Fra Ivo Marković: Napadaju nas hrvatski nacionalisti

Povezani članci

• Spomenik
• HTV nahvalio HDZ i Merčepa, a uvrijedio branitelje
• Almasa Salihović: Kako se osjeća majka ubijenih sinova u Srebrenici kad joj kažu da nije bilo genocida
• Brisel razmatra novu strategiju proširenja EU
• Ubod za Miru Furlan
• Kojović: Odluka Ustavnog suda o Danu RS-a je korak naprijed za BiH

S fra Ivom Markovićem razgovarali smo o pomirenju i suočavanju s prošlošću, o ulozi religijskih zajednica i pojedinaca u ovom procesu, krizi koja je evidentna u Evropi a posebno u Bosni i Hercegovini, o ulozi medija u kreiranju jedne moralne krize, izazovima s kojima se suočavaju bosanskohercegovački katolici uoči velikog blagdana Božića, o aktuelnim fašističkim pokličima koji se iz susjedne Hrvatske prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu

Piše: Nedžad Novalić, Novo vrijeme

Iako rijetki, neosporno je da postoje trenuci kada je biti novinar čast, privilegija i izrazito zadovoljstvo. Za mene osobno, jedan od takvih je i intervju s fra Ivom Markovićem, osobom koja je za mene – rođeni smo, naime, u istoj mjesnoj zajednici i jedva koji kilometar udaljene su nam rodne kuće – i nešto što se kod nas običava nazivati “zemljakom”.

Fra Ivo je 1992. godine prilikom napada srpskih paravojnih formacija na sarajevsko naselje Nedžarići i zgradu Franjevačke teologije zarobljen, a nakon puštanja odlazi u rodni kraj nastojeći očuvati mir između Bošnjaka i Hrvata. U tim danima bio je jedan od onih bosanskih franjevaca koji su jasno i nedvosmisleno odbili “molbu” Bobana & co. da podrže formiranje tvorevine Hrvatske zajednice “Herceg-Bosne” i da daju svoj blagoslov za “razmjenu stanovništva”, što je značilo da Hrvati srednje Bosne napuste svoja stoljetna ognjišta.

U vrijeme sukoba između Bošnjaka i Hrvata, a nakon upada Armije Republike BiH u njegovo rodno selo Šušanj, gine njegov otac, tada već u dubokoj starosti, te veći broj članova njegove obitelji. Iako sam priznaje da nije lahko oprostiti, fra Ivo je ipak smogao snage da već 1996. godine, nakon povratka iz SAD-a, posjeti svoje rodno mjesto.

Ovim činom želio je, kako sam kaže, sebe očistiti od svih negativnih osjećaja prouzrokovanih gubitkom voljenih. Nakon toga, nastavio je misiju s ciljem da i druge očisti od negativnih osjećaja. Na tom putu, evo već duže od decenije, doživljava različite napade. Posljednji talas napada na njega lično otpočeo je nakon zapaženog gostovanja u emiji HRT-a “Nedjeljom u 2”. Ipak, ne predaje se. Fra Ivo i dalje piše, govori s “Pontanimom” i pjeva sve s jednim ciljem – očistiti i sebe i druge od negativnih osjećaja.

ULOGA MEĐURELIGIJSKOG VIJEĆA

Kad se govori o pomirenju u Bosni i Hercegovini i ulozi religijskih zajednica, mogu se primijetiti dvije činjenice. Na najvišem nivou, na nivou Međureligijskog vijeća, stvari prilično dobro funkcioniraju. Također znamo za velik broj primjera na “najnižem nivou”, na nivou običnih imama i svećenika koji zajednički rade, često se sreću i prilično dobro surađuju. No, svi su saglasni da vjerske zajednice nisu učinile dovoljno na ovom polju. Gdje je onda problem?

Da, danas postoji opći konsenzus da nema dostatnih rezultata vjere, da toliki religijski sustavi proizvode premalo duha i pozitivne energije. Naše religije islam, pravoslavlje i katoličanstvo dominantno su tradicionalne i žive u nekom davnom vremenu pa uglavnom ne osjećaju sadašnji trenutak kao milost i šansu (kairos). Također, religioznost tih religija dominantno je nacionalna duhovnost pa akutne potrebe liječenja poratne traume i pomirenja ove religije ne mogu osjetiti i ove ih potrebe ne mogu povezati.

U njima još živi ono što je ispalo iz trenda – isključivost, misijski osvajački zelos, obrambeni grupaški mehanizmi. Suvremeni ljudi koji osjećaju životni trend slute i teže za onim univerzalnim što je u temelju svake religije, suvremeni vjernici osjećaju da ih povezuje bliskost iskustva vjere, a ove se religije toga doslovce plaše. Stoga ja osobno uporno, unatoč stanovitoj važnosti Međureligijskog vijeća, tvrdim da ono više služi garanciji izolacije religijskih zajednica i kočenju dinamike međureligijskog trenda, nego što pokreće odnose među religijama. To se vijeće bavi uglavnom povratkom imovine, a zapravo se plaše dinamike međureligijskog zbližavanja. Najvažniji ljudi u religijama su imami, župnici i parosi, kao voditelji zajednica gdje se sve religije ostvaruju. Oni bolje osjećaju trenutak i duhovne potrebe ljudi, ali ih koči suzdržanost religioznih i nacionalnih suprastruktura. Izlaz je po mome sudu u pojedinačnim inicijativama, u herezi inicijative, u nevladinom sektoru koji osjeća te trendove i obavlja neviđeno golem posao. I sam sam pobjegao iz ove religijske zatvorenosti u civilni sektor jer sam vidio da tu mogu nešto više uraditi.

Već je dvadeset godina prošlo od proteklog rata. No, situacija u bosanskohercegovačkom društvu (ako ono uopće postoji) takva je da se u posljednje vrijeme vrše razna istraživanja kako bi se pokazalo da su ljudi ponovno spremni za rat. Možda su ovakva istraživanja tendenciozna, ali se čini da mi i dalje živimo jedan “konflikt” koji nije oružan, ali jeste prisutan. Govoriti o institucijama, o onome što bi one trebale uraditi, danas je prilično izlišno jer se naše društvo svelo na pojedince. Šta bi onda taj pojedinac, ta jedinka prepuštena sebi, danas trebao uraditi? Koji su to prioriteti ako bismo htjeli promijeniti trenutno stanje?

Slažem se s vašim opisom stanja. Kao vjernik, osjećao bih se izdajicom ako u takvom trenutku ne bih bio čovjek nade. Vjera abrahamskih/ibrahimskih religija je zapravo proročka; hoće se reći da one više vjeruju u pojedinca koji se Bogom nadahnjuje, nego u masu koja slavi idolatriju pa makar se zvala religijom. Nadu pojačava susret s čovjekom koji ima slične nade iz koje god religije on bio. A takva proročka osoba vjeruje da je dobro jače od zla, pa makar zlo izgledalo neizmjerno moćno. Važno je da mi sada imamo takvih pojedinca, da oni u ovako bezizlaznoj situaciji pokreću pozitivne inicijative, vrlo brzo će oni izići na političku društvenu scenu jer je zlo samodestruktivno, samo se raspada, glupo je boriti se protiv zla, bolje je napraviti bilo kakav pozitivan pomak koji će smanjiti negativan prostor.

Danas su u BiH, ali i u regionu, nacionalni identiteti toliko dominantni da često u potpunosti brišu sve druge identitete. Međutim, kad razgovaramo Vi i ja, kao osobe koje su rođene faktički u istom mjestu ali imaju različite nacionalne identitete, neosporno je da mi imamo i jedan zajednički identitet. Kako naći mjeru, kako “uravnotežiti” naše identitete, i može li to biti put ka ozdravljenju društva?

Svaka zdrava religija, duhovnost, uvjerenje, daje rezultate u kvaliteti osobe. Danas u našemu svijetu, osobito u društvu kakvo je bosansko, moramo biti pluralni, shvatiti različitosti kao bogatstvo, a onda državu/društvo shvatiti kao zajednički dom-domovinu u kojoj ima mjesta za sve. Najveća laž je reći da je takvo društvo nemoguće, sav je svijet pluralan i istina je da nema života ako nema te pluralnosti. Religije moraju izići iz religijske isključivosti koja je ljudsko djelo i prihvatiti različitosti kao Božji dar da se natječemo u dobru i kreativnosti u uzajamnom poštovanju i uvažavanju.

MORALNA KRIZA

Kad se posmatra današnja kriza u BiH, zavisno od pozicije govornika, onda se uzroci toj krizi vide u politici, ekonomiji ili općenito nedostatku morala. Gdje Vi prvenstveno vidite uzrok trenutnoj krizi?

Da, kriza je duboka i sveobuhvatna, naglasak bih stavio na to što vi nazivate moralom. U nas je, prije svega, uništen vrijednosti sustav, vjera da se samo poštenim radom i produktivnim životom može biti zreo, zadovoljan i sretan čovjek. U nas je uvelike prisutan osjećaj da se ne isplati raditi, da je bolje imati veze, biti poltron, krasti, utajivati. Zato imamo mnoštvo katastrofalno praznih bogatuna, primitivnih tajkuna, glupih političara, nesposobna akademskoga kadra, ljudi koji se osjećaju zadovoljni jer su došli na položaj za koji su savršeno nedorasli i nesposobni. U takvoj situaciji važno je poticati odgajatelje u školama, roditelje, religijske i društvene radnike da se okrenu vjeri u vrednote, vjeri u rad kao rast u sreći, da ljudi traže ljubav, povjerenje i poštenje, a ostalo će se samo nadodati.

Koliko mediji doprinose krizi i napetosti unutar BiH?

Nažalost, mediji su uvelike u vlasti političkih stranaka i tajkunskog kapitala i zato su često instrumenti obračuna, društveno su destruktivni, negativni, puni mržnje. S druge strane, u medijima rade najhrabriji proročki novinari puni građanske hrabrosti koji demaskiraju laž i lopovluk vladajućih struktura. Opasno je to što se smanjuje prostor takvim novinarima, ali eto ima blagoslovljena šansa u slobodnim internetskim stranicama koje još nemaju snagu tiskanih i elektronskih medija, ali jačaju i važni su. Čini mi se da raste i kritička svijest ljudi u Bosni i Hercegovini pa se sve manje vjeruje medijima i opet raste onaj medijski kontraefekt kad ljudi ne vjeru manipulatorima ni onda kad istinu govore.

Kada se provode različite ankete, ogromna većina ljudi reći će da mediji ne bi trebali forsirati senzacionalizam, crnu hroniku i druge negativnosti, ali, opet, vidimo da danas na medijskom nebu opstaju samo oni koji nude ono što, barem tako ispada, narod ne želi – senzacionalizam, žutilo itd. Jesmo li licemjerni pa za potrebe anketa govorimo jedno, a ustvari tražimo nešto sasvim suprotno?

Najopasnija iskušenja ljudskog duha jesu tromost, lijenost duha, prihvaćanje stereotipa i laži kao istine, a jeftini mediji računaju na to. No to je kratkovjeko, ne može to potrajati. Ljudi neko vrijeme mogu podleći zavođenju, strasti, ali se uskoro osjete poniženi i iskorišteni pa onda nastupa taj kontraefekt. Sjećam se kad su u komunizmu ljudi govorili da ne vjeruju komunističkim medijima ni kad objavljuju vremensku prognozu. To je bio kraj komunizma. Nažalost, mediji su uvelike u vlasti političkih stranaka i tajkunskog kapitala i zato su često instrumenti obračuna, društveno destruktivni, negativni, puni mržnjeo krene pozitivan trend, da ode u zatvor koji lopov s vrha moći, neko kome su ljudi masovno vjerovali kao Sanaderu u Hrvatskoj. A pošteni mediji koji jedva opstaju moraju vjerovati da se isplati ostati dosljedan i preživjeti upornošću, kreativnošću, solidarnošću. Kvaliteta mora dati rezultate, jer će je ljudi sve više prepoznavati i uvažavati unatoč poplavi medijskog žutila. Mogu vam iz vlastitog iskustva reći da sam za dobre i pametne projekte uvijek nalazio podržavatelje. Ima dobrih ljudi, valja ih naći i surađivati s njima.

U Hrvatskoj se još ne stišava bura zbog ustaških pokliča, a ona se nekako prelila i u BiH. Stoje li opravdanja onih koji su izgovorili ovakve pokliče da oni nisu fašisti već samo domoljubi?

Opasno je praviti kompromis s ideologijama krvi i tla, s rasizmom, s ideologijama koje žive od mržnje prema drugome. Valja razlikovati grupu kao krdo i zajednicu. Krdo nastaje iz straha, strah je najopasniji ljudski ambijent koji čovjeka dehumanizira i svodi na životinju, u krdu je izbezumljena masa koja zna samo urlati, ne zna jezik jer nema duha, samo može mrziti, razarati i ubijati. Svatko tko stavlja ljude u ambijent straha i mržnje jeste zločinac. Zajednicu stvara vjera ljudi u “jedno”, kad smo “za-jedno”, onda smo zajednica, imamo zajedničku ideju, smisao, ideal. Moramo jasno voditi računa o razdjelnici između grupe-krda i pozitivne zajednice, a to je strah i mržnja grupe-krda i povjerenje i ljubav zajednice.

U svim našim nacionalnim identitetima ima toga primitivnog lovačkog identiteta koji zna samo za strah, mržnju i ubojstvo. Velikosrpska ideologija je gora od fašizma; izvršila je genocid u ovome ratu i nema pravog pomaka u pomirenju bez denacifikacije među Srbima. Valja jasno reći da je fašist Dodik i svaki drugi Srbin kada niječe genocid, valja neprestance vršiti pritisak da u srpske školske udžbenike uđe činjenica genocida. Uzvicima “Za dom spremni”, Joe Šimunić je otvoreno prizivao hrvatsko ustaštvo snažno prisutno u hrvatskoj nacionalnoj ideji, osobito u nekim krajevima kao što je Hercegovina. Nije on pozivao na finu ljubav prema domovini, nego je ponižavao i dehumanizirao svoj hrvatski narod i mobilizirao ga u mržnji prema Srbima i drugima. Islamistička ideologija koja iznjedri jednog Jašarevića koji puca po američkoj ambasadi je čisti fašizam i neodgovorno je ustezati se da tako imenuje.

NAPADAJU NAS HRVATSKI NACIONALISTI

Svjedoci smo brojnih napada na vas osobno ali i na druge franjevce Bosne Srebrene, te na samu instituciju koja ima višestoljetnu tradiciju. Često se napada i sama institucija na jedan, zaista se to mora reći, izuzetno prljav i nizak način. Zašto su ti napadi danas sve učestaliji, prljaviji i brutalniji?

Važnije je znati zbog čega netko nešto radi, nego što radi. Nas bosanske franjevce napadaju, prije svega, hrvatski nacionalisti, osobito oni iz Herceg-Bosne, jer bi oni htjeli napraviti treći entitet, još više dijeliti Bosnu uzajamnom mržnjom, a mi smo uporni zagovornici Bosne kao pluralne države različitih naroda i vjera, i očito imamo stanovitu političku težinu. Sad je pokrenuta prava kampanja koju predvodi bosanski HDZ sa svojim plaćenicima; očito tu ima zakulisnih i podmuklih projekata koje izvode u bivšem komunizmu dobro obučeni udbaši. Ta se nacionalistička, hrvatska, hercegovačka struja povezala s četničkim velikosrpskim projektom Republike Srpske, s tom zločinačkom tvorevinom izgrađenoj na genocidu. Nevjerojatno je to i krajnje sramotno. Ne vjerujem da takvi projekti mogu uspjeti u kontekstu trendova u Hrvatskoj, Evropi i svijetu. Moram priznati da su u našu franjevačku zajednicu uspjeli unijeti neke poremećaje, no očekujem da će to naša zajednica prepoznati i oduprijeti se tome.

I uz posljednja dešavanja unutar franjevačke provincije Bosne Srebrene, pri čemu mislim na slučaj fra Drage Bojića, čini se da je ova institucija ostala jedna od rijetkih koja dopušta individualno djelovanje i samokritiku. Nodostaje li nam tog individualizma i samokritike?

U slučaju fra Drage Bojića sigurno poteze vuče ta kampanja Herceg-Bosne. Pa, vidite, uprava naše Provincije sluša diktat provincijala hercegovačkih franjevaca i kažnjava fra Dragu, a posve je jasno tko stoji iza toga. Međutim, kad na radiju te Provincije jedan krajnje nemoralan plaćenik Raspudić bosanske franjevce naziva kvislinzima i psihičkim bolesnicima, naša uprava ne reagira – a tko šuti slaže se.

Dakle, jasno je tko je gdje i na čijoj strani. Sreća je da mi franjevci imamo nešto demokracije i vjerujem da će u nas prevladati odgovornost te da ćemo se mobilizirati i spriječiti takve infiltracije kako bismo ostali vjerni svome poslanju u ovim prilikama mjesta i vremena. A što se tiče kritike i samokritike u ovim našim religijama, to su hijerarhijski, patrijarhalni sistemi alergični na svaku samosvijest i prostor slobode. Međutim, važan je mehanizam religioznog života stalnog povratka izvornosti i nadahnuću vjere, pa se uvijek nađe proroka koji radije slušaju Božji poziv i ubrk kažu istinu patvorenim strukturama u religijama.

Zašto u našim drugim, prvenstveno vjerskim institucijama tako rijetko čujemo samokritiku, a i onda kada je čujemo, uglavnom se ti pojedinci suočavaju s optužbama da direktno rade protiv svojih institucija, institucija u kojima su zaposleni i čiji su članovi?

Religije se redovito organizacijski prilagođavaju postojećem društvu. Već sam ustvrdio da su naše religije tradicionalne i organizacijski su nastale davno u feudalnom vremenu pa su strukturalno debelo feudalne. Normalno je onda da su njihove vođe sličnije negdašnjim despotima i agama, nego suvremenim stručnim liderima. Međutim, moram upozoriti na to da postoji neka vrsta teološke izdaje; imamo toliko stručnih teologa u svim religijama, a tek ih se nekolicina usuđuje reagirati s proročkom hrabrošću. Pogledajte, imate samo glasnije Šagi-Bunića i Grubišića u Hrvatskoj i nas nekolicinu franjevaca u Bosni, te nekoliko islamskih teologa. Ostali šute, nigdje temeljitije teološke analize, dijagnoze, reakcije. Sramota. Sve više žena studira teologiju, sve su zrelije i samo što nisu izvirile na političku pozornicu, očekujem da će one sve više šokirati ove muškaračke religije i pokazati muškarcima kako se muški teološki radi i misli.

PAPA FRANJO JE OBRADOVAO I NADOM ISPUNIO SVE LJUDE DOBRE VOLJE

U vrijeme izbora novog pape Franje Vi ste u medijima komentirali opće stanje u Crkvi koje je čekalo novog papu. Kako danas, nakon skoro godinu, gledate na papu Franju i ono što je on uradio u Crkvi? Ima li nešto što ste očekivali od novog pape a da on to, barem do sada, nije učinio?

Papa Franjo je obradovao, osvježio i nadom ispunio ne samo katolike, nego i sav svijet dobre volje. On nastupa kao čovjek proročke Crkve, a ne kao čovjek učmale klerikalne institucije; redovnik je, a to znači vjerski entuzijast, njega zanima doživljaj ljubavi Božije u svijetu, a ne snaga institucije; on jasno kaže da je bogatstvo posljedica nekorektnih društvenih odnosa, da bogati ljudi ne mogu biti Božiji, da su istinski vjernici samo siromašni i pošteni ljudi. Religija bez opcije za siromašne samo je karikatura, vjernik bez sućuti, solidarnosti i suosjećanja za siromašne religijska je patvorina. Nije slučajno to što je papa Franjo iz Južne Amerike, jer je to trenutno najdinamičniji kontinent i sve će više svjetskih trendova dolaziti odonud. Oživljava i teologija oslobođenja, ta predivna teologija siromašnih koju su prethodni pape pod utjecajem bezdušnog liberalnog kapitalizma proglasili komunističkom.

Pred nama je najveći katolički blagdan Božić. Koji su najveći izazovi s kojima se danas suočavaju bosanskohercegovački katolici?

Katolici u BiH imaju mnogo teških izazova. Manjina su pa im je teško u sadašnjoj nacionalnoj i religijskoj isključivosti, i ekonomski su ugroženi kao manjina u nacionaliziranoj ekonomiji; sve više osjećaju da su dijaspora jer ne mogu utjecati na oblikovanje društva. Plaše se ponovnih sukoba u pluralnom društvu pa su u iskušenju bježati u jednonacionalno okruženje u Hrvatskoj i Hercegovini, ili pak seliti diljem svijeta. S druge strane, imaju pozitivne izazove da budu mostovi među narodima, religijama i kulturama, to je kreativan izazov na inkulturaciju, poslanje. Ukoliko bi prevladali pozitivni društveni procesi, vjerujem da bi se katolici brzo stabilizirali jer bi osjetili prednosti društvenog ambijenta kakvoga Bosna neosporno ima. Važno je svakako da zadrže Bosnu kao svoju zemlju, zavičaj, kao zdrav prostor za sretan i uspješan život.

BIOGRAFIJA:

Fra Ivo Marković je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osnivač je međureligijskog hora “Pontamina” koji izvodi muslimanske, pravoslavne i katoličke duhovne pjesme, a vodi i interreligijsku službu “Oči u oči”. Fra Ivo je, zbog svog zalaganja za pomirenje i normalizaciju života, dobitnik i priznanja “Mirotvorni djelatnik” američkog centra za međureligijsko razumijevanje, a u objašnjenu ovog priznanja stoji da je ona “poticaj vjerskom djelatniku koji riskira život da bi služio miru, pomirenju i promicanju ljudskih vrijednosti”.