Kada politika zakaže, ljudskost nastupa: Građani diljem Europe otvorenih srca pomažu izbjeglicama

Povezani članci

• Optužnica protiv novinara Rojtersa u Mjanmaru
• Romi najbrojnija i najugroženija manjina u BiH
• HOMOFOBNO NASILJE KAO POSEBAN VID VRŠNJAČKOG NASILJA
• 28. juni: Ponos LGBT osoba je minimum ljudskog otpora
• Regionalna platforma Zapadnog Balkana oštro osuđuje prijetnje i pritiske upućene novinarima i rukovodstvu RTV USK
• Intervju: Egipatski politički aktivisti Abbas Adel i Omar Hammam: Borba za Egipat još traje

Histerija oko migranata koji potaknuti očajnim životnim uvjetima ili primorani borbom za goli život pristižu u Europu poprimila je zabrinjavajuće razmjere. Često se čini kako se dio članica Europske unije i njihovo čelništvo takmiči u ksenofobiji i demoniziranju migranata – dok jedni dižu zidove, drugi najavljuju ekspresne deportacije.

Imali smo prilike svjedočiti slučajevima u kojima se u javnu debatu olako ulazi bez činjenica. Pa krenimo redom, i to od svojeg dvorišta. U prvih šest mjeseci broj ilegalnih prelazaka iz Srbije u Hrvatsku pao je za 77 posto u odnosu na isto razdoblje 2014. godine. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, od 4885 osoba koje su od 2004. godine zatražile azil u Hrvatskoj, tek 165 osoba je dobilo međunarodnu zaštitu.

Je li Mađarsko rješenje podizanja zida na granici sa Srbijom učinkovito? Iskustva drugih država pokazuju da nije. Ograde i slične prepreke ne sprječavaju ljude koji traže zaštitu i bježe pred proganjanjem da ustraju u svojim nastojanjima, one su samo dodatne prepreke koje mogu predstavljati ozbiljne opasnosti po zdravlje i sigurnost migranata. Nemojmo zaboraviti kako migranti bježe pred opasnostima koje su mnogo veće od onih koje predstavlja svladavanje takvih prepreka.

Iako se u medijima i javnim istupima političara često spominje humanitarna i izbjeglička kriza u Europi, prema podacima UNHCR-a, 86 posto svjetskih izbjeglica nalazi se u zemljama u razvoju, a tek 14 posto nalazi se u najrazvijenijim zemljama svijeta, uključujući članice Europske unije. Pritom je, od 60 milijuna prisilno raseljenih osoba u svijetu, čak 50 posto djece.

Kada neće političari, ima tko hoće

U moru negativnih i neprijateljski nastrojenih medijskih naslovnica, nije teško dobiti dojam kako u Europi nema nikoga tko bi bio spreman pomoći izbjeglicama. Srećom, tu su građani, tisuće njih, koji su spremni suosjećati s osobnim tragedijama ljudi koji pristižu na Stari kontinent. Ti ljudi svojim primjerom pokazuju lice Europe koje su, čini se, političke elite zadnjih mjeseci odlučile zastrijeti eksplozivnom nacionalističkom retorikom.

Rekordni brojevi imigranata pristižu na obale Italije i Grčke, a zemlje Europske unije oklijevaju u preuzimanju dijela tih skupina – ostatak članica spreman je prihvatiti tek nešto manje od petine ukupnog broja pristiglih. Dok Mađarska gradi zid prema Srbiji, Francuska je zatvorila granicu prema Italiji.

Političko pozicioniranje različitih država na stranu, na lokalnoj razini tisuće ljudi hrabro su se organizirale te podigle glas i raširile ruke kako bi dočekale imigrante. Obični građani pokazali su kako se ne slažu s često ksenofobnim stavovima svojih političara. Tako na primjer u “državi zidara” mađarski volonteri pružaju cjelodnevnu podršku sirijskim i afganistanskim doseljenicima, a u Španjolskoj svećenici migrantima pomažu s papirologijom.

Kako bi svratio pozornost na takve primjere, Guardian je skupio osobne priče ljudi koji su se sami pokrenuli i reagirali na rastuću humanitarnu katastrofu kojoj svjedočimo na prostoru Europe. Bilo da ističu sve pozitivne stvari koje migranti mogu donijeti sa sobom ili im pak iskazuju dobrodošlicu pri dolasku, ti građani napravili su humani iskorak i pomogli ljudima čije je živote obilježila tragedija.

Migranti na dolasku u prihvatni centar u Njemačkoj

Njemačka: “Izbjeglice, dobrodošli!”

Njemačka je članica Europske unije s najvećim brojem tražitelja azila te se očekuje kako će ove godine zaprimiti preko 400.000 zahtjeva, što je duplo više nego u 2014. godini. Upravo u njemačkom Frankfurtu nedavno je održan skup podrške migrantima, na kojemu su aktivisti isticali plakate s porukama poput “Izbjeglice, dobrodošli!” i “Brod je pun – da, a Zemlja je ravna!”.

Zbog prenapučenosti skloništa velik broj migranata je prisiljen spavati u šatorima, dvoranama i montažnim kontejnerima. Dijelu Nijemaca to je neprihvatljivo. Stanovnica Berlina Mareike Geriling tako je prošle godine odlučila ustupiti svoju sobu na korištenje izbjeglici iz Malija, za vrijeme svojeg višemjesečnog puta u Kario.

“Nije to bilo ništa posebno. Uvijek kažem ljudima kako izbjeglice imaju iste probleme i obveze kao i mi. Moraju spavati, jesti, tuširati se. Bio je veoma fina osoba”, rekla je.

No, Mareike se nije zaustavila na tome. Nakon toga je pokrenula internet službu “Refugees Welcome”, putem koje je dosad zbrinuto 63 osoba u gradovima diljem Njemačke. Putem njezine službe moguće je organizirati da se stanarina plaća putem humanitarnog rada ili putem crowdfundinga, ukoliko izbjeglice nemaju drugih mogućnosti.

Mlada Njemica nije jedina koja se trudi kako bi dala doprinos rješavanju ovog važnog društvenog pitanja. U njemačkom gradu Goslar, čija populacija ne prelazi 50.000 ljudi, gradonačelnik je odlučio revitalizirati grad uz pomoć imigranata.

“Ako želimo zadržati svoj prosperitet, ekonomiju, poslove i ostalo, treba nam više ljudi. Na izbjeglice gledam kao na priliku, a ne teret”, kazao je gradonačelnik Goslara Oliver Junk, dodajući kako bi mnoge javne usluge postale nedostupne kada bi se pad broja stanovništva nastavio.

“Mnogo ljudi u Goslaru na to gleda s odobravanjem. Opet, ima i onih koji mi kažu da poduzmem nešto za njih, a ne za imigrante. Ne razumiju da bez njih uskoro nećemo moći održavati infrastrukturu, bazene, škole, knjižnice, autobusne linije…”, dodaje.

Prosvjed migranata u Španjolskoj

Španjolska: “Imigranti su ljudi, imaju dostojanstvo i prava kao i svi mi”

Samuelu je trebalo skoro dvije godine da dođe do Španjolske. Krenuo je iz supsaharske Afrike, prešao pustinju, došao do Maroka, pa putem gibraltarskog tjesnaca došao do španjolskog utočišta u Cádizu. Tamo ga je primilo lokalno svećenstvo, koje mu je pomoglo da nauči španjolski jezik i da se integrira u lokalnu kulturu.

Gabriel Delgado, jedan od svećenika koji radi u organizaciji za pomoć izbjeglicama, a koja je samo prošle godine pružila pomoć tisućama ljudi, ističe kako je nužno ulagati više u pomaganje migrantima, s obzirom na činjenicu da njihov broj stalno raste, pieš Guardian.

Delgado navodi kako ga pokreće jednostavno uvjerenje.

“Imigranti su ljudi, imaju jednako dostojanstvo i prava kao i svi mi”, navodi. Mnogi od njih uključuju se u tečajeve jezika i prve pomoći te se osposobljuju za rad s bolesnim i starim osobama, u uslužnim djelatnostima i u građevini. To im je polazišna postaja.

Postoji i prihvatni program koji nudi stan onima koji su odlučili ostati duže vrijeme, a usmjeren je prvenstveno prema mladim ljudima kojima treba vremena da dovedu svoj život u red po dolasku. Usto, organizirana je i hitna služba koja udomljuje ljude na maksimalno dva tjedna, a putem koje se oni koji su tek stigli mogu pribrati i ponovno biti ujedinjeni sa svojom obitelji po dolasku u Španjolsku. Nekolicina organizacija brine se da migranti imaju priliku iskusiti ljudski dodir po dolasku, pravi kontakt koji će im omogućiti da se osjete kao ljudska bića.

“Takav pristup je ono što fali u španjolskim prihvatnim centrima. U njima se imigrante često tretira kao da su počinili ozbiljan zločin. Oduzimaju im se sva prava. Takvi bi centri trebali biti zatvoreni, trebaju nam nova rješenja”, dodaje Delgado.

Migranti na putu kroz Mađarsku

Mađarska: “Studenti medicine obilaze migrante”

Zadnjih tjedana udruge građana u Mađarskoj pokrenule su niz akcija prikupljanja hrane i odjeće za migrante koji ulaze u zemlju putem granice sa Srbijom. Grupa Migszol, “Solidarnost s migrantima”, prva je grupa tog tipa organizirana u južnoj Mađarskoj, u Szegedu.

Migszol je nastao nakon što je petoro prijatelja primijetilo kako se migranti preko noći zaključavaju izvan gradske željezničke postaje.

“Bila je sredina lipnja i noći su ovdje bile hladne. Nisu imali plahte ni tople odjeće. Neki od njih bili su djeca, bilo je i beba. Prva stvar koju smo napravili je da smo tim ljudima odnijeli toplog čaja i odjeće”, kazao je Márk Kékesi, suosnivač udruge.

“Dan nakon toga osnovali smo grupu Solidarnosti s migrantima na Facebooku. Oduševio nas je broj ljudi koji su podržali našu inicijativu. U nekoliko dana grupa je skupila 1000 članova, postigla je nacionalnu zapaženost, a počele su pristizati i donacije”, dodaje Kékesi.

U grupi se trenutačno nalazi preko 2500 članova, a 200-tinjak volontera pruža cjelodnevnu podršku stotinama migranata svakog dana.

Grupi pomažu i studenti medicine, koji često posjećuju migrante.

“Barem jedan student dođe skoro svakoga dana. Pomažu migrantima oko sitnica, ali njima to puno znači. Prestrašeni su, a ovo pomaže da se opuste”, dodaje jedan od članova grupe.

Szeged je ujedno i jedini veći mađarski grad koji nije pod kontrolom Orbanove stranke Fidesz, koja ima radikalno oštrije stavove spram migranata.

Pristizanje migranata u Italiju

Italija: “Ne damo da ga deportiraju, on je jedan od nas”

23-godišnji Abu Taleb Mridha morat će se vratiti iz malenog talijanskog sela Capriglio u Bangaldeš. O njegovoj sudbini odlučila je komisija u Torinu, koja je zadužena za rješavanje zahtjeva za azilom. Mladić nema dozvolu da ostane u Italiji, ali mještani čine sve kako bi ga zadržali.

“Taleb mora ostati i učinit ćemo sve kako bismo to ostvarili”, kazala je gradonačelnica Capriglija Vittorina Gozzolino za Guardian. Gradonačelnica je zajedno s gradonačelnikom susjednog mjesta, svećenicima, lokalnim nevladinim organizacijama i lokalnim stanovnicima pokrenula grupu “Taleb je jedan od nas”, piše Guardian.

Grupa se odlučila žaliti na odluku o deportiranju mladića.

“Možda ne možemo riješiti cijeli problem imigracije, ali sigurno možemo riješiti situaciju u kojoj se nalazi Taleb”, kaže jedna od članica grupe.

Bangladeš se ne nalazi na popisu zemalja čijim građanima Italija pruža humanitarnu pomoć. Talebova priča tragična je kao i mnoštvo drugih – u Sudanu su ga mučili jer je ulovljen s lažnom putovnicom, a potom je završio u zatvoru. Nakon toga, prevalio je libijsku pustinju kako bi došao do obale i otplovio do Italije.

“Sada želim umrijeti ovdje u Italiji, u Caprigliju. To je bolje od povratka u Bangladeš. Ako se vratim u Bangladeš bez da otplatim dugove, kao najstariji sin u obitelji, bit ću pogubljen”, kazao je.

Prihvatiliše imigranata u Grčkoj

Grčka: “To je pitanje humanosti”

Volonter Eric Kempson jedan je od onih koji na grčkom otoku LeZbosu dočekuje izbjeglice otvorenih ruku. Lezbos je postao grčka Lampedusa, preko 1000 izbjeglica stiže na taj otok svakog dana. Grčke vlasti, do grla zakopane u ekonomsku krizu, ne mogu se na adekvatan način pobrinuti za pitanje imigranata.

Eric i njegova žena Philippa Britanci su koji na Lezbosu rade kao prva linija pomoći pridošlicama.

“Izbjeglicama samo treba pomoć kada tek pristignu, nalaze se u stanju šoka. Prva stvar koju napravimo je da im ponudimo suhu odjeću. Potom majkama damo boce tople vode koje mogu staviti između sebe i djeteta, kako bi ugrijale djecu. Pomaganje imigrantima je timski rad. Jednom kada izađu iz čamaca, predsjednik lokalnog sela Thanassis Andreotis dolazi kako bi počistio ostatke napuštenih gumenjaka. Naravno, dio lokalnog stanovništva smatra kako imigrante ne bi trebalo ohrabrivati u dolaženju, ali Andreotis nije jedan od njih”, dodaje Kempson.

“To je pitanje humanosti. Morate se pokrenuti i učiniti nešto. Ljudi koji se žale na migrante sjede u svojim dnevnim boravcima i izmišljaju sulude glasine”, kaže umirovljeni policajac Andreotis.

Nakon što napuste čamce, pridošlice čeka dug put do državnih prihvatnih centara. Čak i ako stignu do tih prihvatilišta, u njima rijetko kada ima dovoljno prostora i hrane. Upravo iz tog razloga lokalno stanovništvo podiglo je vlastite prihvatne centre.

“Ne možemo stajati po strani dok stotine ljudi s djecom umiru na suncu. To je nemoguće, treba se pokrenuti”, kaže volonterka iz jednog od takvih prihvatilišta.

Migranti na sjeveru Francuske u čekanju na odlazak u Veliku Britaniju

Ujedinjeno Kraljevstvo: “To je pitanje emocionalne solidarnosti”

Unity centar u Glasgowu već se nekoliko godina bori kako bi zaštitio izbjeglice i tražitelja azila u tom mjestu. Centar se nalazi kraj državnog imigracijskog ureda. Ukoliko migranti naiđu na probleme u državnom uredu, aktivisti iz Centra odmah mogu priskočiti upomoć. Taj je sustav omogućio stotinama tražitelja azila da ostanu u Škotskoj od kraja 90-ih.

“Pomažemo svima kojima je potrebna pomoć oko dokumenata. To je vid emocionalne solidarnosti, a opet je i jako praktično”, kaže jedan od aktivista Centra te dodaje kako se migranti deportiraju nazad u afričke zemlje u avionima.

 “Avioni se pune, migrante se šalje nazad. To je postao uobičajeni način masovnog izbacivanja ljudi, tako nitko ne čuje krikove”, ističe.

Centar je dio šire mreže podrške migrantima i izbjeglicama diljem Glasgowa, a koji snagu crpe iz lokalne zajednice. Kada se odlučilo da će se tražitelje azila transportirati iz Londona u druge gradove diljem Ujedinjenog Kraljevstva, Glasgow se prvi prijavio kao prihvatni grad.

Po dolasku tražitelja azila s Kosova, iz Pakista i drugih zemalja, stanovnici Glasgowa potrudili su se kako bi se pridošlice osjetile dobrodošlima. Organizirane su zabave dobrodošlice, obitelji su uvođene u zajednicu. Kada bi tim obiteljima bilo rečeno da moraju napustiti Glasgow, zajednica bi dizala glas kako ne bi bile deportirane. Službenike iz imigracijskog ureda koji bi došli deportirati pridošlice dočekali bi bijesni mještani, koji bi ih spriječili u njihovim namjerama. Na taj je način više tisuća ljudi ostalo u zemlji.

Volonteri podučavaju migrante u Francuskoj

Francuska: “Kroz pomaganje otkrivamo sami sebe”

56-godišnja Isabelle Pépin radi u sjevernoj radničkoj četvrti Pariza. Majka je šestero djece. Nakon što je godinama na putu do posla gledala ulice pretrpane madracima na kojima su se gužvali migranti, odlučila je poduzeti nešto po tom pitanju. Nakon što je dvoje njezine djece odselilo od kuće, oslobodila joj se soba u stanu. Odlučila ju je ponuditi mladom tražitelju azila.

U pariškoj župi kojoj ona i muž pripadaju čula je za projekt “Dobrodošli u Francusku”, koji vodi Jezuitska služba za izbjeglice. Stupila je u kontakt s njima.

Uskoro je stigao i prvi mladić, kojemu su ponudili mjesto za svojim stolom.

“Nudimo tražiteljima azila privremeni smještaj pri obiteljima jer država ne poduzima ništa po tom pitanju”, kaže Pierre Nicolas, glavni tajnik Jezuitske službe za izbjeglice. Služba izbjeglicama organizira lekcije francuskog, druženja te razmjenu odjeće.

Iako zakoni jamče smještaj tražiteljima azila, u praksi jedva polovica njih ima smještaj u Francuskoj. “Dobrodošli u Francusku” surađuje s 105 obitelji, koje su u nekoliko godina osigurale 6200 noćenja. Svako od tih noćenja znači i noć manje na ulici za migranta.

Mreža “Dobrodošli” počela je sa svojim djelovanjem u 2010. godini u Parizu, no otada se proširila i na druge gradove. Danas ukupno 15 gradova sudjeluju u njezinim aktivnostima, piše Guardian.

“U nekim gradovima cijela stvar se jako brzo primila, na primjer u Toulouseu. U Rennesu je pokret sasvim odvojen od Crkve, sekularna grupa uspješno imitira naš model”, dodaje Nicolas.

Devet mjeseci nakon što je primila prvog gosta, Pépin ističe kako je zahvalna na prisutnosti ljudi s drugih kontinenata u svojemu domu.

“Sviđa mi se to što kroz ovakve susrete doznajem više o sebi i o društvenoj realnosti. Do sada smo udomili tri veoma različite osobe. Svaki put smo stavljeni na kušnju njihovim viđenjem društva”, kazala je.

index.hr