Svjetski ekonomski forum u Davosu: Ja sam važan i želim biti tu

Autor/ica 👤tačno.net 25.1.2013. u 08:59

Povezani članci

By: Stefan Kaiser

Svjetski ekonomski forum je za mnoge menadžere najvažniji termin u godini. Nigdje drugdje se ne mogu uspostaviti tako dobri kontakti i izkazati vlastiti značaj. Šta čini ovu čaroliju?

Kad je Thomas Mann prije 100 godina počinjao rad na “Čarobnom brijegu” bilo je područje, koje je pjesnik opisivao, jedna vrsta centra za spori život. Mannov junak Hans Castorp trebao je ostati u jednom sanatoriju u Davosu tri sedmice, na kraju je to bilo sedam godina.

Danas mora sve ići nešto brže. Samo četiri dana ima na raspolaganju oko 2.500 menadžera, političara, novinara, naučnika i umjetnika, koji se u ovo vrijeme ponovo sreću u švajcarskim brdima, da spase svijet.

To je naime, zvanični moto ovogodišnjeg susreta. Osnivač Klaus Schwab je definisao ideju “Poboljšati stanje svijeta”. On i njegovi saradnici svake godine pripreme program sa više od 200 diskusionih rundi. Od “ Prošlost i budućnost univerzuma” do “Žene u procesu ekonomskog odlučivanja”. Za većinu učesnika su ovi diskusioni paneli međutim, ukrasna sporedna stvar. Oni dolaze u Davos da bi ostvarili kontakte i uradili poslove.

Atmosfera je naglašeno neformalna – i nekako posebna. Više od 1.500 visoko rangiranih menadžera iz više od 100 zemalja je četiri dana “zarobljeno” u zasniježenom švajcarskom selu u Alpama. Uz bezbrojne parti i prijeme. Ovde je sve nešto opuštenije nego naprimjer, u frankfurtskim bankarskim tornjevima, ljudi se brže zbližavaju. Učesnici govore, rado mistificirajući, o “duhu Davosa”.

Davos je internacionalni “Speed-Dating” za menadžere

Za četiri dana treba stisnuti što više ruku i uraditi što više poslova. Davos zbog toga sliči više internationalnom “Speed-Datingu” (“brzo upoznavanje” prim.prev) nego ugodnom elitnom ćaskanju. Svakih pola sata mjenjaju se sugovornici. “Za to šta uradimo ovdje za četiri dana potrebno je inače dvije godine,” kaže jedan njemački top menadžer.

Naravno prisutna je na forumu i taština – možda ne toliko kod šefova svjetskih koncerna ali sigurno kod menadžera srednjih firmi. Ko uspije doći u Davos ima šta ispričati, iako te priče nisu baš jeftine.

Ko pripada u elitu svetskog menadžmenta mora biti član Svjetskog ekonomskog foruma (WEF). Zvanično o tome odlučuje jedan gremijum, ali značajnu ulogu igra i spremnost firmi za plaćanje.

U principu može svako veće preduzeće postati član u WEF-u. Jedini zvanični kriterijum je minimalni obrt a on leži, u zavisnosti od regiona, između jedne i pet milijardi dolara.

Međutim to još nije sve. Jer ko želi biti član mora to i platiti. Članarina je 50.000 švajcarskih franaka (oko 40.000 EUR) godišnje. Za to se dobije pristup ka studijskim materijalima i regionalnim konferencijama. Najznačajnije konferencije u Davosu koštaju dodatnih 18.000 franaka. Troškovi hotela nisu uračunati.

Još skuplje je za takozvane Industrijske partnere i Strategijske partnere. Oni plaćaju za članstvo u WEF 250.000 odnosno 500.000 franaka godišnje – u ovim iznosima su uključeni svi troškovi u Davosu.

Najavljeno više od 40 šefova država ili vlada

Uprkos troškovima mjesta su vrlo tražena – takođe i zbog toga jer je njihov broj ograničen. Ko je nov mora prvo na listu čekanja. Normalnih članova je 1.000, 300 preduzeća su industrijski partneri i oko 100 su strategijski partneri. Ovome izabranom krugu top koncerna pripada i nekoliko njemačkih firmi: Volkswagen sa firmom kćerkom Audi, Siemens, Deutsche Post i Deutsche Bank. Oni dolaze sa čitavim delegacijama.

Međutim same firme ne prave od Davosa to što on jeste. Sjaj i javnu pozornost daje susretu najviše politika. Ove godine je najavljeno više od 40 šefova država ili vlada. Pritom najvažniji dolaze iz Evrope: Njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, predsjednik italijanske vlade Mario Monti, ruski premijer Dmitrij Medvedev i britanski premijer David Cameron.

USA i Kina su ove godine zastupljeni manje prominentno. Najznačajniji poslanik iz Washingtona bi mogao opet biti jedan ex-predsjednik: Bill Clinton je veliki pristalica ovoga događaja – i to ne tek od 2005. kada se, prema trač reporterima, veoma dobro razumio sa glumicom Angelinom Jolie.

Ponekad, vrlo rijetko, pravi se na bini u Davosu velika politika. Tako kao 1992. kada su se južnoafrički predsjednik Frederik Willem de Klerk i Nelson Mandela rukovali. Ili tako kao 2009. kada su turski premijer Recep Tayyip Erdogan i izraelski predsjednik Schimon Peres za vrijeme jedne podijumske diskusije oštro napali jedan drugoga a Erdogan je pun bijesa napustio binu.

Tajni razgovori iza hotelskih fasada

Stvarno važne stvari se normalno raspravljaju u užem krugu. U Davosu za to postoji takozvani IGWELS („Informal Gathering of World Economic Leaders“) (neformalno sretanje svjetskih ekonomskih lidera, prim.prev). To najčešće okuplja oko 20 političara i top menadžera koji dolaze na „potpuno privatni“ sastanak. IGWELS se ne pojavljuju u zvaničnom programu ali se održavaju svake godine. Teme su naprimjer budućnost snabdjevanja energijom ili geopolitički uticaj arapskog proljeća.

Može biti naravno i još ekskluzivnije i tajnije: kod takozvanih bilaterala nije više 20 učesnika nego samo dva koji o nečemu razgovaraju – bilo u vlastitim prostorijama u velikom kongresnom centru ili najčešće u jednom od okolnih hotela. Legendaran je za to Belvedere na gradskoj promenadi. U apartmanima luksuznog hotela može se nesmetano pregovarati.

U pravilu javnost ne dozna ništa šta se iza hotelskih fasada razgovaralo. No ponekad daju takvi susreti nekakvu naznaku: Naprimjer u februaru 1990. razgovarali su u jednom apartmanu tadašnji predjdnik vlade DDR Hans Modrow i njemački savezni kancelar Helmut Kohl o budućnosti Njemačke. Šta su njih dvojica razgovarali bilo je povjerljivo, međutim, u pauzi konferncije dopustili su da se fotografišu. Ta slika obišla je svijet – i taj svijet makar malo izmjenila.

spiegel.de

Preveo: Ešref Zaimbegović