Velikan ljudskosti Nole Đoković:Teniski gigant ponovno ujedinio Balkan

Povezani članci

• ISTINA NIJE ROBA KOJA SE KVARI
• Ivana Kekin: Traženje oprosta ne donosi mir samo onome od kojega se oprost traži nego i onome koji je oprost zatražio
• Nakon pedeset godina Kuba ponovo klizi u kapitalistički raj
• Počasno Srce Sarajeva Nuriju Bilge Ceylanu
• Marinko Čulić: Blues za Jugoslaviju
• Nasiha Pozder: ‘Korekcijama’ planova za privatni interes lokalnih kabadahija

“Ovo je za Srbiju i Bosnu“

Ove riječi na objektivu kamere masnim plavim flomasterom napisao je najveći  balkanski teniser nakon pobjede nad Rafaelom Nadalom i osvajanja 44. titule u profesionalnoj karijeri.

Novak Đoković kako smo uostalom i navikli od njega nije uputio samo usmenu podršku građanima Srbije i Bosne i Hercegovine koji su u proteklih sedam dana preživjeli  najveću prirodnu katastrofu u novijoj istoriji  već je i kompletan nagradni fond od 700 000 € ili 1 369 000 KM donirao žrtvama ovih poplava.

„E svaka mu čast, to ti je čovjek“ prokomentirala je Đokovićevu milionsku donaciju Sabira D. (73) starica iz Zavidovića trenutačno smještena u jednom od brojnih prihvatilišta, kojoj je vodena bujica u roku od petnaest minuta odnijela sve što je u životu sagradila.

Ali budimo realni od Novaka Đokovića ovakav potez smo i očekivali.

Taj isti Novak Đoković neprikosnoveni vladar svjetskih teniskih igrališta suštinski se ne razlikuje od Sabire D. Identično kao i sedamdesettrogodišnja starica iz Zavidovića, sve što je u životu stekao, stekao je isključivo zahvaljujući vlastitom prolijevenom znoju, svom radu i odricanju bez ikakve podrške jadnih državica u kojima živimo, bez stranačkih štela, lopovluka i prevare.

Zbog te činjenice svaki Novakov dobiveni set ujedno je i Sabirina pobjeda, a svaki Đokovićev promašeni bekend je i Sabirin poraz.

Ekonomski analitičari će pomnom analizom doći do zaključka da zahvaljujući Novakovoj donaciji možemo obnoviti Sabirinu kuću, nabaviti dvadeset čamaca ili kupiti dobar ruski polovan helikopter kako bi što bezbolnije prošli neke naredne kolektivne nesreće. Međutim, u njihovom matematičkom izračunu, u toj kalkulaciji nedostajat će im glavni parametar.

Taj neizračunjivi element, taj optimizam i nada da dobrota i ljudskot koja očigledno postoji u nama,  barem u trenucima elementarnih nepogoda mogu pobjediti nakupljenu glupost i idiotizam sadržan u entitetskim ili republičkim granicama, nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti.

Nažalost, naša tragedija odnosno tragedija naših naroda sadržana je u činjenici da moramo čekati da nam podivljale rijeke odnesu sve što posjedujemo ili da nas trometarski snijeg zatrpa kao bi shvatili da se suštinski  ni po čemu ne razlikujemo. Da smo svi identično, bez obzira na ime i prezime, i gladni i bosi i promrzli.

Međutim, postavlja se pitanje šta nakon što se voda povuče ili snijeg otopi?

Šta kad obučemo Asmirovu jaknu, Dejanove čizme i otvorimo konzervu goveđeg gulaša koju nam je poslala Milena iz Banja Luke?

Šta kad saniramo štete, obnovimo kuće, ceste? Hoćemo li opet kvalitetno po ko zna koji put utvrditi granice i barijere između nas?

Treba li nam ponovo vodena bujica, šumski požar, trometarski snijeg i zajednički neprijatelj kako bi shvatili da smo ipak samo ljudi ili će nam ovaj put biti dovoljno da gledamo Novaka Đokovića kako poput elementarne nepogode demolira Rafaela Nadala ili Federera?

Hoće li i nama, kao i starici Sabiri D. iz Zavidovića, Đokovićeva pobjeda biti i vlastita ili ćemo po ko zna koji put u našoj istoriji iz sve snage navijati samo za vlastite poraze?