je u pitanju borba protiv ekstremizma.

Borba protiv ekstremizma mora biti iznutra? Jer, ako dolazi izvan religije daje samo dodatni alibi razoju ekstremizma…

Mislim da moramo shvatiti da je međureligijski dijalog veoma važan jer pomaže religijskim tradicijama da budu dosljedne sebi. Bojim se vremena u kojem ljudi ne shvataju da udaljavajući se od međureligijskog dijaloga ne povrijeđuju samo ljude druge religijske pripadnosti već i same sebe. Međureligijski dijalog ne znači da svi postanemo isti, već znači da smo u mogućnosti shvatiti različite tradicije u kojima ljudi pronalaze sebe. Mi vjerujemo u transcendentno, vjerujemo da ima nešto veće od nas, da imamo savjest, da nekako imamo sudbinu. Sve su ovo veoma važne i pozitivne stvari. Htio bih reći još nešto o Europljanima, ne želim zvučati loše, ali nalazim da su pitanja o religiji i društvu koji dolaze iz Europe zapravo veoma – europska. To znači da oni dovoljno ne cijene razlike. Diskusije o sekularizmu u Europi nisu napredne. Mislim da Europljani misle da su ispred nas, a mnogi od nas misle da su Europljani iza nas. Predavao sam u Indiji, na Filipinima, u Africi, i našao sam da u tim tradicijama, baš kao u SAD i Latinskoj Americi, da je religija kompatibilna sa savremenim društvom i da nije prijetnja.

Poznata vam je ideja, na kojoj mnogo insistira savremena filozofija, da je raspeće zapravo inherentni jaz u Bogu. Koja je pozicija takve percepcije Boga danas?

Nisam previše upoznat s tom idejom, ali mislim da teologija Isusove smrti traži da se osvrnemo na nju na način na koji obično zaboravimo. Teolog John Supino od nas traži da odgovorimo na pitanje zašto je Isus umro. To nije prejednostavno. Moramo znati i povijesne razloge, šta je Isus radio a dovelo je do njegove smrti. Kao teologija oslobođenja, može se reći da je Isusa zanimalo to da zakon bude za ljude, a ne ljudi za zakon. To je veoma važno pitanje. Moramo se pitati nije li razlog Isusove smrti ono što bi nas trebalo potaći da razmatramo svoje vlastite percepcije. Na ovoj konferenciji je bilo izlaganje o tome kako je Isusova smrt vezana za to da on ne koristi svoju moć protiv onih koji su ga osudli na smrt. I mislim da mi moramo shvatiti o čemu je tu zapravo riječ.

Slažete li se s tezom da živimo u post-sekularnom svijetu?

Ne, mislim da je opet riječ o eurocentričnom pristupu. Mislim da idemo ka post-sekularnom svijetu. Bilo bi lijepo kada bi Europljani shvatili da ako bi sekularizam dozvoljavao svim ljudima, kojoj god transcendentoj tradiciji pripadali, da imaju jednako pravo za stolom, tada bi to bilo dobro. Ali postoji određeni način na koji Europljani traže da ljudi ne iznose svoja religijska uvjerenja, pa zapravo je bitno šta znači to sekularno u terminu post-sekularno i čiji je to svijet zapravo. Mislim da je svijet Europljana veoma partikularan. Mislim da se u recimo Afirci, Aziji, Americi ili Latinskoj Americi ne može pronaći mnogo toga europskog.

Možemo to posmatrati i u dijahronijskom smislu, postoje dijelovi svijeta koji još nisu ni formalno sekularni poput nekih arapskih zemalja…

Svakako.

Veoma se često čuje, u skladu s ovom tezom, da živimo u nekakvoj vrsti ponovnog procvata vjerskog. No, čini se da je tu prešućena poveznica između politike i religije, odnosno činjenice da politika religiju svodi na čisti ideološki suport politici i zapravo je reducira pa ni o kakvom procvatu ne može biti govora. Prije može biti govora o razaranju religije. Šta Vi mislite o tome?

Mislim da je veoma bitno to što ste istakli. Pa, i kada pomislimo na Isusa sjetimo se njegovih riječi ”Dajte caru carevo a Bogu božije”, i mislim da se tome trebamo vratiti. On nas zapravo uči da je svrha civilnog društva drugačija od svrhe religijskog društva. On nas uči da to dvoje veoma lako razdvojimo. Mislim da možemo reći ako civilno društvo želi biti osobito religijsko, to znači da će biti ekskluzvističko. Ako živimo u globaliziranom svijetu, onda civilno društvo mora sve da ukombinira. Religija to ne mora, ona mora brinuti za vjerski život svojih sljedbenika. Civilno društvo podrazumijeva službu različitim pripadnicima društva. Ako bi se takvo društvo identificiralo kao ekskluzivno religijsko, to ne bi bilo dobro. Ono ne bi bilo u mogćnosti da bude inkluzivno. To smo vidjeli u povijesti u kršćanskoj Španiji i u drugim društvima.

Spomenuli ste međureligijski dijalog, ali šta je s dijalogom između religije i ljudi koji su nevjerujući?

Mislim da toga ima dosta, mislim da posebno univerziteti uključuju i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. Mislim da se trebamo pitati da li za stolom imamo one koji su samo ljudi.