Nova godina globalnih sukoba

U suvremenom svijetu se određivanje žarišta i upravljanje događajima u njima ne svodi na jednostavno izvlačenje karte, uočavanje požara i odašiljanje diplomata koji će ih ugasiti. Želimo li shvatiti glavne sukobe i sporove današnjice, moramo odrediti na koje im to načine od ključne važnosti globalni politički uvjeti pridonose.

Pojava ili nastavak sukoba su puno izgledniji kada oni koji imaju sredstva  za njihovo sprječavanje ne žele ili ne mogu ta sredstva upotrijebiti. Nažalost, to će se nastaviti i u 2013. godini.

U Sjedinjenim Američkim Državama administracija predsjednika Baracka Obame će, ne dođe li do vanjsko-političke krize koja će izravno zaprijetiti državnoj sigurnosti, većinu vremena, energije i političkog kapitala usmjeriti na smanjenje duga i ostale prioritete na domaćem polju. U Europi će državnici nastaviti voditi borbu za povratak povjerenja u euro zonu. A kineski državnici su ionako previše zauzeti složenošću gospodarskih reformi da bi preuzeli nepotrebne rizike izvan Azije, iako će potražnja za gospodarskim rastom i otvaranjem novih radnih mjesta primorati državne vođe da razviju nove veze s drugim regijama. Zbog svega toga će ove godine požari u svijetu biti jači i harati dulje.

No to ne znači da svjetske sile neće nanijeti dodatnu štetu postojećoj situaciji. Vlade današnjice puno lakše donose odluku o napadima bespilotnim letjelicama i posebnim snagama na one koje smatraju neprijateljima. Svijet je već naviknut na američke napade bespilotnim letjelicama na Afganistan, Pakistan i Jemen, ali prema najnovijim vijestima daje se naslutiti kako i Kina te Japan također ulažu u bespilotne letjelice, dijelom ne bi li ostvarile prednost u sporovima oko otoka u Istočnom kineskom moru. Smanjenjem troškova i rizika napada zbog navedenih tehnoloških inovacija, vojne akcije puno su izglednije.

Možda najjeftiniji način podrivanja suparnika i napada na neprijatelje počiva u napadima izvedenima u kibernetskom prostoru. Upravo zato mnoge vlade s dubokim džepovima, a i druge ne tako bogate, provode značajna ulaganja u tehnologiju i vještine potrebne za jačanje ovih kapaciteta.

Spomenuti oblik ratovanja izrazito je zabrinjavajući, i to iz dva razloga. Prvo, slično strukturi hladnoratovskog „uzajamno zajamčenog razaranja“, kibernetska oružja pružaju onima koji ih koriste priliku za anonimni udar. Drugo, neprestane tehnološke promjene jamče da niti jedna vlada zapravo ne zna koliko štete su njezina kibernetska oružja sposobna nanijeti, odnosno koliko su sposobna spriječiti napad sve dok ih ne uporabe.

Kao posljedica toga, vlade sada svakodnevno testiraju obrambene sustave drugih država, čime povećavaju rizik za nenamjerne ispade nasilja i neprijateljstva. Ako John Kerry dođe na mjesto američkog ministra vanjskih poslova, a Chuck Hagel stupi na položaj ministra obrane, u Obaminoj administraciji će se naći dva istaknuta skeptika kada je riječ o vojnim intervencijama. No usprkos tome SAD će najvjerojatnije nastaviti sa značajnim ulaganjima u bespilotne letjelice, kibernetska oruža i nekonvencionalna oružja.

Tehnološki napredak u pozadini je suparništava koja tinjaju i šire se u dvjema najvažnijima geopolitičkim žarištima. Na Bliskom istoku će se i ove godine američki i europski dužnosnici nastaviti opirati dubinskom uključenju u regionalna previranja, zbog čega će se lokalne sile (Turska, Iran i Saudijska Arabija) i dalje otimati za položaj glavnog moćnika. Sukobi između umjerenih sila i militanata, kao i frakcija Sunita i Šijita, već se odvijaju u nekoliko zemalja sjeverne Afrike te Bliskog istoka.

Američki dužnosnici imaju razloga vjerovati da će se s vremenom smjeti malo manje brinuti zbog te regije i njezinih problema. Naime, prema trenutnim predviđanjima, SAD će zahvaljujući tehnološkim inovacijama na području alternativnih izvora energije do 2020. godine zadovoljavati 80% svojih potreba za naftom iz izvora u Sjevernoj i Južnoj Americi. S druge strane, Kina će vrlo vjerojatno postati ovisnija o naftnom proizvodu Bliskog istoka.
U međuvremenu će istočna Azija postati potencijalno žarište sukoba u 2013. Naime, većina kineskih susjeda strahuje da njezina tekuća gospodarska i vojna ekspanzija postaje sve većom prijetnjom njihovim interesima, ali i nezavisnosti te su se zbog toga okrenuli SAD-u, od kojega traže diversifikaciju sigurnosnog partnerstva i svojevrsno jamstvo kineskih dobroćudnih namjera. SAD, koji žarko želi osnažiti svoje dugoročne gospodarske izglede novim trgovinskim partnerstvima u toj najbrže rastućoj regiji na svijetu, stoga seli svoje resurse u Aziju, iako bi američkim (a i europskim) dužnosnicima bilo pametno uložiti značajnije napore i u transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini.

Sve je veći i rizik da će novo kinesko vodstvo protumačiti pojačanu američku prisutnost u regiji kao pokušaj zadržavanja kineskog uspona i onemogućavanja njezina rasta. Već smo svjedočili nizu zabrinjavajućih sukoba u toj regiji, u kojima se Kina postavila nasuprot Vijetnama i Filipina u Južnom kineskom moru te nasuprot Japana u Istočnom kineskom moru. Iako nije izgledno da će u ovoj godini ti sporovi potaknuti izbijanje vojnog nasilja, uporaba bespilotnih letjelica i kibernetskog oružja i dalje će predstavljati realnu prijetnju.

Najveći rizik u 2013. godini predstavlja gospodarski sukob velikih razmjera u Aziji koji neće naštetiti samo izravno upletenim državama, već će i usporiti globalni oporavak. Prvi hitci u toj bitci već su ispaljeni.

Naime, prošlog je ljeta zbog sukoba u vezi niza spornih otoka u Istočnom kineskom moru došlo do mahnite razmjene nelijepih riječi između Kine i Japana, drugog i trećeg po veličini svjetskog gospodarstva. Ni u jednom trenu nije zaprijetilo izbijanje rata između te dvije strane, no kineski su državnici dopustili da se nacionalistički prosvjedi razviju u bojkot japanskih proizvoda te vandalizam prema pripadnicima japanske manjine u Kini. Tako je japanski izvoz automobila prema Kini pao za 44.5%, a kineski uvoz iz Japana se smanjio za skoro 10% – u samo mjesec dana.

Bio je to snažan udarac na japansko gospodarstvo, koje je ionako u poteškoćama. Također je to jasno upozorenje svima nama ostalima da za velike žrtve u sukobu više nisu potrebne ni vojne postrojbe, ni rakete, ni tenkovi.

Javier Solana je predsjednik Centra ESADE za globalnu ekonomiju i geopolitiku. Ian Bremmer je predsjednik grupacije Eurasia Group.
Copyright: Project Syndicate, 2013.
www.project-syndicate.org