Zlostavljanje u školama: Kad će naše društvo prihvatiti različitost

Povezani članci

• ZAŠTO ONA A NE NEKA DRUGA?
• Sekretar OV Centar prijetio vijećnici Naše stranke Amri Zulfikarpašić
• Incijativa za Stolac odgovorila Hrvatskom narodnom saboru: Vi ste sabor HDZ plaćenika i poslušnika
• Udruženje novinara BiH izražavaju zabrinutost zbog brutalnog napada na novinarku Semiru Degirmendžić
• PIJANI DRŽAČI PLOTA
• Sud u Banjoj Luci: Bošnjačka djeca u Vrbanjcima nisu diskriminisana, roditelji plaćaju 8.000 KM sudskih troškova

Ime vam neću reći, a prezime pogotovo, ne zato što me je strah ili mi je neprijatno, već zato što sam, samo zbog onoga što osjećam, već nanio bol i povrijedio ljude do kojih mi je na ovom svijetu jedino stalo.

Sebe nikad nisam zamišljao, niti sam ikad poželio biti drugačiji od ljudi iz moje okoline. Odrastao sam u malom mjestu na samom jugu Hercegovine.

Kao što pretpostavljate, uostalom zar bi moglo i drugačije u Hercegovini i ovom zatucanom Balkanu uopšte biti, u klasičnoj patrijarhalnoj porodici sa ocem koji je svoj dan, a i noć počinjao i završavao se jeftinom lozom, te majkom koja je zbog svake neispravne riječi ili pogleda upućenom ocu nagrađivana šamarom i rečenicom: „Kurvo, majku ti jebem, šta si mi ovo rodila.“

Da sam rođen drugačiji od drugih, da će zbog mojih emocija, moju mlađu braću ismijavati u školi, a da će se mom vlastitom ocu povraćati svaki put kad me vidi, shvatio sam u trećem razredu srednje škole. Činjenicu da sam homoseksualac, odnosno kako mi to vole reći bolesna pederčina prihvatio sam u svlačionici fiskulturne dvorane.

Tačnije i prije tog trenutka znao sam da sa mnom nešto nije u redu, da nosim neki teški nevidljivi i bolni teret i da koliko god se trudio nisam poput druge djece, najvjerojatnije zato što sam kriomice kad nikoga nema u kući oblačio mamine haljine i satima posmatrao svoj našminkani odraz u ogledalu ili možda što sam umjesto keranja lopte po cijeli dan imitirao Lepu Brenu sa češljem umjesto mikrofona u ruci.

Danas kad pomislim na svoje djetinjstvo nije mi jasno kako mojim roditeljima nije bilo još tad jasno da sam rođen drugačiji i da najvjerovatnije neću ispuniti njihova već onda zacrtana, očekivanja i trasirane planove.

I danas mi u glavi odzvanjaju očeve riječi: „Prvo ćemo te ženit pa ćeš onda u vojsku“ i majčino dobacivanje: „Naći ćemo mi tebi neku ljepoticu“. Međutim problem je nastao kada sam umjesto ljepotice našao ljepotana.

Da se tog, za mene sudbonosnog oktobarskog dana nisam zaljubio u muškarca možda bi i ispunio njihova očekivanja. Oženio se, napravio i poklonio im dvoje unučadi i zauvijek ostao zarobljen i učahuren u vlastitom tijelu. Nesretan i mizeran do kraja života.

Zvao se Armin, bio je godinu dana stariji od mene, a nakon rata vratio se iz Njemačke u naš grad. Ne znam zbog čega, neobjašnjivo kako to samo pubertetski nagoni mogu učiniti čim sam ga vidio, zaljubio sam se. Bio je nekako, predivno drugačiji. Taj u početku strašni osjećaj zaljubljenosti u muškarca pokušavao sam odagnati, istjerati i prestati konačno misliti na njegov lik usputnim vezama sa djevojkama. Međutim, nije uspelo, uostalom nisam ništa osjećao, u tom tupom odsustvu bilo kakvih emocija u likovima Ivane, Sanje i Milene na vlastito zaprepaštenje vidio sam samo Armina.

Nakon godinu dana patnje, nespavanja, tjeskobe, grčeva u stomaku nisam više mogao trpjeti. Jednog jutra sam ga nazvao na telefon i rekao mu ono što me već godinu dana tako uporno proganja.

„Mrš u pičku materinu pederčino“ , kratko je odgovorio i spustio mi slušalicu.

Zaplakao sam, kao da mi je neko zabio nož u stomak i razderao mi utrobu, osjećao sam se izdanim. Pomislio sam na mamu, na oca, na braću, na komšije, na ženu u prodavnici na školske drugove. Bio sam ubijeđen i zaprepašten mišlju da sam otkriven i da će cijeli svet saznati istinu o meni.

Međutim, to se nije dogodilo. Armin me nije izdao. U početku me je zaobilazio. Nije želio razgovarati, na moje pozive nije odgovarao ali me je stalno na velikom odmoru dok je stajao u grupi sa onim idiotima iz razreda posmatrao. Osjećao sam se neugodno ali mi je na neki glupi način njegov pogled imponovao. Nakon par sedmica nazvao me i pitao možemo li se vidjeti.

Našli smo se u šumi. Od silnog uzbuđenja došao sam sat vremena ranije. Konačno sam ga ugledao. Bili smo sami. Prišao mi je, rekao da mu se sviđam i onda me je poljubio. Bio sam presretan što je moja tajna sada bila i Arminova. Počeli smo se viđati skoro svaki dan na istom mjestu u šumi. Preko dana nismo razgovarali niti se pozdravljali. Naša skrivanja trajala su skoro tri mjeseca. Sigurno bi potrajala i mnogo duže da nas zajedno nije vidio zajednički poznanik iz škole.

Znao sam da smo otkriveni, da je moja tajna otkrivena, da su konačno vidjeli moje pravo lice i da više nikad neću biti onaj čudni Boris već samo kratko onaj peder.

Sutradan me je ispred škole sačekao dotadašnji najbolji prijatelj sa grupom drugova iz razreda.

Pljunuo mi je u lice, gurnuo me i rekao: „Saćemo ti jebati majku, nakazo jedna“. Počeli su me udarati nogama, rukama, školskim torbama, uzvikivali su „ubij pedera“ da bi na kraju jedan od njih, dok sam krvav ležao u školskom dvorištu, stao mi direktno iznad glave i popišao se po meni uz odvratno cerekanje koje me je godinama nakon tog dana proganjalo u snovima.

Vijest da mu je sin peder i da je uhvaćen kako se „guzi“ sa muškarcem brzo je stigla do oca. Ušao sam u kuću krvav, smrdeći na urin, a on mi je kroz bijes rekao: „Ne samo da se jebeš sa muškarcima nego se jebeš sa balijama, smradu jedan mrš mi iz kuće.“

Nakon dvije noći provedene na klupi u parku mama je došla po mene i odvela me kući. Stalno je ponavljala da se ne brinem i da ćemo taj „problem“ riješiti. Dok smo sjedili za stolom u trpezariji pokušao sam im objasniti kako se osjećam i da ono šta osjećam nije bolest. Ali očigledno nisam bio bitan ja već samo šta će ta smrdljiva kasaba reći.

Armina sam još jednom vidio. Rekao mi je da odlazi sa porodicom u Kanadu, da mu je žao i da će mi preko zajedničke drugarice slati pisma. Do danas ni jedno pismo od Armina nije stiglo. Šta je bilo ne znam, niti me iskreno nakon ovolikog vremena posebno interesuje. Nadam se da je dobro i da živi onako kako želi živjeti.

Nakon mog neželjenog „otkrivanja“ otac je potpomognut rakijom pokušavao istjerati homoseksualizam iz mene, prodao je i auto kako bi platio liječenje kod nekog psihoterapeuta u Beogradu, a kada ni stručna medicinska pomoć nije uspjela osloboditi me pederluka, potražio je pomoć i kod nekog popa u Crnoj Gori.

U školi situacija nije bila ništa drugačija. Nisu me više tukli ali su me zato svaki dan verbalno maltretirali i odvratno, kako to uostalom samo naši ljudi znaju, podsjećali na činjenicu da ja ne pripadam njima i da me onakvog kakav sam neće nikada prihvatiti. Profesori su valjda mislili da je homoseksualizam prenosiva bolest pa zadnja četiri mjeseca četvrtog razreda niko na mene nije obratio pažnju niti me iko ikada prozvao da odgovaram.

Ta nevidljivost na neki poseban način mi je i odgovarala. Nisam razgovarao, niti je uostalom iko želio razgovarati sa mnom. Valjda su se bojali da bi ih neko mogao vidjeti i nalijepiti im tu etiketu ljubitelja pedera koja će ih u mjestu odakle sam ja pratiti do kraja života.

Otac je nakon dvije godine shvatio da će ukoliko nastavi moje liječenje bankrotirati te je kao najbezbolnije rješenje odlučio da me pošalje kod tetke u Beograd na studiranje.

U Beogradu, iako nije najtolerantniji grad za gay populaciju na svijetu, sam se preporodio. Tetka je, obzirom da je već trideset godina živjela daleko od Hercegovine, bila dosta tolerantnija spram moje seksualne orijentacije.

„Ja se s tobom ne slažem ali ti kako god hoćeš“, znala bi govoriti kada bi me liječila i izvlačila iz mnogobrojnih depresija u koje sam upadao nakon bolnih raskida četiri, za mene veze, a za njih samo avanture koje sam preživio u Beogradu.

Preko nekih prijatelja nakon završetka faksa dobio sam papire za Beč. Tako da od dvijehiljade i prve godine živim daleko od Balkana sa čovjekom sa kojim sam odlučio provesti život.

Dok držeći se za ruku sa čovjekom kojeg volim šetam Bečom osjećam se nevjerovatno slobodno ali uvijek pomislim na oca i majku i bude mi žao što su oni, zbog sreće vlastitog djeteta, tako nesretni.