Moje autanje: ‘Osjećaj je bio grozan, a danas su mi roditelji najveći izvor ljubavi i podrške’

Povezani članci

• Irma Baralija: Bezakonje u HNK ima svoju policiju
• Preko izmjena kantonalnih ustava do ukidanja diskriminacije u BiH
• Alisa Mahmutović: Koji je ovo put Dalida???
• Tjelohranitelj državne tužiteljice Gordane Tadić optužen zbog prijetnji Avdiću
• Sloboda medija je “slika” demokratije
• Veritas odium parit – istina rađa mržnju

Povodom 11. listopada, Međunarodnog dana autanja (ili izlaska iz ormara; Coming Out Day), udruga Trans Aid dijeli osobnu priču o autanju rodno nebinarne osobe – osobe koja se rodno ne identificira unutar društveno određenih definicija muškog i ženskog identiteta.

Alex (20)

Kad razmišljam o autanju, uvijek se prvo sjetim trenutka kad sam se autao mami. Dogodilo se posve neočekivano i nisam bio nimalo pripremljen na to – možda se zato i odvilo na tako nespretan i težak način.

Bilo je to početkom 2015. godine. Baš sam se vratio iz Zagreba i mama i ja smo se posvađali oko nečega te sam u jednom trenutku rekao: „Nemaš pojma kakve sve ja probleme imam“, na što je ona krenula inzistirati da joj objasnim što mi se događa. Vidio sam da se neću moći izvući i odlučio sam joj reći. Vodio sam se time da nikad nema „pravog“ trenutka, samo onog koji takvim sam učiniš.

Objasnio sam joj što znači biti nebinarna trans osoba i kako je to sve kod mene teklo, od djetinjstva pa do tadašnjeg dana. Također sam joj rekao da ništa od toga nije ni njena, ni tatina ni ničija krivnja, već da sam takav rođen i da nikad nisam ni bio djevojčica. Do tad je bila prividno smirena, ali sam vidio da u njoj bukti milijun osjećaja. Počela je govoriti kako ću biti obiteljska sramota, kako ne zna kako će to reći drugim članovima obitelji, brinula se o tome kako će me tretirati u društvu, što će mi se dogoditi kad krenem s medicinskom tranzicijom, i tako dalje.

Počeo sam plakati i idućih 10 minuta njen ton i moje suze proporcionalno su se povećavali. Kad je prestala pričati, rekao sam joj da želim da zaboravimo cijelu situaciju, što smo i napravili – nismo to spomenuli sljedećih godinu i pol dana.

Osjećaj je bio grozan. Izložio sam se na iznimno nagao i ranjiv način osobi do koje mi je neizmjerno puno stalo, a ona me – tako sam to tada vidio – hladno odbila. Tek nakon što sam u Zagrebu nekoliko mjeseci posjećivao grupe podrške za transrodne osobe, shvatio sam kako se ona osjeća i kako se ja trebam postaviti u cijelom procesu. Autanjem sam ju suočio s nečim s čim se nikad prije nije susrela, nije imala skoro nikakve informacije o transrodnosti i rodnoj nebinarnosti. Sve što je znala bili su transfobni stereotipi koji su, naravno, bili potpuno krivi i normalno je da se osjećala izgubljeno i prestrašeno. Na meni je bilo da joj dam vremena da sve procesuira i da shvatim da su njezine greške nenamjerne.

Danas su moji roditelji najveći izvor ljubavi i podrške koju imam, mamu ne mogu ni povezati s osobom koja je bila kad sam joj se autao. Od tad je autanje skoro uvijek pozitivno utjecalo na mene i ljude kojima kažem. Mislim da autanje oslobađa osobu koja se auta i educira osobe koje sudjeluju u procesu. Kada ljudima kažem da sam nebinarna osoba, to je zato što ih želim osvijestiti, želim da se informiraju i ponašaju prema svakoj trans osobi s poštovanjem i razumijevanjem, pri čemu sam uvijek strpljiv i ništa ne uzimam k srcu.

Više o pravilnoj TIRV terminologiji možete pronaći OVDJE, upute za korektno izvještavanje o TIRV osobama možete pronaći OVDJE, a brošuru ‘Autanje u obitelji’ možete preuzeti OVDJE.