Asim Mujkić: Želimo biti dio modernog demokratskog svijeta a ne država slučaj

Povezani članci

• JOSIP REIHL KIR – UBIJENA BUDUĆNOST
• ZORAN MILANOVIĆ – SVILENI 
• Mostarske kiše
• Uz drugu obljetnicu socijalnih nemira – je li narod doista nemoćan pred etnokleptokracijama?
• O “novinarima” i novinarima
• Mali veliki čovek

Foto: š.g.

U intervjuu portala Tacno.net razgovarali smo s Asimom Mujkićem, redovnim profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu te uglednim bh. sociologom i filozofom.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Profesore Mujkiću, Skupština RS izglasala je zaključke o prenosu nadležnosti sa BiH na entitet. Koje su posljedice ove odluke?

Neposredne posljedice ove odluke su izazivanje nesigurnosti i straha kod običnih građana, stanja bezakonja, ekonomske nestabilnosti, dakle svega onoga na čemu etnonacionalistička politika u različitom intenzitetu inače gradi svoju dominaciju sve ove godine. Posljedice takvog poteza ubrzo ćemo moći doslovno računati u brojevima mladih ljudi koji će se trajno iseliti iz ove zemlje. To je taj paradoks identitetskih politika koje svoju politiku izgrađuju na zastrašivanju od drugog, pričom o ugroženom opstanku. Na kraju završavaju tako što ugrožavaju opstanak vlastite identitetske grupe u nekom etničkom samočišćenju. A onda, opet, lakše je pričati o ugroženosti nego pružiti svojim građanima kvalitetnu medicinsku zaštitu, nego  se stvarno suočiti s problemom pandemijskog profiterstva, lakše nam je, da parafraziram Miloševića, da se bijemo nego da nešto stvarno radimo.

Je li podcjenjivanje ove odluke od strane domaće i strane javnosti Dodikova najveća prednost?

Da, to podcjenjivanje je njegova najveća prednost, ali istovremeno i najveća opasnost za njega. Svi se sjećamo Karadžićeve fraze koju je često ponavljao u osvit rata, da haos ima svoju logiku. Zastrašujuće ovakvog poteza koji je uveo haos u društveni i politički život BiH je mogućnost da se stvari počnu odvijati u nepredvidivim pravcima, nekom svojom internom logikom na koju može utjecati bilo kakva izjava, neka odluka, neki slučajni potez bilo koga pa da se tok stvari otrgne kontroli. Međutim, logika takvog haotičnog toka, jednom kada se inicira, ima jedno jedino pravilo, a to je da nema pravila, pa prema tome, ona može isto tako pogoditi i onoga ko je inicijator tog haosa. Sa onom odlukom koja navodno treba da stupi na snagu za šest mjeseci Dodik poručuje da on drži konce haotičnog toka događanja u svojim rukama, ali to se čini malo vjerovatnim s tolikim brojem aktera, domaćih i inostranih u ovoj priči. Tako se u bivšoj Jugoslaviji ponašao Milošević pa smo vidjeli kako se to po njega okončalo.

Je li ovo put u secesiju RS-a?

Lično smatram da je ovo put u urušavanje RS. Mehanizmi i stupanj autonomije koje ovaj entitet ima na raspolaganju u rukama neodgovornih pojedinaca pokazuju se kao jasna opasnost po stabilnost regiona. Uklanjanje samo Dodika iz ove priče ne rješava problem. Obično se kaže da vladajuća politička elita ima tendenciju da kroji zakone prema svom liku. Ono što je vladajuća elita RS na čelu s Dodikom sada skrojila za građane RS i BiH, dakle cijeli jedan bespravni provizorij, pruža pravu sliku o tom rukovodstvu, na koju su upozoravali i zvaničnici opozicije u RS. To je slika jedne hajdučije koja se osilila i koja želi apsolutnu kontrolu nad tim dijelom BiH. Ona u svojoj vladavini želi biti zaštićena od sudskog i policijskog progona i istovremeno da raspolaže po svom nahođenju s preostalim ljudskim i prirodnim resursima, zemlju, šume i vodene tokove. Ono što je RS danas potpuno je stopljeno s jednom ličnošću i uskom krugu ljudi oko njega. Njegova lična volja biva voljom cijelog naroda, njegov privatni interes, opći je interes. Historijski gledano, takve simbioze, takva poistovjećenja jednog političara s narodom su osuđene na propast.

Analitičari kažu da Dodik želi nezavisnu RS u okviru BiH, šta to znači?

Da, to je jedan novitet u Dodikovom pristupu. Nakon što je deset godina govorio o otcjepljenju i razdruživanju, nakon što je pričom o referendumu dugo uspijevao držati svoje građane u stanju opće mobiliziranosti, ta je priča postala neuvjerljiva. Ona se morala prepakirati, da u biti kaže isto, ali na malo drugačiji način s ciljem da izazove podjednak mobilizacijski učinak. S tom preformulacijom postigao je to da više ne mora govoriti da će, ako je potrebno, oružjem braniti nezavisnost RS, već da se čak neće ni braniti ako bude napadnut. Ali, postigao je to na takav način da čak i ta hinjena mirotvornost s njegove strane zvuči kao prijetnja i to je ono što se postiže uvođenjem haosa na političku scenu. Riječi i postupci više nemaju ista značenja. Svaki akt se gleda s podozrenjem i zebnjom jer može da znači suprotno od onog za što se izdaje. S druge strane, neko mu je mudro sugerirao da promjene državnih granica barem u dogledno vrijeme neće moći proći, pa je takva preformulacija očekivana.

Koja je pozicija Čovića i HDZ-a, da li oni očekuju da Dodik uradi stvar i za njih?

Na aerodromu u Grazu u maju 1992. godine nacionalistički lideri bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata su donijeli zaključak da su Srbi i Hrvati postigli visok stupanj saglasnosti o unutrašnjem međusobnom teritorijalnom razgraničenju te da više nemaju pretenzije jedni prema drugima. To se najprije vidjelo u prestanku međusobnih vojnih neprijateljstava u narednim mjesecima, i preusmjeravanjem vojnih djelovanja prema ostacima Republike. Potom se taj stupanj saglasnosti, naravno uz svoje uspone i padove, prenio i na mirnodopski, politički teren. Samo iz te perspektive biva razumljivo da politički lider Hrvata, a ne zove se Željko Komšić, ne želi da hrvatski narod bude konstitutivan na proglašenom srpskom etničkom prostoru u BiH, da ustavni sudac hrvatske nacionalnosti glasa protiv konstitutivnosti hrvatskog naroda na prostoru RS, da tradicionalno, hrvatski nacionalni političari u BiH ne upućuju rukovodstvu RS nijednu ružnu riječ zbog pozicije Hrvata pod njihovom jurisdikcijom. Ovaj udar na ustavni poredak BiH HDZ vidi kao priliku za pritisak da se ta matrica iz Graza prihvati i u Sarajevu, što će biti teško jer se u Sarajevu, šta god o njemu mislili, nikada nije desilo to poistovjećenje nekog političkog lidera s narodom.

Da li među bošnjačkom elitom postoje grupacije koje bi se zadovoljile bošnjačkim getom?

Svakako i to od samog početka. Prva nacionalna stranka je odbacila temeljni dokument, rodni list moderne BiH artikuliran u rezoluciji i deklaraciji sa ZAVNOBiH-a kao nešto komunjarsko i pozvala na novi dogovor naroda čime su se otvorila vrata pakla. Naravno planovi za agresiju na BiH i pripremne radnje u vezi s tim odvijale su se već na terenu, ali istupiti javno s takvim stavovima bilo je kao naručeno za te snage agresije. Lider te stranke bio je poznat i po, rekao bih dubinskom antizavnobihovskom stavu po kojem u BiH Srbima treba dati srpsko, Hrvatima hrvatsko, a Bošnjacima ono što mogu prosperitetno kontrolirati. Na kraju, taj isti lider je prvi upotrijebio pojam autohtonog i legitimnog predstavljanja. To su sve principi protubosanske politike koje danas sljedbenici te stranke šminkaju naprasnim podržavanjem ZAVNOBiH-a, antifašizma i što je najgore, neuvjerljivom pričom o građanskoj državi. Etnonacionalna stranka se ne može zalagati za građansku BiH jer je nacionalizam, kao što reče moj kolega Ćurak u svojoj novoj knjizi esencijalni neprijatelj Bosne. Na kraju, taj krug ljudi sazvao je tzv. Bošnjački sabor u septembru 1993. gdje je zalaganjem tek nekolicine utjecajnih pojedinaca i intelektualaca opcija zasebne bošnjačke etničke republike u nekakvoj konfederaciji bila odbačena. Prirodni saveznik tih snaga su druge nacionalističke partije. Njihova transnacionalistička solidarnost je bila nastavljena u poslijeratnim kombinacijama pri sastavljanju vlada i parlamenata, povlačenju političkih poteza i donošenju odluka, kao i u raspodjeli resursa i stvaranju pretpostavki za ekonomsku dominaciju svakoga na područjima pod svojom kontrolom unatoč huškačkoj retorici koja se servirala narodu koji se držao u mobilizacijskoj pripravnosti.

Koliko ste iznenađeni pozicijom nekih međunarodnih funkcionera u pregovorima o izbornom zakonu?

Da Vam pravo kažem nisam posebno iznenađen. Današnji svijet vode ili besramni populisti ili birokrate,  u svakom slučaju ljudi skučenih pogleda. Vrlo je malo lidera s vizijom i integritetom. O populistima koji razjaruju strahove ljudi i najniže strasti neću trošiti riječi. Što se tiče ovih drugih, u svojim djelovanjima oni su uglavnom vođeni osobnim probitkom u hijerarhiji pa je stoga pragmatični imperativ da se stvari po svaku cijenu završe kako bi se upisale na ček-listu nečije karijere preovlađujući. Vrlo je malo ljudi s integritetom koji nipošto iz vida ne ispuštaju temeljne vrijednosti moderne političke zajednice.

Koliko je važna podrška Njemačke i Velike Britanije za Bosnu i Hercegovinu?

Naravno da je pojačani i koherentniji angažman SAD, Velike Britanije i možda nove njemačke vlade izuzetno važan i predstavlja, kako vidimo, izvor frustracija za Dodikov režim i njegove saveznike koji su protekla dva desetljeća lagodno profitirali od tog odsustva interesa velikih sila Zapada za ovaj region. Istina, moja očekivanja nisu velika i mislim da taj angažman neće ići dalje od pragmatične politike sanitarnog kordona, a to je da se spriječi prenošenje krize izvan granica, ali ono što je dobro za BiH to se neće odnositi samo na granice BiH, što je bila osnovna pogreška svih prethodnih inicijativa, nego na cijeli region Zapadnog Balkana. Već vidimo pogubna djelovanja Vučićevog političkog avanturizma ne samo u BiH, nego i u Crnoj Gori, na Kosovu, a i Sjeverna Makedonija je još uvijek neuralgična tačka. Problem se mora rješavati u paketu i mislim da se razvija koordinirani napor za preustroj cjelokupnog regiona, da je svijest o tome prodrla do zvaničnika ovih velikih država. Naravno, to ne isključuje neka brza i površna rješenja, ali to je tako kada ste gotovo beznačajni u geopolitičkom smislu.

Šta građani Bosne i Hercegovine mogu uraditi da spase mir i svoju zemlju?

Građani se iseljavaju. Iseljavanje, egzodus, svakako je vid političkog protesta, ma kako to etnonacionalisti objašnjavali i krivili one druge. Građani se iseljavaju u građanske države Europe, vrijedno rade i u miru osiguravaju svoju budućnost. To je toliko malo što ljudi uistinu žele, ali ni to ne mogu ovdje imati. Oni pak koji preostanu mogu glasati. Ne treba da budu zavedeni onim naoko očitim istinama, naime, kako su svi političari isti. Neka su isti, ali ih promijenite, i u toj mijeni nakon dva, tri kruga, desit će se preokret, jer će pametniji među političarima shvatiti da ljudi žele drugačiju priču. Mogli bi i protestirati i organizirati se, ali nedostaje odvažna politička platforma koja bi jasno artikulirala te interese koji daleko prevazilaze etničke podjele, a kako se nastavlja iseljavanje, nedostajat će sve više kritična masa ljudi koja bi mogla da znači kvalitetnu promjenu. U odsustvu toga, građanima ostaje da nepokolebljivo insistiraju na principima i vrijednostima moderne demokratske države, da salijeću i prozivaju političare zbog korupcije, da barem ograničenim demokratskim aktivnostima sprečavaju otvoreno pljačkanje javnih dobara, kao nedavno u borbi protiv mini hidroelektrana. Sve su to važni vidovi borbe koji pod određenim okolnostima mogu prerasti u nešto ozbiljnije.

Zašto je važno da Bosna i Hercegovina bude građanska država?

Zato što želimo biti dio modernog demokratskog svijeta a ne država slučaj. Već sam rekao da naši građani koji se intenzivno iseljavaju iz BiH svoju budućnost vide ne u Rusiji, Kini, Turskoj, Arabiji već naprotiv u građanskim državama. Time nam šalju i poruku o svojim vrijednosnim opredjeljenjima. To je dio svijeta u kome se osjećaju kod kuće čak i ako više nego uobičajeno drže do svog etničkog, religijskog, zavičajnog, rodnog, ideološkog porijekla, čak i ako nemaju sluha za neke slobode i prava koja smatraju pretjeranima. Upravo je to ta sretna formula koja nama treba. Naši ljudi ne žele da njihovo ime, mjesto rođenja ili adresa prebivališta određuju njihova prava, slobode i životne šanse. Pogotovo ne žele da im partijska afilijacija bude egzistencijalni preduslov. Oni ne žele da im njihovi jedini životi, a pogotovo ne životi njihove djece budu predodređeni na takav banalan način. Ta svijest koja je preduslov za građanski poredak, svijest o nužnosti promjene polako prodire na svim stranama u BiH i možda je nervoza i hazarderski potezi koje etnonacionalistički lideri povlače u posljednje vrijeme izraz njihovog straha od te neumitnosti dolaska vladavine prava, isljeđivanja korupcije, zaštite individualnih i kolektivnih prava na cijelom teritoriju što je u temelju zahtjeva za građanskom državom.

Tekst je nastao uz podršku Heinrich-Böll-Fondacije.