ALEN KRISTIĆ: Potrebna nam je etička revolucija

Kako provodite vrijeme u samoizolaciji zbog zarazne bolesti COVID-19? O čemu razmišljate i o čemu pišete ovih dana?

ALEN KRISTIĆ: Nisam očekivao da ću o samoizolaciji početi razmišljati i kao o laboratoriju mišljenja, u kojem uskovitlane misli pretječu jedna drugu. Kao da usporavanje oko nas podiže oluju u nama. Kao da ono u nama dugo pritajeno konačno želi doći do riječi. Mislim da to može biti i veoma blagotvorno.

Prije svega me snažno zaokuplja pomisao da smo nakon dugo vremena globalno iskusili temeljnu, a potisnutu istinu o tome koliko smo ranjiva i krhka bića, koliko je toga izvan naše kontrole, koliko je sve oko nas povezano, koliko je iluzorna naša predodžba da smo gospodari svijeta i života. U trenu su pali mnogi zastori, a nas je zabljesnula spoznaja o našoj smrtnosti kao nečemu krajnje konkretnom što nas može zadesiti već sutra. Novina je to naročito na Sjeveru, privilegiranom dijelu ljudske populacije. No, povratak svijesti o vlastitoj smrtnosti može izoštriti naš pogled na život, pomoći nam da ono bitno razlučujemo jasnije, premda na nas uvijek vreba i prijetnja zaboravnosti kao jedne od ključnih odrednica ljudskog bića.

Danas još uvjerenije pristajem uz pomisao da mnoge pogubne reakcije, ne samo na razini osobnog nego i u svijetu ekonomije i politike, u konačnici proizlaze iz naše nesposobnosti da zahvalno prigrlimo vlastitu smrtnost, dakako nakon hrvanja, u kojem nam, pored iskustva istinskog prijateljstva i ljubavi, mogu pomoći naročito filozofija, umjetnost i religija.

Od prvog trenutka samoizolacije učinilo mi se najvažnijim oplemeniti vrijeme, ne posustati u radu, humoru i gestama solidarnosti, koje se uzajamno nadopunjuju i u konačnici čuvaju i naše mentalno zdravlje.

S nesmanjenom sam strašću nastavio čitati. Upravo sam sklopio korice romana Elif Safak „10 minuta i 38 sekundi u ovom čudnom svijetu“, koju volim, jer na predivan način portretira prošlost i sadašnjost turskog društva, i to iz perspektive svih vrsta obespravljenih, naročito žena. Poseban začin njezinih romana sufijska je mudrost izrečena na način razumljiv suvremenom čovjeku. Prije toga sam pročitao trosveščani roman Harukija Murakamija „1Q84“, u kojem taj iznimno zanimljivi japanski pisac, aludirajući na Orwellovu „1984“, uz obilje fantastičnih elemenata ispreda neobičnu ljubavnu priču, propitujući nesposobnost suvremenog čovjeka za ljubav i njegovu potrebu za nasiljem, naročito spram žena. U samoizolaciju sam zakoračio čitajući roman sjajne nobelovke Olge Tokarczuk „Bjeguni“, kojim dominira motiv putovanja i ljudskog tijela, a sada je na redu roman velikog Amosa Oza „Fima“, moje velike čitalačke ljubavi, na poseban način zbog antiratnog aspekta Ozovog stvaralaštva, o čemu predivno literarno svjedočanstvo pruža naročito njegov roman „Pantera iz podruma“ i njegova knjiga eseja „Pozdrav fanaticima“.

Ovih sam dana završio i esej o raskošnom stvaralačkom opusu Navida Kermanija, istaknutog njemačkog pisca, publicista, doktora orijentalnih znanosti i dramaturga, jednog od najprofiliranijih njemačkih intelektualaca, za „Novi Izraz“, časopis bosanskohercegovačkog PEN-a, a u povodu skorog objavljivanja njegove knjige „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“, koju sam preveo s njemačkog uz potporu TRADUKIJA, a za izdavačku kuću „Synopsis“ iz Sarajeva. U toj knjizi autor uranja u svijet slika kršćanskih umjetnika, nadasve predstavnika talijanskog baroka. Tkajući dužinom nevelike, ali veoma originalne likovne eseje, Kermaniju polazi za rukom podastrti izuzetno poticajno osobno viđenje kršćanstva, u kojem se postupno raskriva i Kermanijevo ništa manje zanimljivo osobno viđenje islama, a sve je to opet u konačnici fascinantna pozornica, na kojoj nam Kermani progovara o dramatičnoj povijesti odnosa Istoka i Zapada, zagovarajući snažno dijalog islama i kršćanstva, i to ne samo kao bitnu religijsku nego i dalekosežnu društvenopolitičku zbilju.

Dane izolacije kušam oplemeniti i prevođenjem knjige eseja Navida Kermanija „Između Kur’ana i Kafke“, iznova zahvaljujući potpori TRADUKIJA  i za izdavačku kuću „Synopsis“. U toj nas knjizi taj izuzetan esejist kroz petnaest eseja upoznaje sa susretima zapadne i orijentalne književnosti, umjetnosti, filozofije i religije, bacajući svjetlo lišeno ideoloških redukcija na odnos Istoka i Zapada, krajnje ambivalentan sve do danas.

Tu su i posljednje korekcije rukopisa moje nove knjige „Religiološki ogledi“, koja će u neku ruku biti nastavak mojih promišljanja iz knjiga „Religija i moć“ i „Tiranija religijskog – Ogledi o religijskom bezboštvu“ o življenju religijskog u suvremenom svijetu, dakako i u našoj regiji. Na koncu, do kraja mjeseca očekuju me i dva online predavanja u sklopu „Akademije političke odgovornosti“ Fondacije Boris Divković, i to o mirotvornom potencijalu religija kroz prizmu prijateljstva dva velika političara, Helmuta Schmidta i Anwara el Sadata, i o političko-religijskim strategijama discipliniranja ženskog tijela u kontekstu populizma.

Posve je novo iskustvo sve to raditi s realističnom pomišlju da možda neće biti dovršeno, ali i u svijesti da je sve to i odraz moje velike privilegiranosti u ovoj situaciji.

Što Vi mislite o ovoj situaciji koja mijenja svijet, ili postoji mogućnost da promijeni svijet koji znamo? Je li ovo milost, iskušenje, kazna…? Koje ljude će ovo stanje udaljiti od vjere, a koje učvrstiti u vjeri? 

ALEN KRISTIĆ: Izazivajući veliki kulturološki šok, pandemija je, čini mi se, prije svega do kraja razgolila neodrživost svjetskog političko-ekonomskog poretka, pobliže neoliberalnog kapitalizma, ali i svu pogubnost regionalnih politika, koje, zaogrnute nacionalizmom, počivaju na pokvarenosti, nekompetentnosti i diletantizmu.

U biti nije neočekivana pandemija, koja prati čovječanstvo od prapočetaka, zbog čega i predstavlja jedan od praiskonskih ljudskih strahova. Neočekivano je da uza sav napredak nismo u stanju na učinkovit način odgovoriti na nju, a jedan od glavnih razloga za to je neoliberalno podvrgavanje svega, politike, ekonomije, obrazovanja, obitelji i zdravstva, profitu. Prodrijevši u sve sfere ljudskog života, profit je kao kapitalističko božanstvo uništio ili rastočio sve strukture, mehanizme i dostignuća, koja bi danas funkcionirala kao učinkovit štit spram pandemije, počevši od koncepcije sustava sveobuhvatne solidarne socijalne skrbi do koncepcije medicinskih istraživanja, kojima ne upravlja isključivo tržište nego zbiljske ljudske potrebe i stvarne prijetnje opstanku ljudske vrste.

Sve su pandemije, od Atenske i Justinijanove kuge preko Crne smrti do Španjolske gripe, mijenjale svijet nabolje ili nagore, i to čak dugo nakon što bi se okončale, pa će tako nesumnjivo biti i ovaj put. Ne vjerujem da je unaprijed zacrtano, u kojem će smjeru ova pandemija uputiti svijet, ali izuzetno je puno razloga za krajnju zabrinutost da to neće biti u smjeru veće solidarnosti, slobode i ravnopravnosti. Veliko je pitanje hoće li se vlastodršci, koji koriste pandemiju kao izliku da prigrabe neograničenu vlast, dobrovoljno odreći izvanrednih ovlasti nakon njezinog okončanja. Povijest nas uči da je to malo vjerojatno, baš kao i letimičan pogled na već paradigmatičnog Orbana. Nove autokracije i totalitarizmi, čije bi rodno mjesto mogla biti pandemija i susljedne joj krize, bit će opasnije od svih dosadašnjih, jer će se u nadziranju i praćenju podanika koristiti spojem IT i biotehnologija. Već svjedočimo prvim naznakama mogućnosti takvog scenarija, pa je tim više poučno čitati knjige „Homo Deus – Kratka povijest sutrašnjice“ i „21 lekcija za 21. stoljeće“ Y. N. Hararija.

No, to ne bi trebao biti razlog za rezignaciju nego baš naprotiv razlog za osvješćivanje koliko je baš sada važna osobna politička odgovornost svakog od nas. Nužno je da samoizolaciju shvatimo i kao laboratorij političke mašte, da već sada zajedno osmišljavamo i iskušavamo strategije političkog otpora daljnjem potkopavanju demokracije, ali i da se zajedno domišljamo obrisima novog svjetskog poretka. Otisnemo li se na taj put, vjerujem da se pandemija dugoročno može pokazati i kao šansa, što svaka kriza u neku ruku uvijek i jest.

U kontekstu krize načelno sam skeptičan spram koncepcija milosti, iskušenja i kazne, jer su veoma prijemčive za višestruke, ne samo političke nego i religijske, psihološke zloupotrebe. Pogodne su da jeftino uzroke krize iz područja naše osobne odgovornosti premjestimo u sferu nadnaravnog ili da krivnju za krizu prebacimo na pleća već ozloglašenih i stoga ranjivih društvenih grupacija. Naposljetku, tko bi se pred obiteljima žrtava pandemije usudio govoriti o njoj kao milosti, kazni ili iskušenju. Tumačenje što je to kriza ne bi smjeli nametati odozgor niti politički niti religijski autoriteti. Na svakom je čovjeku da to, prolazeći što odgovornije i solidarnije kroz nju, otkrije sam.

Kao što raskriva deficite svih društvenopolitičkih aktera, tako pandemija raskriva i deficite religija. Dakako, o istinskom stanju religija u vrijeme pandemije posvjedočit će u prvom redu duhovnost, koja će izaći na vidjelo kroz ponašanje vjernica i vjernika, religijskih poglavara i službenika. Bude li to duhovnost, iz koje izranja predodžba o Bogu, koji nas osvetnički i nemilosrdno kažnjava zbog naših propusta, bude li to duhovnost, koja pristaje na teorije zavjere i potrebu za žrtvenim jarcem, pa posreduje predodžbu o Bogu, koji nas kažnjava zbog ponašanja ove ili one društvene grupacije, znat ćemo da su religije zakazale u svom poslanju. Bude li to pak duhovnost, koja u nama kida okove straha od smrti i rasijeca paničan grč od brige za vlastiti opstanak, bude li to duhovnost, koja nas osposobljuje za čine bezuvjetne solidarnosti, rasplamsavajući u nama zov ljudskosti, znat ćemo da su religije ispunile svoje poslanje.

A tko će se uslijed krize udaljiti od vjere, a tko u njoj učvrstiti, mislim da je to tajna i svakom čovjeku ponaosob. Nikad ne možemo sa sigurnošću reći kakva će biti naša reakcija na sljedeću životnu etapu, pogotovo ukoliko je obilježi tragičan gubitak. No, ovih dana me prate riječi D. Bonhoeffera da krivnja za gubitak vjere pada na nas ukoliko neki čovjek izgubi vjeru, jer smo mu uskratili solidarnost. Snažna je to opomena za svaku religijsku zajednicu i svakog vjernika i vjernicu u vremenu pandemije, ali i razdoblju pred kojim se čovječanstvo općenito nalazi.

Ako biste morali da izaberete strogu karantenu u kući 14 dana, a da imate internet, ili da 14 dana provedete na slobodi u prirodi bez interneta, što biste izabrali? Recite nam nešto za, a nešto protiv interneta! 

ALEN KRISTIĆ: Bez puno razmišljanja, izabrao bih slobodan boravak u prirodi bez pristupa virtualnom svijetu, pogotovo ako bih sa sobom mogao ponijeti i nekoliko knjiga. Štoviše, vjerujem da nam je danas svima zbog mentalnog zdravlja povremeno potrebna baš takva vrsta askeze.

Odavno je uobičajeno reći da je u našim rukama hoće li nam tehnika donijeti dobro ili zlo, dakle da je tehnika moralno neutralna, pa da to važi i za internet, koji nam donosi brojne prednosti, koje se očituju i u pandemiji. No, čini mi se da je u svaku novu tehniku, novu tehnologiju utkana i specifična antropologija, koja se postupno očituje, usudio bih se reći čak i specifična religioznost.

Nakon što su do kraja raspršene početne iluzije da će sa sobom automatski donijeti više slobode, ojačati demokraciju i doprinijeti boljoj obaviještenosti, danas je lakše razabrati dvoznačnosti, koje internet nosi sa sobom. Osobno me naročito zabrinjava što nas internet mijenja više i brže nego što smo možda uopće i svjesni, način kako doživljavamo sebe, kako percipiramo zbilju, kako funkcionira naš mozak, kako živimo različite ljudske odnose, obiteljske, prijateljske ili ljubavne, kako funkcionira politika, kako funkcioniraju mediji, kultura ili obrazovanje.

Premda je po mom sudu u tim mijenama puno toga negativnog, svjestan sam da nema povratka „natrag“ i da nam jedino preostaje boriti se da pogotovo mijene, koje internet tek najavljuje, budu što je moguće ljudskije. No, dodatan je izazov to što će baš te mijene, počevši od onih, koje uključuje umjetna inteligencija ili spajanje ljudskog i strojnog, iznova otvoriti pitanje što je to uopće čovjek i što je to uopće ljudsko.

Kuda vodi ovo sveprisutno ugrožavanje dječjih prava na zdravo djetinjstvo u kontekstu da djeca provode po cio dan (i noć) uz računar, da su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama…? Kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta? 

ALEN KRISTIĆ: Prije svega mi se čini dalekosežnim da je čak i prije pandemije postalo prilično očigledno da ćemo se za zbilju ljudskih prava iznova morati boriti, a sada će ta borba nakon pandemije biti još grčevitija. Jedno od glavnih poprišta po svoj će prilici biti radnička prava. Upravo bi danas zbog toga bilo presudno shvatiti da vlastita prava štitimo boreći se za prava drugih, naročito marginaliziranih i ranjivih grupacija u društvu, u koje u pravilu spadaju žene i djeca.

Čin, kojim je Orban usred pandemije počeo dokidati ljudska prava ne tiče se isključivo pogođenih skupina nego ljudskih prava općenito, svakog čovjeka ponaosob. Dopusti li se šutnjom da se taj kamen zakotrlja dalje, i to usred EU, na red će doći etničke manjine, kritički orijentirani novinari, liberali, muslimani, židovi, ateisti… svaki pojedinac ili grupacija, koja šutke ne pristaje na diktaturu. Povijest nas je tome poučila nebrojeno puta.

A sve ono čemu su izložena djeca i mladež danas čini mi se da je duboko i na višestruk način povezano i s predstojećim borbama za ljudska prava, općenito s borbom za drugačiji svjetski poredak. Sve je to po mom sudu protkano brižnim nastojanjem da se djeca i mladi blagovremeno i po mogućnosti bez iznimke oblikuju prema potrebama neoliberalno strukturiranog tržišta, ali i da se u njima što je prije moguće uguši klica potencijalnog sutrašnjeg otpora, a to konkretno znači svaki trag kritičkog, kreativnog, radoznalog, slobodarskog… Postojeći svjetski političko-ekonomski poredak naprosto treba hibrid političkog poslušnika i tržišnog potrošača. Čini mi se da je to usud namijenjen današnjoj djeci i mladeži. Tragično je da su u taj projekt, više ili manje svjesno, uključeni gotovo svi ključni društvenopolitički akteri, od obitelji preko škola, fakulteta i religija do medija, stranaka i tvrtki. Nevelikom broju roditelja, do kojih i dopru ovakve pomisli, ruke su nerijetko vezane iscrpljujućom borbom za golo preživljavanje. Taj će stisak oko roditeljskog vrata nakon pandemije po svoj prilici postati još čvršći. Stoga mi se čini da je danas naizgled banalan čin otimanja mobitela iz dječjih ruku, čitanje knjige ili šetnja na otvorenom s djetetom, za što, priznajem, često niti ja nemam snage, istinski revolucionaran čin.

Unazad 30-tak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve se više trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Namješteni tenderi, korupcija, nepotizam… Hoće li ova pandemija pomoći čovječanstvu da uspori samouništenje?  

ALEN KRISTIĆ: Još me kao studenta privukao projekt svjetskog etosa švicarsko-njemačkog teologa Hansa Künga, čija je temeljna postavka uvid da se različite suvremene krize korijene zapravo u fundamentalnoj etičkoj krizi. Začet već davne 1992, taj je projekt pozvao nereligiozne i religiozne ljude da zajedničkim nastojanjem oko ponovnog buđenja etičke svijesti promijene poguban smjer prema kojem gotovo nezaustavljivo hita ljudska civilizacija. Premda mu se možda štošta i može prigovoriti na teorijskoj razini, taj je projekt relevantniji danas nego 1990-tih kad je počeo zagovarati novu paradigmu svjetske politike i svjetskog gospodarstva.

Izuzetna mi je čast da već duže od jednog desetljeća radim na regionalnom ukorjenjivanju i kontekstualizaciji tog projekta što je na koncu urodilo i s dva pedagoška projekta, „Svjetski etos pod školskim krovom“ u okrilju TPO Fondacija iz Sarajeva i „Franjevačke škola mira“ u okrilju Centra za mirovno obrazovanja iz Sarajeva, koji sam nedavno osnova s nekolicinom prijatelja.

Kroz taj sam projekt shvatio da najveći problem nije nepoznavanje vrijednosti nego gubitak vjere u vrijednosti, naprosto gubitak vjere u to da je vrijedno biti čestit čovjek. Ponekad pomislim da je, promatrano društvenopolitički, od užasa rata 1990-tih dugoročno pogubnije to što su političke stranke u regiji nakon rata gotovo bez razlike satirale i bojim se u većini nepovratno satrle upravo svijest o neprocjenjivoj važnosti elementarne ljudske čestitosti. Da i to može biti smrtonosno, čini mi se da je ponekom oči otvorila barem pandemija.

Relativno je lako nekoga teorijski poučiti vrijednostima, ali u njemu razbuktati vjeru u vrijednosti, nadasve u čestitost, i to u društvu, koje su zaposjeli diletanti svih vrsta, gdje biti čestit znači biti glup, gdje biti kompetentan znači biti hendikepiran, to je već teško ostvariv izazov.

I još sam nešto bitno, za što su naša regionalna društva eklatantan primjer, shvatio kroz projekt svjetskog etosa. Što je etički sunovrat u nekom društvu veći, sve su glasniji i razmetljiviji načelni čuvari vrijednosti, naročito političkog i religijskog profila. Deklamirajući načelne hvalospjeve vrijednostima, kiteći ih pridjevima svog naroda, religije ili svjetonazora, u stanju su svaku od njih praktično pogaziti i prije nego što trepneš. Dakako, nekažnjeno prije svega zato što većina, naročito u našoj regiji, ne posjeduje kritičku svijest, koja bi znala dokučiti što konkretno neka vrijednost znači u mom kontekst, koje geste pobune i solidarnosti zahtjeva od mene, jer vrijednosti se ne urušavaju niti same od sebe niti u prazan prostor, njih ruši uvijek tlačitelj opijen profitom, a njihove krhotine uvijek se obijaju o glavu tlačenima. Zato nije dovoljno mlade poučavati načelno vrijednostima nego ih je puno važnije poučavati kritičkom mišljenju, jer se u njemu korijeni i domišljatost da se vrijednosti pretoče u konkretno solidarno djelovanje i odvažnost da se prstom upre u rušitelje vrijednosti, kojima taj čin donosi profit. Načelne vrijednosti, zatočenice svijeta apstraktnog, omiljeno su pokrivalo najvećih rušitelja vrijednosti.

Sve to u mojim njedrima pothranjuje bojazan koliko će dugo u ljudima sučeljenim s pandemijom potrajati svijest o važnosti vrijednosti, o potrebi čestitosti, o poštivanju kompetentnosti, o odvažnosti da otkažemo poslušnost prijetvornim čuvarima vrijednosti,  hoćemo li tu svijest znati dovoljno brzo pretočiti u konkretno političko djelovanje, jer se diletanti ni regionalnog ni globalnog profila neće dobrovoljno odreći stečenih privilegija.

Da li nas širenje straha od muslimana, ali i širenje mržnje prema islamu, kroz tzv. ,,rat protiv terorizma’’ i „dnevnu dozu islamofobije“ može dovesti do ,,kristalnih noći’’ nad evropskim i američkim muslimanima ukoliko se ekonomska situacija još pogorša u svijetu?

ALEN KRISTIĆ: Povijest nas je poučila koliko je krhka tanka civilizacijska opna, kojom su obavijena naša društva. Nerijetko je razore čak i prvi naleti velikih kriza i na scenu nesmetano stupa kolektivna psihoza proganjanja i linčovanja različitih, a u njih se, nažalost, u Europi i SAD-u krajnje neopravdano još uvijek prečesto ubrajaju i muslimani. U tom se smislu ni taj scenarij ne može sa sigurnošću isključiti premda se nadam da ćemo ga izbjeći. Ovisit će to dobrim dijelom i o tome što će se tijekom i nakon pandemije događati s EU.

No, kad spominjete islamofobiju, fenomen koji sam studiozno proučavao, osjećam potrebu osvrnuti se dodatno na njega, i to tako što ću ga dovesti u vezu s fenomenom, koji se već uvriježeno naziva islamski fundamentalizam, oličen prije svega u ISIL-u i al-Qaidi. Činim to jer se ta dva fenomena u velikoj mjeri uzajamno hrane i jer ih po mom sudu baš zbog toga ne možemo suzbiti izolirano i bez bespoštednog čina samokritike.

Ključni nedostatak Zapada, kršćanskih miljea, nesumnjivo je to što se islamski fundamentalizam koristi kao izlika da Zapad izbjegne samokritičko suočavanje i definitivni obračun s islamofobijom. Prvi iscjeljujući korak u tom smjeru bilo bi propitivanje povijesnih pretpostavki i korijena islamofobije na Zapadu, koji se dobrano tiču uzajamnom mržnjom prožetog odnosa kršćanstva i islama kroz povijest, ali i načina na koji je Europa oblikovala vlastiti identitet i zakoračila u razdoblje renesanse, a potom i prosvjetiteljstva. Sve se to odigravalo u dijalektičkom odnosu Zapada spram Istoka, dijalektičkom zato što je Zapad istodobno prihvaćao ključne poticaje Istoka i razgraničivao se od njega. To pak znači da je na ovaj ili na onaj način Istok od samog početka utkan u identitarne temelje Europe, a to znači i sam islam, baš kao i židovstvo, pa je svaki oblik islamofobije ništa do mitom čistunstva potaknuta podvala ideološkog redukcionizma.

Ključni nedostatak Istoka, islamskih miljea, nesumnjivo je to što se islamofobija koristi kao izlika da Istok izbjegne samokritičko suočavanje i definitivni obračun s povijesnim pretpostavkama i korijenima razvoja islamskog fundamentalizma na samom Istoku, koliko god je tome kumovao i Zapad. Prvi iscjeljujući korak na tom putu bilo bi samokritično pitanja što se to dogodilo s Istokom da su na Istoku ugušene upravo filozofske i teološke spoznaje, baš umjetnička i tehnička dostignuća, koja su na Zapadu presudno potaknula razvoj renesanse, humanizma, dijalektičke teologije i na koncu konca prosvjetiteljstva. Kako je moguće da kuransko-šerijatski ideal socijalnog društva ne možemo danas pronaći nigdje na Istoku nego baš na Zapadu, prije svega u skandinavskim zemljama? Što se to dogodilo na Istoku da najveći nekadašnji velikani islamske misli i duha, poput Bistamija, Rumija, Haladža ili Ibn Arabija, danas ne bi mogli preživjeti, a kamoli slobodno stvarati gotovo ni u jednoj državi na Istoku, koja se shvaća islamskom? Zašto danas najbolji suvremeni islamski učenjaci i umjetnici istočnjačkog porijekla moraju ne samo zbog straha za stvaralačku slobodu nego i zbog straha za goli život s Istoka bježati na Zapad? Povrh toga, u mnogim se islamskim zemljama diskurs islamofobija podmuklo koristi kao izlika da se progone politički, religijski i svjetonazorski neistomišljenici.

Bez čina obostrane samokritike i otkrića neraskidive srodnosti ispod naslaga stoljetnih omraza i sukoba propast prijeti i Istoku i Zapadu, i to ne toliko od zla u njedrima onog drugog nego od zla nekritički njegovanog u vlastitim prsima. U tom su nam smislu kao poticaj od neprocjenjive važnosti osobe, koje u svom životu sjedinjuju i čin samokritike, na koji je obvezan Zapad, i čin samokritike, na koji je obvezan Istok, pa tako u svom tijelu na blagotvoran način sjedinjuju i blagoslov Istoka i blagoslov Zapada.

Takav je, spomenut ću ga tek uzgred, talijanski Isusovac, Paolo Dall’Oglio, „Isusov učenik zaljubljen u islam“, kako je samog sebe opisao. Nošen ljubavnom strašću spram islama, Dall’Oglio je 1980-tih obnovio samostan Mar Musa u Siriji napušten od 6. stoljeća i utemeljio novu redovničku zajednicu „Prijatelja Božjih“, u kojoj su se katoličke redovnice i redovnici, pored uobičajenih zavjeta, zavjetovali i na ljubav prema islamu, naravno bez bilo kakve natruhe prikrivenog prozelitizma nego iz dubokog uvjerenja u neporecivu važnost i vrijednost islama kao dijela Božjeg spasenjskog plana za cijeli svijet, pa i samo kršćanstvo, svakog kršćanina. Njegujući u svojoj zajednici ne pomodarski nego istinski dijalog kršćana i muslimana, Dall’Oglio je braneći obične ljude u ratnim strahotama Sirije oštroj kritici podjednako izlagao licemjerje političko-religijskih nomenklatura i na Zapadu i na Istoku što ga je na koncu koštalo i vlastitog života. Svojom bezuvjetnom ljubavlju Dall’Oglio je na jedinstven način raskrinkavao i laž islamofobije i laž islamskog fundamentalizma, otrovne braće blizanaca.

Na koncu, poprilično rezignirano treba nadodati da su različite kršćanske i islamske zajednice u našoj regiji, stjecištu Istoka i Zapada, mogle presudno pridonijeti ozdravljenju odnosa Istoka i Zapada da se gotovo do kraja nisu predale nacionalističkom zovu. Usudio bih se reći da se u tome krije važan segment ili možda čak srž njihovog povijesnog poslanja, koje nažalost u religijskim zajednicama još uvijek nije prepoznato.

Što to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

ALEN KRISTIĆ: Vjerujem da do kraja nije moguće racionalizirati, dokučiti razumom što to čovjeka u djetinjstvu ili mladosti odsudno veže uz put dobra ili put zla. Vjerujem da to u konačnici ostaje tajna i da po tom pitanju nema nikakvih garanciji, jer će nekoga i najužasnije iskustvo potaknuti na dobro, a nekog čin nesvakidašnje dobrote na zlo, a uvijek je otvorena i mogućnost da se čovjek od dobra iznova okrene zlu, ili obratno. Nekoga može potresti i na dobro obvezati film ili kazališna predstava, nekoga neće okrznuti i dobru približiti niti veličanstvena kompozicija niti izniman roman. Netko će u religiji pronaći poticaj za dobro, a netko u toj istoj religiji opravdanje za zlo. Čovjek u konačnici ostaje tajna, kao što su i samo zlo i dobrota naposljetku tajna.

No, kroz projekt svjetskog etosa, radeći sa pučkoškolcima različitog uzrasta, srednjoškolcima, studentima, nastavnicima, mladim političarkama i političarima, osvjedočio sam se da su u kontekstu poticanja na dobro, uz umjetničke i religijske resurse, izuzetno učinkovite, dakako bez bilo kakvih garancija glede konačnih ishoda, pripovijesti o ljudima, koji su upravo u vremenima društvenopolitičkih kriza nepokolebljivo živjeli vrijednosti, naročito ljudskost, dakle čak i onda kad je to značilo riskirati ili položiti svoj život za druge. Teorijsko-načelna predavanja o vrijednostima mogu poslužiti tek kao uvod u iznošenje takvih portreta, jer se u očima slušatelja uvijek nazire pitanje je li ovu ili onu vrijednost, ljudskost naprosto, doista moguće živjeti dosljedno, naročito u trenucima krize kad oko nas pucaju sve civilizacijske brane, a jedini zakon postaje nemilosrdna borba za golo preživljavanje. Takvi portreti pokazuju da je to moguće, da se to nalazi u dometu ljudskog duha, i djeluju veoma poticajno, naročito kad ne skrivaju da su portretirani likovi zapravo ljudi poput nas, uvjetovani jednakim slabostima, dilemama i strahovima.

Iz tog su mog uvida postupno proizašle i dvije knjige, koje se mogu promatrati i kao zbirke takvih portreta. Prva je „Graditeljice mira – Društvenopolitički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir“,  a druga „Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog“, u kojoj su na gotovo 7oo stranica sabrani prikazi žena i muškaraca iz različitih kultura, religija, podneblja i razdoblja, koji su nerijetko i po cijenu vlastitog života ostali vjerni pozivu ljudskosti, iz koje proizlaze sve druge vrijednosti.

Istražujući živote takvih muškaraca i žena, naročito dobitnica Nobelove nagrade za mir, došao sam do neobičnog, ali znakovitog otkrića. Prema svjedočenju većine portretiranih likova, na put dobra, sve do riskiranja ili polaganja vlastitog života za druge, potakao ih je ne primjer roditelja ili vjerskog službenika nego primjer nastavnika ili nastavnice. To je podsjetnik kolika je moć položena u ruke nastavnika i nije slučajno da tu moć u svoje projekte žele upregnuti mnogi. Nije svejedno hoće li nastavnici izgubiti uopće svijest o toj moći, a pogotovo nije svejedno hoće li je svjesno koristiti da u mladim ljudima siju stereotipe i predrasude, klice iz kojih se razvija spremnost i na najveće zločine, ili pripovijesti o nepokolebljivoj ljudskoj dobroti, koje će svaki put ovjeravati i pečatom vlastite dobrote.

Dakako, sve nas to opet vraća na temeljni uvid da je u poticanju na dobro ključno, iznova bez bilo kakvih garancija glede konačnih ishoda, osobno svjedočenje dobrote, koje u konačnici ne može nadomjestiti ništa.

Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire poput zarazne bolesti. Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?

ALEN KRISTIĆ: Da bismo shvatili čemu toliko bujanje govora mržnje u regiji, dobro se prvo podsjetiti društvenopolitičkih funkcije govora mržnje. Govor mržnje spada u jednu od ključnih formi kulturalnog nasilja, koje prosijeca put drugim oblicima nasilja, strukturalnom i izravnom nasilju. Sam govor mržnje usmjeren je prije svega normalizaciji mržnje spram targetirane društvene grupacija. Dehumanizirajući korak po korak targetiranu društvenu grupaciju, govor mržnje stvara ozračje općeprihvaćenog vršenja izravnog nasilja nad njezinim pripadnicima. Dakle, i najstrašniji oblici nasilja, kao što je genocid, korijene se, kao u svojoj početnoj fazi, u govoru mržnje, koji se sustavno njeguje u svim segmentima društvenog života, obiteljima, obrazovnim ustanovama, religijskim zajednicama, medijima, političkom životu.

Polazeći od toga, nije teško zaključiti zašto vladajuće političke nomenklature u regiji toliko preferiraju govor mržnje. Ozračje govora mržnje naprosto je njihova prirodna sredina. U takvom ozračju s lakoćom mogu sad ovog sad onog oponenta proglasiti neprijateljem režima i izručiti ga mržnji razularene gomile. U takvom ozračju bez poteškoća mogu produbiti postojeće omraze i podijele u društvu, oslanjajući se putem govora mržnje na postojeće etničke, religijske ili svjetonazorske stereotipe i predrasude. U takvom ozračju nesmetano mogu odašiljati lažne vijesti o postojećim ili nadolazećim krizama, koje režim proglašavaju jedinim spasiteljem, a jedinim krivcima targetirane oponente režima ili omražene društvene grupacije.

Dakle, sve te pogodnosti svenazočnog govora mržnje režimu omogućuju ne samo da opstaje na vlati bez suvišnih pitanja i realne ugroze nego i da na uzici drži gomilu mrzitelja spremnih da na mig izravnim nasiljem doslovce satru bilo kojeg režimskog neprijatelj ili od režima prokazanu društvenu skupinu. Naravno, to objašnjava ujedno zašto su regionalne političke nomenklature pod svoje milom ili silom uzele gotovo sve regionalne medije, a neke su od njih posve ciljano specijalizirali za najsirovije oblike govora mržnje. Regionalni mediji, koji su se tome oduprli, znajući da je sloboda uvjet profesionalnosti, od neprocjenjive su važnosti.

Kad je riječ o portalima, izdvojio bih bosanskohercegovački portal „Prometej“, hrvatski portal „Autograf“, srbijanski portal „Teologija.net“ i „Filozofski magazin“, koji je, premda formalno blog, formom u biti portal. Na njima se doista može pronaći raznovrsnih promišljanja o svim relevantnim društvenopolitičkim pojavama, a crvena nit koja ih povezuje upravo je nepokolebljivo nastojanje da se odupru regionalnom medijskom sunovratu i na taj način po svaku cijenu njeguju diskurs, koji odiše slobodom, kritičnošću, diferenciranošću, objektivnošću.

Kad je riječ o tiskanim medijima, izdvojio bih tek „Magazin – Tjedni prilog Jutarnjeg lista“, koji subotom kupujem i čitam gotovo obredno, ponajviše zbog kolumni Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i Ante Tomića, kao i još uvijek iznimno dobre beogradske političke tjednike „Vreme“ i „Nin“.

Je li Nobelova nagrada za mir obesmišljena dodjeljivanjem bivšem američkom predsjedniku budući da su SAD neosporno umiješane u skoro sve sukobe u svijetu zbog prodaje oružja, iskorištavanja tuđih prirodnih resursa i drugih razloga?

ALEN KRISTIĆ: Nije to ni jedina, a pogotovo ne najkontroverznija dodjela Nobelove nagrade za mir. Slutim da je jedan od razloga dodjele Nobelove nagrade za mir Baracku Obami bila nada da bi se jedan američki predsjednik konačno mogao oteti svim onim lobijima bez kojih se nikad ne bi mogao uspeti na tu poziciju i konačno korjenito promijeniti SAD, a time i čitav svijet. Nažalost, ta se nada pokazala u velikoj mjeri jalovom, a koliko je to teško i kad se netko na to odvaži pokazuje atentat na J. F. Kennedyja, u čiju je čast baš u jeku pandemije pjesmu „Umorstvo najokrutnije“ spjevao Bob Dylan nakon duge stvaralačke stanke, aludirajući da bi pandemija mogla nepovratno promijeniti naše života baš kao što je to nekoć učinio atentat na tog američkog predsjednika.

No, ispisujući stranice knjige „Graditeljice mira – Društvenopolitički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir“, shvatio sam da su upravo žene sačuvale ono što bismo mogli nazvati vjerodostojnošću Nobelove nagrade za mir. Dok su je mnogi muškarci dobili blago rečeno nezasluženo, sve su je žene svojim fascinantnim životima zaslužile višestruko. Doduše, jedinu sjenu na tu spoznaju baca Aung San Suu Kyi svojim skandaloznim stavom spram progona muslimanske manjine Rohingya što nas snažno podsjeća da je definitivni test naše ljudskosti uvijek naša spremnost da se zauzmemo za zaštitu progonjenih, koji ne pripadaju našoj etničkoj, religijskoj, stranačkoj ili svjetonazorskoj zajednici.

Pored toga, uvidio sam da je uza sve kontroverze dodjeljivanje takvih nagrada veoma važno, jer na različite način osnažuju istinske borkinje i borce za nenasilno rješavanje sukoba, počevši od toga da skretanje svjetske pozornosti na pojedine konflikte vrši snažan pritisak na kreatore nasilnih i zločinačkih politika. Osim toga, ne bismo trebali podcjenjivati važnost isticanja takvih paradigmatskih likova, jer nesumnjivo osokoljuju nebrojene bezimene borkinje i borce za mir u svim zakucima svijeta, za koje vjerojatno nikad nećemo čuti, ali na čijoj odvažnosti i dobroti opstaje ovaj svijet.

Na koncu, podsjetio bih na ne toliko poznat kuriozitet da postojanje Nobelove nagrade za mir dugujemo zapravo jednoj ženi, Berthi von Suttner, koja je kratko bila Nobelova tajnica, ali dovoljno dugo da se Nobel u nju zaljubi. Upravo će ona Nobela nagnati da osmisli dotičnu nagradu, a pretpostavka za to će biti ne samo njihovo cjeloživotno prijateljstvo nego i Berthina nepokolebljiva posvećenost miru, čiju krunu čini njezin antiratni roman „Dolje oružje!“, bestseler 19. stoljeća i prvi slučaj da je netko u Srednjoj Europi uz pomoć književnog djela oštro napao sveprožimajući militaristički duh.

Što je glavni uzrok ratova, genocida, osvajanja? Pohlepa? Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu, pa ako smijemo dodati i trajnog mira u svijetu? 

ALEN KRISTIĆ: Čini mi se da je pored ranjenosti same ljudske naravi, o kojoj mitološkim jezikom progovaraju gotovo sve religijske tradicije, jedan od ključnih razloga ratova stupanj militariziranosti svjetskog gospodarstva. Svjetsko gospodarstvo, kakvo poznajemo, u biti ne može opstati bez ratovanja, ne samo ratova naroda protiv naroda nego i rata čovječanstva protiv prirode, a to posljedično znači da je glavni cilj svjetske politike osigurati neprestano izbijanje ratova, i to tamo gdje su resursi i što je moguće dalje od globalnih centara moći što je danas u globaliziranom svijetu sve teže, jer posljedice ratovanja u nekom obličju prijeteći dosežu i globalne centre moći. Vidimo to na primjeru izbjegličke krize ili pandemije.

U tom je smislu više nego točna konstatacija, koja se duboko urezala u moje pamćenje, da je rat (i) ekonomska kategorija, dok je sve ostalo, naročito ideologije, tek smokvin list za tu golu istinu i opijat za mobilizaciju potrošnog ljudskog materijala. Dakako, na ekonomske razloga ratovanja potom se nadovezuje i osjećaj nekontrolirane moć, koji postupno, ali neumitno opija i izobličuje ljudski um. Zbog toga sam mišljenja da bi prvi korak prema smanjenju ratova morala biti dubinska promjena trenutne paradigme svjetskog gospodarstva, ali za nju, poslužit ću se eufemizmom, nema političke volje. Hoće li je silom poroditi pandemija ili susljedne joj krize, koje ona vjerojatno tek najavljuje, a koje su povezane izravno s militariziranom paradigmom svjetskog gospodarstva, otvoreno je pitanje.

A krivnja za ratove zapravo leži na svima nama premda ne na jednak način i u istoj mjeri, ali ni krivnja iste vrste. Za mene je najtragičnije i ujedno najbolnije da su i religije toliko vezane sponama militariziranog svjetskog gospodarstva i služeće joj svjetske politike odane militarističkom duhu da se u biti nikad nisu usudile radikalizirati svoja učenja i opredijeliti se za nenasilje kao istinsku srž božanske objave. Kad bi religije jedinstvenim glasom, kao što je to nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata od kršćanskih crkava zatražio D. Bonhoeffer, zapovjedile svojim vjernicama da više nikad u svoje ruke ne uzimaju oružje i ne ubijaju braću i sestre u ljudskosti, trenutna globalna militaristička političko-ekonomska paradigma ostala bi bez pogonskog goriva ili bismo vidjeli koliko je doista vjernika i vjernica u svijetu, a čak bi i samo to bili kartazično. Budući da se taj poziv još uvijek nije zaorio ovim svijetom, ostaje pitanje, koje je potencirao i sam Isus, kome religije u konačnici doista služe, Mamonu, bogu novca i pohlepe, ili Bogu. Dakako, to se pitanje dotiče i svakog vjernika i vjernice pojedinačno, jer se u konačnici i dalje podvrgavaju u većoj ili manjoj mjeri logici globalnog militarističkog svjetskog poretka. I sam živim u njemu dovoljno uključen da spadam u privilegirane.

Znakovito je da u kontekstu potrage za učinkovitim strategijama promjene svjetskog poretka neki filozofi, prije svega talijanski filozof G. Agamben, proučavaju monaške i redovničke forme života, sluteći da se u njihovim strategijama „izlaza“ krije način učinkovite političke borbe protiv neoliberalnog kapitalizma, čija se moć ogleda i u tome da je sposoban svaku formu kritike i otpora „iznutra“ ne samo otupiti nego i pripitomljene utkati u tkivo vlastitog tijela.

Naprosto, izgleda da će ratova biti sve dok svojina čitavog čovječanstva ne postane (etička) svijest, koja je presudno oblikovala mirotvorce i mirotvorkinje iz različitih religijskih i sekularnih tradicija, koji nam možda poput telepata tek naznačuju mogućnosti, koje su položene u ljudsko biće, ono čemu bi se u narednoj fazi ljudske evolucije, posve svjesnoj, trebali dovinuti. Tako se iznova vraćamo na temeljni uvid iz kojeg je iznikao projekt svjetskog etosa H. Künga. Više nego bilo što u ovoj etapi ljudskog razvoja potrebna nam je doista etička revolucija. Tko ili što bi je moglo izazvati, pokrenuti, otvoreno je pitanje, ali i izazov za svakog od nas. Dok se ona ne dogodi bilo bi dobro da barem posredujemo oko sebe priče o mirotvorcima, naročito mladim ljudima, i to kao krajnju mogućnost i mjeru naše ljudskosti, pa ako hoćete i utopijski horizont, prema kojem nam je koračati kad već nismo dovoljno hrabri dosljedno ih slijediti. Dakle, mirovne bi studije trebale prožimati sve oblike obrazovanja od početka do kraja.

Sve rečeno dakako važi i za našu regiju, čiju je ratničku povijest uvjetovao dobrim dijelom i njezin geografski položaj na razmeđu Istoka i Zapad. Kod nas bi važan korak na putu prema miru predstavljao nov način shvaćanja identiteta, umijeće da budemo ono što jesmo, etnički, religijski ili stranački, bez opsesivne potreba za neprijateljem, dakle da se naučimo biti ono što jesmo upravo stvarajući oazu gostoprimstva usred vlastitog za drugoga, ne kroz gestu isključenja i demoniziranje nego kroz gestu zagrljaja. Dakako, na to se nadovezuje i potreba korjenite promjene naše kulture pamćenja, razvijanje umijeća da ne pamtimo samo pretrpljena zla nego i zla koja smo nanijeli drugima, da za to otvoreno molimo oprost i da tugujemo i za žrtvama drugih ne bismo li korak po korak shvatili da ne postoje naše i tuđe žrtve nego da su sve žrtve zla naše žrtve, naš zajednički ljudski poraz. Iznova bi tom regionalnom zaokretu u shvaćanju identiteta i preobrazbi kulture pamćenja na jedinstven način mogle pridonijeti religije kad bi se otrgle uzdama nacionalizma.

Papa, kao poglavar Rimokatoličke crkve, redovno šalje lijepe poruke, ali nema konkretnih aktivnosti da se preventivno djeluje na sprečavanju sukoba ili pokretanju dijaloga, odnosno ponude mirovnih rješenja?  

ALEN KRISTIĆ: Papa Franjo je revolucionaran zbog toga što je Isusovu poruku počeo radikalno naviještati samoj Crkvi, dakle ne tražiti toliko od svijeta da se poboljša, što je višestoljetna navada religijskih autoriteta, nego poglavito od same Crkve. Nadalje, papa Franjo ne želi biti tutor ljudima, nametati ovo ili ono s Olimpa nedodirljivosti i neupitnosti, što je iznova vjekovna navada religijskih autoriteta, nego ljudima želi biti suputnik na životnom putu na kojem smo svi, ukoliko nas nije okužio zadah umišljenosti, tek tražitelji, pa je papa Franjo spreman slušati i učiti od svijeta, nešto što je u pravilu oduvijek nečuveno za religijske autoritete.

Na koncu, papa Franjo je podsjetio Crkvu da ona nije svrha samoj sebi, štoviše da kršćanstvo nije cilj samom sebi. Poslanje Crkve, poslanje kršćanstva samog, nije obrana kršćanstva ili trud oko kristijanizacije čitavog svijeta nego (o)čuvanje stvorenog svijeta, kao mjesta na koje nas je Bog stvaranjem pozvao da kao Njegovi suradnici i namjesnici zajedno s Njim nastavimo i dovršimo Stvaranje, i to u suradnji sa svim ljudima, koji se trude oko toga, jer nas Bog upravo čeka u njima.

Shvaćajući to, papa Franjo u središte kršćanskog poslanja iznova smješta cjelovitu ekologiju, cjelovitu zato što istodobno uključuje pobunu protiv izrabljivanja čovjeka i pobunu protiv izrabljivanja prirode. Na taj je način papa Franjo izazvao moćne neprijatelje ne samo u Crkvi nego i u svijetu suvremene politike i ekonomije. Većina ne može shvatiti da Crkva upravo relativizirajući sebe, baš kao što i sam Bog po kršćanskom shvaćanju u neku ruku relativizira sebe utjelovljenjem, otvara sebe za svoje istinsko poslanje, sa svojih pleća baca suvišne terete nakupljene kroz stoljeća, koji joj ne dopuštaju da se rasterećena zaputi na margine suvremenog svijeta, gdje na nju čeka i sam Bog u marginaliziranim i potlačenim ljudima, ali i u svim drugim, ljudskom pohlepom ranjenim stvorenjima.

Što bude više kršćana poput papa Franje, što bude više pripadnika drugih religija, koji shvaćaju geste pape Franje, to će biti veća mogućnost da se vjernici i vjernice različitih religija, potaknuti vjerom, zajedno upuste u preoblikovanje suvremenog svjetskog poretka, koji dobrim dijelom opstaje otvorenim ili prešutim pristankom (i) religijskih zajednica.

Čini mi se da je prošlogodišnja 800-ta obljetnica susreta Franje Asiškog i egipatskog sultana Malika al-Kamila bila velika prilika da kršćani i muslimani na globalnoj razini zajedno snažno podignu glas i poduzmu konkretne korake u smjeru preobrazbe suvremenog svjetskog poretka. Tu su veliku priliku propustili muslimani i kršćani i u našoj regiji, epohalni povod da zajedno doista počnu doprinositi promjeni regionalnih političko-ekonomskih kretanja.

U tom se susretu, o kojem sam još kao student napisao pripovijetku „Priča o jednom zagrljaju iz 1219“, krije ne samo religijska nego i političke, štoviše općecivilizacijska mudrost, za kojom vapi današnji svijet na razmeđu. Naprosto trebaju nam vjernici, štoviše u svim segmentima društva trebaju nam odvažni pojedinci poput Franje i Malika, koji će se otrgnuti kolektivnim psihozama mržnje, koji će se oteti religijsko-političkim nalozima ratovanja, koji će strgnuti sa sebe okove religijsko-političkog dogmatizma, koji će riskirati da budu proglašeni izdajnicima, koji će rastrgati sve zastore stereotipa i predrasuda i na koncu u demoniziranom drugom prepoznati čovjeka i u njemu trag božanskog, jednako ranjivo i krhko biće, posve sličnih snova, želja i strahova, s kojim je moguće graditi pravedniji svijet.

Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školovanja, a što čitate danas? Imate li kućnu i biblioteku i da li znate broj knjiga? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

Moja se čitalačka strast kovala pomalo i na neobičan način. Dakako, važnu ulogu u tome su odigrali stripovi, koje silno volim sve do danas, naročito Dylana Doga, Martina Misteriju i Zagora, ali i majčina biblioteka ljubavnih romana. I danas se s osmjehom sjetim kako sam potajice gutao te romane u završnim razredima osnovne škole, a kad sam se dokopao Zagorkine „Gričke vještice“ mislim da je za mene na nekoliko mjeseci stao život. A da kao pučkoškolac nisam proputovao i raskošne svjetove Jula Verna i Karla Maya, uvjeren sam da nikad ne bih toliko zavolio čitanje. U gimnazijskim danima najviše me uz njemačku fascinirala ruska književnost, kojom sam opčaran sve do danas, prije svega Dostojevskim i Tolstojem, a preko nje sam, kao student, počeo otkrivati svijet ruske religijske filozofije, u kojem je po mom sudu nenadmašan N. Berdjajev. Od domaćih pisaca u vrijeme gimnazije najviše su me privukli Andrić i Selimović, a Krležu ću zavoljeti puno kasnije. Putujući i dalje svijetom književnih klasika, tek sam kao student počeo ozbiljnije čitati suvremenu književnost. Nekako se tada začela i moja ljubav spram poezije, uz stidljive pokušaje pisanja prvih stihova i poetske proze. Vjerojatno je na mene najdublji trag ostavio Nikola Šop, ponajviše jer je svojom poezijom Isusu vraćao ljudsko lice.

Kućna biblioteka je za mane poput malog kućnog svetišta i vjerujem da se zapravo u njoj zrcali tko sam, a pomisao da uvijek mogu promijeniti raspored knjiga u policama, iz zabave ili potrebe, podsjeća me uvijek iznova da sam i ja sam, kao i sve oko nas, tek neprestana mijena. Nisam nikad brojao naslove, ali sigurno ih je oko dvije tisuće, a još otprilike toliko naslova čuvam izvan stana.

Ono što čitam danas djelomično definira moja čitalačka znatiželja, a djelomično i različite vrste istraživačkih ili predavačkih obaveza. Bilo na mom uzglavlju, bilo mom na pisaćem stolu, na čitanje uvijek čeka poveća gomila knjiga. Uvijek je tu poneki strip, nešto od stručne literature, prije svega filozofske ili teološke provenijencije, pregršt naslova domaćih i stranih proznih autora, pokoja zbirka poezije, nerijetko i poneka biografija zanimljivog pisca, filozofa ili teologa. Za oko mi trenutno zapinje filozofski esej „Nježnost“ Isabelle Guanzini, roman „Evanđelje po Barabi“ Josipa Mlakića, dvije zbirke domaćih pjesnikinja, „Svanuće“ Darije Žilić i „Srčane saturnalije“ Bjanke Alajbegović, roman „Profesor žudnje“ Philipa Rotha, biografska knjiga Michaela Martensa „U požaru svjetova. Ivo Andrić. Jedan evropski život“.

Na koncu, polagano opažam kako me samoizolacija potiče da iznova posegnem za nekim klasikom, poput „Igre staklenim perlama“ H. Hessea ili „Majstorom i Margaritom“ M. F. Bulgakova. Sve mi se čini da bih upravo jedan od takvih naslova ponio na pusti otok.

Jeste li imali avliju u djetinjstvu, imate li je danas gdje živite? Što zapravo za Vas znači avlija? Na što Vas asocira ova imenica?

ALEN KRISTIĆ: Djetinjstvo sam proživio na rubu Vareš Majdana, tamo gdje taj srednjobosanski rudarski gradić, poprimajući seoska obilježja, postupno nestaje u šumovitim obroncima Peruna. Premda je već pomalo divlji teren ispred moje zgrade, lišen asfalta, nosio u sebi ponešto i od avlije, stasao sam bez istinskog iskustva odrastanja u avliji. Živeći danas u jednom od sarajevskih nebodera često u sebi osjetim potrebu za avlijom. Dakako, iskustvo pandemije i samoizolacije dodatno je pojačava.

Avlija je iznimno asocijativna riječ. Podsjeća me na djetinjstvo, sigurnost, luku, baku, Orijent, prošla vremena, sevdalinke, kavu, ruže… Podsjeća me, kad sam ovako suočen s njom, i na moj maturalni rad iz hrvatskoj jezika, esej o Andrićevoj „Prokletoj avliji“, koji sam koncem 1990-tih pisao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Bilo bi zanimljivo pročitati taj rad, tim više jer se ne sjećam ničeg od onog što sam tada napisao.

No, danas mi se čini da je krajnje vrijeme da shvatimo da je čitav planet Zemlja, štoviše čitav kozmos, naša zajednička avlija, u kojoj smo sa svim što jest povezani neraskidivim sponama. Ne razvijemo li veoma brzo, polazeći od te svijesti, globalnu mrežu solidarnosti, brižnosti i odgovornog djelovanja spram svega oko nas doista bismo mogli planet Zemlju izobličiti u prokletu avliju, u čijim ćemo ruševinama potom i skončati kao vrsta, i to posve zasluženo zbog svoje sebične nepoučljivosti.

Avlija

Izvor: Časopis za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA, broj 21, april 2020. godine