Mitovi o energetskoj tranziciji i zelenoj energiji: Šta kad vjetar ne puše ili Sunce ne sija?

“Potpuna dekarbonizacija Bosne i Hercegovine u periodu od tridesetak godina ne predstavlja nikakav izazov velikim proizvođačima, u čiju se kao korist dekarbonizacija nameće našoj državi”, dodaju.

Također su primijetili jednu kontradiktornost, a koja se odnosi na tvrdnju da EU nameće dekarbonizaciju da bi omogućila tržište za svoje tehnologije i plasman kapitala.

“Zar se mi ne trudimo svim silama upravo privući taj kapital, ne samo u projekte obnovljive energije? Zar to nije cilj svih država na svijetu, povećati svoj BDP direktnim stranim ulaganjima? Posebno investicijama koje bi se realizovale u kombinaciji s domaćim izvođačima”, naveli su.

Poručili su da je najlakše demantovati tvrdnju da se obnovljivim izvorima energije ne mogu garantovati sigurnost snabdijevanja, a posebno ne energetska nezavisnost. Uvjeravaju da obnovljivi izvori energije mogu biti potpuna zamjena za fosilna goriva.

“Bosna i Hercegovina raspolaže sa sasvim dovoljno potencijala u obnovljivim izvorima energije iz koje se, uz adekvatna ulaganja, mogu dobiti sasvim dovoljne količine električne i toplotne energije za njene energetske potrebe”, dodaju.

Izdvojili su podatke za koje su ocijenili da potvrđuju zašto je lako demantovati to da fosilna goriva nisu zamjenjiva.

“Ako pretpostavimo da će neminovni rast potražnje za energijom biti u velikoj mjeri anuliran mjerama energetske učinkovitosti, Bosna i Hercegovina za punu dekarbonizaciju elektroenergetike treba postrojenja čija je godišnja proizvodnja 5.800 gigavat sati. Ova količina energije predstavlja godišnju proizvodnju 1.500 megavati u vjetroelektranama (s 2.500 sati rada punog instaliranog kapaciteta) i 1.400 megavati u solarnim elektranama (s 1.500 sati rada punog instaliranog kapaciteta)”, istakli su.

Kako su konstatovali, navedene snage su potpuno realne i ostvarive te predstavljaju samo mali dio ekonomski isplativog potencijala Sunca i vjetra u Bosni i Hercegovini. Osim toga, kako su podsjetili, postoji značajan potencijal za iskorištavanje geotermalne energije i energije biomase.

Komentarisali su i “povratak” Evropske unije uglju. U tom kontekstu su podsjetili zašto su termoelektrane u Uniji bile “zatvorene”. Zapravo, nikada nisu bile potpuno zatvorene.

“Osnovni razlog je cijena proizvodnje struje iz starijih termoelektrana. Ta cijena je prvenstveno visoka zbog poreza na zagađenje i poreza na emisiju stakleničkih plinova te kao takva jednostavno nije bila rentabilna. Zbog toga su (termoelektrane) bile stavljene u rezervu. Nikad stvarno ugašene. Veoma je bitno napomenuti da zemlje EU imaju precizirane datume gašenja i demontaže svojih termoelektrana. Do sada niti jedan od tih rokova nije probijen”, ukazali su.

Podsjetili su da su se npr. u Njemačkoj pojedine termoelektrane počele ponovo koristiti prekidom dotoka ruskog plina i rasta cijena ovog energenta usljed rata u Ukrajini. Međutim, kako su naveli, za očekivati je da ponovno korištenje pojedinih termoelektrana bude kratkotrajno, tj. dok se ne osigura kontinuirana distribucija plina iz drugih država i dok se ne uveća udio obnovljivih izvora energije, i to prema planu EU.

Tehnički zasnovani mitovi

Kao dva tehnički zasnovana mita izdvojili su da:

• Bosna i Hercegovina nema dovoljno potencijala u obnovljivim izvorima energije da zadovolji svoje energetske potrebe;
• Šta kada vjetar puše ili kad Sunce ne sija.

U osvrtu na tvrdnju da Bosna i Hercegovina nema dovoljno potencijala u obnovljivim izvorima energije da zadovolji svoje energetske potrebe, naveli su da je za demantovanje ove tvrdnje dovoljno sagledati potrebu za strujom i kakav je zaista potencijal u obnovljivim izvorima.

Ponovili su da bi potencijal obnovljivih izvora energije (i to samo solarne i vjetroenergije, kao trenutno najekonomičnijih izvora) bio više nego dovoljan da u potpunosti zamijeni postojeće termoblokove u Bosni i Hercegovini.

U osvrtu na pitanje šta kada vjetar ne puše ili kada Sunce ne sija, istakli su da je suština u omogućavanju akumulacije energije kada njena proizvodnja nije moguća.

“Već odavno u sistemu Bosne i Hercegovine za ove potrebe se koriste akumulacione hidroelektrane Jablanica, Rama, Bileća i druge, a specifično je za te svrhe izgrađena i posebna pumpno-akumulaciona hidroelektrana Čapljina, izuzetnih mogućnosti (nominalne snage 2×230 megavati). Da li će samo ovo biti dovoljno? Vjerovatno ne, ali već danas postoji još niz drugih tehničkih rješenja. Za balansiranje u elektromagnetskom sistemu odavno se računa i na baterijska postrojenja, tj. skladištenje energije u električnim baterijama”, obrazložili su.

Ekonomski zasnovani mitovi

Kao dva ekonomski zasnovana mita izdvojili su da je:

• Proizvodnja struje iz uglja ekonomski isplativa;
• Dekarbonizacija veoma skupa, odnosno da Bosna i Hercegovina nema sredstva za taj proces.

U osvrtu na to da je proizvodnja struje iz uglja ekonomski isplativa, ocijenili su da će to još neko vrijeme biti slučaj.

“Ponuda energije iz drugih izvora (prije svega iz obnovljivih izvora i plinskih elektrana) će veoma brzo struju iz termoelektrana učiniti nekomercijalnom”, dodaju.

U prilog navedenoj tvrdnji istakli su podatak da je 2009. za proizvodnju struje iz uglja bilo potrebno 112 dolara po megavat satu te da je približno toliko novca bilo potrebno 2020. godine.

S druge strane, 2009. je za proizvodnju struje iz vjetroenergije bilo potrebno 140 dolara, dok je za proizvodnju struje iz Sunčeve energije bilo potrebno više od 140 dolara. No, 11 godina kasnije je za proizvodnju struje iz vjetroenergije bilo potrebno 40 dolara, dok je za proizvodnju struje iz Sunčeve energije bilo potrebno 37 dolara.

U osvrtu na tvrdnju da Bosna i Hercegovina nema sredstva za dekarbonizaciju, poručili su da to i nije slučaj. Zapravo, istakli su nekoliko izvora finansiranja:

• Prikupljanje naknade za obnovljive izvore, a koju vrše entitetski operatori;
• Komercijalni krediti s određenim udjelom oprosta duga (do 20 posto);
• Udruživanje javnih i privatnih sredstava, formiranjem posebnih fondova;
• Oporezivanje emisije stakleničkih plinova (ETS sistem), što su naveli kao najvažnijim izvorom finansiranja za dekarbonizaciju.

Također su podsjetili da se komercijalni krediti naslanjaju na sistemski razrađen plan EU, nazvan EU Green Deal, a u koji se odnosi i na Bosnu i Hercegovinu. Plan podrazumijeva da države Zapadnog Balkana (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija i Kosovo) dobiju devet milijardi eura nepovratnih sredstava te garanciju za investicija od 20 milijardi eura.

Napomenuli su da Bosna i Hercegovina nema ETS sistem. Upozorili su da ako Bosna i Hercegovina ne uspostavi ovaj sistem, EU će od 2026. početi primjenjivati mehanizam zaštite svoje privrede od “nelojalne konkurencije”. Objasnili su o kakvom mehanizmu zaštite je riječ.

“U EU već sada postoji ETS i on je značajno opteretio privrednike, odnosno njihove proizvode. Isti ti proizvodi, koji se u EU uvoze iz zemalja u kojima se porez na ugljendioksid (CO2) ne plaća (što je slučaju i u Bosni i Hercegovini), konkurentniji su na tržištu EU. Da bi izbalansirali uslove plasiranja proizvoda (domaće u odnosu na uvozne), EU će uskoro uvesti mehanizam prekograničnog prilagođavanja ugljika (CBAM). To znači da će izvoznici iz zemalja, koje nemaju ETS, plaćati odgovarajući iznos zemlji uvoza, i to po količini CO2 emitovanog tokom proizvodnje”, ukazali su.

Ekološki zasnovani mitovi

Kao dva ekološki zasnovana mita izdvojili su da:

• Obnovljivi izvori energije se ne mogu koristiti u gradovima, gdje je energija najpotrebnija;
• Utjecaj obnovljivih izvora energije na emisiju stakleničkih plinova, na eksploataciju resursa i okolinu je zanemariv.

Istakli su nekoliko primjera kojima demantuju uvjerenje da se obnovljivi izvori energije ne mogu koristiti u gradovima.

“Huston je ispunio cilj napajanja svojih komunalnih operacija, uključujući postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, zoološki vrt i tri aerodroma, sa 100 posto obnovljivom električnom energijom. To ga čini najvećim američkim gradom koji svoje poslovanje u potpunosti osigurava obnovljivim izvorima energije. Isti izvještaj opisuje Barcelonu, drugi grad po gustini naseljenosti u Španiji, koji je preuzeo mnogo veći izazov – da do 2050. bude 100 posto energetski nezavisan. Montreal, Oslo i Kopenhagen slijede Barcelonu u ovome”, naveli su.

Također su istakli i Krk u Hrvatskoj kao primjer zadovoljavanja potrebe za energijom iz obnovljivih izvora. To je postignuto formiranjem energetskih zajednica.

“Energetske zajednice zasnovane na obnovljivim izvorima nisu produkt nekog naređenja bilo kojeg nivoa vlasti, nisu posljedica obaveze, nego oblik doborovoljnog udruživanja radi postizanja jedinstvenog cilja svih članova zajednice. Zajednica ima pravo da proizvodi, troši, razmjenjuje, skladišti te prodaje sopstvenu struju. Profit od prodaje može reinvestirati ili podijeliti unutar zajednice”, obrazložili su.

Na osnovu prethodno navedenog, zaključili su da su obnovljivi izvori energije neodvojivi dio gradova.

Zatim su se osvrnuli na tvrdnju da je zanemariv utjecaj obnovljivih izvora energije na emisiju stakleničkih plinova, na eksploataciju resursa i okolinu.

“Gotovo cjelokupna emisija ugljendioksida, a ona čini tri četvrtine ukupnih emisija stakleničkih plinova, može biti izbjegnuta ako se prestane s upotrebom fosilnih goriva, a njihova zamjena budu obnovljivi izvori energije. To će se neminovno desiti kako u primarnoj proizvodnji energije, tako i u transportu, grijanju, hlađenju, dijelu poljoprivrednih aktivnosti. Dosljednom upotrebom obnovljivih izvora može se očekivati stanovito smanjenje i dušikovog oksida (NO2)”, naglasili su.

Socijalno zasnovani mitovi

Kao dva socijalno zasnovana mita izdvojili su da:

• Prelazak na korištenje obnovljivih izvora energije uzrokuje nezaposlenost i smanjenje BDP-a;
• Korištenje obnovljivih izvora energije je povezano s koruptivnim praksama.

U osvrtu na tvrdnju da će prelazak na korištenje obnovljivih izvora energije uzrokovati nezaposlenost i pad BDP-a, naglasili su ono što se prešućuje.

“Nećete naći podatke koliko će dekarbonizacija otvoriti novih radnih mjesta, odnosno koliko je utjecaj investicija u obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost na BDP. Nećete naći ni poređenje kvaliteta izgubljenih radnih mjesta i novih u tranziciji kreiranih radnih mjesta”, poručili su.

U prilog dekarbonizaciji istakli su to da će Kina prelaskom na obnovljive izvore energije u narednih 27 godina stvoriti više radnih mjesta, nego što će ih izgubiti, a da će biti utjecaj na rast BDP-a biti podjednak.

“Svaka investicija se pozitivno reflektuje na BDP. Investiranje u dekarbonizaciju nije vremenski ograničeno na jednu, dvije ili pet godina, kao u recimo izgradnju jedne velike termoelektrane. Investiranje u desetine postrojenja obnovljivih izvora energije, investiranje u rast energetske učinkovitosti u industriji i zgradarstvu su procesi koji će trajati desetine godina”, dodaju.

Ukazali su da svaka država ima njoj svojstven put dekarbonizacije te su konstatovali da dekarbonizacija zarad čuvanja radnih mjesta u rudarskim regijama nije izbor.

U osvrtu na tvrdnju da je korištenje obnovljivih izvora povezano s koruptivnim praksama, naveli su su da je potrebno identificirati uzroke, tj. mogućnosti za korupciju. To znači da mora postojati institucionalni, zakonski okvir za dekarbonizaciju.