Bogdan Tanjević: Srbiju i Hrvatsku su ubili demoni prošlosti, BiH i Crna Gora imaju trenere budućnosti

Povezani članci

• Dodikova, Cvijanovićkina i Lukačeva “Specijala” batina Narod (VIDEO)
• Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo
• Tomislav Jakić: SRETNA(?) NAM NOVA GODINA
• Kerume, budi originalan, digni kipčinu Darwina!
• Zlatko Hadžidedić: Protest za JMBG je početak stvaranja građanskog društva u BiH
• Tihana i Tijana

Foto: Irfan Redžović – Gracija

Ako vas devetorstuki prvak Evrope, najtrofejniji trener košarkaške igre Željko Obradović zove “profesor” tada znate baš sve tajne te igre.

Bogdan Boša Tanjević davne 1979. godine donio je prvu titulu evropskog pravaka u Jugoslaviji, osvojivši kup šampiona sa sarajevskom Bosnom. Dvadeset godina kasnije osvojit će Evropsko prvenstvo sa Italijom. Šampion Jugoslavije, Italije, Francuske, Srbije i Crne Gore. Svjetski šampion sa juniorima Jugoslavije, vice šampion Evrope sa seniorskom reprezentacijom Evrope.

U Turskoj ga doživljavaju kao košarkaškog Ataturka, čovjeka koji je utemeljio modernu tursku košarku i koji je najzaslužniji za velike rezultate koje postiže Turska košarka.

Intelektualac kojeg pažljivo slušaju kada priča Viktor Ivančić i Nerzuk Ćurak. Šarmer kojeg obožavaju u Sarajevu, Rimu, Istanbulu, Podgorici, Beogradu, Zagrebu. Čovjek koji je igrače naučio da budu mangupi pa tek onda košarkaši.

Za Tacno.net govori o Evropskom prvenstvu koje upravo traje. Analizira igru reprezentacija bivše Jugoslavije, te predviđa daljni tok prvenstva.

Bili ste selektor košarkaške reprezentacije Italije, poznajete tu reprezentaciju dobro. Da li je poraz Srbije od Italije senzacija? Ili je javnost ipak potcijenila reprezentaciju Italije?

Jedna je stvar da je javnost precijenila reprezentaciju Srbije. Naročito srpska javnost. A pritom, sama reprezentacija Srbije je dobrom i sigurnom igrom stvorila taj osjećaj sigurne pobjede, preskačući utakmice koje se trebaju pobijediti da bi se bilo prvakom. Tako je to izgledalo u javnosti: „Daj da vidimo ko je sljedeći protivnik, ovoga smo dobili.“ Pa i opća atmosfera je bila: „Ove smo dobili, daj da vidimo ko je sljedeći.“ Tako da je Pešić, ne potcijenjujući Italiju, morao da ih odbije, rekavši da time prave jednu konfuziju. A za to je imao i dobar razlog, jer je prošlogodišnja utakmica u kvalifikacijama za Olimpijske igre pokazala da stil igre reprezentacije Italije ne odgovara stilu igre reprezentacije Srbije. Druga stvar, nakon tog kvalifikacijskog turnira u kojem je bilo enormno razočarenje u javnosti u Srbiji i gubitka odlaska na Olimpijadu. To razočarenje, koje je obuhvatilo igrače i cijeli ambijent, se prenijelo na novu sezonu nakon godinu dana. Ja, kad hoću da se napravim pametan, kažem da su to demoni koji te progone jer sjećanje koje je ostalo pokazuje da je jedna ista atmosfera bila i prošle godine pred taj kvalifikacijski turnir – kao da je već pobjeđeno. E to je najopasnije za ekipu kada izađe na teren, da ih tako favorizuješ, da igračima to predstaviš da ništa nije bitno, da su oni već pobjednici i tako dalje. I to se desilo. Čim se Italija nije predala na 14 razlike, čim je izdržala, i čim je počela da puše za vrat Srbiji – tu je već počeo da se rađa mali strah. Taj strah kad se rodi za vrijeme utakmice je strašno poguban. Strah pred utakmicu koji je imala reprezentacija Italije pred samu utakmicu je pozitivan, jer on učini da se koncentracija, energija, odbrana podigne na maksimum. I objektivno, Italija je odbranu igrala bolje od Srbije, sa bržim igračima kojima je i lakše da brane perimetar kako valja. A i izdržali su igru preko Jokića, što je najefikasniji dio napada Srbije. Psihologija je u tome svemu na kraju presudila, jer čim su prešli u vodstvo, već je prvi udar straha učinio da se izgubi samopouzdanje. Dok je sa druge strane Italija sa svakim novim napadom dobijala “krila“. I, na kraju su Italijani imali previše pogođenih trica, a treba imati takav dan da bi se tako nešto postiglo.  Mada, vidjeli smo i da su se sve ostale utakmice završavale dramom, jer Evropsko prvenstvo je i više nego jako, nikad veći broj ekipa koje su u stanju da dođu do ta zadnja četiri, nikad veći broj ekipa koje su popunjene NBA igračima, a u svemu ovome nedostaje i Letonija koja zaista “leti“  sa super ekipom koja je mogla da još više napravi neizvjesnosti u ovoj borbi za medalje.

Rekli ste u jednom trenutku da je srpska javnost precijenila vlastitu reprezentaciju. Povredom Nedovića je Srbija praktično ostala bez klasičnog beka šutera i sa jednim plejmejkerom, pri čemu je puno ovisilo o Miciću i njegovoj igri. Da li se u tome može pronaći neko opravdanje?

Ne pridajem tome veliki značaj, Srbija i treneri naših profila su naviknuti da ne daju prevelikog prostora priči o plejmejkeru. Kao da je to neki hafiz. To nije istina. Za igru nije važna samo igra plejmejkera, jer to je kako sam izraz kaže pravljenje igre, a Srbija je imala tu veliku prednost da ima unutrašnjeg plejmejkera u vidu Jokića, koji je bio nesebičan i izuzetno koncentrisan, nikada ga nisam vidio u boljoj fizičkoj formi i izgledao je zaista vitko, pripremljeno i dobro motivisano. To je svakako jedna važna činjenica. Eh, sada nisu važni ti “pimpleri“ što pimplaju loptu, pa da ga zoveš plejmejkerom. Često one koji dugo drže loptu kod sebe nazivamo plejmejkerima, a on ne vidi ništa. Tako sam čitav život vodio ekipe. Recimo, ako već tu nisu ovi ekstra plejmejkeri, ja sam to dao Mirzi Delibašiću koji nije rođeni plejmejker, pa tako i u mnogim drugim slučajevima. Više volim da imam igrača koji je opasan po koš, jer ko može dobro dodati loptu? Onaj ko je opasan po koš. Dakle, igri Srbije nije nedostajao plejmejker nego jedan Nedović, neko ko će tri puta pogoditi sa odstojanja. Jer, kako je odbrana bila fokusirana na Jokića, jako je ovisna bila igra o spoljnim igračima koji često ostaju sami i stoga moraju pogoditi koš. Sa druge strane, Italija je uspjela da pogodi da iako vrlo često nisu bili sami. Sa frekvencijom, tom serijom trojki koje su ubacili, u tom dijelu kada se utakmica prelomila, to je fantastično. To se rijetko viđa. Dakle, Srbija je više od plejmejkera trebala pucače, i drugo da odbrane brzinu italijanskih igrača na prodoru prije svega. Ako prvog igrača koji brani loptu i lako mu pobjegne unutra, onda se cijela odbrana slama. Jer tada dođe do rotacija, pomaganja, izbacivanja napolje, i tako se napravi to, kako smo mi zvali, zečije trkalište. Dakle, to su ti problemi koje je Srbija imala.

Bili ste selektor reprezentacije Turske, kako ste doživjeli ovaj poraz Turske? Koliko Vam je minuta trebalo da prihvatite da se to dogodilo?

Taj dan sam imao jedan sastanak, tako da tu utakmicu nisam gledao, ali mi je moja Jasna prepričala. Meni je bilo žao, zato što su to momci koje poznajem i volim. Poslije dosta vremena je bio neophodan jedan malo bolji rezultat turskoj košarci da se prošla ta Francuska. Objektivno bi sada imali šanse protiv Italije. Tako da to nisam vidio, stoga ne mogu objektivno da prepričam šta se zaista tu desilo.

Da li je osmina finala objektivno bio maksimum Crne Gore, i da li ljudi sa time mogu biti zadovoljni?

Pa to je po meni, osim što je najbolji postignuti rezultat Crne Gore, najbolja igra koju sam vidio u zadnje vrijeme. Još, što je najbolje jeste što je to Boško Radović, jer je on proizvod te košarke, građanin Crne Gore u punom smislu, i koji ima izvanredan trenerski talenat i pritom je bio dobar igrač i u Americi i u Španiji. Idealno je jer imaju “čovjeka iz kuće“, pa ne moraju tražiti nas sa strane. Crna Gora je jako profitirala iz ovog  Evropskog prvenstva, te je potvrdila dobar rad sa mladim kategorijama. Evo, ove godine su imali ekipu koja je osvojila srebrenu medalju na evropskom takmičenju. To je fantastično.

Bosna i Hercegovina je uspjela da pobijedi Sloveniju, Mađarsku, ali je izgubila te ključne utakmice protv Francuske i Litvanije. Slažete li se da je ovo maksimum ove ekipe?

Rezultat je preko mog očekivanja. Nisam očekivao da će dobiti ijednu utakmicu protiv ove četiri velesile. Koliko su oni velesile, to se vidjelo i po tome što četvrta ekipa iz grupe dobije prvu ekipu Španije. I to ne bilo kakvu ekipu. Košarkaška reprezentacija Španije generacijama igra najbolje, sjajni su i momci, sjajna organizacija, sjajna košarka i izvanredan rad sa mladim selekcijama i tako dalje. Vjerovatno, najbolja košarkaška zemlja Evrope u zadnjih dvadeset godina. Dakle, Litvanija je dobila i tu utakmicu. Odmah da kažem, po meni je dobiti Mađarsku velika čast. Mađarska je uspjela u relativno kratkom periodu učiniti nevjerovatne stvari. Prema tome, rezultat Bosne i Hercegovine je iznad mog očekivanja, te s obzirom na težinu grupe su jako dobro igrali. Niko ih niti u jednoj utakmici nije da tako kažem „rasturio“. A pritom, svi su igrači dobro potkovani. Nadalje, Evropsko prvenstvo je objektivno jače od Svjetskog prvenstva. Ovdje je teže doći do težeg rezultata. Tako, da mislim da je ovo za svaku pohvalu. A drugo, važno je da je Bosna i Hercegovina pronašla sebi trenera, jer poslije Vedrana je došao neko ko ne samo da je naslijedio odličan rezultat, nego ga i nadogradio. A, to mogu samo veliki majstori i poznavaoci košarke. I meni je ovo izvanredan utisak.

Hrvatska, za razliku od Bosne i Hercegovine i Crne Gore, je došla sa 3-4 NBA igrača i 2-3 vrhunska igrača iz Eurolige. Kako Vi gledate na igru reprezentacije Hrvatske?

Pa dobro, Hrvatska meni igra bolje nego zadnjih godina, ali su isto naletjeli na ekipu na koju nisu trebali da nalete – na Finsku. I tu isto ubrajam te demone prošlosti. Jer, dešava se da neke ekipe igrajući jedna protiv druge naviknu da dobijaju, a druga da gubi. I to je tako jedan složen i težakpsihološki mehanizam, da je za nekog ozbiljnog, visokog studija psihologije. Dakle, opet je bilo kao što je Srbija u sjećanju prošle godine imala istu utakmicu, na isti način igranu i izgubljenu. Takva je situacija sa Hrvatskom i Finskom. Inače, generalno sam vidio napredak i jaču reprezentaciju i ne bih se začudio da su prošli dalje.

Slažete li se sa onima koji kažu da je ova Slovenija slabija od one koja je bila prvak Evrope? To brane tezom da je Dragić stariji četiri-pet godina. Da li ova Slovenija po Vama može odbraniti titulu?

Slažem se sa onima koji misle da nije toliko jaka kao prije pet godina. Dodatno iskustvo Dončiću ne znači ništa. On je već bio senior po pameti 2017. godine, imao je osvojenu Euroligu kao glavni igrač, ali je bio mlađi, brži i motivisaniji. A Dragić, to je veliki broj godina s obzirom na njegovo godište. Mislim da nisu svi potencijali iskorišteni, da su bili bolje iskorišteni na prošlom prvenstvu. Sa više strana je napadano na koš i bolje su bile razdjeljene lopte nego ovaj put, što je jedna fantastična stvar uz traženje najslabije tačke u odbrani. Sa druge strane, kretanje lopte koje nije na jednom mjestu, jer čim se lopta zaustavi – mngo je lakše za odbranu da se usmjeri u  klinu prema lopti i da “rastrese“. Bolja mi je igra Slovenije od prije pet godina, a i to je bio zanos mladosti, “prvog djeteta“, i kad su osjetili koliko su jaki počeli su da “lete“. Za mene je ta utakmica sa Letonijom možda najbolja košarka ikad na Evropskom prvenstvu. Onda su dosta sigurno pobjedili u finalu Srbiju. U svakom slučaju, više mi se dopada Slovenija 2017., nego ova danas. Možda će opet biti prvaci. Ali 2017. su mi bili puno bolji zbog načina igre i svježine.

Po kladionicama, Grci su glavni favoriti, da li je dovoljan Giannis uz dva dobra plejmejkera i tradicionalnu grčku odbranu da Grčka bude prvak Evrope?

Reprezentacija Grčke je puna dobrih igrača, i mogu biti favoriti, ali ne bih zaboravio Francusku koja nije pokazala svoj puni potencijal. Ne bih zaboravio ni Njemačku koja je također puna odličnih igrača i ujednačena u intenzitetu i organizaciji napada i odbrane. I ova ekipa je možda najujednačenija i ne ovisi o pojedincu. Slovenija, Grčka, Njemačka, ali i Španiju ne treba potcijeniti. Napravili su smjenu generacija i opet igraju odličnu košarku. Vjerovao sam da će Litvanija dobiti Španiju. Stoga, dobiti Litvaniju znači da se jedna medalja slobodno može okačiti. Ali, nisam nikada bio kockar pa se ne bih kockao na prvaka.

Je li ovo Evropsko prvenstvo trijumf evropske košarke? Da li je bilo zamislivo prije nekih desetak godina da će na Evropskom prvenstvu igrati prve zvijezde NBA lige?

Nije se nikada desilo da smo imali ovakve igrače. Jeste da se ovo prvenstvo i time odlikuje – na terenima su po tri najbolja igrača NBA i to je zaista jedan veliki skok. Mislim da svaki od njih igra punim srcem, bez omalovažavanja protivnika ili nečega sličnog. Jako se dobro ponašaju unutar svojih ekipa.

Kako Vam se čini evropska košarka? Kako Vam se čini Euroliga? Da li je napravljen  iskorak, gledamo  li ligu koja je u nekim segmentima interesantnija od NBA?

Pa meni jeste, jer više volim da gledam evropsku košarku, a čije je najbolje takmičenje Euroliga. Iako, i ovdje se ide ka tom pretjeranom broju utakmica, ali svejedno je meni Euroliga interesantnija. Rado gledam NBA, ali Euroliga ima više drame. Kod nas je svaka drama da li će treneru otići glava, ili da li će neko završiti u bolnici. Ljudi vole da gledaju gladijatore. Ja volim da gledam dramu, utakmice koje donose dramu jer tu se vidi sve – naši karakteri, kapaciteti, razmišljanje. Zato više da volim gledam te utakmice. Euroliga svakako ima lijepu košarku, ali je i NBA svake godine bolja. NBA se toliko ujednačio zbog tog prava biranja slabijih ekipa, najboljih igrača i tu je postignuta velika ujednačenost.