Esad Bajtal: I bi genocid

Autor/ica 👤Nastasja Radović 12.3.2021. u 12:04

Izdvajamo

Međunarodna zajednica igra svoju pragmatsku, geopolitičku igu. A etno-nacionalisti svoju svađalačko-blefersku. I svi se sasvim dobro uzajamno razumiju. Cijenu te prozirne manipulacije dogovrenih nesporazuma, od kojih lagodno žive, plaćamo samo mi – bivši građani, danas pretvoreni u poslušne etno-podanike.

Povezani članci

Esad Bajtal: I bi genocid

Poricanjem neporecivog, dodici, dačići, vučići i ostali, samo provode u djelo Ćosićev idejni projekat laganja i imperativ laži kao jedine srpske istine. Najlicemjerniji modus tih lagarija bile su one čokolade koje đeneral Mladić „velikodušno“, i pred namjenski dovedenim TV kamerama, poklanja izgladnjeloj dječici Srebrenice, dok im iza leđa, ajhmanovski sračunato deportuje očeve i braću na već pripremljena stratišta i gubilišta. „Mladić mi je dao čokoladu, a onda ubio oca“, svjedoči Izudin Alić, prisjećajući se kako je kao osmogodišnjak, ništa ne sluteći, dobio na poklon čokoladu, a zajedno s njom „i laž da će sve biti dobro“. Prašinom tih čokoladica zločinac je pokušao da prekrije krv vlastitog zločina. Ali, transkripti ga izdaju.

Razgovarala: Nastasja Radović – Monitor

Kako ocenjujete reakcije na najavu da će se transkripti i sinopsisi sednica Skupštine srpskog naroda tj. Narodne skupštine RS, u periodu od 1991-1996, naći na sajtu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari?

Pomenuti transkripti su pisano, dakle, povijesno neporecivo svjedočanstvo, idejne i planski zacrtane pozadine rata, koja se ne uklapa u postratne, propagandno-medijski osmišljene, i namjenski retuširane slike negiranja počinjenih zlodjela i genocida.

Otuda sva ta medijska cika i vriska.

U pitanju su zapisnici koji dodatno osvjetljavaju fenomen šest stotina masovnih grobnica širom RS; opsadu Sarajeva, masakre na Markalma (Sarajevo), Kapiji (Tuzla); koncentracione logore, masovne zločine, silovanja, genocid, itd. Ukratko, s „Transkriptima genocida“ (kako glasi zvanični naziv objavljenih dokumenata), objelodanjuje se upravo ono o čemu sam pisao u knjizi „Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike“. Politike gluhe, nadmene, bezosjećajne i kapriciozne samovolje.

Istina tih transkripata je toliko ružna i neljudska, a zlo toliko veliko, da još samo Gospođa Laž pristaje da ga brani. A Gospođa tvrdi da nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako Mi kažemo – da je bilo. Ukratko, strah i pozerska galama sljedbenika, transkrptima razgolićene zločinačke politike, pokušava da svoje navijače, i ostatak svijeta, ubijedi kako „nije kriv onaj ko zlo čini, nego onaj ko na zlo ukazuje“.

To su, kako sam razumela, već poznata dokumenta, samo što nisu stavljena na uvid širokoj javnosti. Interesantno je da, u jednom od njih, iz maja 1992, Ratko Mladić govori o zločinu genocida ukoliko bi se realizovale ideje predložene od strane Karadžića i Krajišnika. S obzirom na ono što je on uradio u julu 1995 i za šta je osuđen, kako Vama i kao psihologu, izgleda ponašanje Mladića u slučaju genocida u Srebrenici?

Da, među tim dokumentima je i holokaustovska, etno-rasistička, odluka Skupštine RS od 12. maja 1992. “o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“. Tokom rasprave o tom dokumentu, videći o čemu se tu radi, Ratko Mladić upozorava da realizacija tih ciljeva znači genocid: Citiram: “Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”. I bi genocid. A sad upornim poricanjem svega treba „objasniti svijetu“, upravo to – da nije bilo ono – što je bilo.

Ukratko, poricanjem neporecivog, dodici, dačići, vučići i ostali, samo provode u djelo Ćosićev idejni projekat laganja i imperativ laži kao jedine srpske istine. Najlicemjerniji modus tih lagarija bile su one čokolade koje đeneral Mladić „velikodušno“, i pred namjenski dovedenim TV kamerama, poklanja izgladnjeloj dječici Srebrenice, dok im iza leđa, ajhmanovski sračunato deportuje očeve i braću na već pripremljena stratišta i gubilišta. „Mladić mi je dao čokoladu, a onda ubio oca“, svjedoči Izudin Alić, prisjećajući se kako je kao osmogodišnjak, ništa ne sluteći, dobio na poklon čokoladu, a zajedno s njom „i laž da će sve biti dobro“. Prašinom tih čokoladica zločinac je pokušao da prekrije krv vlastitog zločina. Ali, transkripti ga izdaju.

Mogu li ta dokumenta pokrenuti pitanje odgovornosti, zakonske ili političke, za neke od članova tadašnje Skupštine? Pominje se i to da je Milorad Dodik bio njen član…

Ljudski gledano, odgovornosti bi moralo da bude. Ne samo za članove Skupštine. I status RS, shodno međunarodnim pravnim uzusima, mora biti propitan. Nijedno zlo ne bi smjelo proći nekažnjeno. O odsustvu moralu da i ne govorim. Jer, da ga je bilo, koliko za noktom crnog, nešto tako strašno i krvavo ne bi moglo da se dogodi. Danas se, upravo logikom tog nemorala negira i poriče sve njime počinjeno. Srećom, transkripti ne daju lagati. Da, Dodik je bio član te Skupštine i zna da je tačno sve ono što i sam uporno i licemjerno poriče, negira, relativizira, a sve po formuli „s kim si onakav si“.

Između Republike Srpske i Federacije i dalje traje „rat datuma“, međusobno nepriznavanje datuma koji jedan ili drugi entitet smatraju bitnim, iako za neke postoje i odluke Ustavnog suda BiH i Venecijanske komisije. Milorad Dodik je nedavno izjavio da „Dejtonski mirovni sporazum, onakav kakav je napisan, može da spasi BiH“. Kako ste Vi to razumeli?

Na djelu je plansko, svjesno projektovano strateško bezakonje, koje spada u korpus ideološko-politikantskog poricanja svega bosanskog – od jezika i nacije do države. Gdje i zašto nestadoše toponimi Bosanski Brod, Bosanska Dubica, Bosanski Novi? Otkud odjednom Srpsko Sarajevo, Srbinje? Itd.itd. Na tome se temelji totalitarna etno-politika manjeg entiteta, koja u svom pragmatskom radikalizmu, ne prizna ni sudove ni sudske odluke. Ni logiku zdravog razuma. Pa, shodno tome, ni gole povijesne činjenice. Stvarni datumi se negiraju, a novi izmišljaju.

Pogledajmo stvarnosti i događajima u oči.

25. novembar je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Na taj dan. 1943. godine, u usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u okviru granica koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Šta tu ima da se priznaje ili ne priznaje?

Na referendumu, održanom 1992. godine, od 63.7% izašlih građana 99.7% se izjasnilo da želi živjeti u “suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Referendum za nezavisnost održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji 29. februara i 1. marta, i označava opredjeljenje građana za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. I šta je sad tu logički, činjenički, povijesno ili ljudski sporno, da bi se nepriznavalo?

Naravno, sporno je sve ono, pa i datumi, ukoliko svjedoče višestoljetno postojanje Bosne i Hercegovine. Odnosno, u Dejtonu je, na genocidu, krvi i zločinu nastala RS, a ne Bosna i Hercegovina. I to je za RS politički i logički problem. Još preciznije, i kontra Dodikovom licemjernom fantazmu, ne spašava Dejton Bosnu i Hercegovinu, nego, upravo obrnuto, njime nastalu krvavu tvorevinu RS. To su povijesne i životne činjenice. I o tome neporecivo svjedoče objavljeni „Transkripti genocida“. Sve drugo je patološka poricateljska fantazmagorija etno-ostrašćenog politikantskog uma, koji ne zna kud bi, i šta bi. Kud sa sobom, a šta sa svojim prljavim, odnosno, krvavim rukama.

Uostalom, i usporedbe radi. Nije samo Bosna u pitanju. Pogledajte kako, i šta sve ne, taj isti, velikodržavni um, kao dežurni um „srpskog sveta“, danas poriče i negira po Crnoj Gori? A negira sve! Od Crnogorske crkve, kulture i jezika, do crnogorske nacije i države. Mudrome dovoljno!

Sudeći po Vašim izjavama za medije, niste baš bili oduševljeni „vakcina-politikom“ Aleksandra Vučića. Da li to znači da smatrate da se on, ponovnim povratkom na vlast posle 90-tih, nije bitno promenio, nije zaista prihvatio vrednosti koje je počeo, u ovom novom periodu svog političkog uspeha, da deklarativno zastupa?

Nisam oduševljen. A kako bi to bio. Vučićeva poklon-vakcina entitetima, danajski neodoljivo asocira na Mladićeve gorke čokoladice djeci Srebrenice. Naime, samo dan-dva poslije Vučića, predsjednik Slovenije Borut Pahor, u Sarajevu, najavljuje da će Slovenija vakcine donirati – Bosni i Hercegovini. A ne entitetima, kako je učinio Aleksandar Vučić.

U tom smislu Vučićev „poklon“, doima se kao krajnje nediplomatski, ali semantički pažljivo osmišljen gest pseudo-solidarnosti. Gest namjenski podastrt Sarajevu i svjetskoj javnosti. Sa marketinški precizno tempiranom porukom: nisam onaj koji jesam – i kakvog me decenijama poznajete – nego ovaj kakvog me danas gledate i slušate u Sarajevu. A govorio je slatkorječivo. I sračunato dopadljivo. Čak krajnje dobrodušno i pomirljivo. Kao da nikad nije ni pomislio, a kamo li, koliko juče, zlokobno i populistički osorno, prijeteći, poručivao kako će za jednog Srbina „ubiti – stotinu muslimana“. Ubijeno je, mučki likvidirano, više od sto hiljada.

A onda, kao da se ništa od svega toga nije desilo, donio je pet hiljada vakcina e da bi, kako je to važno naglasio, spasio makar samo jedan, 5,10, ili 20 života. Vuk dlaku mijenja … kaže narodna poslovica. Dakle, Vučić bi, očito, da više vjerujemo svojim ušima nego svojim očima.

Odnosno, i politički jeftino, Predsednik, ovakvom, segregacijskom proentitetskom vakcina-politikom, samo još jednom, i po običaju sofisticirano, negira suverenost i zaobilazi cjelovitost Bosne i Hercegovine, koju verbalno i slatkorječivo, javno – priznaje.

„Ratne“ partije u ex-yu državama su i dalje veoma uticajne, ne samo da nisu nestale, već su često na vlasti. Tu je nekoliko njihovih lidera koji su kreirali ili učestvovali u ratnim politikama 90-tih. Posebno u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, do skoro i na Kosovu…Možemo li reći da su se te partije i političari uspešno „reformisali“, doživeli katarzu, „preobraćenje“?

Nažalost, i dalje ide sve po starom. Civilizacijski i ljudski porazne regionalne etno-politike još su tu. Nikakve katarze, „reforme“, „preobraćenja“ ni na pomolu. Nacionalizam je i dalje idejna i praktična konstanta tih politika i njihovih lidera, i to se najbolje vidi u trouglu odnosa Srbija – Hrvatska – Bosna i Hercegovina. I unutar svake od njih posebno. Tvrdi etno-nacionalizam i dalje diriguje međudržavne, i truje unutarnje, društvene i ljudske odnose.

Konačno, i izvan b-h-s trougla, jednako porazno, vidljivo je to danas i u Crnoj Gori, gdje se, nakon izbora, u direktnoj režiji ideologa „Povelje o srpskom kulturnom prostoru“, logikom klero-etničke isključivosti, iz sofisticirane, litijsko-crkvene, prešlo u politički opipljivu, i otvorenu, fazu negacije i destabilizacije te države. Pod “srpskim kulturnim prostorom”, tragom te Povelje, podrazumijeva se, “prostor na kojem je srpski narod živio ili još uvijek živi”. Bez obzira da li se “nalazi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina”. Ukratko, i po riječima ministra Vukosavljevića, svugdje tamo gdje god postoje srpski kulturni tragovi.[1]

Kakva je, po Vama, uloga međunarodne zajednice u „donošenju mira i stabilnosti“ ex-yu prostoru? Da li smo dobili višak „stabilnosti“ na štetu slobode i pravde, jednostavno rečeno?

Nažalost, nismo dobili ni jedno ni drugo. Međunarodna zajednica igra svoju pragmatsku, geopolitičku igru. A etno-nacionalisti svoju svađalačko-blefersku. I svi se sasvim dobro uzajamno razumiju. Cijenu te prozirne manipulacije dogovorenih nesporazuma, od kojih lagodno žive, plaćamo samo mi – bivši građani, danas pretvoreni u poslušne etno-podanike.

Već decenijama, živimo u apatiji i beznađu nestabilnog mira koji, nemoralne, pljačkaške regionalne etno-bande, instrumentaliziraju u svrhu zastrašivanja, pasivizacije i pacifikacije siromašnih, gladnih, golih i bosih, egzistencijalno nezadovoljnih etno-podanika. A tamo gdje živi namjenski indukovan i dnevno-politički manipulativno podstican strah, nema ni stabilnosti, ni pravde, ni slobode. Ni ljudskog življenja. Trodecenijska politička saga o „nacionalnom interesu“, praktično, u životu, završila je kao puki interesni nacionalizam. U njemu se sasvim dobro snalaze, i holivudski raskošno žive, samo b-h-s krimi etno-bande koje se, domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao – političke stranke i partije.