Almin Kaplan: Umjetnik je dužan da bude uz obespravljene, ponižene i odbačene

Povezani članci

• Po ustavu, crkva je odvojena od države
• Kad jaganjci utihnu
• Bosna na panju
• Glas Amerike: Djela Dragana Čovića i njegovih podružnica su antidemokratska i proruska
• Bilježnica Robija K.: Balada o maslinama
• Muk Elektroprivrede BIH: Nema odgovora na pitanja o Bloku 6 Termoelektrane Tuzla

Dugo nisam čitao boljeg mladog pjesnika od Almina Kaplana, govorio mi je nedavno pjesnik Mile Stojić koji je dobitnik ovogodišnje nagrade Ratkovićevih večeri poezije. Na istoj manifestaciji je i Almin Kaplan dobio nagradu za rukopis “Čekajući koncert roga” za najboljeg mladog pjesnika.

To je Kaplanu druga velika nagrada, prije ovoga je dobio nagradu za najbolju zbirku poezije” Mak Dizdar”.

Kaplan osim što je pisac je i društveni aktivista, zalaže se za prava svih marginaliziranih skupina suprotstavljajući se ustoličenom društvenom licemjerstvu.

Redovni je saradnik našeg portala.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Almine nedavno si dobio nagradu Ratkovićevih večeri poezije, za rukopis “Čekajući koncert roga”, što je već druga velika nagrada za tebe . Šta mladom piscu mogu donjeti tako velika priznanja?

Upravo ste mi postavili pitanje koje su mi, ovih dana, postavljali nemali broj puta. Nagrada na neki način afirmiše, kako autora, tako i njegovo djelo. Koliko je to od koristi za autora, obično pokaže vrijeme. Ljudi često, kad govore o nekom piscu, muzičaru ili filmu, znaju reći: on je za tu i tu knjigu, pjesmu ili film, dobio tu i tu nagradu- pa se kao podrazumjeva da to i vrijedi što ne mora biti istina jer, danas, u svijetu gdje smo se zatekli, taj isti svijet nam daje za pravo da u njega sumnjamo, pa tako i u nagrađene knjige ili već autore. Međutim, nagrada jeste  afirmirajući i motivirajući faktor, ona pomaže autoru da izađe iz okvira anonimnosti, pomaže mu pri objavljivanju, ali nagrada je tek usputna stanica na kojoj imaš pravo popiti kafu, malo se odmoriti, ne dugo, jer će ti pobjeći voz, voz koji opet ne vozi do konačnosti, ali u njemu kad si, ako ništa drugo, nadaš se- što te tjera da pišeš.

Moram reći i to, da mi je ova nagrada važna iz razloga što ju je mom rukopisu „Čekajući koncert roga“ dodjelio žiri u sastavu Milorad Popović, Andrej Nikolaidis, Ivica Prtenjača, Teofil Pančić i Ahmed Burić. Pored toga, čast mi je što sam je dobio u Crnoj Gori, u zemlji gdje se još uvjek vjeruje u poeziju, u pjesnike, kakvi god oni da jesu.

Kako je pisati u zemlji gdje književna kritika izuzev časopsa Sic ne postoji, gdje se sve svodi na uzajamno milovanje glava?

Bojim se da u BiH uopće nema kritike. Mislim na onu kritiku koja je dobronamjerna, ne mislim pri tome da bude i pozitivna, već da je konstruktivna, istinska- da se odnosi na djelo, a ne na autora, bar, ne isključivo na autora. Kritike se obično pišu po principu ti meni- a ja ću tebi ( i to istom mjerom). Ljudi kritike pišu iz razloga što ih je neko nekad povrijedio, pa im uzvraćaju na isti način – uvredom. Pa tako, umjesto kritike imamo, ili za autora uvredljive tekstove, ili već hvalospjeve, koji su takođe neukusni. Hoću reći da mnoge stvari nastaju u inat nekom tamo, a to je loš motiv, ili ako hoćete, to nije motiv, a kad nemate motiv onda su rezultati katastrofalni, odnosno nema ih. Opće poznata stvar je da se ovdje u Bosni sve zloupotrebljava, pa i umjetnost. Mislim, ovdje je sasvim normalno da pop bude član žirija za književnu nagradu, ili da hodža bude direktor kina. Ne znam, bit će bolje, valjda.

Da li je lakše pisati kada znaš da ne postoji mogućnost da te neko dobro “opere” ili bi veći izazov bio pisati kada bi znao da ćeš se tvoj rukopis naći pred očima ljudi koji te neće štedjeti?

Kako to da znam? Mogu samo pretpostavljati. Izazov je veći ukoliko postoji mogućnost da te neko, kako to vi rekoste, „opere“. Mada ni „pozitivna“ kritika ne smije da bude sama po sebi cilj. To bi bilo kao da imate publiku, i to ne bilo kakvu publiku. U svakom slučaju je“lakše“ pisati kad znaš da te nema ko oprati, ali ćeš tada, vjerovatno, i lošije pisati. Mladi pisci imaju svoje lične kritičare. To su obično njihove kolege, prijatelji, kojima odnose tek napisane redove, a oni im ukazuju na propuste, na slaba- opća mjesta. I to je dobro.

Almin Kaplan

Šta znači danas biti pjesnik? Postoji li i jedna društvena privilegija koju dobivaš sa tim što si pjesnik?

Da, imam mnogo privilegija. A najveća je  da me ljudi izbjegavaju. Šalim se. Kad sam dobio nagradu „Mak Dizdar“, tad su mi bile 23 godine, prvo pitanje koje sam postavio sebi je glasilo: „Znači li ovo da sam sad i službeno pjesnik? Znači li da će mi, dok  me budu sahranjivali, na sahrani čitati poeziju?.“ To je jedino što je meni palo na pamet.

Ne volim elitistički odnos prema umjetnosti. Pjesniku je privilegija to što je pjesnik, ukoliko je kao takav istinski, ukoliko vjeruje u poeziju. Imate ljude koji su pjesnici a ne vjeruju u poeziju, u njoj ne uživaju. Bitan je naravno i njegov status u društvu, to da ima gdje da živi, šta da jede, s čim da se vozi, baš kao što je to bitno i za onoga koji vozi autobus. A s druge strane, ako bi mu se kao pjesniku, kao čovjeku, ostvarile sve želje, postavlja se pitanje da li bi on i dalje bio pjesnik? Da li bi Dostojevski, da je imao sreće k“o što nije, bio Dostojevski? 

Pitanje angažovane umjetnosti je danas  jedno od glavnih tema brojnih teoretskih rasprava. Da li je dužnost umjetnika dići svoj glas protiv lažnih društvenih vrijednosti?

Ima jedan Sidranov stih koji glasi: „…zbog čeg se traćilo vrijeme, na što se trošila snaga, i čemu mrčio papir? Nije zar: u ime strofe, i stiha, i presvijetle pjesme?“  Naš veliki pjesnik u ovim stihovima, sam sebi postavlje pitanje, koje ste vi postavili meni, i dovodi u pitanje sve ono što je napisao ili što je možda uopće napisano, ukoliko već od toga nije bilo i neke fajde.

Svaki čovjek je dužan, naravno u skladu sa svojim mogućnostima, da podigne glas protiv lažnih društvenih vrijednosti. Neko je dužan više, a neko manje, uglavnom koliko ko može. Dužan je i kao građanin, i kao umjetnik. Na taj način se brusi društvo, na taj način se stvaraju vrijednosti, ili  ruše lažne. A mi živimo u svijetu u kojem tih vrijednosti skoro da i nema. Ima nekih pokušaja da se one uspostave, ali najčešće bezuspješno, treba vremena, i to dosta vremena. Znate, ponekad mi sve ovo liči na jedno veliko radilište.

Trebaju li umjetnici nužno biti uz obespravljene, ponižene, odbačene? Da li bi učestvovao na paradi marginalizirani skupina?”’

Ponavljam što sam već rekao: baš kao i svaki čovjek, umjetnik je dužan da bude uz obespravljene, ponižene i odbačene. Mislim da ne moraš biti umjetnik da bi to shvatio.

Svi smo mi marginalizirane skupine, samo je pitanje iz kojeg ugla nas posmatraju. Tolerancija je ovdje već odavno problem. Nema je. Ljudi su danas netolerantni prema jednima, kojima ti igrom slučaja ne pripadaš, ali već sutra će biti netolerantni prema grupi kojoj i ti pripadaš, ili oni smatraju da pripadaš. Sad si možemo postaviti pitanje: „A zašto bi bili netolerantni prema grupi kojoj ja pripadam?“,  pa zato što su netolerantni. Tako da stati uz marginalizirane skupine, znači stati uz sebe samoga. Biti protiv netolerancije nije grijeh, već baš suprotno: to je sevap.

Niste opterećeni književnom i nacionalnom pripadnošću. Je li vam ta pozicija ugodna?

Ja to ni ne mogu biti. Ja sam progledao između dvije epohe, i to one koja se zove „prije rata“ i ove „poslijeratne“. Dakle ja sam nastao u međuprostoru. Na neki način sam zajedno s mojom generacijom odbačen, prognan iz identiteta, koji je recimo nacionalni. Baš kad sam upoznavao ljude, oni su opijeni nacionalizmom, jedni drugima skidali glave. U trenutku kad ste najosjetljiviji zgadi vam se neka hrana i vi je više ne jedete. Nama pričaju i jedni, i drugi. Oni što kažu da je prije bilo bolje,  pričaju nam o svijetu, o kojem mi ništa ne znamo, osim da je postojao prije rata. A ovi što nas uvjeravaju da je danas bolje, hladnokrvno nas lažu u oči. Tako da smo prepušteni sami sebi, što nam daje za pravo da ne pjevamo ni za koga, već protiv svih i za sve. Što zna biti, podjednako, i ugodno, i neugodno.

Što vas je u hercegovačkom miljeu najviše poticalo ili provociralo na pisanje?

Hercegovina je čudesna! Krš i sunce su idealna kombinacija. Kamen te progoni sa zemlje (s tla) a sunce ti ne da da se vineš u nebo –  pa onda lebdiš. Naravno mislim to simbolički: kad kažem da lebdim, mislim na to da ti Hercegovina pomaže da maštaš, a mašta je sve. Pitam se samo gdje je Hercegovini magijski realizam u književnosti, jer ona je baš kao i Južna Amerika, zemlja gdje ništa nije nemoguće, iako ponešto zvuči nevjerovatno. To je za mene Hercegovina, i kao takva je na mene ostavila jak utisak, ubrizgala mi je dio sebe, jednostavno joj se nisam mogao otrgnuti, i hvala Bogu pa je tako. Volim te trenutke magnovenja, trenutke u kojima te sunce rastoči, rastvori te, dematerijalizira – što ti daje za pravo da vjeruješ u čuda. 

Šta mislite o bosansko-hercegovačkoj književnoj sceni?

Često čujem gdje ljudi tu scenu osporavaju, čak idu do te mjere da kažu kako ona ni ne postoji. Ja se s tim ne slažem. Mislim da ona postoji, i ne samo to, mislim da je i jako  kvalitetna. Imate čitav jedan niz pisaca koji će vjerovatno sutra, dok vrijeme odradi svoje, biti obavezno štivo, biti lektira. Ja ću ovdje neke spomenuti: Sidran, Jergović, Mehmedinović, Vešović, Karahasan, Hemon, Stojić, Serjanović, Stanišić… S druge strane, mi smo sredina koja sama sebe osporava, omalovažava, a nije samokritična. Hoću reći da se kojim slučajem radi o kritici, o onoj dobronamjernoj kritici, koju sam već maloprije spomenuo, to bi bilo idealno, mi bismo napredovali. Međutim riječ je o omalovažavanju, i to do te mjere da vjerujemo kako naš jezik nije dostojan velike književnosti, baš kao kad čovjek ističe da sluša „stranu“ muziku smatrajući je, samim tim što je strana, boljom od domaće. Tako je nekako i s književnošću.

Koji su vaši književni uzori?

Što se tiče uzora, njih je više. A sad nisam siguran koji su sve to, jer kad gledamo na pisce, mi, kako to reče Borhes, gledamo na različita raspoloženja. A koji nam se u datom momentu dopada, odnosno koji nam bolje odgovara, zavisi od našeg ličnog raspoloženja. Tako da sada ne bih iznosio spisak mojih uzora, jer vjerovatno bi on bi nedostatan, uskraćen za neka imena, a to ne bi bilo pravedno. Uvjek mi je najdraži pisac kojeg čitam u trenutku kad me pitaju „Koji ti je najdraži pisac?“. Naravno, neki pisci su ti bliži, odnosno s nekim se bolje razumiješ, a s nekim slabije, pa ti i nisu tako bliski. A sad ako me već pitate o piscima, koristim priliku, da vam preporučim jednog: ČITAJTE PETRA GUDELJA! I opet da spomenem Borhesa, nemojte me tjerati da biram između dvojice pisaca, i nemojte mi govoriti „a šta ako bi morao birati“, jer ja ne moram birati.