Duško Tomić: I danas je Lazar Manojlović životno ugrožen i napadan kao „srpski izdajnik“

Povezani članci

• Uhapšeno devet pripadnika nekadašnje vojske RS-a zbog zločina iz 1992. godine
• Bojkot, noćna mora ili divan san?
• Međunarodni potkivači konja
• TI BiH dobio 14 sporova protiv institucija u 2014. godini
• Silovanje zločin koji se nedovoljno priznaje na Zapadnom Balkanu
• Drago Bojić: Papa Franjo predstavlja bolju stranu Katoličke crkve i kršćanstva

U Bijeljini će se 12. 2. održati premijera dokumentarnog filma o Lazaru Manojloviću „Buntovnik s razlogom“ i promocija njegove knjige: „Knjiga tuge i opomene“.

Film je producirao i knjigu objavio NVO Gariwo. Lazar Manojlović je inače laureat Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost koju mu je NVO Gariwo dodijelio 2008.

Premijera i promocija održat će se u srijedu, 12. 2. 2014. u 18h u Centru za kulturu „Semberija“ u Bijeljini.

O filmu i knjizi govorit će: Svetlana Broz, Duško Tomić, Gradimir Gojer, Jusuf Trbić, Amer Tikveša kao i sam Lazar Manojlović.

Tim povodom, ali i zbog podsjećanja na podvige ovog borca za ljudska prava, donosimo intervju s Duškom Tomićem, jednim od recenzenata Lazarove knjige i njegovim saputnikom u borbi za ljudska prava.

Razgovarao: Amer Tikveša

Jedan ste od suputnika Lazara Manojlovića u borbi za ljudska prava. Kao i Lazar, dobro poznajete sve šta je rađeno u Bijeljini za vrijeme rata. Šta je značilo tada biti Lazar Manojlović i koja biste njegova djela izdvojili kao posebno upečatljiva?

U ovakvoj Bijeljini, zatrpanoj brojnim ratnim zločincima iz cijele BiH i Hrvatske i ratnim profiterima velikog kalibra, Bijeljini u kojoj i 2014. godini još uvijek vlada 1992. godina, teško je svakom poštenom i časnom čovjeku, pa samim tim, i gromadi od lika, Lazaru Manojloviću, koji u kontinuitetu do danas govori sve u „brk“ tim i takvima. Punih dvadest dvije godine Lazarova borba za ljudska prava protiv klerofašističke pošasti ima ogroman značaj.  Njegova djela nalaze se u njegovim knjigama.

Gdje je danas Bijeljina a gdje je Lazar u toj Bijeljini, kakva je njegova pozicija?

I danas je Lazar, baš kao i 1992 – 1995. godine, životno ugrožen i napadan kao „srpski izdajnik i dušmanin srpskog roda“, ali eto živ je, za razliku od našeg ljudine Duška Kondora koga poslaše na nebo isti oni koji to žele učiniti i Lazaru Manojloviću. 

Najglasniji u borbi za ljudska prava u Bijeljini bili ste Vi, pokojni Duško Kondor i Lazar Manojlović. Zašto je taj broj bio tako ograničen?

Bijeljina nema mnogo „srpskih izdajnika“, ali ima isuviše „srpskih patriota“ koji škrguću zubima na sve druge i drugačije. Te „patriote“ započinju i završavaju dan sa tezom da su Srbi najugorženiji od ljudi poput Lazara Manojlovića, Duška Kondora i moje malenkosti i da sve takve treba skratiti za glavu, „naučiti pameti, urazumiti“.

Ono što je zabrinjavajuće je činjenica da je Duško ubijen, da od Lazara više ne možemo očekivati čuda s obzirom i na njegov status penzionera i na godine, a Bijeljina nema njihove nasljednike, šta je razlog tome?

Zbog svega ovoga Lazar Manojlović je hodajuća svijetlost u Bijeljini i Bijeljina će sa dugim zakašnjenjem jednoga dana tom čovjeku podići spomenik za čovječnost, za hrabrost, koji će opominjati, podsjećati i učiti buduće generacije u koje moramo polagati sve svoje nade.

Lazara Manojlovića ne možemo posmatrati samo u kontekstu Bijeljine, on ima status Pravednika svijeta. Kad ga posmatrate u svjetskom kontekstu, s kim ga poredite?

Lazar se po meni nalazi rame uz rame sa najvećim borcima za ljudska prava, poput Mahatme Gandija, Martina Lutera Kinga i Nelsona Mandele.

Recenzent ste njegove treće knjige koja nosi naziv Knjiga tuge i opomene. Šta, ukratko, o njoj možete reći?

Čast mi je i izadovoljstvo što sam bio recezent njegove knjige, koja će, bez sumnje, ostaviti trag u Bijeljini, pa i šire, ali kad se raziđe mrak mržnje, nacionalizma i primitivizma, koji je još uvjek tako gust u našoj Bijeljini.

Knjiga je, većim dijelom, sastavljena od Lazarovih novinskih tekstova. Ona je u neku ruku nastavak njegove prethodne knjige Zapisi iz vremena zla. Kroz te knjige svjedočimo dugogodišnjem kontinuitetu njegove borbe za ljudska prava u semberskom kraju, ali tematski se dotiče i problema u cijeloj BiH i Srbiji. Kako gledate na to njegovo pisanje i upornost pogotovo ako znamo da bezbroj kartica teksta ispisanih o našim nepravdama nisu polučile neki značajniji uspjeh? Je li vjera u spasavanje svijeta ili vjera u spasavanje vlastite duše, da se kaže: ja ne pripadam tom zlu?

Mislim da je nasušna potreba čestitog i pismenog čovjeka da ostavi pisani trag svog nepristajanja na zločin i nepravdu, bez obzira na trenutne domete i efekte tog pisanja. Zato se i radujem knjizi, jer ona ostaje vječiti trag, koji će mudrije od nas znati voditi do istine, koja bi morala služiti kao nauk budućim generacijama.

Njegovi tekstovi uglavnom su objavljeni u medijima iz Federacije. Javni prostor RS-a zatvoren je za Lazara Manojlovića. Za RS je jasno, neće da se suoče s prošlošću i Lazar je tamo izdajnik. Međutim, kad je Federacija u pitanju, da li sve te dobrodošlice Lazaru znače potrebu za istinom ili i tu ima nekog inata, nekog kontriranja drugoj strani, (zlo)upotrebe Lazarovog lika i djela za vlastite političke i ideološke ciljeve?

Nisam zadovoljan tretmanom Lazara Manojlovića ni u FBiH. Plašim se da podrška koju prima iz federacije nije zbog suštine njegovog djelovanja nego „da komšiji crkne krava“. Niti jedna organizacija, nevladina organizacija itd. iz Federacije, osim GARIWO, nije pomogla Lazaru Manojloviću, bar jednim telefonskim pozivom, da ne govorim o nečem drugom. Lazar im je potreban samo da se preko njega inate sa bandom iz RS i ni za šta više. Žalosno, zar ne?

12. 2. u Bijeljini će biti promovisana Knjiga ruge i opomene, ali i premijerno prikazan dokumentarni film Buntovnik s razlogom koji govori o Lazaru. Knjigu je objavio a film producirao NVO Gariwo, koji je Manojloviću 2008. dodijelio i Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost. Osim Gariwo angažmana na afirmaciji Lazarovog djela, on je dobio još niz priznanja, kako za svoju ljudskost, hrabrost, tako i za svoj pedagoški rad. Šta mislite da li je sve to dovoljno i šta treba uraditi da Lazar Manojlović bude zaista tretiran onako kako zaslužuje i tamo gdje živi a gdje ga, ustvari, najmanje ima: u Bijeljini i uopšte u RS-u?

Lazaru Manojloviću svega treba osim ovoga  čega ima u izobilju: ponižavanja, ignorisanja i uvreda. Kad povremeno prošetam sa Lazarom kroz Bijeljinu, uvijek me iznova zateknu pogledi puni mržnje koje prepoznajem u mnogim očima. Je li moguće da je od rata prošlo gotovo 20 godina, a da rat živi u toliko glava, kao da je juče završen?