MOJ RAZGOVOR SA BOGOM: Kako nastaje lavina

Povezani članci

• Esad BAJTAL: Gorak okus prevare
• Fridrih Niče: Volja za moć
• O totalitarizmu, lažima…
• Vinko Grgurev: Unitarizam
• Naša vesela apokalipsa
• Latinka Perović: Otac i sin

(jedan od onih tekstova koji ne može biti završen)

Nebitno je i ne bih istraživao porijeklo riječi stampedo, da li se odnosi na životinje pa se usput koristi i za masu ljudi koji uspaničeno bezglavo jure u nekom haotičnom urnebesu rušilačkog straha i morbidne smrti.

Piše: Marjan Hajnal, solomonovpolis

Iako vegan, ne bih ovom prilikom, na uobičajeni i prirođen mi način, dopustio čak ni podsvijesti da pronalazi vezu žrtvovanja ljudi i žrtvovanja životinja. Ličilo bi na parodiju i poigravanje smislom, a možda i propitivanjem apsurda postojanja. Ne bih se uopće opredijelio za pojam stampedo. Slikovitija je riječlavina. Ko nije izbliza vidio dejstvo lavine, čuo njen tutanj i sagledao posljedice, ne može lako shvatiti kako se ona može jednostavno pokrenuti, a nikako zaustaviti. Ponekad lavinu pokrene grom, ponekad nagla promjena temperature u različitim slojevima snijega, ponekad životinje, a često i čovjek svojim svjesnim ili nesvjesnim postupcima. Lavinu ne čini samo snijeg. U njoj je puno zemlje, drveća, krupnog kamenja. Lavinu na Hadžu u Mini, navodno, pokrenuli su kamenčići kojima se istjeruje šejtan. Čudno je to sa bliskoistočnom tradicijom bacanja kamenja. U Izraelu sada uvode poseban zakon o kažnjavanju onih koji bacaju kamenje. Zaboravljaju Jevreji da je pastir David, budući kralj Izraela, kamenjem iz praćke ubio Golijata. Da su skupa sa Arapima kamenjem gađali Britance dok ovima nije dozlogrdilo. Pokupili se i otišli, ali, prethodno zavadivši narode. Lavina na Hadžu nije prva, ali bi bilo dobro da je posljednja. Govori se o daleko većem broju žrtava od onog koji se spominje u medijima. Na iranskom tv kanalu “Sahar 1” govori se o 1300 poginulih i 2000 povrijeđenih. U svakom slučaju, ogromna ljudska tragedija. Objašnjanja razna, variraju od likujućih antiislamskih („to je islam“), do fatalističkog mirenja („Bog dao – Bog uzeo“), ili, sebepravdajući konformizam („svi će oni pravo u Džennet“). Meni se sve češće nameće pitanje gdje ja griješim? Bog mi se obraća kroz intuiciju i unaprijed sam znao da ću imati razlog da ovaj Bajram ne čestitam svojim prijateljima koji slave taj praznik. Shvatiće moji prijatelji i siguran sam uvažiti moje distanciranje od pomora nekoliko stotina miliona  kurban-životinja. A i ljutili se neljutili, bili razočarani ili samo blago zabrinuti, ili, čak uvrijeđeni, tako je, jer je odluka od Boga i stalo je do Boga. A Bog? Moja pitanja upućena njemu? Zna Bog da sam bio bezbožnik, da sam ga psovao, čak više nego Tito. A onda, stigle do mene horor slike i vijesti o preklanoj djeci negdje u Lici, o pronalaženju malih ugljenisanih leševa čak i u rernama. Ponešto je propaganda, kao priče o bacanju djece lavovima, a ponešto je nažalost bila okrutna jeziva dokumentirana stvarnost. Od tada se zarekoh: neću više jesti meso. I, kada su se drugi masovno odricali Boga, ja Ga prihvatio. Zašto? Da bih imao koga optužiti i time biti još veći bezbožnik? Pa, to bi bilo prelako i u svakom slučaju netačno objašnjenje. A nakon prizora iz Gaze, iz Sirije, nakon slika mrtve djece, o čemu se ne može govoriti da su ih montirali i izmislili pokretači hajki, opet se kao usporeno klatno na hronometru vraćam pitanju vlastite pozicije prema trancendentnom Uzročniku svih uzorka: ima li Te, Bože!? Zadrijemao si negdje? Ravnodušan? Ne bi li se Tvoja zahuktala mašina mogla smiriti, ako već ne zaustaviti? Znaš li Ti Bože, a ko bi znao bolje, sa koliko ponosa se ispraća budući hadžija i sa koliko se ponosa isti dočekuje pri njegovom povratku? Koliko košta njegova priprema, put, boravak, koliko su samoodricanja imali oni sami i njihove porodice, ako su u pitanju siromašniji muslimani? I da li su mogli pretpostaviti da će svoje hodočašće završiti pod lavinom tjelesa drugih hadžija, svoje braće? I zadnje, najteže pitanje: kakvo će osjećanje pratiti hadžije koji znaju da su pogazili i mučki poubijali druge, slabije, starije, bolesne… Ne bih im bio na mjestu. Ne znam kako bih stajao nasamo pred Tobom, sa takvim prizorima. Znam samo da bih Te, ovako već ionako poljuljane vjere, ponovo stavio pod lupu sumnje. Ne bih Te psovao, ne bih bio ni ljut, kao što bih trebao biti, jer, samo sam čovjek, ni svet, ni previše dobar, običan smrtnik, filosof, čiji posao počinje sumnjom i propitivanjem. Bez krivice, nalazim se ipak, vidiš koliko sam samokritičan, sudionikom u toj lavini. Jer, nju može pokrenuti i moja sumnja. A još više, zlokobne li misli, nečija namjera. Ljudima koji su umorni od puta, nervozni, uzbuđeni pred Kabom, ne treba puno. Dovoljno je da se pod kišom kamenja neki masniji tip suviše naglo nagne ustranu, da ne govorim da je neki zlonamjernik kao islamistički islamofob izabran i poslan da nešto zlo uradi, povikom, suludim trkom i pokrene sveništeću gomilu. Eh, Bože, stvarno, ima li Te? Svaki dobroćudni hadžija je nečije dijete, nekome je brat, suprug, otac. Otišao ispraćen suzama ljubavi i brige, u suzama dočekan na tabutu. O odnosu prema Kabi ne bih da bogohulim racionalističkim demistifikacijama i demitologizacijom. Neka čarobnog broja 1,618. Ali, ipak, ne bi li se Tvoja zahuktala magakozmička mašina mogla zaustaviti? Znam, djetinjasto naivno pitanje i iluzorno očekivanje. Da li Te onda transmetafizički (tautološki) translocirati u agnostiku? Da i jesi, i nisi. Da Te ima, ali da si aspoznajan. Impersonalan. A, kako onda, ako nemaš lika, kako je onda tačno što si zapisao rukom nekog svetog čovjeka, „stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih“? I u hadisu stoji: „Allah stvorio je Adema na Svoju priliku…“. A prilika nije samo lik, već i djelo. Kako onda po svom djelu i liku možeš poslati u Džennet i pregaženog i onoga koji ga je pregazio? Dopusti mi Svemilosni i Svemogući da sve to objasnim karmom, da je pregaženi sam nekad u bivšem svom životu gazio i da su se samo neznatno uloge izmijenile. A da li kurbansko jagnje ili tele (životinje su jednako blaženi mladunci i kada odrastu) doista je Tvojom voljom žrtvovano, prepuštam kao pitanja svom neumoljivom pravu, a po tom istom pravu si me stvorio, pa ga samo dijelim sa Tobom, u ovoj mojoj, neko će reći, ipak bogohulnoj besjedi. „Bogohulnoj“? A nije bogohulno reći, „na putu Hadža svaki hadžija je svet, i, na svetom putu, ako i umre, ide ravno u Džennet“. Čak i ako je izazvao lavinu? A da oni nisu „slučajno“, preobučeni drugom kožom iz drugog karmičkog kruga, dobauljali izvršitelji „svete Inkvizicije“? Svašta Te Bože pitam, kako to samo može filosof, pa još bivši ateist. Religiozni ljudi su i sujevjerni. Dopusti mome sujevjerju da ipak ustanovim neku vezu između razornog zemljotresa u Nepalu koji je uslijedio nepun mjesec nakon praznovanja praznika u slavu boginje Gadhimai, praćenog brutalnim barbarskim ubijanjem pola miliona nedužnih goveda. Ako je već potrebno moliti za oprost sedamdesetsedam puta, nije mi teško, moliću milionsedamdesetsedam puta, samo poštedi i mene i sve druge koji drže do humanosti, bar onih slika kao što je tijelo malog Aylana Kurdija i slične druge djece, bilo gdje da ih je zadesila Tvoja „pravda“. Bože, ako Te ima, poštedi nas takve „pravde“, neka utihne ta kletva, a ne molitva, „Bože pravde!“. Ti si, ovo nije optužba, samo gola konstatacija, i Bog nepravde. Yin-Yang, Bog i entropija, Tvorac i Angra Mainyu (Ahriman). Znao sam, bio si velikodušan pa si mi bar u snu dojavio: “Nikome više javno ne čestitaj! Ne poželi ni sa slike baklavu (i stvarno, nisam ni poželio), mnogima će prisjesti, mnoge će na tepsiji čekati, a neće ih dočekati”. Poslušan sam. Naređivati mi nemoj, lako me je zamoliti, obavijesti i upozorenja Tvoja jednostavno bez bune prihvatam. Kada Te molim, Ti znaš moje srce, činim to, svom njegovom nepatvorenom čistotom. A molim Te: ohladi malo tu svoju mašinu, taj žrvanj smrti, pusti malo sužnjima vremena, možda će shvatiti, prestani sa žrtvama, svim. O, Božeeee!!! Ima li Teeee!? Čujeeeeš liiii!? Zar da Ti prijetim i izazivam Te mišlju da se i ja (ponovo) okrenem? Ne dozivam Te uzalud, da ne kršim Svete Naredbe, tj. Zapovijesti. Ne tražim za sebe ništa. Tražim za ovaj Svijet, Tvoj Svijet, prelijepi Plavi Planet koji postaje kolektivna grobnica. Tvojom voljom? Napisaše u Tvoje ime da Ti je molitva krivovjernog mrska. Ko je pravi, a ko krivi, kad smo svi sa ožiljkom? Od onog, ili ovog svijeta žigosani. Očekuješ li od mene da Ti služim, izvršavam to ponizno i iskreno svojom misijom humanosti koju si mi odredio. Kaznio si me već dovoljno raznim ispaštanjima i spreman sam da ćeš me još kažnjavati. Ne ropćem, sve prihvatam i razumijem, savješću i samosviješću koje si u meni probudio. Lako ćeš Ti Bože sa mnom. Kako ću ja sa Tobom?