Australija – Eldorado za radnike

Lusil Lievu je 25-godišnja Francuskinja koja već godinu dana živi u Australiji, gdje radi kao geolog – zanimanje koje je izuzetno deficitarno u tim krajevima.

Međutim, u gradu Karata, koji se nalazi 1.300 kilometara od Perta, skoro svaka profesija je deficitarna, jer u tim krajevima, koji su izuzetno bogati rijetkim rudama, radne snage skoro da i nema. Oni koji rade ovdje putuju iz Perta avionom, a zatim ostaju u privremenim radničkim kampovima po dvije nedjelje.

Grad Karata nalazi se na sjeverozapadu Australije i skoro je nenaseljen, ali je bogat rudama.

Lusil, nježna plavuša, bez problema izdržava taj tempo, jer joj je plata više nego dobra. Kaže da nigdje u Evropi kao geolog ne bi mogla da zaradi taj novac.

“Cijela Australija je kao eldorado”, kaže Lusil, koja je prvi put u Australiju došla prije godinu dana, i to na odmor.

Ubrzo je shvatila da ima izuzetnu priliku za zaposlenje i sekunde nije razmišljala da li da se vrati ovamo.

Ona danas zarađuje 5.000 dolara mjesečno, s tim da svaku treću sedmicu ima slobodnu.

Radi u jednom starom rudniku bakra, a o svom poslu kaže: “Možda zvuči nevjerovatno, ali ovdje je nenormalno lako i jednostavno naći posao ako ste geolog.”

Zapravo, ovdje je lako naći bilo kakav posao, jer razvoj rudarstva u ovim krajevima zahtijeva povećanje radne snage, koje jednostavno nema.

S obzirom na manjak radnika na tržištu rada, plate su izuzetno visoke, pa se neki ne razmišljaju da pređu ni hiljade kilometara kako bi došli do svog radnog mjesta.

Iako Lusil zarađuje 60.000 dolara godišnje, ona kaže da to i nije neka basnoslovna plata u poređenju s nekim drugim bolje plaćenim poslovima u rudniku.

Tako, recimo, nadzornik u rudniku zarađuje 200.000 dolara, a čak i čistačica u kampu rudnika ima šestocifrenu platu koja se kreće oko 100.000 dolara godišnje.

S obzirom na to da je Karata, što u prevodu sa aboridžinskog znači “dobra zemlja”, prilično izolovana od ostatka zemlje, to podrazumijeva da radnici odjednom odrade po nekoliko smjena, a zatim dobijaju po sedam dana slobodno.

U tom kraju velika primanja imaju i građevinci, jer je Karata grad u izgradnji i oni zarađuju po 150.000 dolara, što je više od prosječne doktorske ili profesorske plate.

“Ovdje je oduvijek bilo tako; malo ljudi se odluči da putuje na hiljadama kilometara udaljen posao, ali se na kraju isplati. Eto, čistačica u kampu gdje borave rudari ima prilično visoku platu, što je zaista fenomenalno”, kaže Trejsi Rejs, (42), žiteljka Karate.

Razlog nedostatka radne snage, koji dovodi do astronomskih plata je veoma jednostavan; Australija sa svojih 22 miliona stanovnika nema dovoljno radne snage koja bi radila na eksploataciji ogromnih prirodnih bogatstava.

Rudarska industrija, uključujući naftu i prirodni gas, doživljava pravi procvat i Australiji nedostaje najmanje 70.000 radnika, koji bi u narednih pet godina obavljali ove poslove.

Kada je riječ o građevinskoj industriji, onda se tu još više osjeti manjak radne snage, jer se procjenjuje da će, s obzirom na nove građevinske projekte, biti potrebno skoro 200.000 novih radnika, takođe u periodu od pet godina.

Iako ove industrijske grane doživljavaju procvat, radne snage i dalje manjka. U Australiji ne nedostaje samo kvalifikovane radne snage, već i nekvalifikovane, kao što su fizički radnici, vozači, čistači, koji trenutno zarađuju astronomske plate.

Većina je mišljenja da bi Australija trebalo da otvori vrata za sezonske radnike, kao što su to već učinili Singapur ili Dubai. Međutim, australijski ekonomisti smatraju da to možda i nije dobar potez.

Drugačije misle poslodavci, kojima mnogi projekti trpe zbog manjka radne snage.

Jedna od njih je i milijarderka Đina Rejnhart, koja smatra da bi ponovo trebalo razmisliti o australijskoj politici prema stranim radnicima.

“Australiji su neophodni sezonski radnici”, kaže Rejnhartova, najbogatija Australijanka, čije se bogatstvo procjenjuje na deset milijardi dolara.

Rejnhartova, predsjednica “Hancock Prospecting Pty Ltd.” i bogata nasljednica Langa Henkoka, drži većinu rudnika u okolini Karate.

Ona je dodala da Australiji nisu potrebni samo visokokvalifikovani radnici, već i nekvalifikovani, fizički radnici, jer bi se tako povećala efikasnost, a i smanjile, ionako, astronomske plate koje nekvalifikovani radnici imaju.

“Sezonski radnici će doprinijeti razvoju Australije, a mi ćemo pomoći njima i njihovim porodicama da bolje žive i, u svakom slučaju, bila bi to situacija u kojoj svako dobija”, istakla je Rejnhartova.

Ima i onih poslodavaca koji imaju daleko manje zahtjeve, poput Džereda Ficklarensa, vlasnika mehaničarske radnje, gdje se servisiraju kamioni i mašine iz rudnika, koji kaže da mu je bitno da radnik dođe trijezan na posao i da govori engleski.

On objašnjava da pronalaženje pravog radnika zna da bude veoma obeshrabrujuće.

Primjera radi, nedavno je tražio radnika i obavio desetine razgovora dok nije pronašao pravog, i to iz Bangladeša.

“Zaista, nikada ne bih mogao da zaposlim nekog luzera, narkomana ili alkoholičara. To bi nam, na kraju krajeva, svima prouzrokovalo velike probleme”, kaže Ficklarens.

On, takođe, smatra da bi sezonski radnici bili dobra ideja kada bi govorili engleski, kao radnik iz Bangladeša kojeg je nedavno zaposlio.

“Mislim da su sezonski radnici fantastična ideja, samo kada bi govorili engleski. Jezička barijera je nešto najgore i to je veliki minus za neke potencijalne radnike”, smatra Ficklarens.

Veliki broj poslodavaca ne samo da ima problema da pronađe radnike, već i da ih zadrži.

Jedan od rukovodilaca kompanije “Lejton holdings” kaže da je prošle godine ostao čak bez četvrtine radnika, jer su u međuvremenu pronašli bolji posao.

“Moram priznati da je veliki izazov i zadržati radnike”, kaže Dejvid Stjuart iz “Lejton holdingsa” i dodaje: “Ljudi brzo nađu drugi posao. Većina njih ode u drugi rudnik, ne znam možda imaju bolju hranu u kantini, služe bolje pivo, jednostavno ne znam šta se dešava. Iskreno, zaista je teško poslovati kada imaš mnogo posla, a radna snaga čas dolazi, čas odlazi.”

O tome koliko manjak radne snage utiče na privredu Australije svjedoči i podatak da je jedan od najvećih projekata u vezi s prirodnim gasom, vrijedan čak 15 milijardi dolara, a koji izvodi kompanija “Woodside Petroleum Ltd”, u zaostatku šest mjeseci, jer jednostavno nemaju dovoljno radnika.

Ipak, kada je riječ o stranim radnicima, onda možda najbolje govori primjer Mohameda Islama, 28-godišnjeg momka iz Bangledeša, koji se nedavno zaposlio u automehaničarskoj radnji.

“Moram priznati da mi je ovdje zaista dobro. Ako se potrudite i radite prekovremeno, dobićete dosta novca. Može sasvim pristojno da se živi”, kaže Islam.

Priznaje da je oduvijek sanjao da napusti rodni Bangledeš, u kojem svi siromašno žive.

Prvo je otišao u Singapur, gdje je radio 15 sati dnevno, sedam dana u nedjelji, kao nadzornik u jednom brodogradilištu.

Nedavno je uspio da dobije vizu 457 i tako je došao u Australiju, gdje zarađuje 35 dolara na sat, a u nekom narednom periodu planira da aplicira za stalnu boravišnu vizu.

Naravno, ako uspije u svojim planovima, u Australiju će dovesti i djevojku, ali i roditelje.

“Naravno, nastojaću da dovedem svoju buduću suprugu i roditelje i nadam se da ćemo svi srećno živjeti ovdje”, kaže Islam na kraju.

nezavisne