Intervju – Esad Bajtal: Defanzivna identifikacija obespravljenih etno-podanika sa svojim etno-tlačiteljima

Povezani članci

• Ko je bio Alija Kebo?
• EVROPA: čekaonica ili kaznionica
• ARMIJA BIH U HAAGU (5) – Grabovica i Uzdol: Izetbegović tražio istragu, Izetbegović pomilovao osumnjičene
• Petokraka kao dio hrvatskog identiteta
• Čovjek, kako to zvuči?
• Tomislav Jakić: Veliki će puštati male da se bore i ginu za njihove interese

Fotografije: Š.G.

Prof. dr. Esad Bajtal, jedan od najznačajnijih mislilaca u regiji, nedavno je objavio svoju devetu knjigu Neofašizam u etno-fraku. U intervjuu za tacno.net govori o fašizmu, nacionalizmu, pljački političkih oligarhijama, bošnjačkom nacionalizmu, stanju u društvu……

Razgovarao: Amer Bahtijar

Profesore Bajtal, jedan ste od najplodonosnijih filozofskih autora u BiH. Svaka Vaša nova knjiga ispuni suštinsku misiju filozofije, a to je da otvori sve zabranjene teme, obračuna se sa svim općim mjestima precizno secirajući sadašnjost ali i nagovještavajući neizvjesnu budućnost. Filozofi mijenjaju svijet.
Sudbina  nezavisnog intelektualca je da bude na marginama društva, bukvalno bez egzistencije, plaćajući tako svoj časni izbor. Kako je danas živjeti tu slobodu?

Sloboda je vrlo izazovan fenomen, naglašeno snažne životne i moralne gravitacije. “Sve što je živo teži za slobodom, a ipak je svako biće zaljubljeno u svoje okove. To je prvi paradoks i nerazrješiv čvor naše prirode”, kaže indijski filozof Sri Aurobindo. U tom smislu, izabrati i živjeti slobodu danas, znači okrenuti leđa erotički zavodljivim okovima etnosa, religije, profita, karijere, sinekure, medijske pažnje …

Da bi se bolje razumjeli, i etimološki govoreći, pojam sloboda je sveslavenski apstraktum na –oda, od “slobod”. Praslavenski korijen je suobъ (svoj), što je, govoreći jezikom feudalizma, značilo “neovisnost od gospodara sela i vlastelina”. Otuda fraza “biti svoj čovjek”, predstavlja pučki izraz za slobodnjaka. A takvih je najmanje. Jer, mi živimo u vremenu fašiziranog etno-feudalizma. Etno-vlastelini su strašni i svemoćni gospodari od kojih kmetovi (uključujući i intelektualne) zaziru šuteći.

Slobodnjak je seljak koji nije kmet i dozvoljava sebi pravo da govori i živi svoju glasnu varijantu, koja podrazumijeva doslovnu, jezivo-neizvjesnu i svakodnevno-iscrpljujuću borbu za – goli opstanak.

Vaša knjiga “Neofažizam u etno-fraku” iznova je aktualizirala poimanje fašizma danas. Briljantna metafora fraka asocira na pokušaj umivanja fašizma, koji je bez dvojbe podliji  i opasniji. Koliko je bitno to razotkrivanje fašizma?

Na prisustvo prerušenog ur-fašizma svuda oko nas, fašizma u civilnom odijelu, upozorava nas savremeni italijanski filozof Umberto Eco (New York Review, of Books, 22. juna 1995.). Fašizam se vraća, ne u crnim košuljama, nego “pod najnevinijim maskama”, kaže Eco, podsjećajući na “našu dužnost da ga otkrivamo i pokazujemo prstom na svaki njegov novi primjer – svaki dan i u svakom dijelu svijeta”.

Upravo to je motto moje knjige, koji nagovještava ono što slijedi na njenim stranicama. Samo nas prepoznavanje i raskrinkavanje fašizma skrivenog ispod “nevinih maski” može izvesti na  put izlaska iz pogubne etno-fašisoidne zatucanosti koja nas je svojim ublehaštvom i tobožnjom brigom o “vitalnom nacionalnom interesu” dovela do neviđenog jada i čemera u kome jesmo. Ispod te “brige” krila se (i još uvijek krije), enormna pljačka, koja je BiH uvrstila među “trinaest najjadnijih zemalja svijeta”, sa “najmanjom kupovnom moći u Evropi”.

Narod, doslovno, crkava od gladi: 500.000 ljudi živi na granici siromaštva; 700.000 živi ispod te granice; a skoro 600.000 nezaposlenih i ne zna kako i od čega živi, dok samozvani etno-čuvari, njihove familije, kumovi i prijatelji žive u viletinama sa bazenima i voze najskuplja svjetska auta.

Za usporedbu, sjetimo se samo Hitlera kad svojim stranačkim poslušnicima očinski savjetuje: “Bogatite se, činite sve što želite, ali ne dozvolite da vas ulove”. Jer, ako svi kradu, svi su krivi i svako svakoga ima u šaci. Na taj način postigao je stranačku monolitnost i neupitnu odanost Vođi, koja ni ovdje nije nepoznata.

Čak štaviše!

Tako je postignuta solidarnost krivaca i disciplina zavjereničke šutnje u kojoj odjekuje još samo licemjerno advokatisanje kolumnista režimskih novina i medija. Neprobojni živi štit oko Vođe time je konačno zatvoren, a kriza u kojoj vođa i njegovi poslušnici imaju SVE, a narod NIŠTA – mirno teče dalje. Naravno, kritičari stanja se proglašavaju za “nacionalne izdajnike” ili za mrzitelje Vođe.

Na sceni je cinizam bez granica, kao neizbježna stavka fašizirane, bijedom i glađu obezljuđene bh stvarnosti. Sve ostalo je politikantska retorika osiljenih etno-vođa i njihovih dobro plaćenih poslušnika. Otuda je razotkrivanje i osvješćivanje svega toga od suštinske važnosti za naše živote i bolju budućnost naše djece.

Nedavno je jedan hrvatski sociolog istakao da je posljednji “ustaša”  umro 1945.  na što mu je sjajnim tekstom odgovorio Viktor Ivančić, ističući da je cjelokupno hrvatsko društvo danas prožeto ustaštvom. Čini mi se da Vi u knjizi to odlično sublimirate: smrću Musolinija nije umro i fašizam. Koji je cilj “jezičkih čistunaca” kada banaliziraju riječ fašizam?

Uloga “jezičkih čistunaca” jasna je već iz do sada rečenog. Fašizam se vraća dobro prerušen. Čak i pod “najnevinijim maskama”. To “jezičkim čistuncima” otvara manevarski prostor relativiziranja tvrdo fašizirane stvarnosti. Poratni veo šutnje, obavija polje zločina i zločinaca, pljačke i pljačkaroša okupljenih oko moćnih etno-vođa. “Jezičko čistunstvo” u službi je te šutnje i funkcionalizirano je na retorički osmišljeno blajhanje  neljudske zbilje u kojoj živimo. Cilj je stvaranje utiska kod nekritičke etno-gomile da je stanje bolje, bezopasnije i humanije nego što jeste.

Ukratko,  “ništa ne povezuje ljude tako čvrsto kao saučesništvo u nizu zlodjela”, bez obzira da li je riječ o zlodjelima ratno-poratnog krvoprolića ili tranzicijski organizovane pljačke. Knjiga na konkretnim primjerima pokušava da analizira sve te momente u njihovim sofisticiranim izvedbama, i na različitim etno-stranama.

Pišete o veliksrpskom ideologu  Dobrici Ćosiću i njegovom primitivnom nacionalizmu. Šta za BiH predstavlja Ćosićeva  poruka da je Milorad Dodik jedini  pravi baštinik njegovog djela i ideologije?

Ćosić je ideolog fašističke doktrine “humanog preseljenja narodā” koja je rezultirala najvećim genocidom i najvećim krvoprolićem u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. On je također tvorac i zagovornik ideologije “srpske laži” (“Laž je srpski državni interes”; “Laž je vid našeg patriotizma” …). Ako on Dodika proglašava za svog istinskog ideološkog nasljednika i baštinika, nemam ništa protiv.

U tom kontekstu, njegova poruka predstavlja podršku i politički nalog Dodiku da nastavi sa dosadašnjim opstruiranjem Daytona i državnih institucija, shodno velikosrpskom projektu disolucije Bosne. Javna zaklinjanja u Dayton, uz svakodnevno antidaytonsko djelovanje, na tragu ćosićevski instrumentalizirane laži, ostaju glavni Dodikov modus u pokušaju postratne finalizacije dogovora iz Karađorđeva.

Nedavno je završen popis stanovništva u BiH, koliko će on  utjecati na buduće odnose unutar države, te koliko će eventualni broj građana  koji su se izjasnili kao Ostali utjecati na rušenje  tronacionalističkog koncepta BiH?

Popis je, po svemu sudeći, i na osnovu medijskih izvještaja (posebno iz manjeg entiteta), trpio od niza manjkavosti i osmišljenih nekorektnosti s ciljem prikazivanja što većeg broja “svojih”. Na granici sa Srbijom, čitali smo, zaustavljane su osobe sa popisnim materijalom u namjeri da ga prenesu u tu susjednu zemlju … Zašto???

Očito, počelo je kao Popis, završeno kao – Upis.

U-pisivao je ko je koga (i koliko koga) htio. U tom smislu najviše statističke i životne štete biće naneseno “Ostalima” u koje sam (uprkos tome što se izjašnjavam kao Bosanac), etno-voluntarističkom logikom u-pisan.

Ali, bez obzira na sve nekorektnosti u-pisa, biće zanimljivo pratiti šta će se događati ako brojke pokažu (a vrlo je realno očekivati) da “Ostalih” ima više nego nekih od “konstitutivnih”. Kako će se tada ponašati etno-ideološki advokati, branitelji trovalentne konstitutivnosti zasnovane i branjene logikom većine?

Hrvatski nacionalizam u BiH u svojoj biti je najhomogeniji, izuzmemo li čestite bosanske franjevce,  postoji jednoznačnost mišljenja. Niko ne dovodi u pitanja najmračnije tekovine rata i svi koji drugačije misle izloženi su linču  i progonu.  Postoji li mogućnost otvaranja dijaloga unutar tog čvrsto zatvorenog sistema?

Logika isključivosti logika je monologa, a ne dijaloga. Igra gluhih telefona. Tvrda i prljava. Ali ne i vječna. Nadigraće je životna bijeda i nevolja. “Nužda uči misliti” (E. Bloch). Bošnjaštvo, srpstvo i hrvatstvo se ne jedu. A narod, i narodi su gladni. U tom smislu korisno je jedno anegdotsko podsjećanje na antičkog filozofa Diogena:

Na upućene mu kritike zbog javnog masturbiranja na trgu, Diogen je cinično odgovorio – “Kamo sreće kad bi se i glad mogla utoliti trljanjem po trbuhu”.

A ne može.

Glad traži kruha. I svako jednoumlje bi, pa i ono iz Vašeg pitanja (a nije jedino na ovim prostorima), konačno moralo početi misliti o tome. Jer od politikantskog trljanja i prekrajanja prošlosti gladni ne mogu utoliti svoju glad. Jednoga dana dijalog će biti otvoren otriježnjenim glasovima praznih stomaka.

prof.dr. Esad Bajtal

Glavna tema već godinama je presuda Sejdić-Finci,  u pregovorima koji su se događali u Briselu  suština te presude se potpuno zanemarila. Kako se izboriti za suštinu te presude odnosno za prava Ostalih?

Povijest čovječanstva poznaje instituciju i praksu ropstva, od Egipta i stare Grčke do Amerike. Sve je to danas prošlost. Barem u onom obliku grube obespravljenosti u kojoj je Gospodar mogao ubiti Roba a da za to nikome ne odgovara. “Ostali” danas žive istu, samo sofisticiranu varijantu voluntarističko-etničkog gazdovanja ovom zemljom. Obespravljeni i izloženi samovolji svetog etno-tojstva, mi, Bosanci (tzv. “Ostali”), u svojoj zemlji nemamo nikakva pravo. Čak ni pravo na ime. Pa nas gazde “konstitutivnih”, bestidno i krajnje pogrdno zovu “Ostali”, tj – drugi, što će reći – drugorazredni. Po toj logici Oni su, naravno – Prvi. Nadati se da će popis, upravo logikom broja, na kojoj insistiraju, ukazati na krucijalni argument u korist “Ostalih” i time, besmislenom i antidemokratskom trojnom etno-voluntarizmu, konačno stati na kraj.

Kada govorim o bošnjačkom nacionalizmu, uvijek se sjetim Vaše teze da brojni bošnjački intelektualci nisu uspjeli naći odgovor na Srebrenicu i da je iz toga nastala jedna dosta čudna misao koju  bih označio kao izgubljenost. Danas  sedamnaest godina nakon rata mislim da to ne može biti opravdanje i da je dužnost svih da se osvjeste.  Koliko je u biti danas bošnjački nacionalizam  jeftina kopija srpskog i hrvatskog nacionalizma, kojem je glavna odrednica zastrašujući kič?

Puno je toga na šta nije dat odgovor. Ostaje neizbježno pitanje – zašto? Međutim, porazno je da, ne samo Bošnjaci, pravi odgovor na Srebrenicu nisu dali ni Evropa ni Svijet. Da jesu, Srebrenica ne bi danas bila pod istom vlašću koja je juče bestidno počinila, a danas još bestidnije negira genocid. Čini to čak i usred Srebrenice. Poput Dodika tokom predizborne kampanje 2010.

Za usporedbu: zamislite da neonacisti Njemačke javno negiraju holokaust i Auschwitz. Nezamislivo! Da je svijet ovdašnjim fašistima odgovorio kako treba (smrtnim kaznama u Haagu, kao svojevremeno u Nürnbergu), zar bi bilo moguće da, nakon svega, transparent “Nož, žica, Srebrenica” uredno krasi sportske i druge velike javne manifestacije manjeg entiteta i Srbije. Ili da javno pjevanje u slavu genocida i zločina, poput onog u Bratuncu “Oj Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, i širom Srbije, prođe nekažnjeno. Čak i bez verbalne osude.

Zamislite da neko u Hrvatskoj pjevanjem veliča Jasenovac kao što se u manjem entitetu i Srbiji veliča zločin u Vukovaru. Zanimljivo, to Čoviću kao Dodikovom partneru, nimalo ne smeta. O tome šuti čak i onaj hercegovački profesor (sa katedrom u Zagrebu), čijeg imena, evo, ne mogu da se sjetim. Onaj koji i najbanalnije kotekste koristi za prgave obračune protiv svake probosanski izrečene misli. Njemu, eto, zločin i veličanje zločina u Vukovaru ne znače ništa.

Naravno, bez želje i potrebe za i najmanjim pravdanjem bilo koga, takve krajnosti jedne, porađaju kopije druge i drugih strana.

Jeftina ili ne, tek logika kopije krije u sebi (kako nam to pokazuje iskustvo Drugog svjetskog rata),  psihološku opasnost “moralne mimikrije” (J. Cvijić), odnosno identifikacije s agresorom, koju je opisao B. Betlhajm (1943). Riječ je o modelu defanzivne identifikacije po kome su se Jevreji logoraši identifikovali sa svojim mučiteljima, ne samo u ponašanju nego i u “prihvatanju njihovih ciljeva i vrijednosti”. U pitanju je podanički tip karaktera.

Jezikom nauke, a na tragu Vašeg pitanja, realna opasnost sastoji se u potrebi kopija da, ne samo dostignu, nego i da nadmaše svoje originale. Tako sama istorija nerijetko uspostavlja kontinuitet najgore prakse kakvu danas vidimo u Izraelu i jevrejskom tlačiteljsko-gestapovskom odnosu prema Palestincima. Odnosno, nama još bliži primjer, koji svjedoči kako je uprkos užasnom iskustvu Jasenovca, nicalo na stotine ratnih SDS logora za nesrbe, i uz njih stotine pratećih masovnih grobnica. To je kopijski porazno znamenje koje “krasi” stvarnost Dodikovog entiteta. I time se tamo, pjevajući, javno ponose.

O identifikacijskoj praksi velikobošnjačkog copy paste nacionalizma, koja je sve izraženija, i čini se idejno sve kurentnija u okviru bh. zajednice, bošnjački bi političari i njihovi idejni savjetnici, umjesto samo deklarativnog, morali voditi znatno više praktičnog računa. Tim prije ukoliko žele sačuvati moralnu i praktičnu distancu od svojih dojučerašnjih egzekutora.

Svu svoju mizeriju, bestidnost i nepismenost, velikobošnjaštvo je pokazalo nedavno, u serijalu prizemno-uvredljivih optužbi na račun Predraga Lucića koji je na sebi svojstven način, povodom godišnjice zločina u Ahmićima, ironizirao njegove počinitelje. Isti primitivizam, s jednakom dozom civlizacijskog neukusa, demonstriran je i u pred-popisnoj, etno-rasističkoj harangi razbarušenih i dobro plaćenih velikobošnjačkih agitatora na Bosance (tj. Ostale”).

Koliko će se promjene na čelu Islamske zajednice pozitivno  odraziti na BiH društvo?

Nisam kompetentan da procjenjujem unutarnje odnose u IZ, ali, po logici stvari, vjerujem da nekih promjena mora biti. Čak i ako bi se to htjelo, teško je slijediti cerićevsku isključivost i nadmenu samodovoljnost koju je sistematski demonstrirao. Kako u samoj IZ, tako i izvan nje. Želim vjerovati da se to ne može i neće ponoviti. Kako za dobro Zajednice, tako i za dobro građana Bosne i Hercegovine. Ali, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Ostaje da se nadamo i da vidimo.

Možda će Vam pitanje zvučati pretenciozno, ali odustaju li Bošnjaci od BiH, kao što su Srbi odustali krajem osamdesetih od Jugoslavije?

U ovoj zemlji teško je o bilo čemu suditi. Ali, jedno je jasno: narode ionako niko ništa ne pita. Niti oni o čemu odlučuju. Ovdje se vode politike u ime narodā (deklarativno), a u vlastitom interesu političkih “elita” (praktično).

Budimo precizni.

Srpska, tačnije Miloševićeva politika, nije – “odustala od Jugoslavije”. Ona je bila ta koja je  Jugoslaviju planski i sofisticirano rušila. Milošević Jugoslaviju ruši licemjerno. Čini to medijski spinujući domaću i svjetsku javnost, tako da sve izgleda kao da Jugoslaviju ruše drugi (nesrbi), a da je oni (velikosrbi-rušitelji), tobože – spašavaju.

U knjizi norveškog autora Kjell Arild Nilsen-a “Milošević i krig og i Haag – en dokumentasjon” (Oslo 2007), možete naći više podataka o tome. Evo jednog u kome Milošević objašnjava Karadžiću šta je to važno na putu njenog rušenja:

“Važno je da se ideja o Jugoslaviji održava, posebno zbog međunarodnog javnog mnenja” i “da imamo” (kako dodatno precizira) “taj međunarodni efekat, to je jako bitno“.

Zato, Milošević nikada ne govori o stvaranju “velike Srbije”  nego, o “odbrani” Jugoslavije, što je medijska propagandna priča u službi, ekspanzionističke, velikodržavne i ratno-osvajačke politike. Upravo o tome će u Haagu svjedočiti Aleksandar Vasiljević, označivši “stvaranje nove države”, a ne “čuvanje Jugoslavije”, kao projektovani ratni cilj Srbije. Dakle, priča o zaštiti Jugoslavije bila je samo priča. Gebelsovski napadno ponavljana floskula namijenjena etno-ostrašćenom puku i  međunarodnoj zajednici.

Ni bošnjačka politika nije bez svojih miloševića, koji, dok javno pričaju o cjelovitoj, tajno snuju svoju bošnjačku “fildžan” državicu. Naravno, nakon ogromnih žrtava za “cjelovitu BiH”, neviđenih zločina i genocida, oni nemaju snage da to otvoreno kažu. Sve ostaje samo u sferi njihovih snova i nada. Kad bi imali tu hrabrost, oni bi s Dodikom i Čovićem, još koliko danas, dogovorili konačnu podjelu ove zemlje na tri klero-entiteta, odnosno tri etno-begovata.

Otuda i pomenuta predpopisna haranga koja se, u ime Bošnjaštva, svom snagom obrušila na Bosanstvo i Bosance. Sve i da nisam imao logičkih i ljudskih razloga, taj bi me, nasilnički, ogavno prijeteći, javni fašistoidni pogrom protiv Bosanaca   (“Svako ko se izjasni kao Bosanac, biće izjednačen sa kreatorima pokolja u Srebrenici“), opredijelio da se izjasnim kao – Bosanac, gnostik, što suštinski, dakle, rođenjem i najdubljim osjećanjem – jesam.

Uostalom, logički identičke prijetnje i ucjene, poput gornje, a namijenjene onima koji se ne vrate “veri pradedovskoj”, slušali smo devedesetih od vojvode Šešelja. A agresija na BiH pokazala je praktično značenje njihovog konačnog smisla. “Na početku bijaše riječ” (Ivan 1,1), zar ne?

Neki teolozi su svjesno ili nesvjesno banalizirali pitanje islamofobije, ali koliko je islamofobija uistinu prisutna u Evropi?

Ne vjerujem u spontane fobije. Takvih nema. Fobije se nameću, a onda instrumentaliziraju. U pitanju je dvosmjerna logika političkog i ekonomskog pragmatizma koji ne bira sredstva svog profiterstva. Zar nakon dvadeset godina etno- i klero besmislenih zločina kod nas, nije definitivno jasno da se ne radi o klero-fobijama, nego o ideološki dobro organizovanom kriminalu koji se, radeći isključivo u svoju korist, samo krio i krije, iza religijskih i nacionalnih odrednica.

Prema tome i evropska islamofobija, stvarna ili nominalna, samo je klero-ideologizirana kaza onih snaga koje, sa obje strane, u psihozi svjesno produkovanog naboja (“za” i “protiv” islama), mirno završavaju svoje zemaljske poslove. Istine radi, valja reći i to da, u islamskom krimi-političkom podzemlju, postoje oni koji sve rade na kreiranju islamofobije širom svijeta, dajući tako oduška svojoj instrumentaliziranoj kršćanofobiji.

Konačno, evo dva hermeneutički uzorna pokazatelja za ono o čemu govorim:

Zar teroristički islamistički napadi na prigradske vozove Madrida (11. marta 2004.), kada je 190 ljudi poginulo, a više od hiljadu povrijeđeno, te serija terorističkih napada Al Qaide na metro u Londonu (7. jula 2005.), ne daju dovoljno razloga za objektivan strah običnih građana.

S druge strane, izvještaj Ureda evropske policije (EUROPOL) za 2006. govori da su islamisti izveli samo jedan od od 498 terorističkih napada u EU. Baskijska separatistička grupa ETA prva je na toj listi sa 136 terorističkih napada.

Zaključak izvucite sami.

prof.dr. Esad Bajtal

Nedavno je politički analitičar Reuf Bajrović ustvrdio da je veoma problematična uloga Evropske unije u BiH. Neki evropski političari vrlo jasno zauzimaju Dodikovu stranu. Da li Vam je takvo ponašanje nekih evropskih zemalja iznenađenje?

Moderni svijet, svijet lobija, interesnih igara i moralnog sljepila (moral insanity), ne poznaje i ne priznaje iznenađenja. Ništa se u tom svijetu ne događa slučajno i izvan prethodnih proračuna. Dodik troši ogromne narodne pare na lobiranje za otcjepljenje, čijim bi ostvarenjem, ekonomsku propast manjeg entiteta, gurnuo u zaborav i tako prikrio sopstveno enormno bogaćenje. Uprkos tome to se neće desiti. Jer, oni u koje Dodik ulaže danas, sutra će, naći nove, znatno solventnije iredentiste. Dakle, u svijetu nemorala i moralnog sljepila (čiji je Dodik školski uzoran prototip), nema  pouzdanih garancija za držanje nečije strane. Sjetite se samo Sanadera koji se činio nedodirljivim.

U evropskim relacijama te vrste, Dodik će, u ideološko-interesnoj igri bez granica, biti nasamareni gubitnik. Vlastiti kraj će mu pokazati ono što danas, iz svoje provincijalno laktaške vizure još ne shvata. A ne shvata koliko je politički, obrazovno i intelektualno nedorastao kompleksnosti neyagerske igre u koju se ambiciozno i samoljubivo-nekritički upustio. Uostalom, upravo to mu je, onim javnim ignorisanjem nedavno u Beogradu, vrlo zorno, bolno i neupitno jasno, već na regionalnoj ravni, pokazao Aleksandar Vučić .

Dodik je, dakle, narcisoidni, manje-entitetski politički autsajder, koji neskromno umišlja da je – državnik. Njega više niko i ništa, na nizbrdici koju je sam sebi trasirao, ne može zaustaviti.

Koliko je po Vama bitno rješavanje pitanja vojne imovine i ulaska u NATO pakt. Mnogi će ustvrditi da nam je ulazak u NATO važniji od ulaska u Evropsku uniju?

Već višegodišnje mučno “natezanje” oko vojne imovine ukazuje na važnost tog pitanja, i ono će biti riješeno onako kako to Svijet bude htio. Sve ostalo je privid i dio igrokaza za domaću javnost u predstavi malog, amaterskog bh političkog teatra. Slično se događa i na drugim stranama regiona ex-YU. Pogledajte samo, kako dojučerašnje galamdžije, radikali Srbije, danas, pod novim stranačkim imenom, poslušno i smjerno ispunjavaju sve zahtjeve Svijeta. Njihovi tobožnji pregovori samo su predstava za domaću javnost, utješna (sporedna), uloga u političkom Theatru Mundi.

Nisam baš siguran koje evropske zemlje podržavaju naš brzi ulazak u Evropsku uniju, ali zato  za ulazak u NATO imamo podršku našeg strateškog i jedinog stvarnog saveznika SAD. Koliko je bitno to savezništvo i da li je ono garancija opstojnosti BiH?

Sudeći po aktualnoj aferi sveobuhvatnog američkog prisluškivanja evropskih saveznika i njihovih političkih lidera, SAD rade sve na tome da budu i ostanu planetarni gazda. Ako je to tako, onda se odgovor na Vaše pitanje, i bez mnogo pameti, nameće sam po sebi.

Uskoro se obilježava  70 godina od  ZAVNOBIH-a, niko izuzev Damira Mašića, nije podržao održavanja manifestacije. Koliko su naši političari jeftini politički amateri kojima ni Dan državnosti ne predstavlja baš ništa?

“Naši” političari se, sa stanovišta krize i enormne bijede u koju je zemlja dovedena njihovim politikama, očito ne bave ni Zemljom ni Državom ni Narodom u koji se zaklinju. Oni slijede svoje lične i uskostranačke interese, tako da i Vaše pitanje, shodno preciznosti konstatacije kojom je prožeto (“jeftini politički amateri”), razumijem kao – čisto retoričko pitanje.

Političke elite u BiH svoju drskost i bezobrazluk iskazuju svakodnevnim mijenjanjem automobila, astronomskim platama, honorarima, vilama… Jasni su nam političari, ali objasnite mi, ko su ljudi koji godinama glasaju za iste?

U glasanju i jeste problem. Biračko tijelo u BiH ne postoji. Reducirano je na glasačko.

A glasati i birati – nije isto.

Birači biraju po sopstvenom nahođenju i kritičkoj procjeni nečije vrijednosti.

Glasači glasaju za one koji ih plaćaju ili kontrolišu na neki drugi način (posao, privilegije, upis u škole, na univerzitet, profesionalno napredovanje, sumnjivi doktorati, katedre …). Posljednji izbori, 2010. prema tadašnjem pisanju medija, pokazali su čak i cijenu glasa i glasača.

Šta to znači?

U situaciji kada (da ponovim već rečeno), 50% građana BiH živi na granici siromaštva; pa još 700.000 onih koji žive ispod te granice, i cca 600.000 onih bez posla, sa isto toliko penzionera koji jedva sastavljaju kraj s krajem, stvar glasanja postaje nešto jasnija.

Međutim, potpuno jasna postaje uz podatak da, u situaciji enormne bijede, postoji 85  multimilionera ove zemlje koji raspolažu bogatstvom vrijednim 9 milijardi dolara. To je podatak VELT-X-a iz decembra 2012. koji još nikad niko nije demantovao. Također, niko nam (a kao građani i poreski obveznici imamo pravo da to znamo), nije rekao KO su ti ljudi i KAKO su došli do svog enormnog bogatstva, koje se, logički govoreći, ne može zaraditi, tj. ostvariti legalnim putem.

Dakle, – i to je jedini smislen odgovor na Vaše pitanje – nema izbora koji se sa ovih devet milijardi dolara ne mogu dobiti. Samo tako moguće je objasniti kako to, da se, uprkos neviđenoj bijedi, gladi, nezaposlenosti, ogromnoj nepravdi i poniženju naroda, uporno glasa za jedne i iste.

Ili je, betlhajmovski govoreći, u pitanju defanzivna identifikacija obespravljenih etno-podanika sa svojim etno-tlačiteljima.

Bebi revolucija je dala nadu da se u BiH stvara ozbiljno građansko društvo. Nažalost, pobuna je kratko trajala. Koliko nama nedostoju osobe poput  Nadežhde Tolokonnikove koja je bila spremna za najmračnije  logore  Putinovog režima i najgora poniženja  samo da bi svijet saznao  o strašnim kršenjima ljudskih prava u Rusiji?Kako da naše društvo demokratiziramo i kako da prevladamo nacionalne podjele koje nas guše dvadeset godina ili su raspad države i nove podjele realnost?

Nezahvalno je ovdje biti prognozer, ali činjenice našeg iskustva govore da nove “nacionalne podjele”, u egzistencijalnom smislu, ne bi riješile ništa. Pogledajte dubinu krize i kako živi narod pod rukovodstvom sanitarno čistih etno-vlasti manjeg entiteta. Kako živi Srbija, kojom vladaju Srbi? Kako Hrvatska kojom vladaju Hrvati?

Dakle, etno-uređenje nije nikakva garancija dobrog života.

Rješenje je u istinskoj demokratizaciji društva.

A ona neće biti moguća sve dok glad i bijeda ne združe etno-razdružene, obespravljene i ponižene građane BiH. Narodi i narodna volja ovdje nisu problem. Problem su sistematska klero- i  etno-manipulacija narodnom voljom. Međutim, čini se da sve veći broj građana shvaća kako je sve, pa i sam rat, bila jedna velika prevara združenih etno-kriminalaca koji su, koristeći planski osmišljeni ratni metež, ostvarili svoje pljačkaške ciljeve. Priča o “nacionalnoj ugroženosti” je ideološka podvala.  Nikoga ovdje, ni Srbe, ni Bošnjake, ni Hrvate, ne ugrožavaju oni Drugi. Nego, samo, i isključivo njegovi – kriminalci. Politizirani kriminal, i kriminalizirana politika haraju na svim stranama.

O tome se ovdje radi.

Na kraju, pitam Vas kao jednog od najznačajnijih  filozofa koji još od Platona imaju zadatak da predviđaju budućnost: političari i neki univerzitetski profesori spominju tu strašnu riječ rat. Profesore Bajtal koliko je strah od novog rata realan?

Nije važno da li je strah od rata realan. Važno je da funkcionira i efikasno disciplinira najšire mase, blokirajući eventualni pokušaj združene građanske pobune. To su posljednji trzaji  ideologa istrošenih etno-matrica. Odgovor na to je, kao što rekoh, u zajedničkom, združenom odgovoru etno-razdruženih građana čiji je život, prevarama i pljačkom stranačkih etno-moćnika, biološki ugrožen i ljudski obesmišljen.

Ne vjerujem u novi rat, uprkos tome što postoje oni poput Dodika koji bi se rado upustiti i u ratnu avanturu, samo da sačuvaju sebe, svoje privilegije i enormno, bravuroznim tranzicijskim mahinacijama, nagomilano bogatstvo. Ovih dana čujemo ga kako ublehaški-neinteligentno i jeftino, širi novu ksenofobiju izjavama o tobožnjem planu naseljavanja 500.000 Arapa u BiH.

Čemu i kome je gornja besmislica namijenjena, najbolje govori Bosićev (predsjednik SDS) komentar te Dodikove izjave:

Ukoliko je, kaže Bosić, Dodikova tvrdnja samo spekulacija „usmjerena na dizanje straha i tenzija među narodima u BiH, kako bi se zaustavio pad rejtinga SNSD-a i skrenula pažnja s problema u RS-u, onda je to opasna igra čovjeka koji je spreman na sve da bi ostao na vlasti“ (http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/175903-Signal-uzbunu-ili-opasna-igra-kako-ostao-vlasti.html).

Dakle … sve je u igri!

Na bh građanima je da izaberu:

Ili solidarni pakt (združenog otpora), ili međusobni rat, kakav su već imali.