Edin Batlak rotarijanac koji je preživio pakao logora: Osobe koje mrze žive u paklu

Izdvajamo

• Ovih dana se govori o Zakonu o rezervnoj policiji RS što me neodoljivo asocira na rezerviste iz septembra 1991. godine. U kontekstu odnosa 1991. godine bilo je skoro nemoguće spriječiti dolazak rezervista u Mostar, ali se pitam čemu prigušeni tonovi protivljenja Dodikovom i Lukačevom zakonu o rezervnom sastavu. Pa ni Crvenkapici danas ne možete prodati ideju o angažmanu rezervne policije u slučaju prirodnih katastrofa. Režimu u Banja Luci rezervna policija treba kao vojska za scenario odcjepljenja od BiH na isti način kao što je JNA željela spriječiti pravo BiH na samostalnost garantovanu Ustavom Jugoslavije. Današnji RS nema nikakvog utemeljenja za ovim potezom u Ustavu BiH ili Dejtonskom sporazumu. Naša politika je tiha, a još tiši tzv. garanti mira, tj. Dejtonskog sporazuma. Godine 1991. igralo se i danas se igra s velikom vatrom, i zbog iskustva starog 27 godina ovi mahnitluci moraju se odlučno zaustaviti dok ne bude kasno.

Povezani članci

• „Klavirski recital“ – koncert pijanistice Lejle Šehić
• IK, BMV, DU
• Europeizacija Herceg- Bosnom
• Gojko Berić: Taj bezvrijedni građanin
• AUSCHWITZ I SREBRENICA
• Pobjeda Zagreba: Brojniji antifašisti pokazali pravu sliku Zagreba – na skupu tek nekolicina fašista

Zbog naše budućnosti i generacija koje dolaze dužni smo opominjati, a društvena zbivanja gledati iza zavjese jer se krupne stvari nikada ne pripremaju pred kamerama. Ne pozivamo na osvetu i nikada to nećemo činiti, ali hoćemo ukazivati i boriti se protiv zla. Stoga smo javno prisutni, opominjemo i želimo slati poruke da smo ljudi koji su u jednom lošem vremenu nipodaštavani, ali da smo veliki jer nama nije ovladala mržnja. Znam ja da se toga boje naši mrzitelji i pitaju se u čemu im je snaga. Nije teško biti snažan kada za oružje imate istinu, a ne mislite zlo drugome. 

Edin Batlak rođen je 1957. godine u Mostaru, gdje je u januaru 1981. godine Ekonomskom fakultetu stekao zvanje diplomiranog ekonomiste.

Jedan je od prvih koji je pokrenuo privatnu firmu u Mostaru koja je obavljala  poslove u više ekonomskih disciplina počevši od komercijalnih poslova na domaćem i inostranom tržištu u okviru kompanije za proizvodnju automobilskih dijelova ”Soko – Fabrika transmisija”, potom  poslove trgovinskog i finansijskog posredništva u kompaniji ”MB Trade” svrstavajući je među najuspješnije kompanije ovog profila na području ex-Jugoslavije na početku ’90 godina.

Rat je prekinuo razvoj firme kao i ostalih velikih ekonomskih giganata u Mostaru.

Rat koji će Edinu Batlaku potpuno promijeniti život. Završit će u konc logoru Heliodrom. Patnje koji je proživio Batlaka će usmjeriti ka borbi za trajni mir, za čovjeka kao takvog.

Danas je jedan od čelnika Udruženja logoraša Mostar kojeg stručnjaci označavaju kao primjer  udruženja proisteklog iz rata koje je sve svoje kapacitete stavilo na borbu za održivi mir i suočavanje sa prošlošću.

Svoju humanističku misiju ostvaruje i kao predsjednik kluba mostarskog ogranka „Rotari“ kluba na čijem je čelu.

Za Tacno.net pristao je da se sjeti najtraumatičnijih momenata svog života proživljenog u logoru Heliodrom ali i da objasni kako je bez obzira što je preživio pakao postao mirovni aktivista i borac za ljudska prava u kojem mladi Mostarci vide svijetao uzor.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Pitam ga o prijeratnom Mostaru, kako je on kao uspješni privrednik vidio period prije početka rata?

Mostar je za življenje bio jedan od najpoželjnijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. U njemu ste mogli zadovoljiti većinu svojih potreba iz oblasti školovanja, poslovanja, sporta, kulture, susrete s ljudima različitih kultura i svjetonazora. Ne mogu se sjetiti drugog grada u Jugoslaviji približnog broja stanovnika kao u Mostaru koji je imao 126.000 žitelja a da je imao sve u svom gradu. Mostar je imao odlično školstvo, kako osnovno tako i srednje, sjetimo se samo naše gimnazije Aleksa Šantića koja je bila jedna od najcjenjenijih škola u Jugoslaviji.

Potom, 1977. godine dobili smo Univerzitet na kojem sam i ja u januaru 1981. godine završio Ekonomski fakultet. Osamdesetih godina, imali smo zaista jaku privredu: Soko u kojem su se proizvodili avioni, helikopteri, rashladna klima-tehnika, transmisioni uređaji i gradile su se metalne konstrukcije, zatim Aluminijski kombinat, Hepok kao poljoprivredni gigant kojeg je stvorio Osman Pirija, a koji je, po mom mišljenju, uz Emerika Bluma najveći privredni vizionar, PI Đuro Salaj, građevinski giganti Hercegovina i Vranica, Fabrika duhana Mostar kao najstarija firma u Hercegovini, Modna industrija „Zlatka Vuković“, trgovačka preduzeća Velmos i Razvitak, turističko preduzeće Hetmos i ogroman broj manjih firmi koji su zajedno sa obrtima male privrede, koje u to vrijeme počinju bujati kao gljive poslije kiše, upošljavaju skoro 50 hiljada stanovnika. Pokušajmo zamisliti da je danas u ovom gradu uposlen svaki drugi stanovnik.

Brojni sportski klubovi su zadovoljavali različite potrebe za sportom, naravno na čelu s našim planetarno poznatim FK Velež koji uz Stari most predstavlja najznačajniji simbol grada.

Kroz mostarsko Narodno pozorište prošle su mnoge rediteljske i glumačke veličine, pri čemu na um padaju veliki Skender Kulenović, Ahmet Obradović, Uroš Kravljača, Ante Vican, Zvonko Lepetić, Ulfeta Mataradžić, Dana Kurbalija, Toni Pehar, Vera Pregarc i mnogi, mnogi drugi veliki pozorišni djelatnici na čelu s velikim stvaraocem pozorišta Safetom Ćišićem.

Svi oni su zajedno obrazovali brojne poklonike ove umjetnosti. Brojni mostarski akademski slikari koji su od Mostara napravili jugoslovenski hram slikarstva, na čiji pomen se u znak zahvalnosti mora ustati na noge, kao sto su Karlo Afan de Rivera, Meho Sefić, Vlado Puljić, Mustafa Ico Voljevica, Mustafa i Salko Pezo, Cuco Stajčić, Affan Ramić, Halil Tikveša, Bobo Samardžić, Jusuf Nikšić, Krešo Ledić i mnogi drugi, te kipari Florijan Mičković i Milivoje Bokić.

U takav Mostar su iz ljubavi i prelijepog osjećaja dolazili živjeti i raditi Skender Kulenović, Zuko Džumhur, Mika Antić i mnogi drugi.

Na polju muzike imali smo veličine poput Himze Polovine, Edina Pandura, Đanija Salkovića koji je bio multitalent: kantautor, doktor, pilot. Ako nastavim nabrajati sve ljepote našega Mostara, malo će biti dva-tri intervjua. No, završit ću odgovor na ovo pitanje sljedećom konstatacijom. Kompletnom životu u Mostaru temeljac (kako to kuhari kažu) bio je nevjerovatni mostarski duh protkan liskalukom. Urbani dio čaršije mogli ste pješke proći za tri frtalja sata, ali iza ponoći. I danas se sjetim riječi tada moje starije sedmogodišnje kćeri kad supruzi govori: Tata uvijek kaže – brzo ćemo mi, najviše za pola sata kroz čaršiju do Hita, ali, mama, to nije moguće s njim jer dok stane s jednim, drugim to ne može nikada ispod dva sata.

Nacionalizam nikad nije javno živio u Mostaru jer mostarskoj raji nikada nije bilo bitno ime prijatelja  i s takvim teretima se nije živjelo. Kult komšiluka, ili susjedstva, bio je jako izgrađen i zaista je vrijedila stara poslovica da vam je bliži dobar komšija od brata koji stanuje malo dalje. Znalo se ko je koje vjere i drugi se poštovao bez kalkulacija. S većim prilivom stanovnika sa sela, počinju se graditi pojedina naselja koja su nacionalno homogenija i ona su početkom devedesetih i bila uporišta za uvoz i potom za širenje agresivnog nacionalizma koji će kasnije poprimiti svoj najekstremniji oblik u fašizmu. Nacionalistima je Mostar bio trn u oku zbog svog skladnog života njegovih sugrađana u kojem je bilo 25% miješanih brakova, poput Vukovara, i stoga su ova dva grada najviše nastradala. Naravno, to je dio jednog velikog naci-fašističkog projekta koji nam je uvezen iz Srbije i Hrvatske, a egzekutori su nađeni i u domaćem stanovništvu kojeg je medijska propaganda (i Gebels bi im zavidio) zaludila.

Da ne bi bilo zabune i dileme i u periodu između ovog i prethodnog rata nacionalizam je imao svoje mjesto u politici, ali poprilično daleko od javnog života običnih ljudi. U prilog tome, čitaocima Vašeg portala preporučujem da svakako pročitaju ”Političku biografiju Džemala Bijedića”, gdje se mogu vidjeti dokumentovane međurepubličke ali i lokalne borbe koje su dobrim dijelom imale i nacionalne pozadine. Nacionalne i nacionalističke borbe se ne smiju posmatrati usko, na lokalnom planu, već je to neophodno staviti u globalni jugoslovenski kontekst. Inače sam pobornik sagledavanje svakog stanja kroz kontekstualizaciju prilika u širem prostoru i vremenu.

Prekidam ga sa pitanjem je li se mogao spriječiti rat u Mostaru ili je dolazak rezervista u Mostar značio početak rata?

Dolazak crnogorsko-srpskih rezervista je bez sumnje značio početak rata u Bosni i Hercegovini. Tu nisam imao dileme, samo je bilo pitanje koliko nam treba vremena za organiziranje odbrane. Zašto i čemu rezervisti iz Crne Gore? Da je država ugrožena i da je trebalo podizati rezervni sastav u očuvanju mira, trebalo je podići rezervni sastav sačinjen od Mostaraca. Kad nemate odgovor na ovo pitanje, mora vam biti jasno da namjere nisu čiste i da slijedi scenario koji ne priželjkuje niti jedan normalan čovjek. Ne samo da nije aktivirana mostarska rezerva već je ona i razoružana. U tom trenutku sve maske su pale i postalo jasno da je JNA u službi velikosrpske države, ne volim reći srpskog naroda jer mnogi Srbi su u martu naredne godine 1992. glasali za jedinstvenu, nedjeljivu i samostalnu BiH i potom se borili u redovima Armije BiH i MUP-a BiH. Pošto sam živio na Luci, svakim danom sam bio svjedok postupaka razularene bande koji su bili prethodnica kasnijih klanja i realizatori ideja SANU-a, na čelu sa političkim izvršiocima koji su se zvali Milošević i Karadžić.

Ovih dana se govori o Zakonu o rezervnoj policiji RS što me neodoljivo asocira na rezerviste iz septembra 1991. godine. U kontekstu odnosa 1991. godine bilo je skoro nemoguće spriječiti dolazak rezervista u Mostar, ali se pitam čemu prigušeni tonovi protivljenja Dodikovom i Lukačevom zakonu o rezervnom sastavu. Pa ni Crvenkapici danas ne možete prodati ideju o angažmanu rezervne policije u slučaju prirodnih katastrofa. Režimu u Banja Luci rezervna policija treba kao vojska za scenario odcjepljenja od BiH na isti način kao što je JNA željela spriječiti pravo BiH na samostalnost garantovanu Ustavom Jugoslavije. Današnji RS nema nikakvog utemeljenja za ovim potezom u Ustavu BiH ili Dejtonskom sporazumu. Naša politika je tiha, a još tiši tzv. garanti mira, tj. Dejtonskog sporazuma. Godine 1991. igralo se i danas se igra s velikom vatrom, i zbog iskustva starog 27 godina ovi mahnitluci moraju se odlučno zaustaviti dok ne bude kasno.

A onda je počelo ludilo. Je li razmišljao da ode i napusti grad i sugrađane ili je vjernost gradu važnija i od života?

Istu noć, 19. septembra 1991. god., javio sam se u policijsku stanicu rezervnog sastava koja se nalazila na Ogradi. Bilo je mnogo više dobrovoljaca nego naoružanja s obzirom da je već ranije pojačan sastav rezervne policije kao odgovor na saznanja koje akcije se spremaju ka Mostaru. Negdje iza ponoći, kasnije naš legendarni komandant i narodni heroj, a uz sve to moj dobri i dragi prijatelj, Mithad Hujka, rekao mi je: Ima nas za sada dovoljno, a kad dođe vrijeme za direktnim uključenjem, doći ću po tebe. Tako je i bilo. Jedne februarske večeri došao je na vrata i rekao mi samo tri riječi: Edo, vrijeme je.

Praktično od tog trenutka sam kročio u organizaciju odbrane Mostara i Bosne i Hercegovine. Prvi konkretni zadatak na početku marta, dan nakon referenduma, bilo je organizovanje skloništa za građanstvo u mahalama Luka i Donja Mahala. Na Luci nije bilo mnogo kuća koje su imale armirano-betonske ploče pa je u toliko ovaj zadatak bio složeniji. Toga trećeg marta uvečer u spomen kući Gojka Vukovića, našli smo se Šefik Husković, Mirzo-Japrak Čemalović i ja sa Luke, te Mira Salčin, Bajro Sarić, Hamo Mirica i Mirsad Husković iz Donje Mahale, i dogovorili se kako taj zadatak što uspješnije obaviti. Ove dvije mahale srpskočetnička JNA i paravojne jedinice su najbjesomučnije granatirali.

Zahvaljujući dobroj organizaciji smještaja civila i njihovoj naknadnoj evakuaciji u 40 dana pravog rata, nastradala nam je samo jedna osoba koja je odbila evakuaciju – rahmetli Alka Čelebić. U našoj četi Luka, koja je bila najbrojnija sa 130 vojnika u okviru TO i Mostarskog bataljona, nije bilo jagme za komandovanjem. Mi smo tražili profesionalnog oficira koji će nam znati pokazati kako se zakloniti, dejstvovati, pružiti pomoć i slijedom toga za komandira čete smo dobili Sulejmana Budakovića, bivšeg kapetana koji je iz ovog rata izašao sa činom generala. Kasnije će naša Armija BiH u našim Lučanima Mithadu Hujduru Hujki i Esadu Eminoviću Foli dobiti izvanredno hrabre i najbolje komandante. Hujka će poginuti 30. juna naredne godine na deblokadi Mostara i u toj akciji u jednom danu je oslobođena najveća teritorija i uspostavljena komunikacija sa Jablanicom. Hujka će posmrtno zasluženo dobiti čin generala i orden narodnog heroja kao jedan od ukupno devet heroja rata u BiH. Fola će izaći iz rata u činu brigadira koji je komandovao 48 brigadom i od svih komandanata iz naroda on je po mom skromnom sudu imao najveće oficirsko držanje i lucidnost. Iskreno vjerujem da će u skorije vrijeme svjetlo dana ugledati knjiga posvećena našim izvanredno hrabrim Lučanima među kojima je dobar broj onih koji su svoj život dali u odbrani naše domovine.

Četa Luka svoj prvi vatreni okršaj je imala na Fabrici duhana kada su neprijateljski vojnici naumili zauzeti je. Ne samo da su u tome spriječeni već su pretrpjeli i gubitke, a naša četa izvojevala je prvu pobjedu nad četnicima na mostarskom ratištu. Luka je u neprijateljske ruke pala 10. maja ’92. kao posljednje uporište na istočnoj obali Neretve, i to nekoliko dana nakon povlačenja carinske čete i brankovačkog voda. Taj deseti maj je bio pravi pakao u kojem je sve gorjelo. Kako nas nisu mogli pomaknuti, pribjegli su granatiranju fosfornim i tenkovskim granatama, tukli nas iz svih oruđa i oružja što je presudilo u konačnici. Tog dana naš dobrovoljac i kasnije nosilac ordena Zlatni ljiljan Esad Kosić onesposobio je jedan tenk i jedan transporter. U toj neravnopravnoj borbi, po naoružanju i brojnosti vojnika, imali smo šest ranjenih boraca. U isto vrijeme pred brojnim kafićima u Radićevoj ulici mnogi su ispijali kafu kao da se na Luci ne odvija surovi rat.

Za 40 dana otpora imali smo gubitak jednog borca, Azera Huskovića, koji je od gelera granate poginuo 01. maja na svoj rođendan, pa je od tada praznik rada u mojoj mahali tužni praznik.

Pad Luke sam doživio kao najteži dan u svom životu do tada. Svi smo istovremeno bili  tužni, bijesni, ozlojeđeni, sa osjećajem izdanosti jer nam niko nije pružio podršku niti u vidu jedne granate na neprijateljske položaje. U tom stanju rezignacije Hujka, Fola, Japrak i ja tražili smo da sa mjesta komandanta Mostarskog bataljona bude smijenjen Suad Ćupina, što se i desilo već sutra kada je Arif Pašalić, kasnije komandant brigade i korpusa i general Armije BiH, imenovan za komandanta bataljona.

Edin Batlak u društvu generala Arifa Pašalića

U oslobođenju Mostara koje se odigrava 13. i 14. juna Mostarski bataljon je izgubio više boraca jer mi za razliku od HVO nismo znali da je ovo fingirano oslobođenje kao posljedica političkog dogovora Boban-Karadžić u Gratzu, o čemu su srpski oficiri vrlo detaljno svjedočili na Međunarodnom sudu za zločine u Hagu. Naša jedinica je imala zadatak čamcima i šlaufima forsirati rijeku Neretvu gdje su ih na lijevoj obali u gradu sačekali srpski dobrovoljci koji su odbili napustiti Mostar sa glavninom svojih snaga. U pretežno napuštene dijelove prigradskih naselja HVO je ušao bez ozbiljnijeg otpora. Danas Armija BiH ne obilježava herojsku borbu juna ’92, ali HVO oslobođenje lijeve obale Mostara obilježava kao svoj herojski čin kroz manifestaciju Lipanjske zore. Ovom konstatacijom ni u kom slučaju ne osporavam žrtve hrabrih mladića HVO-a palim do maja ’93. već naprotiv – uz dužnu zahvalnost suosjećam s njihovim porodicama.

Kasnije, sa formiranjem I. mostarske brigade bio sam pomoćnik komandanta brigade za logistiku, prvo Pašaliću i potom Hujduru.

Ponosan sam na činjenicu da sam pripadao Armiji Bosne i Hercegovine koja je baštinila antifašističke vrijednosti cijelog slobodoljubivog svijeta iz vremena II svjetskog rata.

Samo jedna mala sekvenca u prilog tome. Hujka nije bio samo veliki komandant koji je u svakom trenutku mogao dići na noge 3.000 boraca. On je bio hrabri i pravedni komandant i humanista. U julu 1992. godine u Mostaru od strane HVO-a i HOS-a traje još hajka na Srbe koji su ostali u Mostaru.

U svojoj nesreći ljudi traže spas i 5-6 porodica dolazi u Južni logor gdje je bio smješten I. bataljon Prve mostarske brigade, moleći za zaštitu. Hujka naređuje da se ljudi smjeste po sobama, da im se obezbijedi ishrana kao i vojnicima i da imaju stražarsku zaštitu od eventualnih ispada neodgovornih pojedinaca ili policije HVO-a. Par pojedinaca mu zamjeraju zašto te ljude štititi, a on odgovara: ”Ovo su naši sugrađani koji da su željeli otići to bi i uradili, ali su odlučili s nama ostati u svom gradu i stoga je naša obaveza zaštiti ih. I ne zaboravite, saborci, kada HVO završi sa Srbima, onda mi dolazimo na red”. Ponavljam, to je bio jula 1992. godine. Hujka je znao gledati u budućnost zahvaljujući talentu da realno iščitava aktuelne događaje u svojoj sredini. Na njegovu i našu žalost, po ovom pitanju bio je u pravu.

Sedam dana prije agresije HVO i HV na Mostar, bio sam s njim na Musali i upitan od mene zašto je rezigniran i zamišljen, odgovorio mi je: ”Našu djecu tjeraju učiti hrvatski jezik protiv kojeg nemam ništa, ali naša djeca ga neće učiti, jer nećemo biti ono kako bi voljeli drugi da budemo. Bićemo uvijek svoji pa taman se borio sam protiv svih”. Iz njega je govorio slobodan čovjek koji nikad nije povisio ton na zarobljenog neprijateljskog vojnika i koji je poginuo u prvim borbenim redovima i doslovno ušao u legendu. Bila je čast i privilegija biti njegovim prijateljem i saborcem.

Edin Batlak u društvu Narodnog heroja Mithada Hujdura Hujke

Dok šetamo čuvenim Lenjinovim šetalištem u Mostaru osjećam nelagodu narednog pitanja jer moramo govoriti o najgorim momentima u životu mog sugovornika o paklu konc logora. Danilo Kiš kaže da su logoraši posebna kategorija i njihova patnja je posebna.

1993. je najtragičnija godina u istoriji Mostara. Hrvatska vojska i HVO su napali Mostar, kreće opsada tzv. istočnog dijela grada… Vi završavate u monstruoznom logoru Heliodrom. Na što je ličio Mostar tog maja 1993. godine? Možete li se sjetiti pakla logora Heliodrom?

Potpuno tačno – 1993. godina je najtragičnija godina u proteklih 550 godina Mostara. Na naš grad je izvršena najbestijalnija agresija iznutra i spolja. Za četničku agresiju na Mostar 1992. godine vjerovao sam da je to vrhunac bestijalnosti, no prevario sam se. U Mostaru je 1992. skovan novi termin urbicid, koji je ’93. dograđen ubijanjem Mostara kao ideje. Srušenu fizičku strukturu možete obnoviti prije ili kasnije, ali ubijati memoriju, duhovne, kosmopolitske vrijednosti, ljude na različite načine, raseljavati građane koji čine dušu je mnogo veći i opasniji poduhvat. Sve nabrojano kada stavite u prosti zbir dobijete za rezultat ubijanje grada, no kada tome dodate duh grada koji je Mostar sve vrijeme krasio onda je to ubijanje ideje života. Ko misli da je neopisiva ljubav Mostaraca suhoparni lokalizam taj nema pojma od kuda to dolazi; prava ljubav dolazi iz dubine duše i srca. Ranili su nam dušu i srce i time napravili najveću grešku jer su u nama probudili najveći prkos i odlučnost da nikada neće ostvariti svoj cilj. Ranjenoj duši i srcu stvorena je prilika za oporavak i sve dobronamjerne koji se nisu ogriješili o ideju Mostara pozivamo da skupa gradimo grad kakav sam opisao u odgovoru na Vaše prvo pitanje.

Te 1993. godine Mostar je pretvoren u kataklizmično mjesto. Nije nimalo jednostavno, a vjerujte da je i bolno prisjećati se svih strahota. Pomračeni um putem radija pozvao je sve građane koji nisu Hrvati da na svoje prozore istaknu bijele čaršafe kako njihovi bojovnici ne bi trošili mnogo vremena u odvođenju sugrađana u prethodno pomno pripremljeni logor Heliodrom, stadion Veleža pod Bijelim Brijegom koji je zaudarao na Pinočea. Nije jednostavno naći odgovor na pitanje: kakav je to mozak koji stadion, na kojem je ostvario dobru fudbalsku karijeru i zaradio stotine aplauza, pretvara u logor za sugrađane. Prošlo je 26 godina od tada i još nisam našao odgovor na pitanje kakav je mentalni sklop Jadrana Topića, je l’ mržnja prema drugom njegovo jedino životno pogonsko gorivo…

Svaki od četrdeset hiljada sugrađana od Drežnice do Vranjevića zaslužuje orden Zlatni ljiljan. Kada ovo kažem, siguran sam da će se svaki pojedinac sjetiti bar jednog ličnog podviga vrijednog ovog odlikovanja. U svakodnevnom paklu podvig je ostati čovjek i ne izgubiti moralni kompas; uvjeren sam da je odatle crpljena pobjednička energija. Zar ne biti ponosan na činjenicu da Armija BiH u tom ludilu čuva katoličku crkvu u Blagaju, dok su vam prethodno sve džamije sravnjene sa zemljom.

U Mostaru je vrijedila izreka: na lijevoj obali Neretve ljudi se boje granata, a na desnoj boje se vrata.

Sjetimo se da se nakon čvrste uspostave ratnih linija na desnoj obali desilo stotine ubistava Bošnjaka, brojna silovanja, šikaniranja, protjerivanje na lijevu obalu, logori. Bježanje u inostranstvo bilo je bolno, ali i spasonosno kome je to uspjelo.

O Heliodromu neću mnogo govoriti jer o broju logoraša, uslovima življenja, tretmanu logoraša koji su nazivani brojevima i robovima, korištenju na prvim linija fronta, ubistvima i drugim pojedinostima manje više je poznato u javnosti, a detaljno dokumentovano u Haškom sudu i našim lokalnim sudovima.

U svakom slučaju iskustvo Heliodroma ne bih preporučio ni neprijatelju.

Želio bih izdvojiti jednu od specifičnih metoda djelovanja na psihu logoraša, a to su lažne najave razmjene u 5-6 slučajeva. Najavi se razmjena, pročitaju zatočenici koji će ići u razmjenu a potom, sutra, dobijete informaciju da od svega nema ništa, jer nas navodno naši nisu željeli razmijeniti. Pokušajte zamisliti ushićenje zatočenika da će izaći na slobodu, a sutra uslijedi krah. Nagledao sam se ljudi koji su se zasipali tabletama za smirenje.

Ko nije bio zatočen, nije niti svjestan koliko vrijedi sloboda. Sredinom decembra ’93., kroz prozor zatvorske zgrade gledao sam u pravcu Gnojnica i vidim livadu intenzivno zelene boje što je praktično nemoguće u to doba godine. Kasnije sam taj prizor sebi objasnio kao želju za slobodom koja nadilazi realno stanje stvari. Tada sam odlučio da po izlasku iz logora nikada više neću u kaf(v)ezu držati najljepšu pticu štiglića, koje sam volio i volim kao svaki pravi Mostarac. Moja odluka je mali doprinos slobodi ptica tj. slobodnom životu.

U logoru upoznate različite ljudske karaktere, i to je mjesto gdje padaju sve maske. Upoznao sam divne ljude poput Omera Marića iz Čapljine koji je po mom sudu u logoru bio najveća moralna vertikala i čovjek vječnog optimizma. Nažalost, imao sam priliku upoznati i one manje vrijedne koji bi za cigaretu bili spremni uradi nešto loše. No, takvi su srećom bili u manjini. Ljudska solidarnost u takvim uslovima je jako bitna i da toga nije bilo ionako teški uslovi postali bi pakleni do kraja.

Tokom 253 dana boravka u logoru, niti jednog trenutka nije me napuštalo uvjerenje da ću izaći na slobodu i sastati se sa svojom familijom koja je bila podijeljena između Mostara, majka i sestra i Italije, supruga i dvije kćeri. Svaku noć sam lijegao ljubeći sliku svojih djevojčica koje su se, zahvaljujući dobrim ljudima u zlim vremenima, sa mojom snažnom suprugom i svojom majkom obreli u Italiji gdje je starija kćerka podvrgnuta dužem liječenju uslijed teškog ranjavanja 10. maja ’93. u Mostaru. U logoraškim uslovima mnogo više mislite na porodicu, bližnje i prijatelje u borbi nego na sebe samoga jer malo toga ovisi o tebi. Po svom habitusu bio i ostao sam vječni optimista, što crpim iz vjerovanja u Stvoritelja. Imam običaj kazati: I pored sve proživljene kalvarije iz logora i rata sam izašao psihološki snažniji.

Na kraju ovog odgovora, dozvolite da se prisjetim svih dobrih ljudi na svim stranama, a svakako i onih koji su bili na suprotnoj strani, ali su ostali na strani ljudskosti i pravde. Kada se donosi sud o nekome, treba sagledati opće okolnosti i specifičnosti i ne treba nikoga osuđivati samo zbog činjenice da je bio preko puta tebe. Vrijeme rata je najružnije što se može desiti bilo kome i ljudi najčešće nemaju izbora. Ostati veliki, uspravan i dostojanstven u poganim vremenima je velika stvar.

Izlazak iz logora 19. 03. ’93. doživio sam kao rođendan kojeg sam svjestan za razliku od čina rođenja.

Nakon svega, imam pravo i obavezu da pozovem sve ljude da uvažavaju druge, bez obzira na različitosti, i da uživaju u daru koji se zove sloboda. Držimo se Božje riječi: Ne čini drugome ono što ne bi želio da tebi drugi čini.

Batlak po izlasku iz Heliodroma

Nakon izlaska iz logora, kako je bilo naći smisao življenja?

Moj optimizam s vjerom u Boga su mi uvijek davali snagu, pa stoga mi nije bilo teško naći smisao življenja. U suštini, nova situacija gdje je sve razrušeno, ali ono što je najvrjednije, a to je porodica koja je ostala na okupu i zdrava poslije svega proživljenog, bili su najveći stimulans i izazov za izgradnju nove životne stranice. Svršeni oružani rat je istinski poticaj da stvarate bolji život, a posebno kada znate da ste bili na pravoj strani, strani pravde. Za mene biti pripadnikom Armije BiH je čast i privilegija, biti dijelom antifašističke borbe koja nije ulazila u tuđu avliju već je isključivo branila svoju državu. I sada mi je živa slika 9. maja 1995., kada na paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom zastavu sa ljiljanima nosi mostarski komandant Semir Drljević. To je čast i priznanje Armiji BiH kao jedinoj vojsci sa prostora ex Jugoslavije, a istovremeno priznanje mostarskoj borbi. Kratko rečeno mi smo i moralni pobjednici u proteklom ratu.

9. maja 1995., na paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom zastavu sa ljiljanima nosio je mostarski komandant Semir Drljević

Šutimo desetak minuta, razmišljam da li završiti intervju jer šta reći nakon Heliodroma, ali Edo Batlak je napravio veliki život i karijeru nakon rata te važno je i to reći.

Krenuli ste u obnovu Mostara, kako fizičku tako i duhovnu. Da li je kozmopolitski Mostar najbolja osveta rušitelja grada?

Od novembra 1995. godine pa naredne 3,5 godine, bio sam direktor Direkcije za obnovu i izgradnju grada Mostara. Vrijeme kada sam stručnjake koji su nam trebali vraćao iz izbjeglištva, formirao timove prema viziji kakvu firmu imati i u isto vrijeme podizati grad iz pepela. Mostar je nazivan europskom Hirošimom i trebalo mu je vraćati izgled mediteranskog bisera, čemu smo sigurno dali veliki doprinos. Kada sam preuzimao firmu, ona je bila orijentirana isključivo na poslove inženjerskog nadzora, a ja sam je vidio kao inženjering kuću koja gradi za tržište, što smo kasnije i ostvarili. Firma je imala 30 uposlenih, od čega 19 inženjera svih profila i ekonomista. S ponosom gledam na to vrijeme kada sam stotine puta odlazio s posla u dva sata iza ponoći. Da bih imao energiju za toliko posla, znao sam da porodicu moram imati blizu, pa se moja porodica iz Italije vratila početkom oktobra 1996. godine. I danas se sjetim pitanja svoje kćeri nakon tih mnogih radnih noći: Tata, znaš li ti da smo se mi vratili u Mostar? Pitanje je bilo na mjestu i opominjalo me je, ali hvala dragom Bogu –  one su izrasle u pametne, obrazovane i divne osobe na koje sam najponosniji otac na svijetu. Bez njih ne bih bio ono što jesam, a one su mi i danas najveći poticaj u životu i najveća utjeha kada bude teških trenutaka poput gubitka majke, bliže rodbine i prijatelja. Veliki angažman i rezultati su prepoznati u društvu i za 1996. godinu biran sam među najuspješnije menadžere u BiH. To je priznanje koje ne bih nikada dobio da nisam imao odličan tim suradnika sa kojima sam dijelio poslovnu viziju, velike napore, odricanja i uspjehe. Ovim putem im iskazujem zahvalnost za sve što smo učinili.

Krajem marta 1999. godine uslijedio je novi poslovni angažman. U to vrijeme gradonačelnik Safet Oručević je vodio veliku bitku za stvaranjem jedinstvene gradske uprave Mostara i mene je uz Rusmira Ćišića i Seada Pintula vidio kao čovjeka koji može dati svoj obol u tom procesu. Iskren da budem nije mi se išlo u administraciju jer se u njoj ne vidim najbolje, ipak sam ja orijentiran biznisu. Nakon više sastanaka pristao sam na Safetov nagovor pod uslovom da to bude angažman na godinu dana nakon čega odoh u privatni biznis, kojim sam se počeo baviti početkom 1990. godine. Umjesto jedne ostao sam dvije i po godine. Shvatio sam koliko je bio važan angažman u ratu toliko je važan angažman u izgradnji jedinstvene gradske administracije i kroz nju svih društvenih segmenata u gradu, a moram reći da sam navedene ljude cijenio i vrijedilo je biti dijelom tog tima. Povjeren mi je odgovoran zadatak vođenja ekonomskog odjela kroz koji je valjalo puno firmi oživljavati, usmjeravati, boriti se za njihove povoljnije uslove poslovanja, stvarati uslove za nove firme u čemu se dosta uradilo i uspjelo. Jedino za čim žalim što na moju inicijativu pokrenuta izrada Strategije ekonomskog razvoja grada Mostara nije finalizirana i usvojena u gradskom Vijeću jer je do mog odlaska iz gradske uprave bilo završeno 90% posla i preostala je samo finalizacija dokumenta.

Rođen sam u kozmopolitskom Mostaru i kozmopolitizam nema alternativu. Islam kojem pripadam je vjera kozmopolitizma koji grli sve ljude svijeta bez obzira na sve raznolikosti, među kojima i vjersku. Svi ljudi su braća, kako to prelijepo zna kazivati uvaženi hafiz Sulejman Bugari. Mostar i Bosna i Hercegovina svoju budućnost jedino mogu graditi na kozmopolitizmu; on je najbolji i istovremeno najbolniji odgovor svim rušiteljima na svijetu pa time i na mikro planu Mostara. Ksenofobni se boje kozmopolitizma jer su svjesni koliko su mali i kako su u takvom svijetu minorni. Ja bih kozmopolitizam naspram ksenofobije definirao kao vječnu borbu dobra i zla u kojoj dobro nikada i ni pod kojim uslovima ne smije posustati. Kozmopolitizam je ideja i stil života.

Ne samo da niste poticali na osvetu nego ste postali jedan od najvećih boraca za istinu i oprost. Gdje ste našli snagu za oprost i koja je to pobjeda nad samim sobom?

Odrastao sam u porodici u kojoj se nikada nije koristila riječ mržnja. Slijedom toga, nikada nisam naučio mrziti, bez obzira što sam proživio. Hvala Bogu dragom da ne mrzim a kada pomislim na ljude koji mrze druge, pitam se kakav je njihov život, jer mržnja razara a ne dopire do onoga komu je namijenjena. Osobe koje mrze žive u paklu.

Oprost je čin koji zaslužuje onaj koji je postao svjestan da je bio u zabludi, ko je iskazao kajanje i zatražio oprost. Ona osoba koja istrajava na lošem djelu ne može dobiti oprost. Neću ga mrziti iz naprijed rečenih razloga, ali neću mu zaboraviti i iz vlastitih mjera predostrožnosti mora ga se držati na oku.

Nema izjednačavanja pojedinaca i kolektiva; zato bez predrasuda sam spreman graditi bolji svijet s drugim ljudima. Kada bih npr. zločince iz srpskog i hrvatskog naroda izjednačavao s narodima kojima pripadaju, ja bih bez dvojbe bio feleričan i živio bih paranoju, a to znači živjeti u vlastitom paklu. Imam dosta iskrenih prijatelja među ljudima svih nacija i vjeroispovijesti, kao što ima ljudi moje nacije i vjere kojima nisam drag a i oni od mene nisu cijenjeni. Hoću reći da nema dobrih i loših naroda već ima dobrih i loših pojedinaca.

Za priču o pobjedi nad samim sobom Vašim čitateljima preporučujem za pročitati knjigu ”40 pravila ljubavi” od autorice Elif Šafak, koja govori o 40 pravila kako pobijediti vlastiti ego. Uistinu, borba sa vlastitim egom je najveća borba.

Dobar dio udruženja proisteklih iz rata više štete nego koriste društvu. Bez jasne ideje suočavanja sa prošlošću, pomirenja i stvaranja platforme za zajednički život. Sve to što nema većina ima udruženje logoraša Mostara gdje je jedan od čelnih ljudi Edin Batlak. Ozbiljno suočavanje sa prošlošću koja propagira kulturu sjećanja, a ne zlopamćenja i koje ima jednu od najozbiljnijih mirovnih platformi u regiji. Pitam ga kako su logoraši  uspjeli da pobjede sve i postanu časni mirotvorci.

Dugo sam aktivan u našem udruženju i nikad nisam bio predsjednikom zbog pomanjkanja vremena. Aktivan sam jer ovo je udruženje u kojem se ne dobiva materijalno, ništa, već naprotiv dajete sebe, svoje vrijeme i ponešto novca. Naša borba se svodi na borbu za građanski status u državi s obzirom da smo nepoželjni kao svjedoci lošim ljudima, politikama i događajima. Mi jesmo bili žrtve, ali ne dozvoljavamo da nam neko nameće vječni status žrtve time svjesno želeći da živimo u tom filmu ne videći budućnost. Mi gordo uzdignute glave gradimo budućnost opominjući na prošlost da se ne ponovi. Imamo obavezu širiti istinu bez mržnje i mislim da u tome uspijevamo te da je to primijećeno u javnosti.

Zbog naše budućnosti i generacija koje dolaze dužni smo opominjati, a društvena zbivanja gledati iza zavjese jer se krupne stvar nikada ne pripremaju pred kamerama. Ne pozivamo na osvetu i nikada to nećemo činiti, ali hoćemo ukazivati i boriti se protiv zla. Stoga smo javno prisutni, opominjemo i želimo slati poruke da smo ljudi koji su u jednom lošem vremenu nipodaštavani, ali da smo veliki jer nama nije ovladala mržnja. Znam ja da se toga boje naši mrzitelji i pitaju se u čemu im je snaga. Nije teško biti snažan kada za oružje imate istinu, a ne mislite zlo drugome.

Kako ste primili presudu tzv. Haškoj šestorci i koliko je važno da se o tim presudama uči u školama?

Presuda za UZP Prliću i ostalima primili smo s olakšanjem. U današnje vrijeme nije lahko staviti znak jednakosti između istine i pravde, u čemu se u ovom slučaju uspjelo. U vrijeme izricanje obje presude, naši članovi su bili jedinstveno dostojanstveni i spremni na različite ishode presude koji ne bi mogli uzdrmati naš stav. Dostojanstveno našeg članstva je primijećeno u cijelom svijetu i za takav stav dobili smo mnogo komplimenata. Iz nas je progovorila samo naša priroda.

Iskreno žalimo da su HDZ u BiH i Hrvatskoj izabrali loš put kod donošenja ocjena presude. Svaka kritika presude je dublje propadanje u glib. Posebno je loše što su mimo presude pojedincima, vodstvu i službenoj politici Hrvatske i onoga što se samonazivalo HRHB pokušali vlastitom narodu objesiti oko vrata stigmu zločinačkog naroda. To je najgori oblik manipulacije i zloupotrebe ljudskim osjećajima, sve sa ciljem da uska partijska rukovodstva profitiraju ne mareći za narod. Koristim priliku da po ko zna koji put ponovim: presuda Prliću i ostalima nije, ne može i nikada neće biti presuda hrvatskom narodu. To je isključivo presuda pojedincima i lošoj politici koja je kreirala zlo vrijeme.

Sve drugo je laž sa lošim namjerama. Ja sam uvjeren na bazi iskustva da unutar hrvatskog naroda postoji apsolutno dominantna većina ljudi koji se ne slažu i ne pripadaju prošlosti kojoj se sudilo u Hagu. Stoga je važno da se unutra hrvatskog i srpskog naroda uzdignu snage koje će osuđujući zločine i nazvati ih pravim imenom iskazati dužni pijetet prema žrtvama što može i treba voditi ka pomirenju i normalizaciji života.

Iznimno je važno da se o presudama u međunarodnom tribunalu uči u školama radi mentalnog zdravlja budućih pokoljenja. Lijek je najčešće gorak, ali jedino kao takav efikasan za zdravlje.

Edin Batlak u društvu Kennetha Scotta bivšeg haškog tužitelja / foto:klix.ba – Rijad Dukić

Aktivni ste u Rotary klubu koji stavlja akcent na mlade. Mogu li nam nove generacije osigurati svijet bez logora?

Sa rotari svijetom upoznao sam se preko rotarijanca iz Rijeke koji je kao pravi rotarijanac širio ovu plemenitu ideju i pokret koji je nastao 1905. godine u Americi. Godine 2000-te, nakon prijema RC Sarajevo u svjetsku porodicu Rotarya, pokrenuo sam inicijativu u Mostaru kao sredstvo za normalizaciju, pomirenje i izgradnju zajedničkog života u Mostaru. Ideja je prihvaćena i inicijativnu grupu su kreirali Safet Omerović, Ivan Prlić, Đokica Kulišić, Marinko Marić i moja malenkost. U klubu su bili zaista izvanredni ljudi poput, nažalost, preminulih Vlade Puljića, Ekrema Krpe, Zorana Škore, Želimira-Bate Loose i Žarka Markića. Zahvaljujući našim članovima Rusmiru Ćišiću i Tihomiru Roziću, realizatorima obnove Starog mosta, ovaj spomenik kulture se našao na naslovnoj stranici Rotary knjige izdane povodom 100 godina rotary pokreta u svijetu.

Čelnici Rotary districta 1910 u Beču (rotary klubovi su organizirani kroz distrikte radi uspješnijeg djelovanja) nisu vjerovali da je u to vrijeme moguće osnovati ovaj klub u Mostaru, a kada smo uspjeli u tome nazvali su nas ”čudo klub”. Na obilježavanju desete godišnjice kluba, gradonačelnik Ljubo Bešlić je dobro rekao da je u to vrijeme trebalo puno dobre volje, predanosti i hrabrosti da se pokrene klub u Mostaru. Rotary club Mostar je prvo udruženje građana poslije rata koje je zaživjelo na nivou gradu. Nas je okupila činjenica da u Mostaru ima mnogo kategorija stanovništva koje trebaju pomoć i da smo dužni pomoći tim ljudima. Zadovoljstvo je kada dajete i vaše je samo ono što ste dali. Klub je i danas aktivan. Želim istaći da smo u saradnji sa RC Denver i RC Colorado u prošloj godini implementirali projekat opismenjavanja romske djece koji je proglašen za najuspješniji rotary projekat u 2018. godini na nivou Rotary Internationala. Za dolazeće vrijeme spremamo projekte na koje ćemo biti ponosni i koje će podržati naši prijatelji iz cijelog svijeta jer mi pripadamo istoj rotarijanskoj porodici.

Rotary je u funkciji izgradnje kozmopolitizma koji je jedina garancija za sretniji svijet u kojem neće biti logora i diskriminacija.

Edin Batlak prilikom bratimljenja Rotary kluba Mostar sa Rotary klubom iz Firence.