TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (IV.dio)

Povezani članci

• Pravednost i sloboda versus zatucanost i predrasude
• Bičevanje Komšića
• Javni grijesi tajnih službi
• Mala-velika generacija ili Smogovci
• O krvi i bronci
• Tranzicija je propala, ali je tajkunizacija uspela

U tjednim nastavcima donosimo drugo izdanje knjige Marinka Čulića, TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA, Zagreb: Novi Liber, 2014.

LOLEK TUĐMAN I BOLEK MILOŠEVIĆ

Tuđman i Milošević sreli su se 47 puta, najviše u različitim fazama postepene disolucije socijalističke Jugoslavije, a zatim i poslije njenog raspada. Ta silna energija, investirana u to da se razbije jedna federacija koja je po eksplicitnoj tvrdnji prvog, a implicitnoj drugog, bila toliko trula da se morala sama raspasti, teško da ima usporedbe u novijem vremenu. Toliki broj kontakata vjerojatno nisu ostvarili ni najveći radoholičari američke “shuttle”-diplomacije, koji su polovicom devedesetih doslovce opsjedali Beograd, Zagreb i Sarajevo.

Doduše, idući nešto dublje u prošlost, ipak će se naići na državnike koji su se ovako često, pa i znatno češće, susretali. Francuski predsjednik Mitterrand i njemački kancelar Kohl sastali su se i razgovarali osamdesetak puta, ali to je bilo u puno duljem razdoblju (1982.-1995.). Osim toga, oni se prema općem mišljenju smatraju arhitektima ujedinjenja Evrope, a taj epohalni cilj svakako je bio neusporedivo zahtjevniji od rušenja jedne nevelike države s dvadesetak milijuna etnički vrlo šarenog i mješovitog stanovništva. Doduše, ni Tuđman i Milošević nisu se sastali 47 puta baš svaki put svojom voljom. Ta brojka uključuje i niz iznuđenih, rutinskih, pa i bezvoljnih susreta u krugu drugih državnika s prostora bivše Jugoslavije, u doba kada se ovu još pokušavalo spasiti, ili kasnije kada se samo htjelo zakrpati krvave rane nastale njenim raspadom. Ali, zato je vjerojatno da dnevne novine nisu registrirale baš svaki kontakt dvojice plodnih sugovornika, a oni su često slali jedan drugome i povjerljive emisare da u njihovo ime dugo i povjerljivo pregovaraju (samo Tuđmanov bliski suradnik Hrvoje Šarinić javno je priznao da je bio u trinaest takvih deputacija kod Slobodana Miloševića).

Dakle, može se reći da su ranih i srednjih devedesetih Tuđman i Milošević kontaktirali, što osobno što preko specijalno odabranih poklisara, barem šezdesetak puta, postajući na taj način valjda najsrdačniji par što je ikada rođen iz neke međunacionalne konflagracije ili rata. Zimmerman ih naziva “Lolekom i Bolekom destruktivnog nacionalizma”, što je na prvi pogled teško spojiti s gorčinom i prezirom koje on gaji prema njima (“nitkovi”, “rušitelji”). No, ova prispodoba sa simpatičnim junacima crtanog filma dobro funkcionira ako se želi podvući da su ova dvojica karikaturalnih tribuna masovne demokracije, koji su tako uspješno zagospodarili srcima svojih sunarodnjaka, najveći uzlet doživjeli baš kada su počeli funkcionirati kao jedinstvena animacija. Maurice Joly, nadahnuti anticipator i ironizator modernih “narodnih” demokracija, u kojima je opće biračko pravo postalo zlatni ključ za opstanak najgorih diktatura i satrapija, stavlja svome junaku Machiavelliju u usta ovakvu rečenicu: “Da nisam diktator, bio bih nitko i ništa.”

Može se slobodno reći da su Tuđman i Milošević prestali biti nitko i ništa tek kada su ispunili i još jedan dodatni uvjet: uortačili dva nacionalizma, čija pojedinačna destrukcija vjerojatno ne bi bila dovoljna za ostvarivanje cilja ni jednog ni drugog, da se u ključnim trenucima nisu oslonili jedan na drugoga. Zapravo bi se moglo govoriti i o srašćivanju te dvojice nacionalnih lidera, koji su došavši na vlast zatekli znatan, ali ipak nedovoljan instrumentarij i političku volju za vođenje ofenzivne nacionalističke politike, a isto se može reći i za psihološku spremnost “naroda” (“puka”) da tu volju slijedi. To posebno vrijedi za Tuđmana koji je još prije dolaska na vlast nastojao nadražiti svoje sunarodnjake ofenzivnim nacionalističkim revandikacijama (uspoređivanje Hrvatske s perecom, kojem je netko otkinuo trbuh), ali je bio hendikepiran time što je – za razliku od Miloševića koji je naslijedio neokrnjenu partijsku i državnu infrastrukturu srbijansko-crnogorskog Saveza komunista – tek bio stvorio svoju stranku i to u znatnom dijelu od političkih autsajdera i nevježa. Taj problem rješavao je tako što je u HDZ ubacivao čitave kohorte obezglavljenog članstva SK, prevevši u HDZ, kako se procjenjuje, sedamdesetak, a možda i više postotaka bivših komunista.

No, ako se ova stranačka transplantacija još i mogla obaviti relativno lako i brzo, stvaranje provjerenog državnog aparata, i posebno vlastitih vojnih i policijskih snaga, tražilo je ipak više vremena i snalaženja. Odatle je jasno da je Tuđman bio zainteresiran da što prije dođe u kontakt s Miloševićem – koji se u odnosu na njega doimao kao imperator relativno male ali moćne komunističke carevine – dok je ovaj, barem u početku, mogao glumiti da mu do toga nije previše stalo. Tako je u listopadu 1990. došlo do zgode koju Borisav Jović spominje u knjizi Poslednji dani SFRJ. Tuđman mu se obratio poslije jedne sjednice Predsjedništva SFRJ i tražio da o situaciji u Kninskoj krajini nasamo porazgovara s Miloševićem. Jović je bio protiv jer je, kako je zapisao, smatrao da ne treba izlaziti iz uhodanih okvira tadašnjih kolektivnih razgovora predsjednika svih republika, ali je ipak pristao prenijeti poruku. “Obaveštavam Slobodana o Tuđmanovoj poruci. On kaže neka dođe kod njega. Ja ga odvraćam, jer mislim da je Tuđman veoma nepogodan, nervozan i neuravnotežen sagovornik koji skoro da nije u stanju razložno da razgovara, pa od toga neće biti nikakve koristi. Jedina bi korist bila zloupotreba same činjenice da je razgovor vođen – zloupotreba u korist HDZ, na štetu Srba u Hrvatskoj. Slobodan odustaje. Da još razmisli.”

Vrlo je vjerojatno da je Milošević tada još ispipavao snagu netom izabranog Tuđmana – Jović piše da je sasvim krivo prognozirao ishod hrvatskih izbora, održanih četiri mjeseca ranije, predviđajući sa sigurnošću pobjedu Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala – tako da ovo odustajanje ne treba pripisivati čak ni početnoj nezainteresiranosti za taj susret. Jer koliko god se Jović nije prevario u prvim dojmovima o Tuđmanu, ovaj je ipak imao sve odlike idealnog partnera za rabijatnog i prgavog vožda, koji je već tada izašao na nos nestrpljivim i u početku sasvim nevještim međunarodnim posrednicima. Tuđman je pobijedio na izborima koji su od svijeta priznati kao slobodni, u svakom slučaju slobodniji nego oni u Srbiji, a izražavao je u to prvo vrijeme i snažnu podršku zapadnim političkim vrijednostima kojima se tada gorljivo nadahnjivao čitav postkomunistički svijet.

Ukratko, imao je sve ono što je njegovom budućem prekodrinskom partneru nedostajalo, jer se, figurativno rečeno, Berlinski zid srušio iza njega, a ne ispred, kao u Miloševićevom slučaju. Doduše, vrlo brzo se pokazalo da je Tuđmanu “demokracija samo sredstvo da se dođe na vlast”, kako je Ante Marković komentirao pobjedu nacionalnih pokreta na izborima 1990. No, Milošević nije bio spreman ni za toliko demokracije, jer je bio uvjeren da Srbiji zbog skoro dva milijuna Albanaca ne odgovaraju višestranački izbori i da ona treba ostati na nekoj varijanti “bespartijskog pluralizma”. Zato mu je hrvatski model višestranačke vlasti izgledao kao odličan paravan, iza kojeg će se lakše provesti i buduće srpsko-hrvatske nagodbe. One će se oslanjati na srpskom hardwareu (oružje) i hrvatskom softwareu (dobro uređen demokratski izlog), a to je pobjednička kombinacija kojom se raspad Jugoslavije može najbolje kontrolirati i usmjeravati u korist dva najveća naroda. Nije stoga čudno što su Milošević i Jović bili oštro protiv kada je JNA poslije krenula na Hrvatsku, s namjerom ne samo da deblokira opkoljene kasarne, nego i da kazni, tj. sruši Tuđmana.

Jović će poslije razgovora s Veljkom Kadijevićem u svoj dnevnički notes nervozno načrčkati (rujan 1991.): “Opet sam postavio ključno pitanje, po ko zna koji put, pitanje koje me stalno okupira: da li je nama cilj da vojskom branimo nove granice naroda koji žele da ostanu u Jugoslaviji, ili da srušimo hrvatsku vlast? Zašto nam treba opšti sukob po dubini hrvatske teritorije? Nažalost, nema mnogo razumevanja. Vojska je još uvek opijena Jugoslavijom, iako smo sto puta razgovarali da je to više nerealno. Imamo sasvim dovoljno vojske ako iz Slovenije i Hrvatske sve snage povučemo na buduće granice. Bojim se da će zbog toga biti još mnogo nesporazuma i teškoća. Rasplinuti vojsku po Hrvatskoj je glupost, a još manje je razumno da im mi obaramo vlast. Sami su je birali – neka im je.”

Kod Tuđmana je svijest o podjeli posla između hrvatskog i srpskog nacionalizma bila jednako prisutna, s tim da je ona kod njega osviještena godinu-dvije ranije. To je razumljivo jer je on, barem u početku, bio slabiji dio slitine od koje se kovalo buduće savezništvo, premda je bio uvjeren da baš njemu pripada uloga idejnog moderatora, štoviše nestora tog savezništva. U tom uvjerenju bez sumnje ga je učvršćivalo objavljivanje Bespuća, knjige kojom je dovršena njegova “teorijska” nacionalistička inkubacija i koja se može smatrati katekizmom one etape hrvatskog nacionalizma koja se drži zadnjom fazom komunizma (Adam Michnik). Zato se u to vrijeme radije uspoređivao s Dobricom Ćosićem, idejnim ocem srpskog postkomunističkog nacionalizma, što je paralelno bubrio ispod raspucale kore komunizma u Srbiji. U intervjuu Poletu 1989. godine Tuđman će izjaviti da rado prihvaća usporedbu s Ćosićem, jer “obojica pripadamo mlađoj generaciji revolucionara, ali onoj koja je već u ratu bila na određenim funkcijama, a u poratnom periodu osobito. Ne sjećam se je li Tito još bio živ kada je general Kosta Nađ, u svojstvu predsjednika Saveza boraca Jugoslavije, prvi iznio tu usporedbu, rekavši da će Partija s nama imati dosta posla. Ja vrlo dobro znam Kostu Nađa, znam da se nikada nije bavio dubljim političkim prosudbama – znači, netko je to tako zaključio.”

Ipak, Tuđman vidi i neke razlike između sebe i Ćosića, kao onu da je on zbog svojih stavova morao u zatvor, što je Ćosića mimoišlo, ili onu da on Tita jednim dijelom uvažava, a Ćosić ga u cijelosti odbacuje. No, najveća razlika je u tome što je Ćosić kao glavni idejni tvorac Memoranduma SANU imao operativno uporište u Miloševiću, koji ga je provodio u praksi. A “ja svog Miloševića nemam”, gorko će reći Tuđman, jadajući se da je umjesto Miloševića, on imao samo svoje knjige, a one “nisu mogle izvršiti takav utjecaj, iako stanovitog utjecaja imaju”. Ovi reci zvuče upravo sablasno, zna li se da je već u njima sadržana skica mnogih tragičnih zbivanja koja će uslijediti narednih godina, osobito u Bosni i Hercegovini. Ondje je hrvatska strana prednjačila u političkim inicijativama koje su iznutra razjedale i razgrađivale državni sustav BiH, da bi zatim srpskim oružjem to bilo fiksirano kao nova, uvijek viša stepenica u ubrzanom dekomponiranju i razaranju ove zemlje. Tuđman i njegovi BH-klonovi bili su, dakle, prethodnica koja je ispipavala i radila prtine kroz tkivo BiH, a zatim bi Milošević i Karadžić udarali najefikasnije što se može, i to je možda i najtočniji opis rata u BiH.

Opis će biti korigiran tek u drugoj od tri faze bosanskog rata (1993.), kada će i Hrvati dovoljno vojnički ojačati da i sami počine zločine koji, ako ne po masovnosti ono po okrutnosti, neće nimalo zaostajati za srpskim. Indikativno je da je do nagodbe Srba i Hrvata na račun Bošnjaka došlo ne dok su prvi a onda i drugi ratovali s njima, nego dok su ratovali međusobno, ili, preciznije, dok se taj rat neposredno pripremao. Jović piše o tajnom sastanku učetvero – Tuđman, Mesić, Milošević, Jović – u siječnju 1991., opet na inicijativu iz Zagreba, a dva mjeseca kasnije dolazi i do notornog sastanka u Karađorđevu, te odmah zatim i u Tikvešu. Ova dva posljednja sastanka otpočetka su smatrana međašima u podjeli BiH, no kasniji ekspresni rat u Krajini, te masovni egzodus Srba u Hrvatskoj, čine vrlo vjerojatnim da je i to bio dio pregovaračke bilance. Kod toga se navodno ključna dvojba zašto bi Milošević i Tuđman ratovali za nešto što su prethodno podijelili za zelenim stolom, rješava kvalificiranim svjedočenjem neposrednih sudionika (Mesić), da se uz “miran razlaz ne bi mogle mijenjati republičke granice”. A na tome je Tuđman inzistirao i prije nego se nazirao početak rata, ne dopuštajući, kako domeće Mesić, da se igdje zapisuje čisto načelo nepromjenjivosti granica, nego uvijek uz dodatak da “nema promjena granica silom”.

Vidljivo je da su rat ili neposredna prijetnja ratom stimulirali nagodbenjačke reflekse najprije onoga koga je taj rat više pogađao, pa su 1991., za rata u Hrvatskoj, inicijative za sporazum Tuđman-Milošević u pravilu dolazile iz Zagreba. Kada su, pak, sukobi u Hrvatskoj jenjali i počeli se prelijevati u BiH, gdje je 1992. izbio srpsko-muslimanski rat, inicijative sele u Beograd. Tako barem proizlazi iz tvrdnje Hrvoja Šarinića, koju prenosi Warren Zimmerman, prema kojem je početkom te godine u Bruxellesu Milošević Tuđmanu iznio ponovljeni plan o podjeli BiH, uvjeravajući ga da plan ima podršku Grčke i Francuske. Šarinić je ovo rekao u nazočnosti Tuđmana, kojeg je Zimmerman potom zgranuto pitao kako može očekivati od Miloševića da “poštuje dogovor s vama o podjeli Bosne, kada on istodobno pokušava sebi pripojiti dio Hrvatske?” Dobio je već antologijski odgovor koji je do kraja “zapanjio” američkog ambasadora, i ključan je za razumijevanje kasnijih zbivanja i u BiH i u Hrvatskoj – “Zato jer vjerujem Miloševiću.” Treba znati da je ovaj razgovor vođen u vrijeme (14. siječnja 1992.) kada se upravo završavalo osnivanje zametaka hrvatske i srpske paradržave u BiH, o čemu je Tuđman svakako znao sve, a američki ambasador možda ništa.

Ako i nisu istinita nagađanja da je netom prije pušteno da Vukovar padne u ruke JNA, kako bi se spriječila pobuna njenih gardijskih jedinica, bilo je sasvim očito da ratna zbivanja, bez obzira na njihovu kaotičnost, vrlo stimulativno utječu na realizaciju “povijesnog uma” koji se ukazao u Karađorđevu. Naravno, i Tuđman i Milošević niječu da su se u Karađorđevu dogovorili o bilo kakvim teritorijalnim podjelama, posebno ne u BiH, ali takvo priznanje od njih je zapravo i nepotrebno tražiti. Sama povijest rata u BiH (1992. – 1995.) najbolji je dokaz da je dogovor o podjeli postojao, kao što, uostalom, ni razbijanje Jugoslavije ne ostavlja mjesta nedoumicama da je to napravljeno prema unaprijed sročenom planu, s tom razlikom što se autorstvo nad njim lako i s ponosom priznavalo (u prvoj verziji Mesićeve memoarske knjige priznaje se da je Hrvatska imala takav plan, a na isti način čitaju se i Jovićeve memoarske stranice). Nije stoga čudno da Tuđman kada pobija svoje sudioništvo u dogovoru o podjeli BiH, to čini s jednim gotovo freudovskim faux pasom, tj. priznaje da je plan podjele postojao, ali tvrdi da su u tome sudjelovali drugi, a ne on.

Dakle, teza o podjeli opovrgava se novom tezom o podjeli, koja se od prve razlikuje samo po tome što se ekskulpira sebe a okrivljuje druge. Tako je Tuđman u prosincu 1997., u intervjuu Corriereu della sera, opovrgao da je ona poznata karta s podjelom BiH, što ju je pred britanskim političarem Paddyjem Ashdownom nacrtao na salveti jednog londonskog restorana, njegova kreacija, nego je, navodno, “odražavala strategijsko držanje NATO-a, glede problema koji su proizlazili oko sukoba civilizacija”. U jednoj drugoj prilici osumnjičio je bošnjačku stranu da je sama ulazila u aranžmane za koje optužuje njega (razgovori Adila Zulfikarpašića s Miloševićem). A u trećoj ju je čak optužio da je izazvala rat s Hrvatima jer je sa Srbima tajno dogovorila podjelu krajnjeg juga BiH, ali i Hrvatske (“od Ploča do Neuma za Muslimane, a od Neuma do Dubrovnika i Prevlake za Srbe”). Ovo je svakako najoriginalnija Tuđmanova kontraoptužba, jer po njoj ispada da nije Hrvatska dijelila BiH, nego je obratno – BiH dijelila Hrvatsku. Ali ni Miloševićevi kalamburi oko podjele BiH nisu zaostajali za ovim. Zimmerman piše da ga je srbijanski predsjednik nakon osnutka srpske paradržave u BiH, u siječnju 1992., uvjeravao da je Srbija neće priznati jer Srbi u BiH nisu ugroženi, niti to mogu biti, jer sa 34 posto stanovništva nastanjuju skoro duplo više (64 posto) teritorija.

Američki ambasador kaže da je u američkoj ambasadi ova neobična izjava pomno analizirana, jer se pretpostavljalo da ispod privlačne kore “Miloševićeve jabuke” mora da postoje i “crvi”. Na kraju ih je otkriveno nekoliko i Zimmerman ih jednog po jednog nabraja. Prvi “crv” je Miloševićeva tvrdnja da je Izetbegović “opasni fundamentalist”, što se sasvim razlikovalo od američkih procjena. Drugi “crv” je Miloševićeva spremnost, iznesena Zimmermanu nekoliko mjeseci prije, da prihvati da Hrvatska uzme dio BiH. Treći “crv” je inzistiranje da se o pitanju bosanske neovisnosti obavezno mora odlučiti konsenzusom sva tri državotvorna naroda, što je otvaralo mogućnost da se zaustavi vetom srpske strane. I na kraju, četvrti “crv”, koji je američkom ambasadoru “najodvratniji”, je spomenuta tvrdnja da Srbima pripada 64 posto teritorija. Zimmerman kaže da nikako nije mogao shvatiti kako su Milošević i Karadžić došli baš do ovog postotka – njihove argumente da Srbi žive po selima pa zaslužuju više zemlje, nije prihvaćao – ali su stvari postale jasne kasnije u ratu, kada je srpska armija ugrabila – baš toliki postotak BiH.

Strpljivo vađenje “crva” iz Miloševićeve politike u BiH zanimljivo je i zbog toga što sugerira da su njegov svjetonazor i politika nešto vrlo zapreteno, pomalo nedodirljivo za leteće analize, jer Milošević, eto, vješto skriva svoje namjere. Ovo je bez sumnje točno, čak i notorno, pogotovo kada se usporedi s ekstrovertiranim Tuđmanom čije se namjere čitaju direktno s usana, ali Zimmerman ipak pretjeruje kada ovu taktičku gipkost pripisuje i navodnoj Miloševićevoj imunosti prema ekstremnom nacionalizmu. “Ne vidim Miloševića”, piše on, “kao etničkog ekskluzivista poput hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji ne voli Srbe, ili pak kao srpskog političara Radovana Karadžića koji mrzi sve koji nisu Srbi.” Odavde bi netko mogao izvući zaključak da je Miloševićev nacionalizam bio samo rubna i manje bitna osobina njegove politike, ili da on i nije bio nacionalist nego se samo poslužio nacionalizmom kao sredstvom u borbi za vlast (sklopio “ugovor s nacionalizmom da zadobije moć”, kako je zapisao Zimmerman). Puno je realnija ocjena da se Milošević vješto služio nacionalizmom, ali ništa manje revno ga i proizvodio, ne čekajući da ga srpski nacionalisti servisiraju baš u svemu, kako je bilo s krilaticom “svi Srbi u jednoj državi”, koju je posudio od Vuka Draškovića.

Ovo najbolje potvrđuje priznanje Borisava Jovića, koje ga je možda i stajalo političke degradacije na koju se žali u uvodu svoje knjige, da je srbijansko državno rukovodstvo još 1989. razmišljalo o vojnoj intervenciji u Sloveniji (kada je talijanska štampa pisala o tome, Jović se suprotstavio nakani da se to demantira, da ne bi “uskoro sami sebe demantovali”). To znači da je Milošević postavljao i izrazito ofenzivne ciljeve, ne čekajući uvijek da se u Srbiji pojavi ekstremna nacionalistička opcija koja će ih izvikati. Odavde je također jasno da koliko god Milošević i Tuđman crpu nacionalističke sokove jedan iz drugog – pa se u neku ruku čak može govoriti o sparenom srpsko-hrvatskom, odnosno hrvatsko-srpskom nacionalizmu – oni su ipak samonikle i, svaki na poziciji svog nacionalizma, zaokružene figure. Drukčije se, uostalom, ne može objasniti to što uza sva njihova ispreplitanja, koja su odbojnost efikasno konvertirala u privlačnost, hrvatski i srpski nacionalizam zadržavaju sve osobitosti koje karakteriziraju samo njih. Tako prvi iskazuje samo sebi svojstven nametljivi paternalizam, koji prelazi u prezir, prema Muslimanima, a drugi isti takav prezir, pomiješan i s atavističkom mržnjom, prema Albancima.

Ako je Zimmerman u nečemu u pravu kada opisuje Miloševića i Tuđmana, to je neosporna činjenica da Milošević vrlo dobro zna da je njegov nacionalizam zazoran, pa i nakazan u očima svijeta, i zato ga nastoji umiti i počešljati, kao onda kada je američkog ambasadora uvjeravao da je Srbija multietnički Eldorado, i da će on učiniti sve da to i ostane. Tuđman, naprotiv, toliko vjeruje u svoje nacionalističke fantazme da ga najiskrenije čudi što ih i svijet ne prihvaća, nastojeći svakom prigodom ispraviti tu grešku u percepcijama. Zimmerman piše da mu je Tuđman jednom prilikom pokazivao predsjedničku palaču i “zaustavio se ispred goleme tapiserije Hrvatske na kojoj su bili istkani grbovi svih njenih dijelova: Vidite, gospodine veleposlaniče, povijest pokazuje kako je Bosna i Hercegovina doista naša.” Iz ove naivne zatucanosti proizišla je nesposobnost hrvatskog poglavara da imalo korigira svoju politiku i kada je baš svima, osim njemu, bivalo jasno da se ona sudara s realnošću. Milošević je, naprotiv, znao za taktičke uzmake, tj. za to da neke ciljeve treba napustiti, a neke ostvariti u cik-cakovima a ne pravolinijskim inaćenjem (poslije ga, međutim, ni to više nije moglo poštedjeti otvorenog sraza s NATO-om).

Ovo govori o možda glavnoj razlici u mentalnoj građi jednog i drugog. Milošević je uvijek lagao druge, Tuđman je, međutim, lagao najviše sebe. Što je najgore, ta njegova otupjela fiksacija da je samo on u pravu – i to uvijek i bez ikakvog ostatka – proširila se poput ospica i na njegove podanike, tako da se posebno u vrijeme rata u Hrvatskoj zemljom poput epidemije proširilo uvjerenje da treba širiti “istinu” o tom ratu, jer je to navodno najjače oružje u hrvatskim rukama. Dakako, brzo se pokazalo da to i ne mora biti tako, i da se to oružje može itekako okrenuti protiv onoga tko se njime poslužio – već 1991. izvršeni su neki od najbrutalnijih zločina nad Srbima, u Gospiću, Pakračkoj Poljani, Osijeku, Sisku… – tako da je ovo zanosno “istinoljublje” brzo utihlo. Ali, ne sasvim i ne u svim slučajevima, pa je general Janko Bobetko 1996. u vlastitoj nakladi objavio knjigu Sve moje bitke, gdje je doista obuhvatio sve ratove u kojima je sudjelovao. Nije preskočio ni 1992., kada je bio zapovjednik Južnog vojišta, čija je operativna zona najprije bila ograničena na južni dio Hrvatske, ali je zatim obuhvatila i južni dio BiH. Bobetko u tome nije vidio ništa zazorno, naprotiv, u knjizi je mirno objavio sve relevantne dokumente o formiranju svog “izmještajnog zapovjednog mjesta” u Grudama (travanj 1992.), a kasnije i u Gornjem Vakufu (svibanj iste godine).

Objavio je čak i dokumente iz kojih se vidi da je zapovijedao i mobilizacije u susjednoj državi (Neum, Stolac), a koliko mu je sve to izgledalo normalnim i samorazumljivim vidi se iz toga što je na većini dokumenata u zaglavlju stajalo “Republika Hrvatska”. Tek u nekoliko slučajeva, kada su se zapovijedi odnosile samo na jedinice Hrvatskog vijeća obrane, Bobetko je posegnuo za memorandumom “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – HVO”, iako je i to jednako dobar dokaz upletenosti Hrvatske i Hrvatske vojske u rat u BiH. Poslije će Bobetko u novinskim intervjuima gromko braniti svoje zapovijedi time da su one navodno imale pokriće u Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH, što su ga potpisali Tuđman i Izetbegović. No, dobar poznavatelj vojnih pitanja Ozren Žunec napisat će da je taj sporazum bio “neodređen i bez odredbi o stvaranju čvršćeg obrambenog savezništva” (časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira Polemos, drugi, zabranjeni broj). Osim toga, sporazum je potpisan koncem srpnja 1992., a Bobetko ga je prema vlastitom priznanju “primjenjivao” još od proljeća, dakle, nekoliko mjeseci prije.

Tako se ovaj general, poslije i glavnokomandujući Hrvatske vojske, pokazao kao petljavi lažac koji se s mukom oprašta s herojskim razdobljem kada se “istina” govorila na sav glas i ne pitajući za cijenu. Ova gotovo mazohistička parada samooptuživanja, koja ima izvorište u glupavoj umišljenosti da pravda uvijek i jedino pripada “nama”, imat će, izgleda, i sudski epilog, jer se za Bobetkovu knjigu zainteresirao i Međunarodni sud u Haagu, tako da će Hrvatska možda imati priliku i sasvim opipljivo izmjeriti cijenu svoje “istinoljubivosti”. S druge strane, ta fanatična potreba da se i najgori krimeni nad drugim narodima čine s osjećajem da se tako vrši pravda, predstavlja možda i nosivu tetivu aktualnog hrvatskog nacionalizma, čiju žilavost i ustrajnost bez toga i nije moguće shvatiti. Zato je Zimmerman zasigurno u pravu kada, podvlačeći bilancu YU-ratova od 1991. do 1995., kaže: “U budućnosti bi Tuđman, čiji apetiti izgleda rastu što više jede, mogao biti veći problem od Miloševića. Njegovi uspjesi u Krajini, u istočnoj Slavoniji, koju je povratio pregovorima, te u Bosni, učinili su da svijeća njegovog nacionalizma gori još jače. Možda će prijetnje Zapada, jednako kao i poticaji, biti nužne kako bi spriječile Hrvatsku u njenom pokušaju pripajanja jednog dijela Bosne.”

Ove procjene zadnjeg ambasadora u Jugoslaviji vrlo su bliske ocjeni većeg broja analitičara da je Tuđman “dobio rat”, što implicira i da je nadigrao svog partnera Miloševića, prema kojem je prije samo nekoliko godina upirao pogled iskrenog strahopoštovanja i divljenja. Ako se ishod rata mjeri teritorijem koji je nakon njega promijenio vlasnika, ovakav zaključak se doista može braniti. Pođe li se, naime, od toga da su u BiH njih dvojica prošli otprilike podjednako, jer su teritorijalne revandikacije bosanskih Srba i Hrvata samo djelomično ostvarene na uzajamnu štetu, a većim dijelom na štetu treće, bošnjačke strane, na vagi ostaju još jedino nekadašnja Krajina u Hrvatskoj i bosanska Posavina. Prvu je Milošević bez sumnje prepustio Tuđmanu, kao što nema sumnje da je zauzvrat dobio Posavinu, bez čega “Republika Srpska” ne bi bila moguća, ili bi bila moguća samo kao sakati provizorij koji se ne bi mogao dulje održati. Ali isti takav problem, samo dignut na višu potenciju, imala je i Hrvatska s nekadašnjom Krajinom, koja ju je cijepala na dva dijela, a u jednom segmentu (zapadna Slavonija) i na tri.

Vrativši te teritorije pod svoju kontrolu, Tuđman je svakako profitirao više nego Milošević dobivanjem Posavine, tim više što se u vojnim akcijama kojima je to postigao, dokopao i dijela zapadne Bosne, koja zajedno s “Herceg-Bosnom” u priličnoj mjeri materijalizira i njegov san o Banovini.

No, riječ je o virtualnim teritorijalnim dobicima, koje međunarodna zajednica drži pod striktnom paskom, inzistirajući na povratku prognanika, što bi te dobitke u budućnosti moglo sasvim poništiti. Osim toga, velika ograničenja ugrađena su u samome Tuđmanu, koji kao grafitno kruti autokrat s mukom vlada i svojim sunarodnjacima, a nekmoli inorocima koje neprestano vrijeđa svojim napola pijemontističkim, napola rasističkim “teorijama”. Koliko god to za njega izgledalo užasavajuće, nema nikakve dvojbe da on u vladanju Bosancima ne pokazuje ni izbliza onoliko političkog talenta i tankoćutnosti koliko su ih za četiristoljetne vladavine nad njima imali Turci. Kada se ima na umu tih nekoliko činjenica, priče o velikim teritorijalnim konzumacijama “hrvatskog Bismarcka” naglo gube uvjerljivost, a pogotovo gubi uvjerljivost teza o Tuđmanu kao nekakvom velikom i neusporedivom ratnom dobitniku. Uostalom, ako se hoće biti pobjednikom, to neizostavno uključuje želju da se pobijedi izravnog suparnika, u ovom slučaju Miloševića, a to nije bila Tuđmanova namjera, čak i da je bio u stanju nanijeti mu takav poraz. Na ovo upućuje činjenica da je među njima ostala neka nevidljiva, gotovo telepatska veza i nakon što su prestali njihovi učestali susreti udvoje ili u širem krugu (nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma). Ta veza nije više toliko personificirana u njima dvojici, koliko se očituje u sve većoj tipskoj sličnosti između Hrvatske i Srbije (Jugoslavije), koje u ključnim odrednicama službene politike ponekad izgledaju kao preslika jedna druge.

To je s jedne strane ustrajavanje pa i jačanje tendencija višestranačkog totalitarizma, koje je kao nedonošče promašene postkomunističke tranzicije najprimjetnije baš u Srbiji (koja, slično Bjelorusiji, zapravo nije ni htjela tu tranziciju), ali ne zaostaje puno ni Hrvatska (čija je vlast većim dijelom odglumila tranzicijsku preobrazbu). S druge strane, izrazita, gotovo sijamska sličnost postoji i u pozicioniranju Hrvatske i Srbije prema svijetu, i to bez obzira na činjenicu što na prvu međunarodna zajednica pretežno primjenjuje mehanizam uključivanja, a na drugu isključivanja. Jer Tuđman je neprestanim opstrukcijama praktički uništio taj mehanizam koji je trebao postupno usisati Hrvatsku u međunarodne integracije, prometnuvši se od deklariranog eurofila, što je bio kada se uspinjao na vlast i kratko poslije, u prgavog protivnika Zapada koji nervozno sikće protiv gotovo svega što ovaj utjelovljuje. Vjerojatno će zazvučati pomalo čudno, ali reklo bi se da se ta transformacija dijelom dogodila mimo njegove volje, tj. da se zbila po nekom unutrašnjem mehanizmu koji on nije u cijelosti kontrolirao. Doduše, Tuđman je već u Bespućima izgradio čitav “filozofski” okvir svoje provincijalno uskogrudne i u osnovi antizapadne politike.

Ali, kao što je i sam priznao, moć te knjige ipak je bila ograničena, a možda je još točnije reći da je ona bila zauzlana i sputana sve dok je nije oslobodio sam život, i onda joj još i umnogostručio snagu. Taj multiplikator zaslužuje da bude slikovito tretiran kao demon povijesti, jer djeluje po principu taknuto-maknuto, tj. kada se jednom dodirne njegov “gumb”, kreće mehanizam koji funkcionira po unaprijed zadanoj shemi, koja se više ne može opozvati. U ovom slučaju to znači da je Tuđman u početku možda i bio neka vrsta emotivnog, ali duboko lokalnog i neosviještenog prozapadnjaka, koji je naivno vjerovao da se može biti istodobno Evropejac (prema vani) i nacionalist (prema unutra). No, kada je stisnuo gumb za nacionalističko odšućivanje svojih sunarodnjaka, te odmah zatim gumb strateškog dogovaranja s Miloševićem oko razgraničenja dvaju najpotentnijih jugoslavenskih nacionalizama, pokrenute su koloture koje su istom pokazale dvije stvari. Prvo, da ovakav nacionalizam ne može ići ukorak s evropejstvom čak i ako ga misli uzeti samo kao laganu fasadu, jer i ona već u početnim koracima djeluje kao zamorno opterećenje koje treba brzo odbaciti. I drugo, da su već prvi strateški kontakti ove dvojice malih balkanskih imperatora odmah probudili demone za koje se mislilo da su pokopani u temeljima plurietničke i antifašističke Evrope, demone koji su zaprepašćujuće nalik konkretnim ličnostima iz krvavo spletene hrvatsko-srpske prošlosti, s polovice ovog stoljeća.

Feral Tribune je koncem 1998. objavio izvode iz dokumentacije ministra NDH dr. Vjekoslava Vrančića o “sporazumu” koji je 1954. utanačen u Buenos Airesu između Ante Pavelića i bivšeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Milana Stojadinovića. Sporazum zbog Stojadinovićevog kolebanja i previranja u Argentini nije potpisan. Ali zanimljiv je jer je do potankosti razradio mirno razdvajanje (Tuđman bi danas rekao “skandinavizaciju”) Hrvatske (“Nezavisne Države Hrvatske”) i Srbije (“Nezavisne Države Srbije”), i podjelu Bosne i Hercegovine. Linija razgraničenja BiH išla bi rijekama Bosnom i Neretvom, s tim da bi Banja Luka pripala NDH, Sarajevo NDS, a ostavljeno je otvoreno pitanje Dubrovnika (Stojadinović je smatrao da zbog koncesije koju su Srbi napravili u zapadnoj Bosni, koja je “u većini srpska”, on treba pripasti NDS, dok je Pavelić bio spreman dozvoliti najviše to da Dubrovčani sami referendumom odluče kome će grad pripasti). Zanimljivo je da se ova razdioba gotovo u dlaku poklapa s Tuđmanovom črčkarijom na salveti londonskog restorana, osim što papirnati ubrus nije dopuštao toliko preciznosti da se vidi kome će pripasti Sarajevo (linija razgraničenja ga dotiče, a restoranski crtač nije stavio napomenu, kao uz Banja Luku i Tuzlu, kome pripada). Jednako je zanimljivo da su Pavelić i Stojadinović dogovorili i prateće demografske promjene koje bi slijedile nakon teritorijalnog razgraničenja, tako da je Stojadinović prema svjedočenju iz dokumentacije najavljivao “izmjenu” stanovništva: “Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju, dobili bi kuće i imanje, otprilike iste vrijednosti koje su ostavili u Hrvatskoj, ili obratno. Za radnike i činovnike nije seoba tako i tako nikakav problem.”

Ovo svjedočenje uništavajuće je po Tuđmana i Miloševića, jer ogoljuje logiku prekrajanja granica kao nešto što je samo uvod u masovni demografski inženjering. Tko, dakle, radi prvo, u startu ima na umu i drugo, a tko govori o drugome (“izmjeni stanovništva”), svakako je već zamislio neke nove granice preko kojih će se ta dvosmjerna seoba obaviti. Zato nijekanje dvojca iz Karađorđeva da su se ondje dogovorili o podjeli BiH, pljuskom pada u vodu nakon Tuđmanovog priznanja u BBC-jevoj emisiji Smrt Jugoslavije da je s Miloševićem dogovorio jedino (!) “humani demokratski motiv” da “treba omogućiti dobrovoljno preseljenje pojedinaca”. Istina, Tuđman pritom govori ne o BiH nego o hrvatskim Srbima koji se “neće suglasiti sa samostalnom Hrvatskom”, te o Hrvatima u Srbiji. Ali već tada mu je, kako reče, Milošević priznao da je odcjepljenje srpskih pobunjenika u Kninu nemoguće, jer presijeca Hrvatsku na dva dijela. Sam je Tuđman, dakle, odao BBC-ju da je s Miloševićem dogovorio okvirno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj i prije nego što je rat ondje počeo, a kada su se tako brzo sporazumjeli o međusobnom razgraničenju, lako je zamisliti ležernost kojom su to učinili s trećim – Bošnjacima i BiH. Osim toga, u BiH je došlo do još masovnijeg i u tehničkom smislu kompliciranijeg preseljenja stanovništva – ovaj put trosmjernog – tako da je vrlo vjerojatno da se Milošević i Tuđman i nisu puno mučili oko detalja, nego su samo ponovili kartografske deklinacije kojima su se četrdesetak godina prije poigrali Pavelić i Stojadinović.

Ovdje je, međutim, vrlo važno reći da sporazumom u Karađorđevu Milošević i Tuđman nisu sklopili samo pakt o podjeli BiH. Sa stanovišta država koje vode, još značajnije je da je to bio i prešutni pakt o sličnosti tih dviju zemalja. Nakon Karađorđeva Hrvatska i Srbija su počele ubrzano brisati razlike koje su ih do tada dijelile, počev od bitno drukčijeg iskustva u tranziciji, do prividno nepremostivih razlika u svjetonazornim i ideološkim polazištima. Možda je najtočnije reći da od tada nadalje ideologija ni za jednu od njih nije značila ono što je značila prije toga, otprilike u onom smislu u kojem Hans Magnus Enzensberger, u Izgledima za građanski rat govori o postkomunističkim nacionalističkim režimima kao potpuno ravnodušnim za bilo kakvo političko uvjerenje. Ta uvjerenja su po njemu “obične krpe iz fundusa povijesnih kostima. Vidi se to već po operetnom dekoru koji novi vlastodršci preferiraju. Tvrdnje propagande potječu iz druge ili treće ruke. Ideološko smeće, koje primjerice proizvodi Srpska akademija, trebalo bi simulirati uvjerenja, ali već letimičan pogled na zbivanja pokazuje da bandama takve izlike nisu potrebne.” Mora se reći da je u ovom uprosječivanju dviju zemalja, Hrvatska prošla puno lošije, našto je ovdje već upozoreno onom metaforom o Berlinskom zidu, a to je možda najbolje potkrijepiti razlikom između radikalnih osporavatelja koje Milošević i Tuđman imaju kod kuće.

Kada su deseci tisuća studenata demonstrirali beogradskim ulicama protiv srbijanskog režima, jedan od najsugestivnijih rekvizita koje su nosili bili su transparenti s natpisom “Opel”, “Ford”, “Renault”… Bila je to rječita poruka Miloševiću da se njegov režim smatra kriptokomunističkim i da spasonosna alternativa za Srbiju može biti samo kapitalizam zapadnog tipa, plus građanske slobode kakve je razvio. S Tuđmanom nije tako, ili barem nije bilo tako prvih godina njegove vlasti. I njega, doduše, najoštriji kritičari smatraju kriptokomunistom, ali ponajviše u smislu recikliranog modela partokratske vlasti koji se pod njim razvio. Ni najradikalniji osporavatelji ne dovode, međutim, u pitanje poredak kakav je 1990. ustanovljen u Hrvatskoj, nego se samo odbacuju njegove deformacije i traži povratak izvornim vrijednostima na kojima je ovaj deklarativno utemeljen. Tako se na neki način čak može reći da su dosadašnji masovni prosvjedi na ulicama hrvatskih gradova bili protestna okupljanja razočaranih “tuđmanovaca”, koji galame na Tuđmana samo zato što misle da se odrekao samoga sebe. Rijedak izuzetak zbio se na masovnim radničkim demonstracijama u Zagrebu početkom 1998. kada se Tuđmanu skandiralo “Franjo, Saddame!”, što je barem zazvučalo kao početak osvještenja da između njega i Miloševića (kojem se tako počelo skandirati puno prije), nema nikakve razlike.

Ali, ta crta nikada nije pređena u službenoj hrvatskoj opoziciji. Istina, ona je Tuđmana uvijek doživljavala kao lošeg vladara, ali vladara koji ipak korespondira s okvirnim političkim nazorima kojih se i ona drži. s tim da bi ih ona realizirala bolje i brže od njega. Govoreći u Tuđmanu omiljenim metaforama, a za to ovdje ima razloga, može se govoriti i o odnosu djece prema ocu, s tim što je otac zapostavio roditeljske obaveze i tako narušio idilu obiteljskog doma. Ta obiteljska prispodoba posebno vrijedi u onom dijelu gdje opozicija stavlja na vagu Tuđmana kao “osloboditelja” i “tvorca” hrvatske države, u čemu ona, uz stanovita odstupanja, visoko honorira njegove zasluge, a intimno mu pripisuje i visoke kamate. Iz ponašanja većeg broja opozicijskih stranaka za vrijeme rata jasno je da su one odobravale sve njegove ratne ciljeve u Hrvatskoj, mjestimično i u BiH, a dijelom i metode koje je pritom koristio. To se posebno odnosi na egzodus hrvatskih Srba od 1991. do 1995. godine, što je za Tuđmana bila jedna od temeljnih pretpostavki trajnog osamostaljivanja Hrvatske, dok se opozicija ponašala kao da je to privatni spor njega i Srba, ili u blažoj varijanti, kao da je riječ o sukobu dva isključiva i nepomirljiva državotvorna principa. Prihvaćeno je, naime, da je to sukob dviju manje-više monolitnih strana – hrvatske i srpske – s tim da najveće opozicijske stranke nisu nikada otvoreno stale uz Tuđmanov bok, no pristale su da on ostvari ono što su one intimno priželjkivale, a samo on javno deklamirao.

U Srbiji je ta podrška “strateškim” nacionalnim interesima od strane glavnih opozicijskih stranaka bila još direktnija, bez obzira na veći odmak koji su one, barem u početku, imale prema Miloševićevom režimu. Na kraju se, naime, taj odmak sasvim izgubio, a ulaskom vodećih nacionalističkih stranaka u Miloševićevu vlast (Šešelj, Drašković), praktički je ostvaren i njegov plan “bespartijskog pluralizma”. Loša je ironija da je taj ideal ostvaren ne na vrhuncu Miloševićeve nacionalističke konkviste, kada bi figurirao kao njena politička kruna, nego na njenome kraju, kada je trebalo nešto hitno napraviti da ne padne i Kosovo, taj zajednički grudobran svih srpskih nacionalista. No, time se samo potvrdilo da u ovakvim slučajevima zgušnjavanje opozicije i vlasti bolje funkcionira u defenzivnim nego u ofenzivnim situacijama, što je i iskustvo Hrvatske iz 1991., kada je Tuđman kratkotrajno i ciljano privukao opoziciju u koalicijsku vladu, kako bi obavio što širu mobilizaciju za rat za koji se pripremao. Pritom se ovo objektivno preklapanje srpsko-hrvatske situacije pokazalo mnogo snažnijim zamašnjakom unutrašnjih političkih prestrojavanja od službenih ideologema koji su prevažno prštali s obje strane. Tako je Milošević, koji nikada nije govorio o pomirbi partizana i četnika, to na kraju u tišini obavio puno efikasnije od rodonačelnika te ideje Tuđmana, koji je mora čangrizavo braniti u burnim ali jalovim tužbama protiv novinara.

To da “socijalist” Milošević ostvaruje zamisli “fašista” Tuđmana (kako ga se naziva na više mjesta u Jovićevim memoarskim zapisima), govori da je u višoj fazi srpsko-hrvatskog nacionalizma došlo do diskretne razmjene političkih valera koji su obilježili prethodno razdoblje. Kao što je Milošević posegnuo za nekim političkim šablonama koje su se dokazale u formativnom razdoblju hrvatskog nacionalizma, tako je i Tuđman zagrabio u bogatu riznicu srpskog nacionalizma, iz razdoblja kada je ovaj bio u najvećem zamahu i pobjedonosno marširao preko unutrašnjih granica bivše Jugoslavije. To se zorno dalo vidjeti u seriji graničnih sporova između Hrvatske i BiH, koji su zaredali koncem 1998. godine, kada je iz Zagreba došla tvrdnja da je riječ o “administrativnoj” granici, dakle nečemu što tek treba definirati i fiksirati. To je znamenita riječ u novogovoru srpskog nacionalizma iz njegove najmuževnije faze, kada se tvrdilo da nove granice koje će se uspostaviti raspadom Jugoslavije moraju proizići iz samoopredjeljenja naroda, a ne republika. Ovo je praktički značilo da veći i snažniji uzimaju sebi pravo da se namire teritorijem susjeda koliko god ocijene da im tog teritorija pripada, uvijek pod izlikom da se time tobože štiti etnička zajednica sunarodnjaka u susjednoj državi. Dakako, pokušati to koncem devedesetih godina nije ni približno isto kao početkom tog desetljeća, u što se Tuđman brzo uvjerio, jer su međunarodne mirovne snage u BiH odmah spriječile takve teritorijalne revandikacije Hrvatske i čak izbacile hrvatsku policiju iz Martin Broda.

Doduše, Tuđman zacijelo nije ni računao da će ta kapilarna agresija na BiH odmah uspjeti, niti ju je i poduzeo s ciljem izravnih i neposrednih teritorijalnih dobitaka. Smisao je bio podvući kako hrvatski državni vrh drži otvorenim gdje Hrvatskoj na istočnoj strani završavaju državne granice, a gdje joj počinje inozemstvo, što je bio i ključni dio uspinjanja Miloševića – samo s obrnutim putokazom – u vrijeme kada je bio zaokružen u razmjerno širokim granicama i nabrušen da ih dalje širi, ali sputan sve snažnijim međunarodnim monitoringom i nemogućnošću da na pisti svojih ambicija postroji baš cijelu naciju. Pritom se doista može govoriti da njih dvojica, kao dva jednojajčana blizanca, na iste podražaje odgovaraju istim reakcijama, ali to ih je tjeralo da podijele i iste slabosti i hendikepe. Kada je Milošević počeo bivati toliko prihvatljiv srpskoj opoziciji da je postao ono što se u hrvatskoj terminologiji zove ocem” (što je više od “vožda”), više nije imao snage da s time krene u nove nacionalističke juriše. A kada je Tuđman toliko osnažio da se mogao usporediti s Miloševićem u najboljim godinama, već mu je bilo otpalo dosta očinske pozlate (ponajprije zbog autističkog autokratizma i pljačkaškog kapitalizma), a ni ostatak ne blista onim sjajem iz ranih devedesetih, kada su se u njemu stapale slava “oca” i “osloboditelja”.

Riječ je, dakle, o takvom križanju gdje ono što je Tuđmanu bilo prije, Miloševiću je došlo poslije, i obratno, s tim da to nije bilo pasivno aritmetičko ukrštanje, nego aktivno prožimanje koje je jednim dijelom imalo primjese partnerstva i savezništva, a još većim interesnog dopunjavanja i suučesništva. To se vrio zorno vidi na primjeru ratnih zločina što su ih pripadnici njihovih naroda počinili jedni drugima, što je razlogom naizgled vrlo burnih međusobnih optužbi i zahtjeva da se “genocidni” počinitelji otkriju i kazne. No, to su samo deklarativni zahtjevi, koji se povremeno podgrijavaju u obliku vrućih propagandnih invektiva, a i to najviše na adresu treće strane, Haškoga suda, dok hrvatska i srpska strana još nisu, prema tvrdnjama nezavisnih pravnika, razmijenile ni formalne zahtjeve za kriminaliziranje zločinaca, kao što uostalom nisu sastavile ni popise ratnih šteta, a u krajnjoj liniji ni objavile rat jedna drugoj. Ovdje je zacijelo najvidljivije strateško opredjeljenje dva “ratna druga” da ne prekidaju pupčanu vezu i kada ih vanjski pritisak tjera na najveći antagonizam i gloženje, tako da se međunarodna zajednica već godinama doima kao daleka i strana obala podjednako promatrana i sa hrvatske i sa srpske strane. S obzirom da opozicija u obje zemlje nije nikada prerasla okvire skučenog i skanjivog korektiva, robujući oprečnim osjećajima istodobnog odbijanja i privlačenja nacionalnih vođa, taj je svijet postao zapravo jedina opozicija dvama režimima.

Oni su, pak, sve više tonuli u bratstvo izopćenika koji se nikome ne klanjaju i ne dive koliko jedan drugome, i koji imitiraju jedan drugoga kada god neki od njih smisli neku “makijavelističku” novotariju koja se može primijeniti i kod svoje kuće. Tako je Tuđman zacijelo baš od Miloševića naučio da uz snažnu vojsku treba razviti još snažniju policiju, i tako stvoriti neproporcionalno razvijen sustav koji zajedno s tajnim službama predstavlja betonsko jamstvo opstojnosti vlasti. Usredotočene jedino na taj cilj, ove pretorijanske garde imaju krajnje ležeran stav prema kriminalu koji cvjeta u postkomunističkim zemljama. Borba protiv njega ne vodi se s ciljem iskorjenjivanja, nego samo nadgledanja – otprilike onako kako “noćobdijske” države Zapada nadgledaju život društva, bez grubog i izravnog uplitanja – s namjerom da se dio dobiti kriminalnih gangova zadrži u džepovima vladajućeg klana. Druga ilustracija ovog pretakanja političke supstance dvaju režima ide u obratnom pravcu. Najprije je Tuđman 1995. odbio priznati rezultate lokalnih izbora u Zagrebu, što je završilo višegodišnjom “zagrebačkom krizom”, koja je okončana tek kada je HDZ uspio pokupovati dovoljno opozicijskih vijećnika, a zatim je isto učinio i Milošević, ali na puno širem uzorku sastavljenom od cijelog niza srbijanskih gradova. Na sličan način on je preuzeo od Tuđmana i škripac kojim je stegnuo nezavisne medije, iako ih je godinama podnosio, puštajući da mu obave ulogu demokratskog dekora vlasti (ovo se ipak nije proteglo na film, kazalište, izdavaštvo, sport etc., koji su i dalje zadržali razmjerno visoku autonomiju, što odaje puno veću lakoću vladanja kod Miloševića nego kod stegnutog Tuđmana).

U najdrastičnijim slučajevima ove paralelne primitivizacije dvaju režima, međunarodna zajednica je reagirala oštro, zaprepaštena da netko tako otvoreno krivotvori i izruguje se najvećim svetinjama zapadne demokracije. No, s priličnom sigurnošću se može reći da dvojica balkanskih autokrata to nisu radila baš s tom namjerom. Oni su se služili zapadnim političkim vrijednostima onoliko koliko su im koristile, odbacujući ih tek kada više nisu ispunjavale tu svrhu. Na isti način, uostalom, Tuđman i Milošević služe se i inventarom mnogih drugih sistema i ideologija, uključujući fašizam i birane dijelove titoističkog komunizma (obojica su zadržali Titove slike u svojim kancelarijama i nakon pobjede na višestranačkim izborima, a uklonili su ih tek nakon definitivnog sloma SFRJ).

To će reći da su njih dvojica otvoreni za sve političke i svjetonazorne kombinacije, neovisno o tome koliko natražne i zazorne bile, pod uvjetom da jamče njihov ostanak na vlasti. Kao da su se svjesno opredijelili da svoje države izgrade na smetlištu “otvorenog društva”, na kojem se utemeljila moderna politička civilizacija Zapada.