Najbogatijih 10% proizvodi oko polovinu emisija stakleničkih plinova, trebalo bi da plate da poprave klimu

Povezani članci

• U Sarajevu otvorena izložba #pričajmoozraku
• Kineske kompanije investiraju 150 miliona KM u izgradnju vjetroelektrane u Tomislavgradu
• Rekordne cijene uglja zbog strožijih zakona protiv zagađenja u EU
• U rimskoj podzemnoj željeznici karta se može platiti plastičnim bocama
• Ekološka organizacija Sea Shepherd spasila 750 kitova
• Čuvari – ljudi koji su posvetili život borbi za prirodu

Foto: Pixabay/Ilustracija

Ovo nije samo podjela između bogatih i siromašnih zemalja. Postoje veliki emiteri u siromašnim zemljama i mali emiteri u bogatim zemljama.

Suočimo se s tim: naše šanse da ostanemo ispod povećanja globalne temperature od 2 stepena Celzijusa ne izgledaju dobro. Ako nastavimo po starom, svijet je na putu da se zagrije za 3 stepena Celzijusa barem do kraja ovog stoljeća. Prema trenutnim globalnim stopama emisija, karbonski budžet koji nam je ostao ako želimo da ostanemo ispod 1,5C bit će iscrpljen za šest godina. Paradoks je da, na globalnom nivou, podrška javnosti klimatskim akcijama nikada nije bila tako snažna. Prema nedavnoj anketi Ujedinjenih nacija, većina ljudi širom svijeta klimatske promjene doživljava kao globalnu vanrednu situaciju. Dakle, šta smo do sada pogriješili?

Postoji fundamentalni problem u savremenoj raspravi o klimatskoj politici: ona rijetko priznaje nejednakost. Siromašnija domaćinstva, koja su niski emiteri CO2, s pravom predviđaju da će klimatske politike ograničiti njihovu kupovnu moć. Zauzvrat, kreatori politike strahuju od političke reakcije ako zatraže bržu klimatsku akciju. Problem sa ovim začaranim krugom je što nam je potrošio mnogo vremena. Dobra vijest je da to možemo okončati.

Pogledajmo prvo činjenice: 10% svjetske populacije odgovorno je za otprilike polovinu svih emisija stakleničkih plinova, dok donja polovina svijeta doprinosi samo 12% svih emisija. Ovo nije samo podjela između bogatih i siromašnih zemalja: postoje veliki emiteri u siromašnim zemljama i mali emiteri u bogatim zemljama.

Uzmite, naprimjer, Sjedinjene Američke Države. Svake godine, 50% najsiromašnijeg stanovništva SAD-a emituje oko 10 tona CO2 po osobi, dok najbogatijih 10% emituje 75 tona po osobi. To je jaz veći od sedam prema jedan. Slično, u Evropi najsiromašnija polovina emituje oko pet tona po osobi, dok 10% najbogatijih emituje oko 30 tona – razlika od šest prema jedan. (Ove podatke možete vidjeti u Svjetskoj bazi podataka o nejednakosti.)

Odakle dolazi ovakva nejednakost? Bogati emituju više ugljika kroz robu i usluge koje kupuju, kao i kroz ulaganja. Grupe s niskim prihodima emituju ugljik kada koriste automobile ili griju svoje domove, ali njihove indirektne emisije – to jest emisije od stvari koje kupuju i ulaganja koja ulažu – znatno su niže od emisija bogatih. Najsiromašnija polovina stanovništva jedva posjeduje ikakvo bogatstvo, što znači da ima malu ili nikakvu odgovornost za emisije povezane s odlukama o investiranju.

Zašto su ove nejednakosti važne? Na kraju krajeva, ne bismo li svi trebali smanjiti svoje emisije? Da, trebali bismo, ali očito će neke grupe morati uložiti veći napor od drugih. Intuitivno, ovdje bismo mogli razmišljati o velikim emiterima, bogatima, zar ne? Istina, i siromašniji ljudi imaju manje kapaciteta da dekarboniziraju svoju potrošnju. Iz toga slijedi da bi bogati trebali najviše doprinijeti smanjenju emisija, a siromašnima dati kapacitet da se izbore sa prelaskom na 1,5C ili 2C. Nažalost, ovo se ne dešava – ako ništa drugo, ono što se dešava bliže je suprotnom.

To je bilo evidentno u Francuskoj 2018. godine, kada je vlada povećala poreze na ugljik na način koji je posebno teško pogodio ruralna domaćinstva sa niskim prihodima, bez mnogo utjecaja na potrošačke navike i investicione portfelje dobrostojećih. Mnoge porodice nisu imale načina da smanje potrošnju energije. Nisu imali izbora osim da se voze svojim automobilima na posao i da plaćaju veći porez na ugljik. Istovremeno, avio-gorivo koje su bogati koristili za letove iz Pariza do Francuske rivijere izuzeto je od porezne promjene. Reakcije na ovaj nejednak tretman na kraju su dovele do odustajanja od reforme. Ova politika klimatskih akcija, koja ne zahtijeva značajan napor od bogatih, a šteti siromašnima, nije specifična ni za jednu zemlju. Strah od gubitka radnih mjesta u određenim industrijama poslovne grupe redovno koriste kao argument za usporavanje klimatskih politika.

Zemlje su najavile planove da značajno smanje svoje emisije do 2030. godine, a većina je uspostavila planove za dostizanje neto nule negdje oko 2050. Fokusirajmo se na prvu prekretnicu, cilj smanjenja emisija do 2030. godine. Prema mojoj nedavnoj studiji, izraženoj po glavi stanovnika, najsiromašnija polovina stanovništva u SAD-u i većini evropskih zemalja je već dostigla ili skoro dostigla cilj. To uopšte nije slučaj za srednju klasu i bogate, koji su daleko iznad – odnosno iza – cilja.

Jedan od načina za smanjenje nejednakosti ugljika je uspostavljanje individualnih prava na ugljik, slično šemama koje neke zemlje koriste za upravljanje oskudnim ekološkim resursima kao što je voda. Takav pristup bi neminovno pokrenuo tehnička i informatička pitanja, ali to je strategija koja zaslužuje pažnju. Postoji mnogo načina za smanjenje ukupnih emisija u zemlji, ali suština je da sve osim striktno egalitarne strategije neizbježno znači zahtijevati veće napore za ublažavanje klimatskih promjena od onih koji su već na ciljnom nivou, a manje od onih koji su znatno iznad cilj. Ovo je osnovna aritmetika.

Moguće je da bi svako odstupanje od egalitarne strategije opravdalo ozbiljnu preraspodjelu sa bogatih na one koji su u lošijem položaju kako bi se nadoknadili potonji. Mnoge zemlje će nastaviti da nameću poreze na ugljik i energiju na potrošnju u godinama koje dolaze. U ovom kontekstu, važno je da učimo iz prethodnih iskustava. Francuski primjer pokazuje šta ne treba raditi. Nasuprot tome, implementacija poreza na ugljik u Britanskoj Kolumbiji 2008. bila je uspješna – iako se kanadska provincija uveliko oslanja na naftu i plin – jer veliki dio rezultirajućih poreskih prihoda ide za kompenzaciju potrošača sa niskim i srednjim prihodima putem direktne gotovine plaćanja. U Indoneziji je ukidanje subvencija za fosilna goriva prije nekoliko godina značilo dodatna sredstva za vladu, ali i više cijene energije za porodice s niskim primanjima. U početku je bila veoma osporavana, reforma je prihvaćena kada je vlada odlučila da iskoristi prihod za finansiranje univerzalnog zdravstvenog osiguranja i podrške najsiromašnijima.

Da bismo ubrzali tranziciju energije, moramo razmišljati izvan okvira. Razmotrite, naprimjer, progresivni porez na bogatstvo, uz dodatak zagađenja. Ovo bi ubrzalo prelazak sa fosilnih goriva poskupljenjem pristupa kapitalu za industriju fosilnih goriva. To bi također stvorilo potencijalno velike prihode za vlade koje bi mogle uložiti u zelene industrije i inovacije. Takve poreze bi bilo politički lakše usvojiti nego standardni porez na ugljik, jer ciljaju na dio stanovništva, a ne na većinu. Na svjetskom nivou, skromni porez na bogatstvo multimilionera uz dodatak zagađenja mogao bi generirati 1,7% globalnog prihoda. Ovo bi moglo finansirati većinu dodatnih ulaganja potrebnih svake godine kako bi se ispunili napori za ublažavanje klimatskih promjena.

Koji god put odabrala društva da ubrzaju tranziciju – a postoji mnogo potencijalnih puteva – vrijeme je da priznamo da ne može biti duboke dekarbonizacije bez duboke preraspodjele prihoda i bogatstva.

Lucas Chancel je ko-direktor World Inequality Lab-a, profesor-saradnik na Sciences Po i autor knjige “Neodržive nejednakosti: socijalna pravda i okoliš”.

The Guardian