Slučaj Belme Kokić: Trudnoća kažnjena otkazom

Osim što čine većinu nezaposlenih, kada rade – rade slabije plaćene poslove, žene na tržištu rada u BiH susreću se s diskriminacijom na svakom koraku, pa i na onom prvom. U potrazi za poslom, jedno od pitanja na koje često moraju odgovoriti je: “Planirate li uskoro zasnivati porodicu?”. Više niko ni ne broji žene koje su u privatnom sektoru otpuštene zbog trudnoće, a slučaj Zeničanke Belme Kokić svjedoči da su žene manje poželjna radna snaga i u javnim preduzećima.

Kokić, koja je radila na mjestu pravnice u javnoj firmi, zbog trudnoće je kažnjena neproduženjem ugovora, a ta vijest joj je saopštena putem SMS poruke. U Grijanju je radila više od četiri godine, od septembra 2009. godine, kada je uspjela doći na mjesto pripravnice zahvaljujući programu Vlade za poticaje javnim preduzećima pri zapošljavanju pripravnika, ali i svom uspjehu na fakultetu i odličnoj biografiji. Nakon odrađenog pripravničkog staža, Kokić je skoro dvije godine radila po ugovorima o radu na određeno vrijeme.

Posla ima, ali ugovora na neodređeno – nema

“S obzirom da Zakon o radu FBIH propisuje da ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati najduže dvije godine, Uprava me obavijestila da će nastupiti prekid radnog odnosa u trajanju od mjesec dana, te da ćemo 1. januara 2012. godine zaključiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 12 mjeseci. Takva je praksa firme, uvijek je zaposleno 7-8 pravnika, preko 100.000 predmeta je na Općinskom sudu u Zenici, zaista je bilo puno posla, ali jednostavno nisu željeli zaključivati ugovore o radu na neodređeno vrijeme sa radnicima. Nakon isteka ovog ugovora od 12 mjeseci, zaključila sam još jedan ugovor u trajanju od 6 mjeseci. Nekoliko dana prije isteka ugovora obaviještena sam da ćemo ponovo zaključiti ugovor o radu u trajanju od 6 mjeseci, jer je realna potreba za pravnikom u tom preduzeću nesumnjiva”, objašnjava Kokić.

Atmosfera u preduzeću se mijenja s dolaskom novog direktora, Kasima Sarajlića koji je, kako kaže naša sagovornica, “imao malo drugačiju politiku od svog prethodnika. On je čekao posljednji trenutak prije isteka ugovora da nas obavijesti šta će dalje biti sa nama. Uvijek smo strahovali šta će biti sa nama, da li ćemo dobiti stalno zaposlenje, šta će direktor uručiti. Svaki put stres i strah”, priča Kokić.

Kasim Sarajlić, direktor JKP Grijanje, foto: 7dana.info

Nisam smjela reći da sam trudna

Nakon Sarajlićevog dolaska na mjesto direktora u Javnom preduzeću Grijanje, Kokić je dobila novi ugovor o radu na određeno vrijeme, u trajanju od šest mjeseci, a potom je obaviještena da će joj radni odnos biti prekinut na 15 dana, kako bi se mogao zaključiti novi ugovor na određeno.

Pred istek tog ugovora, koji je trajao do 20. jula ove godine, Belma je saznala da je trudna, ali nadređene nije obavijestila o tome, kako kaže, “iz straha od gubitka posla”. Na preporuku ljekara da mora strogo mirovati, otvorila je trudničko bolovanje od 1. jula do 5. augusta, što je poslužilo kao dobra prilika da joj se – uruči otkaz. Nekoliko dana prije isteka ugovora, rukovoditeljica Službe za kadrovske poslove, Evelina Zadić, obavijestila ju je da direktor nije dao saglasnost za dalji radni angažman. Slučaj Belme Kokić nije usamljen: ugovori na neodređeno vrijeme su u ovom preduzeću pravi raritet.

Ugovori na neodređeno – muškarcima

“Moram napomenuti da je direktor Sarajlić samo jednom zaposleniku, Adnanu Horiću, ponudio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Imenovani zaposlenik, uz dužno poštovanje, niti je diplomirao sa prosjekom ni blizu kao ja, niti je položio pravosudni ispit (što je jako važno u ovoj struci), niti je magistrirao. Ostaje zaključak da je činjenica što je muškarac bila ipak ta koja je prevagnula da isti dobije stalno zaposlenje”, priča naša sagovornica.

Ona dodaje da je nekoliko mjeseci prije nje istu diskriminaciju doživjela i njena kolegica, pravnica Mirsada Sarajlić Crnovšanin, koja je u Grijanju radila šest godina. “Kad je trebala napuniti dvije godine neprekidnog rada, što podrazumijeva prijem u stalni radni odnos, direktor joj je javio da, bez obzira što je na porođajnom odsustvu – a u tom trenutku je imala tromjesečnu bebu – njen ugovor neće biti produžen.”

Kokić kaže da joj na razgovoru za posao u ovom preduzeću nisu postavljena neugodna privatna pitanje koja se tiču planova o formiranju porodice, ali da se prvih nekoliko godina rada nije usuđivala ni pomišljati na trudnoću.“Nisam smjela zbog straha od gubitka posla. Svjedoci smo diskriminacije i ponižavanja trudnica”.

Borim se za sebe, ali i za druge žene

Kokić je odlučila ne odustati od pravde i podnijela tužbu Općinskom sudu u Zenici, ali i krivičnu prijavu zbog povrede prava na ravnopravnost pri zapošljavanju i povrede prava čovjeka. Trenutno čeka odgovor, nakon čega će odlučiti da li će angažovati advokata ili će se sa svojim nekadašnjim poslodavcem “boriti” sama.

“Veliku bi mi satisfakciju pričinilo da se uspijem sama izboriti s njima”, kaže. Tužba je podnesena zbog diskriminacije, a Kokić je predložila i vještačenje neuropsihijatra zbog duševne boli koju su joj nanijeli u preduzeću Grijanje. Istovremeno, obratila se i instituciji Ombudsmena za ljudska prava, koji trenutno vrši istragu o ovom slučaju. Iz preduzeća Grijanje su kratko izjavili da je “prestala potreba za radom”, bez ikakvog posebnog objašnjenja, premda Grijanju, očito, pravnici trebaju.

Zakonski gledano, u Belminom slučaju se radi o diskriminaciji na osnovu spola i diskriminaciji na osnovu trudnoće, jer je poslodavac odlučio raskinuti ugovor o radu zbog činjenice da je zaposlenoj otvoreno trudničko bolovanje. U skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije i Zakonom o radu, Kokić će lako ostvariti zaštitu od odluke poslodavca o nezakonitom otkazu.

“Čak i ako to poslodavac nije izričito naveo u pismenom otkazu, činjenica da je zaposlena dobila otkaz nakon otvaranja trudničkog bolovanja i da je na njeno mjesto zaposlena druga osoba podiže sumnju da se radi o diskriminaciji na osnovu spola. Sud će, zbog toga, u postupku morati naložiti poslodavcu da dokaže kako se ovdje ne radi o diskriminaciji, što će značajno umanjiti teret dokazivanja zaposlene. Vrlo je vjerovatno da će sud utvrditi da se radi o diskriminaciji na osnovu spola, a zaposlena će imati pravo da se vrati na posao, ostvari izgubljenu dobit, uključujući plate i druge eventualne troškove, kao i da zahtijeva naknadu troškova za pretrpljenu duševnu bol”, mišljenje je advokata.

On napominje da isti mehanizmi zaštite vrijede i u slučaju neprodužavanja ugovora o radu na određeno vrijeme.

“Pored činjenice da ovakvo postupanje poslodavca predstavlja očit primjer diskriminacije na osnovu spola, ono je zabranjeno i Zakonom o radu FBIH prema kojem poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu ženi zbog trudnoće. Zaposlena i u skladu sa odredbama ovog Zakona može podnijeti tužbu za utvrđivanje otkaza nezakonitim te podnijeti identične zahtjeve za naknadu štete. Poslodavac se može dodatno kazniti i za prekršaj u skladu sa ovim Zakonom i to novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 7.000,00 KM ili novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM, a direktor ili drugo odgovorno lice novčanom kaznom od 200,00 KM do 1.000,00 KM odnosno 500,00 KM do 1.000,00 KM”.

Stav advokata je da će i Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH vrlo vjerovatno utvrditi da se radi o diskriminaciji i preporučiti poslodavcu da otkloni posljedice diskriminatornog djelovanja.

Na kraju, Kokić naglašava da se odlučila boriti ne samo zbog sebe, nego i radi ostalih žena koje nemaju hrabrosti da se bore na isti način. “Želim da pokažem šta se radi u ovoj državi. Želim da pokažem tuženom, a i drugima, da se trud i rad mora isplatiti. Osim toga, odlučila sam se uključiti u promjene Zakona o radu FBIH. Ovaj zakon se zaista mora promijeniti, jer je apsurdno da poslodavac zaključuje po 10 ugovora o radu na određeno vrijeme sa istim zaposlenikom, uz obrazloženje da postoji potreba za radom jer je povećan obim poslova. Takav ugovor o radu na određeno vrijeme poslodavcima samo pruža mogućnost za diskriminaciju i kršenje prava radnika”, zaključuje Kokić.

Diskriminacija i mobing kao ‘normalna stvar’

Meliha Sendić iz zeničkog Centra za pravnu pomoć ženama za portal Diskriminacija.ba kaže da se žene ovoj organizaciji u skoro 20 posto slučajeva obraćaju zbog povreda iz oblasti radnog prava, a prijave se većinom odnose na ostvarivanje prava na porodiljske naknade, ali i problem zasnivanja radnog odnosa ili produženja ugovora o radu zbog trudnoće. Sendić, međutim, kaže kako žene često i ne prepoznaju da su prekršena njihova prava.

“Čest je problem neprepoznavanja diskriminacije, naše klijentice nerijetko ne znaju definisati oblike diskriminacije i mobinga čije su žrtve”, kaže Sendić i dodaje da je jedan od najgorih oblika rodne diskriminacije koje žene same ističu neprodužavanje ugovora o radu u slučaju trudnoće.

Osim toga, žene već na razgovoru za posao moraju odgovarati na pitanja o privatnom životu i porodici, a u slučaju potvrdnog odgovora (da imaju porodicu ili je namjeravaju zasnovati), gube prednost pred drugim kandidatima.“Ima i slučajeva da, ako negativno odgovore na ovakva pitanja, moraju potpisati aneks ugovora kojim se obavezuju da tri godine neće zasnovati porodicu. Mlade žene se redovno susreću s ovim problemom, on je postao svakodnevica i “normalna stvar”, kaže Sendić i dodaje da se žene koje dožive bilo kakvu diskriminaciju mogu obratiti Centu za pravnu pomoć ženama.

Psihologinja Ivana Dračo potvrđuje da su trudnice i porodilje naročito podložne mobingu i diskriminaciji na radnom mjestu.

“Problemi s kojima se susreću su strah od otkaza ukoliko poslodavcu saopšte da su trudne, strah od otkaza nakon povratka sa porodiljskog dopusta, zahtjev za vraćanjem sa porodiljskog dopusta par mjeseci nakon poroda, promjene opisa posla, premještaj na drugo radno mjesto, zabrana korištenja bolovanja u slučaju bolesti djeteta, postavljanje pitanja u vezi sa planiranjem porodice i sl.”

Zbog svega toga, slučaj Belme Kokić i njena odlučnost da se izbori protiv diskriminacije služi kao dobar primjer svim ženama koje bi se u budućnosti mogle naći u istoj situaciji.

 Diskriminacija