Emir Balić: Jedina nade za ovu zemlju je da političari skoče sa Starog mosta

Povezani članci

• Osamdeset godina od Kristalne noći
• Odluka o dodjeli Godišnjih nagrada CDO
• Predstava ‘Bio je lijep i sunčan dan…’ Tanje Miletić zatvorila Bijenale crnogorskog teatra
• U Stocu završeno 52. izdanje Festivala kulture “Slovo Gorčina”
• Atraktivan program u oktobru: hit komedije NPM-a, Zijah A. Sokolović, Lečić, “Dame biraju”…
• Black & Blue u MC Pavarotti

Foto: Fahrudin Fahro Konjhodžić, Studio88

Iz poštovanja prema Starom, s novog nikada nije skočio

Aleksa Šantić, Alija Kebo, Roko Markovina, Mujaga Komadina, Baka Slišković, Duško Bajević… velika  su umjetnička i sportska imena koje je dao Mostar. Oni su priču o Mostaru prenosili diljem svijeta. Predrag Matvejević je recimo najprevođeniji pisac  sa ovih prostora u svijetu.

No postoji jedan čovjek koji je najveći simbol  Mostara – Emir Balić, legendarni  skakač sa Starog mosta.

Mostarska lasta koja je već 60 godina drugo ime za  hrabrost mostarskih momaka koji poput lasta skaču sa čudesne ćuprije nad Neretvom.

Kada smo ga zamolili da uradimo intervju rekao nam je da je u velikom poslu oko organizacije  ovogodišnjih skokova, ali antifašističke suborce na odbija.

Dok osamdesetogodišnji Balić ulazi u hotel Bristol u Mostaru nastaje pometnja kao da ulazi holivudska zvijezda. Stari Mostarci su njegovi prijatelji, ali Emir je za sve njih najveća zvijezda već 60 godina. Konobari odmah prilaze najdražem gostu hotela.

„Možete li pričekati samo par minuta“,  pita nas Balić, mora još jednom provjeriti je li sve  spremno  za skokove. Kod njega nikada nije bilo grešaka, sve mora biti perfektno, organizacija mora biti na svjetskom nivou.

Emir Balić je 20 puta učestvovao u zvaničnim takmičenjima, a sa svojom čuvenom ‘lastom’ pobijedio je 13 puta. Najtrofejnija je mostarska lasta. Četiri puta je bio drugi, a tri puta treći.
Sportista, sa čitavim nizom priznanja, ali i kinooperater, kasakader, bokser, padobaranac i logoraš. Iz poštovanja prema Starom, s novog nikada nije skočio. U Mostaru će, prema vlastitom priznanju, ostati živjeti do kraja svog života.

Balić za naš portal govori o 447 tradicionalnim skokovima sa Starog mosta, o strašnom logoru Heliodrom gdje je kao civil bio zarobljen, o poslijeratnom Mostaru, i naravno, o Veležu.

Najdraže priznanje –  poštanska marka koju su izdale BH Pošte  s likom Emira Balića,  rad karikaturiste Hafizovića-Hafe

Za nekoliko dana se održavaju tradicionalni skokovi sa Starog mosta. Vi ste, uz Stari most,  najveća  legenda Mostara, s najviše pobjeda na takmičenjima. Kako dočekujete ovogodišnje skokove?

Pedeset godina sam skakao sa Starog. Moj zadnji skok je bio 1996. godine.  Tada sam imao 63 godine. Od svoje 15 godine sam na Neretvi, pamtim ljepše plaže, ljepšu Neretvu, ljepše ljude…. pila se voda sa izvora koji su bili na kupalištima… sve je bilo drugačije, ljepše. U ratu smo skakali, nismo nikada prekidali sa skokovima. Čitav svijet  je mogao gledati skokove i u to vrijeme kad je Mostar bio – Hirošima Evrope, kako je tada rekao je Predrag Matvejević.

Skokovi su u početku bili mahalskog karaktera, a kasnije jugoslavenskog. Skakači su uvijek bili posebna ‘sorta’ Mostaraca, poletni, hrabri… Vinuti se sa vrhunskog kamenog djela turskoga graditelja Hajrudina, više je značilo nego išta na svijetu. Za taj podvig pripremali bi se svakodnevnim boravkom na Neretvi. Skakači su dolazili iz cijele Jugoslavije.  Prva žena koja je skočila lastu sa Starog mosta bila je iz Đakova. Lasta je mostarski tip skoka, jedan od najtežih skokova, atraktivan, lijep za vidjeti.

Skok Emira Balića iz šezdesetih godina

Lasta je autentični mostarski proizvod?

Da, lasta je nastala u Mostaru.  Skakali su je i skaču ljudi širom svijeta, ali ona je nastala na Starom mostu, na Neretvi.

Emir Balić, nagrada za 1000-ti skok, skulptura ‘Šampion’, rad akademskog kipara Numana Huseinbegovića. Skulpturu je predao Mišo Marić ispred RTV Sarajevo, Oslobođenja i Aluminijskog kombinata Mostar.

Vratimo se malo skokovima dok ste vi pobjeđivali.  Skokovi su bili značajni za cijelu bivšu državu?

Da, skokovi su bili na najvećem nivou. Pokriviteljstvo nad skokovima bi preuzimao sam državni vrh. Najdraže  pokroviteljstvo nam je bilo od Džemala Bijedića. Cijela država bi bila pred TV ekranima, ne mogu vam reći koja je čast bila biti pobjednik skokova.

Emir Balić: Tek kada skočite sa Starog znate da ste ušli u društvo odvažnih

A zatim je došao rat. Momčilo Perišić  je napao Mostar.

Napala nas je vojska koju ni u snu neću nazvati Jugoslavenskom narodnom armijom, bilo je teško povjerovati šta nam se događa. Moja kuća je prva pogođena, snajperisti su ubijali ljude po ulicama, epilog Perišićevog napada na Mostar je 119 ljudi ubijenih na smetiljštu Uborak.

Niste mogli ni pretpostaviti da može gore, a pokazeće se da može. Tuđman je krenuo da završi podjelu BiH, ili da citiramo Haški tribunal „u udruženi zločinački poduhvat“, Mostar je doživio neviđenu kataklizmu, a simbol  te godine barbarstve ste bili vi i Stari most, završili ste u logoru, a Stari most je srušen.

Devetog maja, na dan početka agresije na  Mostar, zadesio sam se u sestrinom stanu, u tzv. zapadnom dijelu grada jer je moja kuća uništena.  Čuli smo kako ispod zgrade prolaze Imoćani , prepoznavali smo ih po naglasku. Jednog dana došli su po mene i odveli me u logor Heliodrom. Bilo je strašno. Teško mi je o tome pričati.  Meni su dali radnu obavezu, radio sam na prvoj liniji fronta na Bulevaru, raja me gledaju i govore: „Emire, bježi“ , a snajperisti samo čekaju da napravite krivi korak.  Mostar, juli, temparature dostižu svoj vrhunac, a širi se smrad leševa ubijenih. Zahvaljujući prijatelju Hrvatu uspio sam doći do lažnih dokumenata i prebaciti se u Hrvatsku. U Zagrebu sam se krio  kod sestre, a kako je u to vrijeme poginuo heroj i skakač Aca Fink mediji su prenijeli vijest da sam ja poginuo. Kaže mi sestra evo ti novine, pišu da si poginuo. No mediji su saznali da sam u Zagrebu, a ja sam se skrivao od medija jer je bila ugrožena sigurnost i mene i moje porodice u Mostaru.  Zatim sam primio tu tragičnu vijest, barbari su srušili Most. Pazite,  kroz stoljeća su kroz Mostar prolazile strašne vojske,  pa i ona nagora – nacistička njemačka – ali nikome nije palo na pamet da sruši Most. Ali jednome nisam mogao umaći. Viktor Ivančić  je naredio novinarima Ferala – nađite Emira Balića. Ja sam otišao na kafu u kafić blizu BiH ambasade u Zagrebu i novinar Ferala je došao i zamolio me za intervju. Feral je u tom trenutku bio jači od pet tenkova. Imao sam izbor – odbiti intervju  i izdati Mostar, moju raju, sve čitaoce te herojske novine, odnosno izdati istinu, ili  reći istinu  i  staviti u smrtnu opasnost svoju porodicu i sebe. Nisam mogao izdati raju. Da nisam taj dan dao intervju za Feral nikada se više ne bih vratio u Mostar, ne bih mogao ljudima pogledati u lice, a sigurno nikada ni sebe ne bih pogledao u ogledalu. Dao sam intervju, Feralovci su mi donijeli intervju na autorizaciju, stajao sam iza svake riječi.  Nazvao sam Mostar i rekao svojima šta sam uradio i šta ih čeka. Uistinu, vrlo brzo su došli po njih, uspjeli su se spasiti bijegom preko balkona u stan hrvatske  porodice koja je spašavala  svoje komšije, a koji su i sami bili u Armiji BiH.

Ubrzo su došli po mene, odveli su me na razgovor u policiji, detaljno me ispitivali. Rekao sam da čekam samo papire za van i idem iz Hrvatske, a oni su mi rekli „moraš se svaki dan javljati dok si tu“. Dok sam izlazio  zagrlio me jedan od inspektora i rekao: „Dobar vam je intervju za Feral, svaka vam čast“, a ja samo što nisam zaplakao, ta časna feralova Hrvatska postojala je i u najtežim vremenima.

Skok Emira Balića sa improvizirane skakaonice na ostacima Starog mosta

Niste otišli vani, vratili ste u Mostar.

Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara,  je prolazio sa delegacijom BiH za Brisel.  Ušao sam u avion za Brisel i zajedno se s delegacijom  vratio u Mostar.  U  Sarajevu su me čekali  Gradimir Gojer i Zdravko Grebo, mostarska raja koji su živjeli u Sarajevu. Mislili su da sam poginuo, uživali smo zajedno u ponovnom viđenju. Odmah sam otišao u Mostar, te presjedao žirijem skokova sa Starog mosta. Bili su to zatvoreni skokovi  jer je još trajalo granatiranje Mostara, skokovima je prisustvovao i Hans Košnik.  Na taj način smo poslali poruku svijetu da  je mostarski duh neuništiv.

Zatim ste se potpuno dali u obnovu Starog mosta.

Slali smo svijetu poruku koliko je bitna obnova mosta kao simbola multietničkog Mostara, BiH, ali i čitavog svijeta. Zahvaljući prijateljima iz čitavog svijeta Most smo obnovili, ljubav je ipak pobijedila.

Simbol ste Mostara, a jedan drugi veliki simbol  Velež, već je dvadeset godina u izgnanstvu. Kako podnosite izgnanstvo kluba koji je pri srcu svima onima kojima i  radnički partizanski pokret? Kada će se Velež vratiti pod Bijeli Brijeg?

Teško podnosim  Veležovo neigranje pod Bijelim Brijegom, to je gradski stadion za kojeg sam ja izdvajao novac, to je stadion svih građana Mostara.  Tu treba da igraju svi  gradski klubovi.

Velež se mora vratiti na svoj stadion.

Ali Mostar je grad paradoksa; gradske ulice nose imena najvećih ustaških zločinaca: Lorkovića, Francetića, Budaka… Možete li zamisliti da u 21. stoljeću u jednom gradu postoje ulice poraženih zločinaca  nacističke vojske? Ima li to igdje drugdje osim u Mostaru?

Kako ste primili nepravomoćnu presudu Haškoj šestorci na čelu sa ratnim zločincem  Jadrankom Prlićem, gdje je sud jasno rekao da se radilo  „udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu sa Franjom Tuđmanom“ i proglasio šestorku ratnim zločincima. Sada su i zvanično Prlić, Praljak i društvo ratni zločinci, kolika je to satisfakcija vama kao simbolu svih žrtava udruženog zločinačkog poduhvata?

Zadovoljan sam presudom, naročito  klasifikacijom onoga što se ovdje dešavalo. Samo nisam zadovoljan visinom  zatvorske kazne. Zaslužili su puno veću kaznu, za samo ono što su uradili Mostaru.

Hrvatska je 1945. oslobodila  Mostar, slavna Dalmatinska brigada je prva ušla u Mostar, a 1993. godine Hrvatska je okupirala Mostar.

Može li Mostar ponovni biti grad kao nekada, grad Emira Balića, Predraga Matvejevića, Roka Markovine, Duška Bajevića..? Ili je 9. maja 1993. gradu zadat udarac od kojeg se nikada neće opraviti?

Iskreno – teško. Ne vidim neki suštinski napredak već dugo vremena. Jedino stvari može pokrenuti mladost. Koja mladost? Avangardna mladost, poput one koja je tridesetih godina prošlog stoljeća marširala Mostarom. Među njima je bio  i  Fejić, skandirali su „hoćemo hljeba“, pa ga je čula majka i kaže kćeri „je li ono bogati naš …. skandira hoćemo hljeba, a eno mu tepsije buredžika“.

Na kraju bih vas pitao ima li nade za BiH, za Mostar?

Bilo bi da političari skaču sa mosta. Svi koji ne isplivaju dobiće ocjenu 10 za skok.