Bodo Weber: Dodatna etnoteritorijalna podjela BiH bi imala sigurnosne implikacije na cijeli region

Izdvajamo

• Uvjeren sam da ako propadnu pregovori o izmjeni izbornog zakona, tj. ako Dragan Čović ne postigne ono što misli da mu je obećano u trećem mostarskom sporazumu, da će onda implodirati, shodno Čovićevim prijetnjama, implementacija cjelokupnog mostarskog deala, počevši od usvajanja novog statuta. U tom slučaju ne bi nastala veća šteta osim laganje građanima Mostara da je učešće na izborima u decembru prošle godine predstavljao demokratski akt. Zamijenjen je gradonačelnik ispred HDZ-a, a grad bi ostao blokiran kao i dosad.

Povezani članci

• Deca kukuruza
• Kratko pismo iz Srebrenice broj 2 – nastavak
• Klimavci
• Suze i znoj
• Dužničko čudovište neoliberalnog Frankensteina
• BLESAVI HRVATSKI DESNIČARI

Bodo Weber, politički analitičar i viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije (DPC) iz Berlina, jedan je od najboljih poznavaoca političkih prilika u Bosni i Hercegovini.

Za Tacno.net govori o Izbornom zakonu, odnosu Evropske unije prema Zapadnom Balkanu, te posljedicama koje taj odnos proizvodi.

Gospodine Weber, da li ste iznenađeni da neki činovnici Evropske unije, poput gospodina Sattlera, krše vrijednosti na kojima je zasnovana Evropska unija kako bi udovoljili nacionalističkim strankama i liderima u Bosni i Hercegovini?

Pisao sam, zapravo upozoravao da je prljavi Mostarski deal, koji su sklopila tri zapadna predstavnika, ne samo predstavnik Evropske unije, nego i predstavnici SAD-a, protivno svim liberalno-demokratskim principima i vrijednostima, te svim političkim principima i ciljevima koji su vodili zapadnu politiku prema “slučaj gradu” zadnje dvije i po decenije. Te da su pregovori o tzv. reformi izbornog zakona, koji se vode na osnovu tog deala, u osnovi zabrinjavajući. Nisam, nažalost, iznenađen. Vidjeli smo zadnje četiri godine u pregovorima o konačnom, sveobuhvatnom sporazumu između Kosova i Srbije da su predstavnici EU-a i SAD-a pregovarali o opasnoj ideji domaćih lidera o razmjeni teritorije, što nas je vraćalo u logiku devedesetih, a sve radi postizanja bilo kakvog dogovora. Sve je to izraz dugotrajne krize Zapada, odbrana liberalnog svjetskog poretka, zaoštravanja otvorene krize demokratije u zapadnim zemljama.

Pisali ste o opasnostima koje predstavlja popuštanje pred Čovićevim, ucjenama vezano za izborni zakon? Da li gospodin Sattler to radi samoinicijativno ili za to ima podršku Evropske unije?

I radi samoinicijativno i ne radi. Problem nije u pojedincima, oni su simptom, ne uzrok. Problem je u tome što otkad je 2005. godine Zapad napustio poslijeratni politički pristup prema BiH, te Zapadno vodstvo prešlo od SAD-a na EU, mi nemamo definisanu stratešku politiku prema BiH, makar ne strategiju koja bi odgovarala strukturalnim problemima i izazovima. Ali, poslije jedne decenije, mi smo sa mišljenjem Evropske komisije dobili jedan inicijalni dokument ka jednoj dugoročnoj strategiji EU o sveobuhvatnim reformama u BiH, sa ustavnim u centru. Međutim, politička razina EU-a, Vijeće EU, države članice dosad nisu prihvatili da pretvore taj dokument u političku strategiju. Tako da to visi u zraku, a svi predstavnici Unije na terenu, ali i u Briselu, se nalaze u rascjepu između potrebe da postignu napredak i nepostojanja osnova za taj napredak, jer nemaju stratešku podršku. Zato svaki pokušaj napredovanja predstavnike EU-a neminovno vodi u krila nacionalnih lidera, što ostavlja samo dva moguća ishoda – ili neuspjeh ili prljavi kompromis. Tako je bilo u Mostaru, a to predstavlja i glavnu opasnost u pregovorima o tzv. reformi izbornog zakona, koji jedino uopšte postoje jer su predstavnici EU-a i SAD-a popustili HDZ-u BiH i njenom lideru Draganu Čoviću u trećem mostarskom sporazumu i formulaciji o „legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda“ iza kojeg se godinama „krije“ projekat stvaranja trećeg entiteta kroz prednja vrata izmjene izbornog sistema.

Mislite li da bi stranke sa sjedištem u Sarajevu mogle popustiti pod pritiskom i dati izborni zakon Čoviću? Da li Bakir Izetbegović samo traži najlakši način da ispuni Čovićevu želju?

Ne znam, moja perspektiva kao analitičara nije domaća, nego se skoncentrišem na međunarodnu politiku, pogotovu zapadnu prema BiH, te iz te perspektive gledam na domaće političke aktere. Pa konstatujem da ideja HDZ-a BiH o “ravnopravnosti” naroda ne cilja na ravnopravnost po principima demokratije, vladavine prava te funkcionalnosti države. Što se tiče položaja SDA-a, kako u mostarskim, a još više u sadašnjim pregovorima, sama činjenica da put ka dogovoru prvenstveno ide, čini se, preko pritiska na “bošnjačku” pregovaračku stranu najbolji je dokaz da je cjelokupna konstrukcija pregovora, pregovarački okvir pogrešna. Mi smo tu konstrukciju već imali negdje od 2009. do 2014. u raznim zapadnim pregovorima o “ograničenim ustavnim reformama” koji su najviše ciljali na to da se Zapad može povući iz BiH, proglašavajući uspjeh.

Kakva je pozicija Njemačke u Bosni i Hercegovini i koliko ta pozicija ovisi o lobiranju Hrvatske prema njemačkoj politici?

Ne zavisi. Njemačka vlada, političari koji se bave Zapadnim Balkanom, kao i većina država članica EU-a, potpuno su svjesni za šta i koga Zagreb lobira što se tiče BiH, te da je koncept trećeg entiteta opasan. Hrvatsku, svojim djelovanjem o BiH unutar Unije, otkad je zemlja ušla u EU, se doživljava kao remetilački faktor. Znači to dugogodišnje agresivno lobiranje samo po sebi nema efekta ili ako ima, taj efekat je kontraproduktivan. Inače, njemačka vlada je prošle sedmice u pisanom odgovoru na zastupničko pitanje iz Bundestaga razjasnila svoju poziciju – da stvaranje trećeg entiteta ne može biti cilj sadašnjih pregovora oko izbornog zakona.

Dragan Čović negira presudu Haškog suda Herceg Bosni za udruženi zločinački pothvat. Koliko u civilizovanom svijetu ti ljudi mogu biti sugovornici ozbiljnim evropskim političarima?

Predstavnici parlamentarnih, još više vladajućih stranaka, mogu i moraju biti sagovornici međunarodnih zvaničnika. U tome nije ništa sporno. Problem leži u tome, prvo, što EU, Zapad nema definisanu politiku sveobuhvatnih reformi koje bi ukinule stanje zarobljavanja države i građana od strane nacionalnih stranaka, na osnovu sistema patronaže i sijanja međuetničkih strahova, u čijoj su službi ratni narativi. Te na drugoj strani, što bi EU trebala prihvatiti građane BiH kao glavne saveznike.

Koliko bliskost Bakira Izetbegovića i Erdogana šteti Bosni i Hercegovini u Briselu i Berlinu?

Ne znam koliko šteti, svakako šteti. Što Zapad, EU, više ostavlja BiH samu sa unutrašnjim snagama podjele i razgradnje, to će se domaći akteri više osloniti na neke druge, tj. tzv. treće aktere.

Podijeljeni i zavađeni stalnom mržnjom kojom političari pune javni prostor, sluđeni građani BiH ne mogu ništa učiniti. Kako je moguće da EU ne vidi da Hrvatska i Srbija, nekadašnji agresori na BiH, nastavljaju agresiju diplomatskim sredstvima na našu zemlju ne bi li u miru ostvarili svoje ratne težnje?

Kao što sam već rekao, u kontekstu djelovanja Hrvatske, nije problem da EU ne vidi to destruktivno djelovanje susjeda BiH. Problem je što odsustvo odlučne, strateške politike prema BiH služi kao otvor za susjedne zemlje. A u slučaju Hrvatske postoji dodatni problem što druge države članice dosad nisu uspjele razviti strategiju kako se nositi sa tim susjedom koji je sad još i sam član Unije.

Dragan Čović otvoreno koristi antiislamsku histeriju među evropskim desničarima da bi predstavio Bosnu i Hercegovinu kao zemlju terorizma, a sebe zaštitnikom Evrope od islamskog terorizma. Koliko mu to uspijeva i koliko su opasne te teze?

Čini mi se da je taj pristup malo antikviran, prevaziđen. Prošla je istorijska faza u kojoj je islamistički teror predstavljao svjetsku temu broj jedan.

Očekujete li ozbiljni angažman američke politike u Bosni i Hercegovini nakon dolaska Bidena? Ili su to bile nade utopljenika?

Još uvijek se nadam ozbiljnijem angažmanu. Važno je napomenuti da se trenutno još uvijek nalazimo u prelaznoj fazi u kojoj Bidenova administracija nije uspostavljena u punom kapacitetu. Te da djelovanje ambasadora Nelsona, kao i specijalnog predstavnika State Departmenta Matta Palmera, više liči na eru Trumpove administracije.

Da li je podijeljena Bosna i Hercegovina između Dodika i Čovića sa Izetbegovićevim muslimanskim getom opasnost za Evropu i mogu li se zaista ponoviti devedesete u nekom drugom izdanju na Balkanu?

Nismo više u devedesetim. Ipak, svaka dodatna etnoteritorijalna podjela BiH bi djelovala dezintegracijski te bi sigurno imala sigurnosne implikacije, ne samo unutar BiH, nego za cijeli region.

Dodik otvoreno poziva Vučića da sudbinu Kosova veže za Republiku Srpsku. Da li Bosnu i Kosovo povezuju ozbiljni diplomati u Briselu i evropskim prijestolnicama?

Ne. Evropski diplomati zadnje četiri godina vezali su svoj otpor protiv ideje razmjene teritorije sa regionalnim reperkusijama koje bi takav jedan sporazum imao, pogotovo na stabilnost BiH. Opasnost koja prijeti od realizacije te opasne ideje je, hvala Bogu, iza nas.

Mostar je primjer lošeg rada tzv. međunarodne zajednice, prije svega Evrope. Mogu li ispraviti greške koje su evropski činovnici uradili dajući Mostar Čoviću i Izetbegoviću na vječno upravljanje podrškom njihovom sporazumu?

Uvjeren sam da ako propadnu pregovori o izmjeni izbornog zakona, tj. ako Dragan Čović ne postigne ono što misli da mu je obećano u trećem mostarskom sporazumu, da će onda implodirati, shodno Čovićevim prijetnjama, implementacija cjelokupnog mostarskog deala, počevši od usvajanja novog statuta. U tom slučaju ne bi nastala veća šteta osim laganje građanima Mostara da je učešće na izborima u decembru prošle godine predstavljao demokratski akt. Zamijenjen je gradonačelnik ispred HDZ-a, a grad bi ostao blokiran kao i dosad.