Vukovarom protiv Bosne

Izdvajamo

• Dakle: kao što je Vukovar žrtva udruženoga zločinačkog pothvata za etničko čišćenje dijelova Hrvatske da postanu ekskluzivno srpski, tako su spomenute hrvatske žrtve pale u ratu pokrenutom u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata za etničkim čišćenjem dijelova BiH da postanu ekskluzivno hrvatski – to je nalaz Haškog suda.

Povezani članci

• Tamo Preko
• VIRUSOM ZARAŽENA POLITIKA
• Erdoganova islamizacija Bošnjaka
• Svijet naš svakidašnji: TKO JE TU LUD?
• Priča o Živi Čiklovanu Tozi, crvenom slovu u istoriji moje familije
• Povodom presude za ubistvo ratnog zarobljenika Ivana Sivrića u Kožuhama

Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

“Sulejman Tihić bio je, prije svega, veliki čovjek i još veći prijatelj, koji svoje prijatelje iz logora u Sremskoj Mitrovici nikada nije zaboravio”. To je u rujnu 2014., nakon smrti tadašnjeg predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Sulejmana Tihića, izjavio predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vukovarac Danijel Rehak. Pa kako je moguće da samo sedam godina kasnije, Šefik Džaferović, član istog tog SDA, Tihićev stranački suradnik i bošnjački član Predsjedništva BiH, bude proglašen gotovo nepoželjnim u Vukovaru, na komemoraciji u povodu tridesete obljetnice okupacije grada? Kakva je to naopaka logika omogućila da se čak i hrvatska vlast, s toliko bezobrazne nepromišljenosti, javno odriče poštovanja žrtvama koje je Šefik Džaferović došao izraziti u Vukovar?

Jer da – to što su se hrvatska vlada i Zoran Milanović javno ogradili od Džaferovićeva dolaska u Vukovar, nije bio samo politički nepromišljen potez dodatnog zaoštravanja s Bošnjacima, nego i osobno poniženje svima – a nije ih malo! – u čije je ime Džaferović došao u Vukovar izraziti solidarnost i razumijevanje za tragediju koja je otvorila vrata neizmjernim patnjama koje su, četiri godine kasnije, kulminirale genocidom u Srebrenici. Ovogodišnja trideseta obljetnica vukovarske tragedije tako će ostati upamćena i po fenomenu koji je uistinu bilo teško i zamisliti: korištenju Vukovara kako bi se dodatno pogoršali odnosi Hrvata i Bošnjaka u BiH. Da nije tragično, bilo bi komično.

Treba bar pokušati raščistiti tu zbrku činjeničnih nepreciznosti, političke nepromišljenosti i moralne indolencije, u kojima tragedija Vukovara postaje paravan za neistinu u Bosni i Hercegovini. Počelo je, rekli bismo, 17. studenoga, kada je HDZ BiH u nekoliko gradova Hercegovine organizirao komemoracije u povodu obljetnice pada Vukovara. “Neka plamen sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje, Stipića Livade, Grabovice, Uzdola, Križančeva Sela, Vareša i mnogih drugih hrvatskih stratišta blistavo svijetli u našim srcima”, objavio je tim povodom HDZ BiH.

Jasno je, prije svega, da sve ratne žrtve zaslužuju poštovanje i sjećanje – to je temeljni aksiom koji valja podrazumijevati uvijek kada se govori o ratnim stradanjima. Pa opet: poštovanja i sjećanja  nema bez istine. Ne može biti pravednoga i uistinu suosjećajnog komemorativnog pamćenja, ako se zanemaruje istina, kronologija, kontekst i okolnosti, te ako dio žrtava isključujemo iz komemoracije. A baš je to, u ovome slučaju, učinio HDZ BiH.

Žrtve Stipića Livade, Grabovice, Uzdola, Križančeva Sela, Vareša i drugih stratišta u hrvatsko-bošnjačkome ratu nemaju, naime, baš nikakve veze sa žrtvama Vukovara. Žrtve Vukovara pale su u agresiji JNA i srpskih snaga 1991. na Hrvatsku, a žrtve spomenutih mjesta u ratu HVO-a i Armije BiH 1993. godine; ratu koji je Haški sud, u presudi šestorici civilnih i vojnih čelnika Herceg-Bosne opisao kao međunarodni sukob u kojemu je hrvatska vlast, udruženim zločinačkim pothvatom, željela od Bošnjaka očistiti dijelove BiH kako bi oni postali ekskluzivno hrvatski. Pa zar je moguće da i tri desetljeća nakon svih tih događaja na njih opet treba tako elementarno podsjećati?

Dakle: kao što je Vukovar žrtva udruženoga zločinačkog pothvata za etničko čišćenje dijelova Hrvatske da postanu ekskluzivno srpski, tako su spomenute hrvatske žrtve pale u ratu pokrenutom u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata za etničkim čišćenjem dijelova BiH da postanu ekskluzivno hrvatski – to je nalaz Haškog suda.

Pa kad se HDZ BiH već odvažio da sve te žrtve poistovjeti u sintagmi “hrvatskih stratišta”, onda valja razjasniti da nisu sva “hrvatska stratišta” uzrokovana istim razlozima, i da je to najmanje što bi činjenična korektnost i prema samim tim žrtvama zahtijevala: da se povijesne tragedije, pa i zločini, ne zamagljuju općenitim viktimizacijskim pojmovima koji, umjesto da povijesno sjećanje utemeljuju na činjenicama, postavljaju moralne ucjene.

A kad bismo baš htjeli uspoređivati žrtve – premda je to i moralno neprimjereno i osobno neusporedivo – tragediju Vukovara bilo bi moguće usporediti s rušenjem istočnog Mostara od 9. svibnja 1993: Vukovar, kao i istočni Mostar, bili su izloženi višetjednoj, čak višemjesečnoj opsadi i bezumnome, posve neopravdanom granatiranju u kojemu su oba grada sravnjena sa zemljom – “samo” što su Vukovar napale srpske, a istočni Mostar hrvatske snage. I to su povijesne činjenice.

I kad bismo baš htjeli uspoređivati žrtve – premda, ponavljamo, HDZ BiH nije to trebao ni početi – zločine u Doljanima, Grabovici, Uzdolu, Križančevu Selu i Varešu trebalo bi uspoređivati sa zločinima koje su hrvatske snage u Hrvatskoj počinile nad srpskim civilima: zločini nad ljudima u tim selima, naime, nisu počinjeni u višemjesečnoj opsadi grada i naknadnoj okupaciji – kako se to dogodilo u Vukovaru – nego tijekom rata Armije BiH i HVO-a, u kojemu su na obje strane počinjeni teški ratni zločini nad civilima i ratnim zarobljenicima, slično onome što se događalo i u Hrvatskoj, “samo” što su u Hrvatskoj ratovale hrvatske i srpske, a u BiH hrvatske i bošnjačke snage.

Pokušaj, dakle, HDZ-a BiH da s tragedijom Vukovara poistovjeti hrvatske žrtve rata HVO-a i Armije BiH, te da tako zamagli i naknadno opravda odgovornost za taj rat, politička je manipulacija i moralna nedostojnost koja manipulira hrvatskim žrtvama i u Hrvatskoj i u BiH, a istodobno potpuno prešućuje bošnjačke žrtve iz razaranja i logora što ih je držao HVO. HDZ BiH, u jednu riječ, tridesetu obljetnicu stradanja Vukovara iskoristio je za nepristojnu političku i moralnu manipulaciju.

Ali na tom nije stalo: na samu obljetnicu pada Vukovara, 18. studenoga, bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Šefiku Džaferoviću odreknuto je moralno pravo da u Vukovaru dostojanstveno oda poštovanje žrtvama toga grada. Takvo što nikada se još nije dogodilo, a nadamo se da više nikada i neće.

Eksces je izbio zato što je Džaferović, 17. studenoga, na obilježavanju 29. obljetnice 4. korpusa Armije BiH u Jablanici, izjavio kako treba biti ponosan na sve što je Armija BiH “uradila u praktično nemogućim uvjetima”. “Tamo gdje je bila Armija RBiH, dokle je dopirala legalna vlast, legalne vlade Republike BiH, poštovana su ljudska prava svih ljudi, očuvani su svi kulturno-historijski, vjerski objekti i spomenici”, kazao je Džaferović i dodao kako “iza Armije RBiH nisu ostale masovne grobnice i logori”, jer je “ta armija vodila odbrambeno-oslobodilački rat, dok su agresorske snage koje su napale BiH učinile sve suprotno”.

Ta je Džaferovićeva izjava izazvala gnjev udruženja hrvatskih logoraša u BiH, koji su Džaferovića, ne bez osnove, podsjetili da je ratni logor za Hrvate i Srbe postojao, među ostalim, neposredno pored mjesta na kojemu je u Jablanici govorio. Jedna je hrvatska stranka u BiH – Hrvatska republikanska stranka – protiv Džaferovića podnijela čak i kaznenu prijavu zbog – pazite sad – “izazivanja mržnje i netrpeljivosti”.

A potom se, potaknuta očito samo medijskom histerijom, oglasila i vlast u Zagrebu. “Lažne optužbe koje šire pojedini mediji u BiH i pojedinci po društvenim mrežama da je ‘hrvatska Vlada dovela Džaferovića u Vukovar’ sramotna su manipulacija i potpuna neistina”, izjavio je glasnogovornik hrvatske Vlade Marko Milić. Predsjednik Republike Zoran Milanović, kako to već biva kada je BiH u pitanju, otišao je i korak dalje od Plenkovićeve Vlade: “Zoran Milanović bio je iznenađen odlukom Šefika Džaferovića da dođe na obilježavanje 30. obljetnice stradanja Vukovara. A pogotovo imajući u vidu njegovo istovremeno negiranje i nepoštivanje žrtava hrvatskog naroda u BiH, kao i optužbe na račun Republike Hrvatske da je sudjelovala u agresiji na BiH kojima on Hrvatsku vojsku izjednačava s ratnim zločincima Mladićem i Karadžićem. Predsjednik Milanović se u Vukovaru nije sreo sa Šefikom Džaferovićem, niti je razgovarao s njim”, objavio je Milanovićev ured.

Sve su to, i politički i moralno, naprosto zapanjujuće reakcije. Jest, istina je, bošnjački član Predsjedništva BiH nije rekao svu istinu o djelovanju Armije BiH u ratu s HVO-om. Jest, i Armija BiH držala je logore za Hrvate i Srbe, i u njima su ljudi mučeni i ubijani. No je li to sva istina? Je li Armija BiH logore za Hrvate i Srbe otvarala iz čista mira? Je li se u Bosni uopće vodio neki rat? Je li HVO 1993. uopće zaratio s Armijom BiH? Je li Haški sud o tom ratu ikad išta rekao? Može li jedna prigodna, ni po čemu jedinstvena izjava – uostalom ograničena uvjetom o tome “dokle je dopirala legalna vlast BiH” – biti dovoljan razlog da se Šefiku Džaferoviću, članu Predsjedništva susjedne države, uskrati moralno pravo da dođe u Vukovar i iskaže poštovanje žrtvama tog grada? Možemo li sada očekivati da će neki osvetoljubivi Bošnjak, tvrdeći kako Milanović obezvređuje žrtve Heliodroma, Dretelja i Gabele, isto to pravo uskratiti hrvatskom predsjedniku, kada bude – ako bude – došao iskazati poštovanje žrtvama Srebrenice? Uistinu, dokle dosiže spremnost Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića da pristanu na manipulacije kojom HDZ BiH i njegovi sateliti podgrijavaju plamen netrpeljivosti u BiH, slijedeći time Dodikov recept dokazivanja neodrživosti Bosne i Hercegovine kao države?

Uistinu je bilo teško očekivati da će politika službenog Zagreba pasti toliko nisko: pristati i na manipulaciju Vukovarom kako bi prikrila odgovornost njezinih prethodnika za rat s Bošnjacima, te kako bi provodila aktualne političke ciljeve HDZ-a BiH. Malo je vjerojatno da je takvo što očekivao i Vukovarac Daniel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kada se one 2014. s mnogo toplog poštovanja sjećao svog logoraškog druga Sulejmana Tihića. A kako danas stvari stoje, neće biti čudno čak ni to počnemo li iz Zagreba slušati  pohvale čak i na račun onih koji su i Rehaka i Tihića te 1992. strpali u zajednički logor. Za Dodika, naime, pohvale već slušamo, a Džaferoviću osporavaju pravo da se pokloni u Vukovaru. I dok sve to sa stidom promatramo, možemo se samo pitati: pa gdje je tome kraj?