Zaštita okoliša u BiH: Siromaštvo izgovor za nedjelovanje

Povezani članci

• Okeani, mesta gde žive stotine hiljada virusa
• Neusklađenost sa klimatskim i energetskim politikama će Jugoistočnu Evropu udaljiti od Evropske unije
• Kome je potrebna još jedna termoelektrana u Republici Srpskoj?
• Svjetski dan planiranja gradova
• Poništena Studija uticaja na životnu sredinu za površinski kop Gacko – Centralno polje!
• Nemačka uspela da proizvede pola svoje električne energije pomoću Sunca

Foto: Pixabay

U protekle dvije godine bh. vlasti nisu učinile velike pomake u oblasti zaštite okoliša, a pozitivne promjene koje su se desile u velikoj mjeri su rezultat rada nevladinog sektora.

Uvrštavanje evropskih propisa u domaće zakonodavstvo nije provedeno u dovoljnoj mjeri, ali su ipak doneseni važni zakoni, a BiH bi uskoro trebala dobiti i jedistvenu nacionalnu strategiju zaštite okoliša, navodi se u novom Izvještaju iz sjene predstavljenom u martu u Zenici.

Zahvaljujući pritisku civilnog sektora, bh. vlasti ne zanemaruju oblast zaštite okoliša i klimatskih promjena kao što su to činile prije nekoliko godina, ali BiH i dalje nedostaje strateško opredjeljenje da ispuni obaveze preuzete potpisivanjem međunarodnih sporazuma, smatra Samir Lemeš iz EKO Foruma Zenica.

„Velikim zagađivačima se toleriše zagađenje uz opravdanje da ‘čuvamo radna mjesta’, što je lažna dilema i bijedan izgovor – možemo imati i manje zagađenje i radna mjesta jer to imaju razvijene zemlje. Siromaštvo se kod nas koristi kao izgovor za nedjelovanje, iako su na raspolaganju značajna novčana sredstva za zaštitu okoliša, koja se uglavnom troše netransparentno i nenamjenski.“

Saradnja nevladinog sektora sa vlastima se poboljšala, inicijative se počinju prihvatati, a informacije su dostupnije. Ipak, prostora za poboljšanje ima, navodi Lemeš. I dalje ima bježanja od odgovornosti, traženja izgovora i manjka transparentnosti.

„Nakon što su sudovi počeli poništavati okolinske dozvole po tužbama nevladinih organizacija, nakon podnošenja krivičnih prijava, nakon medijskih kampanja, vlast je shvatila da smo ozbiljni i da smo neizostavan faktor u odlučivanju o okolišu.“

U novom Izvještaju iz sjene navodi se da su među najvažnijim ostvarenim pomacima i objavljivanje izvještaja iz registra zagađivača i emisija u Republici Srpskoj, javno objavljivanje dijela registra zagađivača za Federaciju BiH, usvajanje metodologije za izradu indeksa kvaliteta zraka za Federaciju BiH, te početak slanja podataka o kvalitetu zraka Evropskoj agenciji za zaštitu okoliša.

Izmjene i dopune Zakona o zaštiti životne sredine RS usvojene su 2020. godine, a 2021. godine usvojen je i Zakon o zaštiti okoliša FBiH.

“FBiH priprema novi Zakon o zaštiti prirode, u oba entiteta se radi na izmjenama zakona iz oblasti energetike, a koji će imati uticaja na izgradnju malih hidroelektrana, koje su ocijenjene kao jedan od najvećih problema u sektoru okoline u BiH”, navodi se u izvještaju koji po drugi put izrađuje Partnerstvo 27, koje prati unaprjeđenje propisa u BiH na putu evropskih integracija, sa fokusom na Poglavlje 27, koje se odnosi na oblast životne sredine i klimatskih promjena.

Nevladinim organizacijama nedostaje mladih ljudi

Izvještaj iz sjene navodi kako su, pod pritiskom civilnog društva, na nivou oba entiteta, donesene deklaracije kojima je cilj zaštita rijeka od izgradnje malih hidroelektrana. Međutim, nakon donesenih deklaracija, nije se promijenilo ništa. Iako su parlamenti dali nalog izvršnim tijelima da preispitaju koncesije, posao nije obavljen i nije obrazloženo zašto. Tako se plan od ukupno oko 400 malih hidroelektrana, koje su izgrađene, grade se ili se planiraju izgraditi na rijekama u BiH, i dalje ostvaruje.

Emina Veljović, izvršna direktorica Aarhus centra u Bosni i Hercegovini, kaže da je upravo neprovođenje pravde na kraju procesa, veliki problem u oblasti zaštite okoliša.

“Nevladine organizacije i građani odrade posao za pravosuđe, tužilaštvo, prikupimo dokaze, samo još – ‘pravda je sprovedena’, taj momenat čekamo u svim sferama uticaja na okoliš.”

Građani koji im se javljaju često pitaju za savjet šta mogu dodatno učiniti onda kada im se čini da su poduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zagađenje.

“Problem je taj što ne čujemo tu zadnju riječ ‘zakon je sproveden’. Da je građanin sretan nakon svog tog postupka, borbe, dokazivanja, prikupljanja, ako se osjeća da je vrijeme i energiju uzalud utrošio ako institucije na kraju tu represivnu mjeru protiv zagađivača nisu adekvatno primijenile ili uopšte nisu primijenile.”

Aarhus centar najviše poziva prima upravo od građana koji žele riješiti problem zagađenja lokalnih voda. Veljović smatra da je jedan od razloga taj što je problem zagađenih voda vidljiviji u odnosu na druge. Objašnjava to na primjeru zagađenja zraka kojeg su građani svjesni jedino kada se pojavi smog.

“Dok kad vidite rijeku koja je prije par mjeseci bila bujna, predivna, bistra, nakon par mjeseci kad se izgradi hidroenergetski objekat ili se stvori ilegalna deponija, vi odmah možete vidjeti ‘prije’ i ‘poslije’ i onda poželite reagovati na neki način i zato nam se građani javljaju kako bi se riješio taj problem.”

Među građanima postoje velike razlike u pogledu njihove osviještenosti za probleme zaštite okoliša. Lemeš kaže kako je dio građana svjestan problema i doprinosi rješenjima, ali i dalje imamo veliki broj građana koji misle da će ih posljedice zagađenja zaobići, te da se o okolišu treba brinuti neko drugi.

„Dovoljno je pogledati obale rijeka, divlje deponije i dimnjake kućnih ložišta pa da vidite kolika je svijest građana.“

S druge strane, Veljović smatra da građani, zbog neodgovornog ponašanja vlasti, nemaju pozitivan primjer na koji bi se mogli ugledati.

“Ako vi kršite [mjere], kako možete očekivati onda od građana da poštivaju neke određene mjere. To ne govorim za sve građane, mnogi građani su dovoljno jakog moralnog i etičkog karaktera da znaju sami sebe korigovati odnosno imati tu putanju ponašanja, ali imamo dosta građana koji ili nisu svjesni, odnosno nemaju znanje ili nisu baš jakog moralnog ili etičkog principa i njima je potrebna ta represivna mjera, ako represivne mjere nema, onda sistem ne funkcioniše.”

Mladi, iako puno svjesniji i odgovorniji, nemaju hrabrosti i nedostaje im inicijativa da se uhvate u koštac s problemima.

„Prosjek godina ekoloških aktivista je previsok, nevladinim organizacijama nedostaje mladih ljudi, te koristim ovu priliku da ih ohrabrim da se uključe u organizacije za zaštitu okoliša, da nauče ono što možda ne znaju i da budu aktivniji. Okoliš svakako ostaje njima, ne smiju dopustiti da im ga stariji unište“, poručuje Lemeš.

diskriminacija.ba