Elvedin Nezirović: Jesmo li iz opsade i otpora tuđmanovskom fašizmu izašli kao bolji ljudi?

Izdvajamo

• Vidite, ja sam presudu tzv. haškoj šestorki doživio kao šansu za bošnjačko-hrvatsko pomirenje i ona to u suštini i jeste bila. Nažalost, ta je nada trajala vrlo kratko. Način na koji se ta presuda danas ignorira u hrvatsko-bošnjačkim odnosima unutar Federacije, pa i u odnosima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, predstavlja, najprije, ogromno poniženje za one koji su na svojoj koži osjetili svu okrutnost zločina za koje su ti ljudi presuđeni. Zašto je to tako, to biste morali pitati hrvatske i bošnjačke političare, prije svega one iz Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije. S jedne strane, dakle, imate stranku koja nosi krimen strašnih ratnih zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. i koja za protekle tri decenije niti je prošla kroz nužnu katarzu, niti se njen politički narativ od devedesetih naovamo bitno promijenio, dok s druge, opet, imate staro dobro minder-društvo koje prema toj presudi gaji jedno ogromno, apsolutno neobjašnjivo nezanimanje. Hoću da kažem da u političkoj i društevnoj praksi, ne samo da te presude nema, nego se višedecenijski partneri u pljačkanju javnog budžeta, savršeno dobro pretvaraju da je nikada nije ni bilo.

Povezani članci

• Nagrada u čast Ahmaduline
• Je li si premijer Andrej Plenković umislio da je Luj XIV.!?
• TATA POKAŽI MI GDE JE NAŠA KUĆA
• Kako predviđati političke događaje?
• JOSIPOVIĆ I MILANOVIĆ trebaju progovoriti o Štefici Galić
• Grobnica u dvorištu

Elvedin Nezirović – foto: Lejla N.

To da je bilo ko uspio preživjeti opsadu istočnog Mostara, za mene je ravno čudu i to mi je čudo sve veće što vrijeme prolazi. Ali jesmo li iz te opsade, iz tog otpora tuđmanovskom fašizmu izašli kao bolji ljudi? Ako je suditi po tome kako se ponašaju lokalne esdeaovske baje, svi ti polupismeni idioti, karijeristi, poltroni, najobičnije kukavice i kvazipatriote, koji su sebe promovirali u Bogom dane zaštitnike bošnjačkih nacionalnih interesa, a koji se, zapravo, politikom bave isključivo radi ličnog interesa, ne bih rekao da jesmo. 

“Ono o čemu se ne može govoriti” treći je roman bh. književnika, Mostarca Elvedina Nezirovića, upravo objavljen u izdavačkim kućama “Buybook” iz Sarajeva i “Laguna” iz Beograda. Nezirovićev novi roman je svojevrstan nastavak njegove autobiografske knjige “Boja zemlje” objavljene 2016. u kojemu traga i preispituje svoju prošlost i stavove o važnim pitanjima, hrvajući se neprestano s bolnim iskustvom koje ga je odredilo, uz koje je stasao i koje u svojoj prozi ne napušta naprosto zato što ono ne napušta njega, svestan suštinske nemoći pisca da bira sopstvene junake i teme, autor ovog koliko predivnog toliko i potresnog štiva bolje od mnogih razume okrutnu istinu čuvene Foknerove rečenice o prošlosti koja “nikada nije mrtva, pa najčešće i nije prošlost, kako je napisao Vladimir Arsenijević.

U razgovoru za tacno.net Nezirović govori o svome pisanju i književnosti, o ratnom i poslijeratnom Mostaru i onima koji ga danas vode, o javnom linču i prijetnjama njemu i njegovoj obitelji poslije objavljenog izvrsnog teksta Grabovica….

Ovih dana iz štampe je izašao Vaš treći roman Ono o čemu se ne može govoriti koji je svojevrstan nastavak Vašeg romana Boja zemlje. Cijelim romanom se provlači nit tuge, pokušaja da razumijete postupak Vašeg očuha, opisujete Vaš posljednji susret i rastanak kada je spasio Vas a ne sebe, logor i njegova prerana smrt, propuštene prilike za reći hvala ili oprosti, nikad izgovorena pitanja majci i ocu, kojega niste ni mogli upamtiti zbog prerane smrti, tuga za Mostarom kojeg više nema, nepristajanje na svođenje čovjeka samo na vjeru i naciju, koje nastoji nametnuti nacionalistička propaganda, osuda zločina koji je neko napravio i u Vaše ime… Jeste li se obračunali sa svojom mukom koju nosite posljednjih 27 godina? I da li je moguće pisati apsolutno tačno, odnosno onako kako je bilo i kako jeste?

– Kada bih uspio da se obračunam s vlastitom mukom, kako ste rekli, bojim se da više ne bih  imao o čemu da pišem. Bio bih sretan čovjek, a sretnim ljudima dovoljan je život sam po sebi. Sreća je besadržajna, artificijelna, te samim tim, toliko banalna da je o njoj nemoguće pisati.

S druge strane, pisanje je neka vrsta socijalne deformacije, otuđenja od stvarnosti, nastojanja da se u književni tekst pohrani sve ono što nas otuđuje, osamljuje, muči… Pisanje, zapravo, nije ništa drugo nego udovoljavanje vlastitoj samoći, upražnjavanje potrebe da se kaže ono što se nikome ne može reći, jer ne postoji način da vas iko razumije. O onom o čemu se može govoriti, da se malo poigram naslovom romana, bespotrebno je, možda čak i izlišno pisati.

Što se tiče tačnosti, mislim da je piscu nemoguće dokučiti i u tekst prenijeti apsolutnu istinu, niti je to, ako mene pitate, za književnost uopće važno. Za književnost je svaka subjektivna istina važna u istoj mjeri u kojoj joj je važna i svaka laž. Pisac i kada piše o sebi, kada je najintimniji, on implicitno govori „ovo jesam ja i ovo jeste moj život onako kako ga ja vidim, ali je to prije svega umjetnost koju sam od toga stvorio“.

I to je jedino važno. To, da li je ono što je napisano dobro ili loše.

Da, književnost može biti način da se pokuša pronaći put do svijeta kakav on zaista jeste, kako to veli Knausgard, ali čak i on kaže da je njegov naum u Mojoj borbi bio približiti se sopstvenom životu što je bliže moguće. Osnovna snaga njegove proze, uostalom, nije u približavanju stvarnosti, nego u činjenici da vas naprosto natjera da čitajući njegovu šestotomnu knjigu, počnete živjeti njegov život s njim. A to je umjetnost. Bez toga, sve bi to bila samo gomila riječi.

Elvedin Nezirović – foto Vanja Čerimagić

U drugom dijelu romana govorite i o strahovitim prijetnjama koje ste dobivali zbog Vašeg izvrsnog teksta Grabovica o zločinu pripadnika Armije BiH u Grabovici gdje su pobijeni 33 ljudi, a koji je naišao na odobravanje na cijelom postjugoslavenskom prostoru gdje god da se čitao, jer pred zločinom svi smo krivi, kako ste napisali. Da li je suočavanje sa zločinima uvjet ljudskosti – nećete to raditi u moje ime – i koliko je važno da to piše baš neko ko je preživio pakao opsade Mostara? 

– A ko bi uopće mogao imati razumijevanja za patnje i stradanja drugih, ako ne oni koji su i sami osjetili šta znače patnja i stradanje? Ne postoji ništa prirodnije od toga. Sve ono čemu me je rat naučio, stalo je u taj tekst o zločinu u Grabovici.

To da je bilo ko uspio preživjeti opsadu istočnog Mostara, za mene je ravno čudu i to mi je čudo sve veće što vrijeme prolazi. Ali jesmo li iz te opsade, iz tog otpora tuđmanovskom fašizmu izašli kao bolji ljudi? Ako je suditi po tome kako se ponašaju lokalne esdeaovske baje, svi ti polupismeni idioti, karijeristi, poltroni, najobičnije kukavice i kvazipatriote, koji su sebe promovirali u Bogom dane zaštitnike bošnjačkih nacionalnih interesa, a koji se, zapravo, politikom bave isključivo radi ličnog interesa, ne bih rekao da jesmo. Većina njih ne samo da nije našla za shodno da se za proteklih dvadeset sedam godina pokloni grabovičkim žrtvama, nego je, naprotiv, učinila sve da u javnosti stvori takvu percepciju odnosa prema zločinu u Grabovici kakav ne služi na čast nikome ko je, kako ste i sami rekli, prošao pakao istočnog Mostara. To je, naprosto, put u moralni i politički sunovrat, u isti onaj fašizam, koji je tokom devedesetih htio da nas izbriše s lica zemlje. 

Jednom ste rekli nismo preživjeli rat. Kako je živjeti između dva posvađana Mostara s čežnjom za gradom kojeg više nema, za Onim Mostarom u kojem ste odrasli i koji je u trajnom sukobu s Mostarom u kojem živite jer, kako kažete u ovom romanu: živjeti danas ovdje znači živjeti u svojoj naciji i svojoj religiji, ne u gradu?

– Otkako znam za sebe, meni je bio važan prostor, kontekst, geografska ili urbana zona u kojoj se moje ja ispisuje svojim djelovanjem, kretanjem, interakcijom s drugim ljudima… Osjećaj pripadnosti gradu ja sam razvio tokom osamdesetih godina, na Aveniji, da bi se tokom rata i poraća, on rasprsnuo u bezbroj dijelova. Najveći dio svog poslijeratnog života, sve do događaja o kojima ova knjiga govori u drugom dijelu, ja sam intenzivno pokušavao – ispostavit će se, uzalud – pronaći način da ponovo formiram taj osjećaj. Ono o čemu se ne može govoriti ujedno je i roman o mom mirenju s činjenicom da ću u ovom i ovakvom Mostaru ostati stranac sve do svoje smrti.

U jednom svom intervjuu, Mirko Kovač je rekao da, kada bi se morao vratiti u rodni zavičaj, bilo bi mu to kao da ide u najveću tuđinu. Ja savršeno dobro osjećam šta je htio da kaže, jer ja živim u toj tuđini. Kada se desi da nekome odgovorim na pitanje odakle sam, recimo, i kada kažem da sam iz Mostara, osjećam da lažem, odnosno da to nije posve tačno. Jer Mostar u kojem sam ja rođen i kojem pripadam, ni po čemu nije Mostar u kojem živim.

Dosta ljudi me pita, pa dobro, ako je sve tako kao što kažeš, zašto onda ne odeš odavde?

Može zvučati kao paradoks, ali mene u Mostaru drži upravo ono što me iz njega tjera, a to je frustracija njime, onim što on danas jest. Ona je moja osnovna pokretačka snaga, iz nje se rađa i nastaje ne samo moja književnost, nego i čežnja za gradom u kojem sam rođen, a bez koje, čini mi se, ja ne bih umio da živim. Otići negdje, značilo bi, s vremenom, izgubiti tu čežnju, a izgubiti nju značilo bi izgubiti sebe, svoj identitet, ne biti više ovo što jesam. U ovim godinama, priznat ćete, to je luksuz koji ne bih mogao sebi dopustiti.

Nakon haške presude hercegbosanskoj šestorci svijet je saznao istinu o ratu u BiH, o hrvatskoj agresiji na Mostar i našu zemlju, o planovima podjele i progona Bošnjaka. Kako se ta presuda trebala i morala odraziti na političku sliku Mostara i BiH i kako bi je morali čitati? 

– Prije svega, ne bih se složio s tim da se radilo isključivo o progonu Bošnjaka, nego o progonu svih onih koji se etnički, politički ili na bilo koji drugi način, nisu uklapali u zamišljeni koncept Hrvatske republike Herceg-Bosne.

Vidite, ja sam presudu tzv. haškoj šestorki doživio kao šansu za bošnjačko-hrvatsko pomirenje i ona to u suštini i jeste bila. Nažalost, ta je nada trajala vrlo kratko. Način na koji se ta presuda danas ignorira u hrvatsko-bošnjačkim odnosima unutar Federacije, pa i u odnosima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, predstavlja, najprije, ogromno poniženje za one koji su na svojoj koži osjetili svu okrutnost zločina za koje su ti ljudi presuđeni. Zašto je to tako, to biste morali pitati hrvatske i bošnjačke političare, prije svega one iz Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije. S jedne strane, dakle, imate stranku koja nosi krimen strašnih ratnih zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. i koja za protekle tri decenije niti je prošla kroz nužnu katarzu, niti se njen politički narativ od devedesetih naovamo bitno promijenio, dok s druge, opet, imate staro dobro minder-društvo koje prema toj presudi gaji jedno ogromno, apsolutno neobjašnjivo nezanimanje. Hoću da kažem da u političkoj i društvenoj praksi, ne samo da te presude nema, nego se višedecenijski partneri u pljačkanju javnog budžeta, savršeno dobro pretvaraju da je nikada nije ni bilo.

Mimo bh. pisaca koji žive vani imamo danas čitavu generaciju sjajnih pisaca, Vi, Ovčina, Šehić, Repeša, Marić, Kaplan, Žetica… Je li to odgovor duha na društveno beznađe u kojemu živimo?

– Ne znam je li to odgovor i na šta, možda je naprosto čista slučajnost, ko bi ga znao, ali znam da u Hercegovini i Mostaru, prije svega, zaista postoji generacija pisaca koja književnost osjeća i razumije na poseban način. Sve su to mladi ili relativno mladi ljudi koji će tek napisati svoje najbolje knjige. Da je ovaj grad normalan, kao što nije, imao bi čime da se ponosi.

Elvedin Nezirović (1976, Mostar) autor je zbirki poezije Bezdan (2002), Zvijer iz hotelske sobe (2009) i Propovijedanje bluesa (2018), zbirka priča Toliko o tome (2014), zbirka eseja, tekstova i kolumni Deblokada grada (2018), te romana Boja zemlje (2016) i Ništa lakše od umiranja (2019). Ono o čemu se ne može govoriti (2021) njegov je najnoviji roman. Dobitnik je više književnih nagrada. Živi i radi u Mostaru.